REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1204/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Jukopila, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Jadransko osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-329/17-2 od 14. lipnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci br. P-314/16-16 od 24. studenoga 2016., u sjednici održanoj 20. prosinca 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 570.000,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2000. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I.). Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 134.812,50 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, također po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. II.).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda, a ujedno je rješenjem odbijena žalba tužitelja i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Rijeci br. Su-396/16 od 20. svibnja 2016., kojim je odbijen zahtjev za izuzeće sutkinje prvostupanjskog suda.
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, zbog počinjenih bitnih povreda odredaba iz čl. 354. st. 1. ZPP, te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj podnosi reviziju i temeljem čl. 382. st. 2. ZPP, postavljajući pritom pitanje za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja, ističe da je revizija neosnovana, uz prijedlog da se ista odbije i da se tuženiku dosudi trošak sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija tužitelja nije osnovana.
6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, dakle revizija prema vrijednosnom kriteriju.
7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ista pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je u ovom postupku provedeno vještačenje po vještaku ing. Srećku Hlišću na okolnost mehanizma nastanka prometne nezgode u kojoj je stradao tužitelj,
- da je navedeni vještak utvrdio da naftna mrlja samo po sebi nije bila uzrokom gubitka kontrole tužitelja, jer da je isti mogao savladati zavoj brzinom od 18 km/h, a da bi granična brzina za savladavanje zavoja za suh i čisti kolnik iznosila oko 30 km/h,
- da na licu mjesta nije bilo tragova kočenja, niti zanošenja vozila,
- da vještak nije mogao isključiti mogućnost da je tužitelj u zavoj ušao neprilagođenom brzinom, te da je na stup naletio iz nekog subjektivnog razloga,
- da sud nije prihvatio nalaz vještaka Radolovića dan u prekršajnom predmetu,
- da su prekršajnom postupku kod Prekršajnog suda u Puli pravna osoba Ceste d.d. Pula i odgovorna osoba VK proglašeni krivima za neodržavanje kolnika, odnosno što nisu uklonili naftnu mrlju s kolnika,
- da šteta nije nastala zbog nesretnog slučaj koji bi se dogodio izvan volje tužitelja,
- da je prvostupanjski sud prihvatio prijedlog tužitelja i odredio provođenje vještačenja po Zavodu za prometna vještačenja Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu, te da je pozvao tužitelja na plaćanje predujma,
- da tužitelj nije predujmio troškove vještačenja, pa je prvostupanjski sud odustao od provođenja tog vještačenja,
- da se sporni štetni događaj dogodio zbog nekih subjektivnih razloga na strani tužitelja, odnosno da je tužitelj namjerno izazvao osigurani slučaj,
- da je tužitelj imao sklopljenu policu osiguranja od posljedica nesretnog slučaja kod „Veritas osiguranje“ d.d. za razdoblje od 29. studenoga 1999. do 29. studenoga 2000, a kojom se osigurao za slučaj invalidnosti u visini od 300.000,00 kn,
- da je tužitelj imao sklopljenu policu osiguranja od posljedica nesretnog slučaja kod „Aurum osiguranja“ d.d. za razdoblje od 29. studenoga 1999. do 29. studenoga 2000. , a kojom se osigurao za slučaj invalidnosti u visini od 400.000,00 kn,
- da je tužitelj imao sklopljenu policu osiguranja od posljedica nesretnog slučaja kod „Adria osiguranja“ za razdoblje od 3. prosinca 1999. do 3. prosinca 2000., a kojom se osigurao za slučaj invalidnosti na iznos od 360.000,00 kn,
- da je tužitelj imao sklopljenu policu osiguranja od posljedica nesretnog slučaja kod „Mediteran osiguranja“ d.d. za razdoblje od 7. siječnja 2000. do 7. siječnja 2001., a kojom je osigurao za slučaj invalidnosti u visini od 1.200.000,00 kn, te na iznos od 450,00 kn po danu kao dnevnu naknadu za bolničko liječenje, pri čemu isplatu osiguranine u ovom predmetu potražuje upravo na temelju te police.
9. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja za isplatu osigurane svote. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da naftna mrlja na kolniku nije bila uzrokom prometne nezgode, da je tužitelj kritične zgode vozilom upravljao prilagođenom brzinom, da je isključena mogućnost da bi tužitelju na kolnik istrčao pas, neka druga životinja ili pješak, ili da bi tužitelj sletio u stup jer mu se iz suprotnog pravca približavalo vozilo. Nadalje, prvostupanjski sud ističe da je tužitelj sklopio četiri police osiguranja s iste osnove, svega par mjeseci prije prometne nezgode. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj kao ugovaratelj osiguranja namjerno izazvao osigurani slučaj, radi čega je primjenom odredbi čl. 920. i 951. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) odbio zahtjev tužitelja u cijelosti. Naime, prema tim odredbama osiguratelj nije obvezan ni na kakva davanja, ako je ugovaratelj osiguranja, osiguranik ili korisnik izazvao osigurani slučaj namjerno, pri čemu suprotna ugovorna odredba nema pravnog učinka.
10. Navedeno shvaćanje pravilnim prihvaća i drugostupanjski sud, pri čemu se isti posebno poziva na nalaz i mišljenje vještaka Srećka Hlišća iz kojeg proizlazi da se prometne nezgoda nije dogodila zbog kretanja vozila tužitelja velikom brzinom, niti zbog naleta na naftnu mrlju na kolniku, već iz subjektivnih razloga koji se tijekom postupka nisu mogli utvrditi. Kod toga je vještak utvrdio da ne postoji prometno objektivni razlog za nalet na stup. Stoga i drugostupanjski sud prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj namjerno uzrokovao nesretni slučaj, pa radi toga nema pravo na isplatu naknade iz ugovora o osiguranju, jer navedeni nesretni slučaj nije nastupio mimo volje tužitelja.
11. Tužitelj u reviziji prije svega ukazuje da razlozi pobijane drugostupanjske presude nisu jasni, niti se drugostupanjski sud osvrnuo na sve navode iz žalbe, niti je dao obrazloženje zbog čega žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani.
12. Suprotno tvrdnji tužitelja drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda ima jasne razloge, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, niti postoji proturječnost između izreke pobijane presude i razloga navedenih u obrazloženju iste. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, jer se drugostupanjski sud očitovao na sve relevantne žalbene navode tužitelja.
13. S druge strane tužitelj osporava utvrđenja prvostupanjskog suda tvrdeći da isti nije mogao zaključiti da je predmetna prometna nezgoda namjerno izazvana od strane tužitelja. U tom dijelu tužitelj osporava činjenično stanje utvrđeno od strane prvostupanjskog suda, odnosno činjenice koje proizlazi iz vještačkog nalaza, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).
14. Treba dodati da je prvostupanjski sud na prijedlog tužitelja, koji nije bio zadovoljan nalazom i mišljenjem vještaka Srećka Hlišća, odredio provođenje vještačenja po Zavodu za prometna vještačenja Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu. Međutim, tužitelj nije platio predujam za provođenje tog vještačenja, pa je prvostupanjski sud odustao od provođenja tog vještačenja. Kod toga nije prihvatljivo obrazloženje tužitelja da se vještačenjem koje je odredio prvostupanjski sud ne bi mogle dokazati namjera ili nepostojanje namjere izlijetanja s ceste. Naime, tužitelj je imao mogućnost postavljati pitanja vještaku, te iznijeti svoje viđenje cijelog događaja, a što isti nije učinio. Činjenica da tužitelj nije platio predujam za provođenje novog vještačenja, te da je sud nakon toga odustao od provođenja vještačenja ni na koji način ne mogu ići na štetu osiguratelja, već je pravilno primijenjena odredba čl. 221.a ZPP o teretu dokaza.
15. Kada se gore navedeno dovede u vezu s nespornom činjenicom da je tužitelj svega nekoliko mjeseci prije predmetne prometne nezgode sklopio četiri police osiguranja od posljedice nezgode za trajni invaliditet, koje police su bile jednokratno sklopljene, tada je prihvatljiv zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj osigurani slučaj namjerno izazvao, pa radi toga ne postoji obveza osiguratelja za isplatu osigurane svote.
16. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
17. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju nije osnovan, budući navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.
Zagreb, 20. prosinca 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
