REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 2383/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja/protutuženika: 1. M. D. iz Italije, D., OIB …, 2. D. D. iz Italije, D., OIB …, i 3. P. D. iz Australije, H. H. (M.), svi zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika/protutužitelja: 1. P. M. iz R., OIB … i 2. J. M. iz R., OIB …, oboje zastupani po punomoćnicima iz ZOU I. Š. – V. Š., odvjetnicima u R., radi iseljenja, predaje u posjed i isplate, i radi utvrđenja statusa zaštićenog najmoprimca i sklapanja ugovora, odlučujući o prijedlogu 1. i 2. tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 843/2017-2 od 16. rujna 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno broj Ps-24/2015-43 od 23. ožujka 2017., na sjednici održanoj 21. prosinca 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-843/2017-2 od 16. rujna 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno broj Ps-24/2015-43 od 23. ožujka 2017., podnijeli su tuženici radi slijedećih pitanja:
„1. Da li zakonom ustanovljeno pravo (ex lege) pretpostavlja obavezu ovlaštenika po istom da pored zakonske norme potvrdi to pravo i pojedinačnim privatnim aktom odnosno ugovorom, odnosno da li zakonom ustanovljeno pravo prestaje ako se ne sklopi ugovor o tom pravu i kada prestaje, sve imajući u vidu da rokovi za zaključenje istoga nisu prekluzivni već instruktivni?
2. Da li instruktivan rok koji je ustanovljen zakonom isključuje pravo ovlaštenika na naknadno postupanje i kako se određuje što je u tom slučaju „razuman rok“?
3. Da li propuštanje obaveze vlasnika da upozna zaštićenog najmoprimca sa svojim vlasništvom produžava te rokove?
4. Da li se drugostupanjski sud može naložiti osobi sa stanarskim pravom /zaštičenom najmoprimcu predaju u posjed jednog dijela stana koji čini jedinstveni dom tuženika/protutužitelja i koji čini jednu stambenu cjelinu, a koji dio sam po sebi ne predstavlja stambeni prostor u skladu sa Zakonom o najmu stanova?
5. Da li se time narušava pravo na dom tuženika /protutužitelja?
6. Da li ispunjenje obaveza iz ugovora o najmu, iako nije sklopljen u propisanoj formi, se može tumačiti kao da je sklopljen ugovor o najmu u usmenoj formi koji se doduše ispunjava trećoj osobi?
7. Odnosno, da li je u ovom slučaju forma ugovora koji se ispunjava bitna pretpostavka za postojanje ugovora?
8. Da li se prvostupanjska i drugostupanjska presuda mogu ispitati ukoliko u tim presudama ničime nije obrazloženo zbog čega drugostupanjski sud nije odlučio o prigovoru retencije , odnosno ako je izrijeka drugostupanjskog suda u suprotnosti sa njegovim obrazloženjem (odbio je prijedlog za sklapanje ugovora o najmu stana za koji u obrazloženju tvrdi da nikad nije podnesen)?“
2. U odnosu na postavljena pitanja tuženici, kao razloge zbog kojih pitanja smatraju važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, navode da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci o navedenim pitanjima različito od shvaćanja zauzetog u odlukama Ustavnog suda broj U-III-2073/2010 od 4. ožujka 2014. i U-III-5917/2012 od 23. svibnja 2014., Vrhovnog suda u odluci poslovni broj Rev-486/02-2, Gzz-74/02 od 21. veljače 2007. te Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-472/14-2 od 20. studenoga 2014.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Prijedlog oboje tuženika za dopuštenje revizije je nedopušten.
5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da postavljena pitanja u prijedlogu za dopuštenje tuženika nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6.1. Naime, prvo, drugo i treće pitanje nisu važna pitanja za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer u situaciji kada je u postupku utvrđeno da tuženici koriste jednosobni stan na prvom katu iste zgrade kojeg je vlasnik Grad R. te da tuženici s tužiteljima nisu sklopili ugovor o najmu stana (nisu niti zatražili sklapanje ugovora o najmu stana) za predmetne prostorije, koje same za sebe ne predstavljaju stan te se iz tog razloga na njima niti ne može steći stanarsko pravo, budući da se radi o ukupno tri sobe na drugom katu i spremištu u prizemlju, od ovako postavljenih pitanja, kojima se preispituje pravilnost odluke u pogledu karaktera zakonskih odredbi kojima je uređeno stjecanje stanarskog prava, ne ovisi ishod spora. Ovdje treba spomenuti i shvaćanje ovoga revizijskoga suda zauzeto u presudama poslovni broj Rev 1604/2015-2 od 23. siječnja 2019.i Rev 1602/2017-2 od 14. listopada 2020. prema kojemu se stanarsko pravo, koje se stjecalo prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 43/92, 69/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/97, 68/98, 96/99), ustanovljavalo odlukom nadležnog tijela u upravom postupku te je, prema tadašnjem pravnopolitičkom uređenju, takvo pravo imalo karakter statusnog prava, a ne imovinskog prava koje bi se moglo izjednačiti s pravom vlasništva. Stoga je osoba, kojoj je aktom upravnog tijela priznato stanarsko pravo na određenoj nekretnini, na temelju tog stanarskog prava stekla jedino pravo da joj se ta nekretnina proda u postupku propisanom Zakonom o prodaji stanova.
6.2. Niti četvrto, peto, šesto i sedmo postavljena pitanja nisu važna pitanja za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer polaze od u postupku neutvrđenih činjenica da tuženici žive u navedenim prostorijama kao svom domu (a u kontekstu utvrđenja da navedene prostorije same za sebe ne predstavljaju stambenu cjelinu te da tuženici kao dom koriste jednosobni stan na prvom katu iste zgrade kojeg je vlasnik Grad R.) te da su sklopili (ili barem zatražili sklapanje) s tužiteljima ugovora o najmu. Pitanja koja su utemeljena na činjeničnim okolnostima koje kao takve nisu utvrđene u postupku, ne mogu biti važna pitanja za odluku o sporu, jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6.3. U odnosu na osmo pitanje, predlagateljima valja odgovoriti da se istim pitanjem, kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 2. u vezi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, zapravo dovode u pitanje činjenična utvrđenja u nižestupanjskom postupku, jer ono na što predlagatelji u tako postavljenom pitanju ukazuju da bi bilo sporno u konkretnom sporu (jesu li tuženici zatražili sklapanje ugovora o najmu stana ili nisu) je činjenične naravi i potpuno je vezano za okolnosti svakog pojedinog slučaja, a takva pitanja, koja su utemeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog predmeta, nisu važna pitanja za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Valja dodati i da u odlukama na koje se tuženici pozivaju u opravdanju postavljenih pitanja nije izraženo nikakvo shvaćanje o prigovoru retencije.
7. Slijedom navedenog, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP za dopuštenje revizije pa je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP, riješeno kao u izreci.
Zagreb, 21. prosinca 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
