REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1227/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića, Damira Kontreca i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Petrašu, odvjetniku iz Virovitice, protiv tuženice Republike Hrvatske OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž 1917/18-2 od 22. studenoga 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn 76/2017-164 od 13. srpnja 2018., u sjednici održanoj 20. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se revizija tužene Republike Hrvatske, kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja BS za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju 305.342,05 kuna sa zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci te presude te joj je dalje naloženo plaćati rentu s osnova izmakle zarade u mjesečnom iznosu 3.000,00 kn od 1. prosinca 2017. pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti, sa rokom plaćanja do petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec, sa pripadajućim zateznim kamatama (toč. I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u iznosu 64.711,04 kn sa pripadajućom zateznom kamatom i zahtjev za isplatom zatezne kamate izvan razdoblja navedenih u stavku I. te presude (toč. II. izreke) te je naloženo tuženoj nakaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 8.406,25 kn sa zateznim kamatama.

2. Drugostupanjskom presudom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena prvostupanjska presuda pa se tom drugostupanjskom presudom tužitelju dosudilo ukupno 310.260,05 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u toj presudi (st. prvi toč. 1. izreke), dalje mu je dosuđena renta s osnove gubitka zarade u iznosu po 3.000,00 kn mjesečno počam od 1. prosinca 2017. nadalje, sa rokom plaćanja do petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec (st. prvi toč. 2. izreke), odbijen je tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva (st. prvi toč. 3. izreke) te je rješenjem odlučeno o ukupnom trošku parničnog postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspjela u sporu, reviziju je, u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a koja se u ovom odlučivanju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19) i čl. 107. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 80/22) podnijela tužena, navodeći da je pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je revizijskom sudu preinačenje pobijane presude, a, podredno, ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je podnio odgovor na reviziju. Predložio je odbiti reviziju te je zahtijevao trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmet je spora u ovom, revizijskom stadiju postupka, tužbeni zahtjev za naknadu (što dospjelog iznosa, što iznosa rente) izgubljene zarade (u visini neto plaće koju bi tužitelj ostvario da je radio kao kvalificirani konobar) zbog činjenice nemogućnosti zaposlenja zbog štetnog događaja za koji je (u ovom je stadiju postupka nesporno) odgovorna tužena te su činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova (svedena, sagledavajući revizijske navode, na bitno za odlučivanje u ovom stadiju postupka):

- da se tužitelj, unatoč svojim naporima za traženje posla (bio je jako aktivan u traženju zaposlenja), ne može zaposliti zbog izuzetno teške zdravstvene situacije (srednje teška do teška forma ulceroznog colitisa, koja je i u mirnoj fazi popraćena s najmanje 4 stolice dnevno, prisutni su bolovi u trbuhu, napuhavanja i lažni nagoni na stolicu što ometa svakodnevni ritam života i potreba (odlazak izvan kuće, duža čekanja u banci, odlaske u kino, kraća putovanja i sl.), a da bolest kod tužitelja ulazi u lošu fazu 2-3 puta godišnje i to najčešće u proljeće i jesen i tada tužitelj ima najmanje 6-7 stolica dnevno, vezan je za kuću, iscrpljen je i dehidriran te ovisan o tuđoj pomoći, a ponekad i hospitaliziran ili u tretmanu u dnevnoj bolnici, da se tužiteljevo zdravstveno stanje pogoršava zbog nuspojava uzrokovanih lijekovima, slab mu je imunitet, zbog čega je često bolestan, pogoršano mu je stanje gušterače, štitnjače, bubrega, da je bolest psihosomatskog karaktera, pa je tužitelj u stalnom tretmanu kod psihijatra);

- da tužitelj zbog svog zdravstvenog stanja ima smanjenje radne sposobnosti od 40% (vještačenje provedeno u ovom parničnom postupku), da ne može obavljati nikakav posao koji iziskuje brzinu, fizičku aktivnost ili koji uzrokuje stres, jer navedene okolnosti dovode do akutizacije i pogoršanja bolesti, da ne može obavljati poslove zanimanja za koje se školovao – konobara, jer navedeni posao zahtijeva fizički napor i dinamiku, ne može obavljati posao na recepciji ili šalteru, jer navedeni posao zahtijeva stalnu prisutnost i komunikaciju s gostima, a što tužitelj zbog nepredvidivosti potrebe za toaletom ne može izvršavati, da bi tužitelj eventualno mogao raditi na recepciji većih hotela gdje ima više osoba zaposlenih na recepciji, tako da ga netko uvijek može zamijeniti, da bi tužitelj fizički mogao obavljati organizacijske poslove (npr. catering) koji ne zahtijevaju fizičku aktivnost, ali samo u slučaju da isti nisu stresni i ne zahtijevaju brzinu, da bi za tužitelja bio pogodan uredski posao za računalom pod uvjetom da se tužitelj ne osjeća pod pritiskom;

- da tužitelj ima volju i želju za radom i privređivanjem i aktivan je kod traženja posla, da se zbog toga preselio u Zagreb, gdje ima veće mogućnosti zapošljavanja i da je radio na različitim poslovima te da je radi dobivanja nekih poslova tajio svoje zdravstveno stanje;

- da ne uspijeva zadržati posao dulje od nekoliko mjeseci jer mu je uglavnom teško raditi na poslovima koje uspije dobiti, da je najduže izdržao na radnom mjestu zaštitara (3 godine), ali mu je poslodavac dao otkaz zato što je izgubio dozvolu za obavljanje poslova privatne zaštite zaštitara zbog zdravstvenih razloga;

- da je tužitelj zbog navedene bolesti onemogućen u raznim aktivnostima, kao što su sport i izlasci s prijateljima, da je oženjen i ima djecu, ali ne može realizirati obiteljski život kao prosječna osoba jer ne može financijski uzdržavati i pomagati svoju obitelj, ne može se adekvatno brinuti o djeci, da se ne može baviti zanimanjem za koje se školovao, iako je imao ambicije i planove otvoriti vlastiti ugostiteljski objekt, odnosno nastaviti s obiteljskim ugostiteljskim poslom pa da pati od manjka samopouzdanja, frustriran je jer se ne može ostvariti niti na poslovnom niti na obiteljskom i društvenom planu te je u strahu radi budućnosti jer osjeća zabrinutost glede pogoršanja svog zdravstvenog stanja te glede dobrobiti svoje obitelji;

- da se tužitelj trudio pronaći adekvatan posao te ga zadržati;

- da je tužitelj bio ažuran u traženju posla te da je radio na različitim poslovima,

- da mu je obavljanje svakog posla koji zahtijeva imalo veći napor prezahtjevno i da ga ne može obavljati;

- da tužitelj realno nema mogućnost zapošljavanja jer njegova bolest predstavlja takvu prepreku zbog koje nije poželjan, niti interesantan na tržištu rada u Republici Hrvatskoj;

- da tužitelj u pravilu nije izbjegavao prihvatiti posao, ali zbog svog zdravstvenog stanja nije uspijevao naći adekvatan posao koji bi mogao zadržati.

6.1. Slijedom tih činjeničnih utvrđenja, nižestupanjski su sudovi ocijenili djelomično osnovanim tužbeni zahtjev za izgubljenom zaradom i mjesečnom rentom u tom smislu, sve pozivom na odredbe čl. 189. i čl. 195. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01).

7. U okvirima činjeničnih posebnosti ovoga, konkretnog slučaja, revizijski sud ocjenjuje da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su djelomično osnovanim ocijenili tužbeni zahtjev.

8. Prvenstveno se naglašava da revizijski sud svoju odluku donosi u okviru činjeničnih utvrđenja učinjenih po nižestupanjskim sudovima i na njih nema ovlast intervenirati, jer pozivanje na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne predstavlja dopušteni revizijski razlog (arg. ex. čl. 385. ZPP-a).

9. Stoga, ovaj sud pri ocjeni revizijskih razloga prvenstveno polazi od činjenične utvrđenosti da tužitelj nema mogućnost zapošljavanja.

10. S obzirom na prethodno utvrđenje i uzimajući u obzir cjelokupni supstrat obrazloženja i činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih odluka, jasno je da je shvaćanje suda u pobijanoj da tužitelj ni uz eventualno prekvalificiranje nema mogućnost zapošljavanja, a to uzimajući u obzir specifičnost i izrazitu kompleksnost njegovog izrazito teškog zdravstvenog stanja, osobito uz utvrđenje da se tužitelj jest učestalo pokušavao zaposliti i to ne samo u okviru svoje stručne spreme.

11. Pobijanje ovakvog zaključka tužena svodi na revizijske navode da se mogućnost prekvalifikacije trebala utvrditi provođenjem vještačenja, koje navode ovaj, revizijski sud, u okviru posebnosti ovoga, konkretnog slučaja, ocjenjuje neosnovanim. Pravo izbora izvođenja dokaza i njihove ocjene radi dokazivanja određene činjenice je pravo pridržano nižestupanjskim sudovima, za što oni moraju dati obrazložene, jasne, uvjerljive i dostatne razloge. Revizijskim razlozima nije dovedena u pitanje takva postupovna argumentacija nižestupanjskih sudova, nego se samo problematiziralo neprovođenje određenog dokaza (u tom smislu v. granice pobijane odluke – toč. 5. obrazloženja). Takvim se pristupom taj revizijski navod zapravo sveo na pobijanje činjeničnog stanja utvrđenog po nižestupanjskim sudovima (a u tom smislu v. toč. 8. obrazloženja).

12. Revizijski navod, da je tužitelj otkazao pojedine ugovore o radu zbog zasnivanja novog radnog odnosa zbog nezadovoljstva naknadom za prijevoz i zbog straha od psa koji se nalazi na radnom mjestu, ne proizlazi iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjske niti pobijane odluke pa se tako niti pobijana odluka ne temelji na tim činjenicama impliciranih revizijom, a, slijedom toga, ni na sa njima povezanom pravnom shvaćanju. Jedino se može nazrijeti da je utvrđenje u pobijanoj odluci koje bi donekle, u sličnom smislu, bilo povezivo sa tim revizijskim navodom slijedeće: „ako je ovaj radni odnos prestao krivnjom tužitelja, on je nakon toga tražio posao i radio“. No, iz potonje citiranog bi proizlazilo da, čak i ako je taj konkretni radni odnos okončan krivnjom tužitelja, on je potom u konkretnom slučaju našao novi posao pa tako nije propustio učiniti radnje za umanjenje štete u konkretnom slučaju.

13. Nisu osnovani revizijski navodi da se tužitelj nije niti pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću i da nije ništa poduzeo da spriječi nastanak štete, jer je to suprotno činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova (v. toč. 6., 8. i 9.).

14. Zaključno je za obrazložiti i da, protivno revizijskim navodima, izraženo pravno shvaćanje nije nepodudarno sa onim izraženim u odlukama revizijskog suda poslovnih brojeva Rev 378/2011 od 15. svibnja 2013. i Rev 563/2006 od 11. listopada 2006., jer je u ovom, konkretnom slučaju utvrđeno da se tužitelj konstantno i neuspješno pokušavao zaposliti i da tužitelj nema mogućnost zapošljavanja, a postupovnopravni pristup nižestupanjskih sudova pri tom utvrđenju (kako je gore navedeno) revizijom nije uspješno pobijen.

15. Slijedom navedenog, ovaj sud utvrđuje da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju, kao neosnovanu, odnosno odlučiti kao u izreci, pod toč. I.

16. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

Zagreb, 20. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug