Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Amruševa 2/II

75. P-1476/2020-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: B. G. d.o.o. R. S., OIB:...,

kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik iz Z., protiv

tuženika:1.M.-D. d.o.o. Z. , OIB:...,

kojeg zastupa punomoćnica V. C. K., odvjetnica iz Z., i 2.T. C. d.o.o. Z., , OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik iz Z., radi

isplate, nakon održane glavne rasprave dana 09. studenoga 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 20. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi :

" Nalaže se tuženicima M.-D. d.o.o. Z.,

, OIB: ... i T. C. d.o.o.

Z., OIB: ... da tužitelju B. G.

d.o.o. R. S., OIB: ..., solidarno

isplate iznos od 84.000,00 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se u razdoblju od dana podnošenja tužbe, tj. od 26.6.2015. do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju da naknadi 1. tuženiku M.-D. d.o.o. parnični trošak u iznosu od 53.409,37 kn/7.088,64 eura[1] , u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tužitelju da naknadi 2. tuženiku T. C. d.o.o. parnični trošak u iznosu od 35.606,25 kn/4.725,76 eura[1] , u roku od 8 dana.

IV. Odbija se 1. tuženik sa zatraženim parničnim troškom u iznosu od 11.077,93 kn/ 1.470,29 eura[1] .

V. Odbija se 2. tuženik sa zatraženim parničnim troškom u iznosu od 5.142,55 kn/682,53 eura[1] .

Obrazloženje

1. Povodom žalbe tužitelja rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike

Hrvatske posl. br. Pž-4988/2018 od 19. lipnja 2020. ukinuta je presuda

Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1596/2015-28 od 1. lipnja 2018. u točkama I., II. i III. izreke kojima je ukinut tužbeni zahtjev tužitelja i odlučeno o parničnim troškovima te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Iz navedenog

rješenja proizlazi da je tužitelj filmski producent serije „C. G.“, da su tužitelj

i prvotuženik zaključili Ugovor za seriju „C. G.“ od 1. ožujka 2011., kojim je prvotuženik stekao licencu za iskorištavanje predmetne serije za teritorij

Republike Hrvatske i to pravo na tzv. VOD (eng. video on demand) i basic cable,

da iz e-mail korespondencije između zakonskih zastupnika stranaka može se

samo zaključiti da su stranke vodile pregovore oko sklapanja ugovora za

područje izvan Republike Hrvatske, da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj pristao na izmjenu ugovora bez dodatne naknade koji je izmijenila zakonska zastupnica prvotuženika A. S. u dijelu licenciranog

područja: za VOD Hrvatska, za basic cable ex-Yu, za Srbiju start licence za basic cable-tba (to be announced-biti će određeno naknadno) a do tada se

program mora zacrniti, jer to ne proizlazi ni iz e-mail korespondencije niti iskaza stranaka i svjedoka. Dakle, da je sporno da li je prvotuženik naknadno stekao licencu za iskorištavanje predmetne serije i za područje izvan teritorija

Republike Hrvatske s obzirom na to da se ista prikazivala na televizijskom kanalu TV Klasik drugotuženika na teritoriju Makedonije, BIH, Slovenije, Kosova, Srbije i Crne Gore. Uputa je da se tužitelj izjasni zahtjeva li naknadu za neovlašteno korištenje (čl.179. st.1. ZAPSP-a) kod koje može zahtijevati naknadu koja je uobičajena za tu vrstu korištenja ili naknadu štete (čl. 178. ZAPSP-a) po općim pravilima o popravljanju štete te da se provede predloženo vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

2. U ponovnom postupku tužitelj se podneskom od 08. veljače 2021. očitovao da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu za neovlašteno korištenje autorskog djela iz čl. 179. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, temeljem nalaza

Zorana Tomaša, stalnog sudskog vještaka za audiovizualna djela od 11. svibnja 2015., koji je navedenu naknadu utvrdio uvažavajući, između ostalih, područja na kojima se Serija neovlašteno prikazivala, trajanje neovlaštenog prikazivanja i realizirane ugovore o ustupanju prava na TV emitiranje Serije za područje

Hrvatske, Srbije i Crne Gore, te utvrdio da bi naknada za neovlašteno korištenje iznosila 42.000,00 EUR. Obzirom da je njegovo imovinsko pravo povrijeđeno namjerno ili barem krajnjom nepažnjom, sukladno čl. 183. st. 1. ZAPSP-a,

tužitelj potražuje penale, odnosno naknadu u dvostrukom iznosu od odgovarajuće uobičajene naknade.

3. U daljnjem tijeku postupka provedeno je vještačenje na okolnost visine naknade za neovlašteno korištenje tv serije C. g. putem tv kanala TV Klasik na teritoriju Makedonije, BIH, Slovenije, Kosova, Srbije i Crne Gore, po L.

O., sudskom vještaku za elektroniku, elektrotehniku, informatiku,

telekomunikacije, intelektualno vlasništvo, autorska prava i audiovizualna djela.

4. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka od 08. prosinca 2021. (list 237-240 spisa),

razvidno je da je vještak temeljem priležećeg autorskog ugovora sklopljenog

između tužitelja i A. L. na ime otkupa scenarija za predmetnu

seriju u iznosu od 5.000,00 eura, temeljem autorskog ugovora za otkup scenarija za predmetnu seriju za iznos od 130.000,00 dinara (oko 1.200,00

eura) također sklopljen između tužitelja i A. L., temeljem ugovora

sklopljenog između tužitelja i 1. tuženika koji se odnosi na ustupanje prava emitiranja za iznos od 3.500,00 eura i temeljem priležećeg ugovora sklopljenog između F. televizije d.o.o. i N. vezano uz ustupanje ekskluzivnog prava

na emitiranje predmetne serije u iznosu od 27.000,00 eura, dao mišljenje temeljem navedenih ugovora i podataka prikupljenih od lokalnih tv kuća i slobodnih umjetnika da pojedinačna naknada za emitiranje po državama iznosi

za Srbiju i Crnu Goru od po 5.000,00 eura, za Makedoniju, BIH i Sloveniju od po 3.000,00 eura i za Kosovo 1.500,00 eura.

5. Tužitelj i tuženici prigovorili su navedenoj visini naknade utvrđenoj po sudskom vještaku budući da vještak nije precizirao temeljem koje dodatno pribavljene dokumentacije je utvrdio visinu naknade pa ista nije provjerljiva niti je naveo kakvim se kriterijima rukovodio prilikom određivanja naknade za emitiranje serije u pojedinoj zemlji odnosno da li je vodio računa radi li se o premjernom ili repriznom prikazivanju, atraktivnosti serije za određeno područje i potencijalne gledanosti, kao niti visini naknade koja se isplaćuje za kablovsku i vod televiziju u odnosu na free tv. Tužitelj je smatrao da je vještak Z. T. u nalazu od

11. svibnja 2015. naveo da je uzeo u obzir ugovor s F. televizijom, da je serija prikazana bez odobrenja tužitelja kao repriza na području Srbije, Crne Gore i

BIH a na području Makedonije, Kosova i Slovenije premijerno, kao i da se radi o srpskoj seriji koja je najviše zanimljiva srpskom stanovništvu pa je i najveća naknada za područje Srbije i Crne Gore a zatim za BIH.

6. Obzirom na prigovor tužitelja vještak se očitovao 09. svibnja 2022. vezano uz pribavljene podatke od lokalne tv kuće i slobodnih umjetnika, na način da je s istima obavio razgovore te su mu u dobroj vjeri prezentirali svoje poslovne dogovore oko ustupanja autorskih prava za njihova djela ali s obzirom da se radi o poslovnoj tajni nisu željeli dati dokumentaciju koju bi vještak mogao priložiti. Što se tiče kriterija rukovođenja prilikom određivanja naknade u pojedinim zemljama, vještak je naveo da je uzeo u obzir ugovor o ustupanju ekskluzivnog prava na tv emitiranje temeljem sklopljenog ugovora između F.

televizije i agencije N. kao i da u članku 14. Ugovora sklopljenog između tužitelja i 1. tuženika stoji da se ustupaju licencirana prava na vod i basic cabel a u članku 4, da će se free tv definirati aneksom ugovora koji mu prileži spisu.

Vještak navodi da je osnovni problem oko razlika u kriterijima oko visine naknada, razlika između ugovora na koji se poziva tužitelj kojim F. T. ima ekskluzivno pravo na tv emitiranje putem vod, kablovske televizije (basic cabel)

i radio difuzije, dok u ugovoru sklopljenom između stranaka definirano je isključivo emitiranje putem vod sustava i basic kablovske televizije pa je vještak uzimajući u obzir radi li se o repriznom ili premjernom prikazivanju, uzeo u obzir činjenicu da je tuženik mogao prikazivati isključivo putem vod sustava i kablovske televizije dok je za područje Kosova samo emitiranje emitirano razvojem pristupnih mreža kablovske televizije odnosno manji broj osoba moglo pristupiti tim programima u drugim državama okruženja i zato je procijenjena niža naknada. Za druge države regije vještak navodi da se vodio istim kriterijima pristupa u razvijenosti mreža, premjernom odnosno repriznom prikazivanju te atraktivnosti serije za određenu državu. Navodi da se njegova procjena razlikuje

od ugovorene naknade sa F. T. budući da je za Srbiju i Crnu Goru tuženik

mogao emitirati putem kablovske tv ili VOD sistema dok je sa F. T. serija se mogla prikazivati putem zemaljske televizije, radio difuzno a što je dostupno većem broju gledatelja. Dakle, razlika u odnosu na nalaz vještaka Z.

T. je u tome što je vještak O. svoj nalaz i mišljenje zasnivao na

činjenici da između ugovora sa FOX TV i tuženikom razlika je u dostupnosti potencijalnim gledateljima koja je putem kablovske televizije znatno manja nego putem radio difuzije (odašiljača).

7. Vještak L. O., ostao je kod nalaza i mišljenja, usmeno je iskazao da nije imao egzaktne brojke svake države nego je procjenjivao temeljem istraživanja putem interneta, da je nalaz i mišljenje temeljio na ugovoru koji je izmijenjen i u kojem se navodi da je emitiranje dozvoljeno isključivo putem kablovske televizije a na pitanje kolika je razlika odnosno postotak u odnosu na basic i vod emitiranje a koja u odnosu na free tv, kada se gledaju naknade koje se plaćaju za takve vrste prijenosa prava, iskazao je da prvi puta vještači u ovom predmetu utvrđivanje vrijednosti naknade za neovlašteno emitiranje pa u tom smislu nema iskustva.

8. Također obzirom na iskaz vještaka O., saslušan je u svojstvu svjedoka vještak Z. T. koji je vještačio privatno za tužitelja, a koji je iskazao da

su kriteriji kojima se rukovodio prilikom utvrđivanja naknade u pojedinim zemljama: područje za koje se ustupaju prava, brojnost gledateljstva, vrijeme trajanja određenog sadržaja i da li se radi o premijernom prikazivanju ili reprizi kao i ugovore koji su mi predočeni od strane tužitelja a koje je također pobrojao u svom nalazu. Cijena za Srbiju i Crnu Goru je veća u odnosu na ostale zemlje i realno je veća, pri čemu je uzeo u obzir i Ugovor između F. T. i

A. N. gdje su prava plaćena 27.000,00 eura i zbog tog razloga

prihvatio procjenu u iznosu od 27.000,00 eura, iako je uzeo u obzir i dva autorska ugovora sklopljena između tužitelja i scenariste A. L. u iznosu od 5.000,00 eura i 130.000,00 dinara, za Makedoniju, BIH, Sloveniju i

Kosovo, uzeo je u obzir Ugovor koji je sklopljen između stranaka za iznos od 3.500,00 eura a odnosi se na RH te je iznose za svaku pojedinu zemlju procijenio razmjerno naprijed navedenim kriterijima. Što se tiče vrste emitiranja iz ugovora sa agencijom N., odnosno da li postoji razlika u pravima koje se daju u odnosu na vrstu prikazivanja tv serije između ugovora zaključenim s

N. i ugovora koje su zaključili tužitelj i 1. tuženik, isti nije mogao precizno odgovoriti jer se ne sjeća, za koju vrstu prikazivanja je bilo ugovoreno ali razlika postoji niti se mogao izjasniti koje sve vrste prikazivanja postoje, osim televizijskog prikazivanje i kablovske televizije niti koliko se plaćaju naknade za dobivanje prava za prikazivanje free tv u odnosu na vod i kablovsku tv odnosno postoje li razlike u tim iznosima, niti je imao saznanja da li se više plaća za free tv ili za kablovsku tv, niti da bi imao iskustva u ovakvim predmetnima već samo u procjenama audiovizualnih djela.

9. Slijedom svega navedenog proizlazi da su tužitelj i prvotuženik zaključili Ugovor za seriju „C. G.“ od 1. ožujka 2011., kojim je prvotuženik stekao licencu za iskorištavanje predmetne serije za teritorij Republike Hrvatske i to pravo na tzv. VOD (eng. video on demand) i basic cable, da je Ugovor izmijenjen od strane zakonske zastupnice prvotuženika Andreje Sertić u dijelu licenciranog područja: Hrvatska-za VOD, za basic cable ex-Yu, za Srbiju start licence za basic cable-tba (to be announced-biti će određeno naknadno), međutim

obzirom na utvrđenje Višeg suda da tužitelj nije pristao na izmjenu ugovora bez dodatne naknade, sud je proveo vještačenje, ali niti nalaz vještaka O. nije

dao odgovor kolika bi bila naknada za pojedino područje iz razloga jer vještak nije svoje mišljenje opravdao dokumentacijom već je neprovjerljivo iskazao da je dobio podatke od lokalnih tv kuća i slobodnih umjetnika, da nije imao imao egzaktne brojke svake države nego je procjenjivao temeljem istraživanja putem

interneta, te nije znao reći da li je i kolika razlika u emitiranju putem VOD i basic cable u odnosu na Free TV, nije razgraničio u odnosu na premjerno prikazivanje u odnosu na reprizno niti je imao iskustva u ovakvim predmetima.

10.Iako se radi o nalazu sačinjenom za privatne potrebe tužitelja, sud je isti ocjenjivao kao dokaz i saslušao vještaka T. radi razjašnjenja određivanja naknade za pojedino područje. Vještak je bez kriterija i objašnjenja prihvatio za

Srbiju i Crnu Goru Ugovor između F. T. i A. N. gdje su

prava plaćena 27.000,00 eura ne pojašnjavajući visinu, niti se mogao izjasniti što se tiče vrste emitiranja iz ugovora sa agencijom N., odnosno da li postoji razlika u pravima koje se daju u odnosu na vrstu prikazivanja tv serije između ugovora zaključenim između F. T. i N. i ugovora koje su

zaključili tužitelj i 1. tuženik, isti nije mogao precizno odgovoriti jer se ne sjeća,

za koju vrstu prikazivanja je bilo ugovoreno niti se mogao izjasniti koje sve vrste prikazivanja postoje, osim televizijskog prikazivanje i kablovske televizije niti koliko se plaćaju naknade za dobivanje prava za prikazivanje free tv u odnosu na vod i kablovsku tv odnosno postoje li razlike u tim iznosima, niti je imao saznanja da li se više plaća za free tv ili za kablovsku tv, niti ima iskustva u ovakvim predmetima.

11.Dakle, osim Ugovora između F. T. i A. N. gdje su prava

na ekskluzivno tv emitiranje predmetne serije plaćena za Srbiju 27.000,00 eura,

spisu predmeta nema nikakve druge relevantne dokumentacije temeljem koje bi sud mogao zaključiti koliko bi tužitelju u slučaju izmjene ugovora u pogledu područja pripala naknada za svako pojedino područje a niti to proizlazi iz provedenog vještačenja u tijeku postupka niti nalaza i mišljenja sačinjenog privatno za potrebe tužitelja budući da nema nikakvog obrazloženja dok samo postojanje Ugovora između F. T. i Agencije Nomad može biti orijentir

ali ne i jedini kriterij obzirom na slobodu ugovaranja. Nije otklonjen prigovor tuženika da prava emitiranja putem kablovske i vod televizije iznosi maksimalno do 10% naknade koja se plaća za emitiranje putem free tv-a koji je daleko rasprostranjeniji i gledaniji a što je vještak O. potvrdio ali se nije mogao određeno izjasniti budući da nema dovoljno iskustva u tom području.

12.Slijedom navedenog tužitelj kao filmski producent i nositelj svih prava filmskog producenta u odnosu na TV seriju „C. G. I.“, koja se sastoji od 12 epizoda,

prema scenariju A. L. i režiji I. S. i „C. G. I.“,

koja se sastoji od 15 epizoda, prema scenariju A. L. i režiji

M. M., nije dokazao koliko bi iznosila naknada za neovlašteno korištenje koju tužitelj potražuje u dvostrukom iznosu (penale) pa je sud odbio tužbeni zahtjev u točki I. izreke.

13.Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st.1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. 1. tuženiku kao potreban za vođenje spora priznat je trošak zastupanja po odvjetniku koji je odmjeren u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa), a odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 6.330,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), podneska od 31. listopada 2017 u iznosu od 1.582,50 kn (Tbr. 8/3 Tarife), zastupanje na ročištu dana 29. ožujka 2017. u iznosu od 3.165,00 kn (Tbr. 9/2 Tarife), zastupanje na ročištima dana 24. listopada 2017., 18. siječnja 2018., 24. travnja 2018., 28. rujna 2022. i 09. studenog 2022. u iznosu od po 6.330,00 kn (Tbr. 9/1 Tarife), sve uvećano za PDV od 25% što iznosi 53.409,37 kn/7.088,64 eura[1] . Slijedom navedenog o zatraženom trošku 1. tuženika odlučeno je kao u točkama II. i IV. izreke, s time da se napominje da sud nije odlučio o trošku sudski pristojbi jer mu navedeni troškovi nisu još niti nastali a odlučiti će se tek po pravomoćnom okončanju ovog postupka.

14. 2. tuženiku je kao potreban za vođenje spora priznat trošak zastupanja koji se odnosi na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 6.330,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu dana 29. ožujka 2017. u iznosu od 3.165,00 kn (Tbr. 9/2 Tarife) i na ročištima 24. travnja 2018., 28. rujna 2022. i 09. studenog 2022. u iznosu od po 6.330,00 kn (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za PDV od 25% iznosi 35.606,25 kn/4.725,76 eura[1] . Slijedom navedenog o zatraženom trošku 2. tuženika odlučeno je kao u točkama III. i V. izreke.

U Zagrebu, 20. prosinca 2022. godine

Sudac:

Sanda Jeromela, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 dana od dostave pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj.

2. 1. tuženiku po odvj.

3. 2. tuženiku po odvj.

4. Kal 60 dana-pisarnica