REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1049/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CE-ZA-R d.o.o., Zagreb, Josipa Lončara 15, OIB 03860945174, kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Houška, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Owens i Houška d.o.o., Zagreb, protiv tuženice Nova hrvatska banka d.d. (ranije: SBERBANK d.d.) Zagreb, Varšavska 9, OIB 78427478595, kojeg zastupa punomoćnica Dora Horvat, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 13/2018-2 od 15. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-997/2017-12 od 3. studenoga 2017., na sjednici održanoj 21. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 13/2018-2 od 15. listopada 2020., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-997/2017-12 od 3. studenoga 2017., a kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 18.434.774,71 kn sa zatraženim zateznim kamatama i troškovima postupka te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 229.679,00 kn.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), pobijajući je u cijelosti zbog pravnog pitanja zbog kojeg mu je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda poslovni broj: Revd-921/2021 od 12. svibnja 2021., a koje glasi:

„Može li sud donijeti zaključak o odlučnim činjenicama primjenom pravila o teretu dokazivanja te temeljem tih zaključaka odbiti tužbeni zahtjev, u slučaju kad bez obrazloženja odbije provođenje dokaza predloženih radi utvrđivanja navedenih činjenica?“

Predložio je tužitelj reviziju prihvatiti i ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

3. Tuženica je podnijela odgovor na reviziju s prijedlogom da se tužiteljeva revizija odbije kao neosnovana. Traži naknadu troškova odgovora na reviziju.

4. Revizija nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica plati 18.434.774,71 kn na ime naknade štete koja mu je, kako tvrdi, nastala zato što tuženica nije izdala bakarsku garanciju u njegovu korist, a po nalogu društva Adria čelik d.o.o., premda su postojali uvjeti za izdavanje bankarske garancije.

6. Sve činjenice relevantne za ishod spora naveo je tužitelj u reviziji te je citirao i odgovarajuće odredbe ZPP (čl. 7., 8. 219. st. 1. i 221a. ZPP). Međutim, iako je odgovor na postavljeno pitanje u reviziji načelno potvrdan, tužitelj nije u reviziji naveo upravo odlučne činjenice za rješenje konkretnog prijepora, odnosno ono što je naveo u reviziji ukazuje na to da se ne radi o takvim činjenicama.

7. Iz samog pitanja proizlazi da se mora raditi o „odlučnim činjenicama“. Odlučnu činjenicu za ishod ovog spora naveo je sam tužitelj u reviziji, tj. „da tuženik nikada nije izdao predmetne bankarske garancije“, a ponovio je i druge relevantne činjenice koje su utvrđene u postupku, posebno činjenicu da su tužitelj i trgovačko društvo Adria čelik d.o.o. sklopili ugovor o isporuci starog metala kojim se kupac obvezao „izdati tužitelju okvirnu bankarsku garanciju na iznos od 2,5 milijuna eura naplativu na prvi poziv“ te da su tuženik i trgovačko društvo Adria čelik d.o.o. sklopili „Ugovor o okvirnom financiranju prema kojem se tuženik obvezao staviti društvu Adria čelik d.o.o. na raspolaganje okvirni iznos od 3 milijuna eura koji se mogu koristiti bilo kroz kratkoročne kredite bilo kroz bankarske garancije“.

8. Iz odredbi 1039. do 1043. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO/05 koje uređuju bankarsko jamstvo (a u pitanju je bankarska garancija, kako je bila i nazvana u Zakonu o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 - dalje: ZOO/91) jasno proizlazi da se razlikuju tri odvojena pravna odnosa:

- odnos između nalogodavca i korisnika (to je u konkretnom slučaju ugovor o isporuci starog metala),

- odnos između nalogodavca i banke (po kojem se banka obvezuje prema nalogodavcu da će po njegovom nalogu izdati garanciju u korist osobe koju je nalogodavac naveo u svom nalogu) te

- odnos između banke i korisnika bankarske garancije, koji nastaje u trenutku izdavanja bankarske garancije.

9. Upravo je navedeno imao na umu i drugostupanjski sud, a kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, a i sam tužitelj u reviziji se poziva na Ugovor o okvirnom financiranju prema kojem se tuženik obvezao staviti društvu Adria čelik d.o.o. na raspolaganje okvirni iznos od 3 milijuna eura koji može koristiti bilo kroz kratkoročne kredite bilo kroz bankarske garancije (obveza iz odnosa između nalogodavca i banke), te na Ugovor kojeg su sklopili tužitelj i Adria čelik d.o.o. o isporuci starog metala kojim se kupac obvezao „izdati tužitelju okvirnu bankarsku garanciju na iznos od 2,5 milijuna eura naplativa na prvi poziv“ (obveza iz odnosa između nalogodavca i korisnika), dok treći odnos, između banke i korisnika, nije nastao jer bankarska garancija nije izdana, a što nije sporno jer je neizdavanje bankarske garancije upravo razlog ovog spora. Treba posebno naglasiti da se sam tužitelj poziva na činjenicu da se njegov poslovni partner Adria čelik d.o.o. obvezao da će mu predati (u Ugovoru i reviziji se pogrešno navodi „izdati“) bankarsku garanciju, a ne tužena banka, pa tužitelj može zahtijevati naknadu štete od Adria čelik d.o.o. zbog kršenja ugovorne obveze ako su za to ispunjene propisane pretpostavke.

10. Sama bankarska garancija je u smislu čl. 1039. st. 1. ZOO/05 svaka obveza na plaćanje određenog novčanog iznosa, pa ta novčana obveza ne može nastati ako bankarska garancija nije izdana. Ono što je prethodilo izdavanju bankarske garancije tiče se isključivo odnosa između banke i nalogodavca, a ne i eventualnog budućeg korisnika, koji postaje korisnikom tek u trenutku izdavanja bankarske garancije, neovisno o tome što je sudjelovao s nalogodavcem u pregovorima u vezi s izdavanjem bankarske garancije i što ga je banka obavijestila da će prihvatiti nalog nalogodavca, ali nije to učinila. Stoga nije mogla nastati bilo kakva obveza banke prema osobi koja je trebala biti korisnik bankarske garancije.

11. Iz navoda u reviziji proizlazi da je tužitelju dvojbeno što su u konkretnom slučaju važne (odlučne, relevantne činjenice). Dokazivanje obuhvaća sve činjenice važne za donošenje odluke (čl. 220. ZPP), pri čemu ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala u tijeku parnice (čl. 221. st. 1. ZPP). Ugovorna odgovornost za štetu tužene banke ne postoji jer nije sporno da banka nije izdala bankarsku garanciju, pa slijedom toga nije nastao pravni odnos između nje i tužitelja (koji je trebao biti korisnik bankarske garancije). Jednako tako, ne postoji ni izvanugovorna odgovornost tuženice, pri čemu nije relevantna činjenica jesu li bili ispunjeni uvjeti za izdavanje bankarske garancije, jer sve što prethodi izdavanju bankarske garancije tiče se samo odnosa između nalogodavca (u ovom slučaju Adrija čelik d.o.o.) i banke. Strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovora za štetu koja je time prouzročena drugoj strani (čl. 251. st. 2. ZOO/05), a druga strana je u konkretnom slučaju nalogodavac (Adria čelik d.o.o.), a ne tužitelj.

12. Drugostupanjska presuda stoga u pogledu odlučnih činjenica nije donesena primjenom pravila o teretu dokazivanja, ne samo zbog toga što se u obrazloženju presude sud nije pozvao na odredbu čl. 221.a ZPP, već i zbog toga što iz sadržaja obrazloženja proizlazi da presuda nije donesena primjenom pravila o teretu dokazivanja.

13. Tužitelj u reviziji navodi neke od dokaza koji nisu izvedeni; saslušanje brojnih svjedoka koje imaju neposredna saznanja o „dogovorima stranaka“, „e-mail korespodencija“ između svih stranaka poslovnog odnosa, Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava sklopljen između tuženice i Adria čelik d.o.o., preslika zbirke isprava Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću, iz kojih je sud mogao utvrditi „ispunjavanje uvjeta iz pisma namjere – provedbu instrumenata osiguranja". Tim dokazima nije moguće utvrditi relevantne činjenice, osim što tužitelj sintagmama „dogovorima stranaka“ „između svih stranaka poslovnog odnosa“ nastoji čini se sugerirati da je i on ugovorna strana, a već je rečeno da je pravni odnos između njega i banke mogao nastati tek izdavanjem bankarske garancije, a do tada tužitelj nije mogao biti „stranka poslovnog odnosa“ i nije bio pregovarač u pregovorima između banke i nalogodavca (Adrija čelik d.o.o.) u vezi izdavanja bankarske garancije. Pritom, njegova nazočnost na sastanku između nalogodavca i banke na kojem se pregovaralo o izdavanju bankarske garancije nije mu dalo svojstvo pregovarača.

14. Sve sudske odluke koje je tužitelj naveo u ovoj reviziji nemaju nikakve činjenične ni pravne podudarnosti s pobijanom drugostupanjskom presudom. Na temelju tih sudskih odluka, a iz kojih proizlazi da sud ne može odlučiti o tužbenom zahtjevu primjenom pravila o teretu dokazivanja, ako odbije provođenje dokaza radi utvrđivanja važnih (relevantnih) činjenica, tužitelj je i postavio navedeno pitanje, što jest ujedno i odgovor na postavljeno revizijsko pitanje. Međutim, u ovom slučaju se u reviziji ne ističu važne (relevantne) činjenice koje bi trebale biti utvrđene predloženim dokazima, pa ih sud slijedom toga i konkretnom slučaju nije ni trebao utvrđivati jer bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka. Pobijana presuda je donesena na temelju činjenica koji nisu sporne, a prije svega je utemeljena na činjenici da bankarska garancija nije izdana, pa slijedom toga nije ni nastala obveza tužene banke prema tužitelju, a nije moguća ni odgovornost za štetu zbog kršenja obveze koje nema (banka je, kako je već rečeno, možebitno mogla preuzeti obvezu prema nalogodavcu Adria čelik d.o.o. da će izdati bankarsku garanciju u kojoj će kao korisnik biti označen tužitelj, a zbog kršenja te obveze može odgovarati samo nalogodavcu prema kojem je takvu obvezu preuzela).

15. Naposljetku, u smislu čl. 251. st. 2. ZOO/05 strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovora za štetu koja je time prouzročena drugoj strani. Druga strana može biti samo osoba koja traži od banke izdavanje bankarske garancije (nalogodavac), a to je u ovom slučaju Adria čelik d.o.o. koji je i preuzeo obvezu prema tužitelju da će mu pribaviti bankarsku garanciju. Pritom treba reći da je već postojala obveza tužene banke po osnovi Ugovora o okvirnom financiranju prema kojem se banka obvezala staviti društvu Adria čelik d.o.o. na raspolaganje okvirni iznos od 3 milijuna eura koji se mogu koristiti bilo kroz kratkoročne kredite bilo kroz bankarske garancije, pa proizlazi i da nisu bili potrebni posebni pregovori, odnosno da je bio dovoljan nalog Adria čelik d.o.o. za izdavanje bankarske garancije (a ako banka takav nalog nije izvršila može postojati odgovornost za štetu zbog kršenja ugovorne obveze prema nalogodavcu).

16. Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena te oni ne utječu na donošenje drukčije odluke, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I.

17. Budući da odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje ovog spora, na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II. Zagreb, 21. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud

Broj zapisa: eb316-fa455

Kontrolni broj: 06523-15c58-cdc7b

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.