Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-72/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Emira Čustovića kao predsjednika vijeća, Noemi Butorac kao sutkinji izvjestiteljici i članici vijeća i Srđanu Kuzmaniću kao članu vijeća, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika H D R d.d. M, OIB: kojeg zastupa punomoćnik M K, odvjetnik u D, protiv tuženice-protutužiteljice V R, OIB: M, koju zastupa punomoćnica D K, odvjetnica u S, radi iseljenja, predaje i naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-4/18 od 20. travnja 2020., 21. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja-protutuženika i tuženice-protutužiteljice kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-4/18 od 20. travnja 2020. u pobijanom dijelu i to u točkama II, III, IV, V i VI izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

"I.Odbija se zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice iz prostora u vlasništvu tužitelja površine 22 m2, koji se sastoji od dvije sobe, zajedničke kupaonice s WC-om i zajedničkog hodnika, u prizemlju zgrade označene kao čest. zgr. z.ul. k.o. Z, te predaju prostora slobodnog od osoba i stvari.

II. Odbija se zahtjev tuženice koji glasi: ¨Dužan je tužitelj-protutuženik u roku od 30 dana predati tuženici-protutužiteljici na korištenje (sa statusom zaštćenog najmoprimca) stambeni prostor u M površine 22 m2 sličnog rasporeda prostorija kao onaj iz kojeg je iseljena tuženice-protutužiteljica (u zgradi u M,). Ove se obveze protutuženik može osloboditi plaćanjem iznosa od 320.000,00 kuna (facultas alternativa)¨

III. Odbija se zahtjev tuženice koji glasi: ¨Dužan je tužitelj-protutuženik u roku od 15 dana isplatiti tuženici-protutužiteljici na ime naknade naplaćenih troškova parničnog i ovršnog postupka iznos od ukupno 5.587,20 kuna sa zateznom kamatom koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, i to - na iznos od 117,20 kuna računajući od dana naplate u ovršnom postupku Ovr-743/08 Općinskog suda u Dubrovniku - na iznos od 5.470,00 kuna računajući od dana naplate u ovršnom postupku Ovr-720/08

Općinskog suda u Dubrovniku¨

IV. Odbija se zahtjev tuženice koji glasi: ¨Dužan je tužitelj-protutuženik u isplatiti tuženici-protutužiteljici na ime naknade troškova najma stambenog prostora u razdoblju od 20. listopada 2010., od dana iseljenja do 19. srpnja 2017. iznos od 80.000,00 kuna (po 1.000,00 kuna mjesečno) sa zateznom kamatom koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, računajući od početka svakog dotičnog mjeseca do isplate.¨

V. Odbija se zahtjev tuženice koji glasi: ¨Dužan je tužitelj-protutuženik, počevši od 19. srpnja 2017. pa do izvršenja obveze iz točke I. zahtjeva, plaćati tuženici- protutužiteljici mjesečno, najkasnije do 5-og u mjesecu, iznos od po 1.000,00 kuna sa zateznom kamatom koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, računajući od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate.¨

VI. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka".

2. Protiv točke VI izreke presude žalbu je podnio tužitelj-protutuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 12/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) predlažući da se u pobijanom dijelu presuda preinači na način da se obveže tuženica na naknadu troška tužitelju, podredno da se ukine pobijana točka VI izreke i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Tuženica-protutužiteljica izjavila je žalbu protiv točke II, III, IV, V i VI izreke presude zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a predlažući da se presuda preinači na način da se usvoji protutužbeni zahtjev tuženice- protutužiteljice, podredno da se u pobijanom dijelu presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja-protutuženika da se tuženica-protutužiteljica iseli iz nekretnine u njegovom vlasništvu te zahtjev tuženice-protutužiteljice da joj se omogući zaštita prava na dom predajom nekretnine na korištenje, te zahtjev za isplatu iznosa od 5.587,20 kn po osnovi naknade za naplaćene troškove parničnog i ovršnog postupka, isplate naknade troškova najma stambenog prostora u razdoblju od 20. listopada 2010. do 19. srpnja 2017. u iznosu od 80.000,00 kn s pripadajućom kamatom, kao i zahtjev za isplatu mjesečnog iznosa od po 1.000,00 kn i to od 19. srpnja 2017. do izvršenja presude u dijelu obveze predaje stambenog prostora površine 22m2.

7. Iz stanja spisa proizlazi :

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj P-1469/05 od 05. listopada 2005., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1220/06 od 18. listopada 2007., prihvaćen zahtjev prednika tužitelja-protutuženika H M, te je naloženo iseljenje tuženice-protutužiteljice iz predmetnih prostorija.

-da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske odbijena ustavna tužba u predmetu broj U-III-4553/2007 podnositeljice V R koja je podnesena protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1220/06 od 18. listopada 2007.,

-da je tuženica-protutužiteljica 11. kolovoza 2014. podnijela prijedlog za ponavljanje postupka s prijedlogom za donošenjem privremene mjere jer je Europski sud za ljudska prava 10. srpnja 2014. donio presudu kojom je prihvatio njen zahtjev i utvrdio da je povrijeđeno njeno pravo na dom,

- da je rješenjem suda od 15. ožujka 2017. dopušteno ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari, te su ukinute pravomoćne presude ovog suda poslovni broj P- 1469/05 od 05. listopada 2005. i presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1220/06 od 18. listopada 2007.

- da je tuženica-protutužiteljica 2010. iseljena iz predmetnog prostora u ovršnom postupku Ovr-596/09 (ranije Ovr-720/08) i Ovr-743/08, te da je zgrada u kojoj je bio predmetni prostor srušena i da više ne postoji,

Nadalje je utvrđeno da između stranaka nije sporno:

- da je tuženica u razdoblju od 1987-tih živjela u dvije sobe, uz korištenje zajedničke kupaonice s WC-om i zajedničkog hodnika, u prizemlju zgrade označene kao čest. zgr. z.ul. k.o. Z, površine 22 m2,

- da su ove prostorije predstavljale dom tuženice, - da je tužitelj vlasnik nekretnine u kojima se nalaze prostorije,

- da je tuženice nakon parničnog i ovršnog postupka radi iseljenja, iselila iz nekretnine 2010.,

- da je tužitelj trgovačko društvo koje se bavi ugostiteljstvom – pružanjem usluge smještaja,

- da je tužitelj srušio predmetnu zgradu u siječnju 2014. na temelju pravomoćnog i konačnog upravnog akta, te

- da predmetna zgrada više ne postoji,

a među strankama je sporno:

- je li tužitelj povrijedio pravo tuženice na dom,

- je li tužitelj imao legitimni cilj za pokretanje postupka iseljenja tuženice, odnosno - je li iseljenje tuženice bilo nužno i potrebno u demokratskom društvu,

- je li tužitelj postupao protupravno kada je zahtijevao iseljenje tuženice i kada je srušio predmetnu zgradu,

- je li tužitelj odgovoran za štetu koja bi tuženici nastala zbog povrede prava na dom,

- visina i narav štete koju je tuženica eventualno imala te

- je li zahtjev za naknadu štete zastario.

8. Obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je raspravljajući prigovor tuženice-protutužiteljice o pravu na dom u skladu s odredbom članka 8. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, ocijenio da predmetni prostor u kojem je stanovala tuženica- protutužiteljica od 1987. do 2010. godine nikada nije predstavljao jedan stan kao cjelinu, već sobe sa zajedničkim dijelovima za korištenje i da ista uslijed životnih, obiteljskih i financijskih prilika nije uspjela sama riješiti svoje stambeno pitanje, ne mijenja zaključak o tome da je ovaj smještaj i dom tuženice uvijek imao privremeni karakter, a ne stanarsko pravo, sa dozom neizvjesnosti o trenutku prestanka istog.

9. Raspravljajući konvencijsko pravo na dom prvostupanjski sud je, a kako to proizlazi iz obrazloženja presude, proveo test razmjernosti, pa iako nije dao konkretne odgovore na pojedinačna pitanja iz testa, utvrdio je da miješanje države putem sudbene vlasti u pravo tuženice-protutužiteljice na dom kroz odluku o iseljenju je bilo utemeljeno na zakonu i to na odredbama članka 161. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15) koja ovlašćuje vlasnika zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

10. Jednako je tako sud ocijenio da je navedeno miješanje bilo usmjereno na postizanje legitimnog cilja jer se ovakvim vidom miješanja sudbene vlasti štiti legitimno vlasništvo tužitelja - protutuženika koji ima pravo posjedovati svoju stvar u kojem je smislu takvo miješanje države u skladu s člankom 8. EKLJP. U tom smislu je ocijenjeno da je miješanje države imalo legitiman cilj zaštite prava vlasnika stana, te da je odluka o iseljenju bila u skladu s domaćim pravom, te da je miješanje bilo nužno kako bi se izbjegla veća šteta vlasniku, državi i društvenoj zajednici.

11. Naime, iako tužbeni zahtjev tužitelja H D r više nije moguć, kako bi se utvrdilo je li iseljenje bilo nužno u demokratskom društvu, a što je bitno za ocjenu je li tuženici - protutužiteljici nastala šteta njenim iseljenjem te ima li pravo na naknadu štete i zbog toga nastalih troškova, sud je ocijenio da je tužitelj - protutuženik imao opravdan cilj za iseljenjem tuženice-protutužiteljice iz predmetne zgrade i postupio je sukladno važećim zakonskim propisima i legitimno je zahtijevao zaštitu svojih temeljnih prava te na temelju pravomoćnih sudskih i upravnih odluka raspolagao sa svojim vlasništvom na način da je isto koristio za svoju gospodarsku djelatnost koja je ujedno u kraju u kojem se obavlja i od javnog interesa kao glavna gospodarska djelatnost, pa isti ne može odgovarati za štetu koja je nastala.

12. S obzirom na navedeno prvostupanjski sud je zaključio da pravo na dom tuženice-protutužiteljice ustanovljeno člankom 8. EKLJP nije povrijeđeno time što je sud raspravljao i donio pravomoćnu odluku o njenom iseljenju i time što se ona iselila iz spornog prostora navodeći da je temeljno ustavno načelo i pravo zajamčeno Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda je ravnopravnost svih, kako u pogledu zaštite njihovih prava, tako i u pogledu postupanja sudbene vlasti, što u konkretnom slučaju za državu znači kako obvezu zaštite prava vlasništva tako i obvezu zaštite prava na dom, ali ne na uštrb jednog subjekta, već kao dužnost države koja je ta koja omogućuje zaštitu prava vlasništva u ovom predmetu, a zaštitu prava na dom bilo u postupku izravnog dogovora s nositeljem prava, bilo kroz naknadu štete koju je država prouzročila svojim radnjama.

13. Gornji je zaključak od utjecaja na ocjenu neosnovanosti protutužbenog zahtjeva jer je utvrđeno da tužitelj-protutuženik nije odgovoran za štetu koja je nastala zbog činjenica da tuženica u trenutku iseljenja nije imala drugi dom i isti nije dužan nadoknaditi štetu koja joj je nastala, a koja se nesporno očituje u činjenici da je zbog iseljenja morala plaćati najam stana po tržišnim cijenama.

14. Neutemeljeno žaliteljica osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja protutužbenog zahtjeva. Prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a za svoja utvrđenja i pravne zaključke dao je jasne i uvjerljive razloge.

16. Što se tiče zahtjeva tuženice - protutužiteljice za naknadu troška najma od iseljenja do 19. srpnja 2017. kao i zahtjeva za plaćanje mjesečnog iznosa od 1.000,00 kuna od 19. srpnja 2017. pa ubuduće s osnove najamnine dok joj tužitelj - protutuženik ne osigura drugi stan sa zaštićenom najamninom, s pravom je sud ocijenio neosnovanim ovaj dio zahtjeva.

17. U odnosu na zahtjev za naknadu troškova parničnog i ovršnog postupka, prvostupanjski sud je ocijenio da taj zahtjev tuženice-protutužiteljice nije osnovan zato što je u ovom postupku utvrđeno da je tužitelj - protutuženik imao pravo tražiti iseljenje jer je njegov zahtjev za iseljenje bio utemeljen na zakonu, bio je usmjeren na postizanje legitimnog cilja, kao i zbog toga što je miješanje države putem suda u pravo na dom kroz odluku o iseljenju bilo nužno u demokratskom društvu. Stoga su troškovi nastali za tužitelja - protutuženika u ranijem postupku, kako parničnom, tako i ovršnom, opravdani i on ih nema obvezu refundirati tuženici-protutužiteljici. Ujedno, iz stanja spisa proizlazi da tuženica- protutužiteljica nije podmirila troškove, pa joj stoga po stajalištu ovog suda ne pripada pravo na naknadu (vraćanje) troškova određenih ranijom ukidnom odlukom. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio i ovaj dio protutužbenog zahtjeva.

18. Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 4. ZPP zato što ishod postupka opravdava odluku prema kojoj svaka stranka snosi svoje troškove s obzirom na činjenicu da tužitelj protutuženik nije uspio u tužbenom, a tuženica - protutužiteljica u protutužbenom zahtjevu.

19. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbe je valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

Dubrovnik, 21. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća

Emir Čustović