REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3993/2022-2

R E P U B L I K E  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika A. H. d.o.o., Z., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici S. P. i B. P., odvjetnici iz Odvjetničkog društva P. i P. iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-166/2022-2 od 14. lipnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-15627/2010-86 od 2. prosinca 2021., u sjednici održanoj 20. prosinca 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Dopušta se tuženiku revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-166/2022-2 od 14. lipnja 2022., u odnosu na pravno pitanje:

"Je li ostvarena povreda postupovnog prava koja ugrožava pravnu sigurnost i povredu ustavnih i konvencijskih prava stranke na pristup sudu i pravičan sudski postupak koji uključuje pravo na obrazloženu drugostupanjsku odluku (čl. 375. st. 1. ZPP), u okolnostima u kojima prvostupanjski sud u prvostupanjskoj presudi, a drugostupanjski sud pri odlučivanju o žalbi tuženika u pogledu odlučnih žalbenih razloga tuženika protiv prvostupanjske presude, ne odgovaraju na tvrdnje i shvaćanja tuženika (ne daju razloge o odlučnim navodima), iznijetih tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka?".

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na prijedlog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-166/2022-2 od 14. lipnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-15627/2010-86 od 2. prosinca 2021., u kojem je postavio više materijalno pravnih i više procesno pravnih pravna pitanja, a koja pitanja glase:

"1. Kada ugovor o zastupanju između odvjetnika i njegove stranke nalaže odvjetniku da pravnim sredstvima u ovršnim postupcima za stranku ostvari naplatu tražbina od dužnika stranke (predmet naloga), treba li smatrati da je nalog izvršen do kraja sastavom i predajom pravnih podnesaka i drugih pismena te dobivanjem prava na nagradu za ispunjenje naloga do kraja (naplata tražbina), onaj odvjetnik koji stranci otkaže takav ugovor o nalogu te koji potom o tome obavijesti sudove pred kojima se vode postupci radi prisilne naplate tražbina stranke, prije nego što je taj odvjetnik ispunio nalog, odnosno prije nego što je ostvario naplatu od dužnika svoje stranke? Potom, prosuđuju li se posljedice prestanka naloga otkazom naloga prema općim pravilima ZOO o učincima raskida ugovora ili prema specijalnim odredbama ZOO koja uređuju ugovor o nalogu. Naposljetku, ukoliko bi odvjetnik imao pravo na punu nagradu za sve radnje poduzete do prestanka naloga, neovisno o tome je li odvjetnik otkazao ugovor o nalogu prije ispunjena naloga do kraja ili je stranka odustala od naloga prije odvjetnikovog ispunjenja naloga, ne bi li time bilo narušeno načelo o dužnosti ispunjavanja obveze iz čl. 9. ZOO i zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO, na štetu stranaka odvjetnika?

2. Prosuđuje li sud pravo (ima li odvjetnik pravo) na plaćanje odvjetničke nagrade za zastupanje klijenta u ovršnom postupku prema općim pravilima TBR 32. i 33. iz glave XIII – “Razno“ Tarife HOK za: (i) dobivanje klauzula pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi javnog bilježnika (ii) sastav tipiziranih opomena u vezi s ovršnim postupkom radi ostvarenja naplate (iii) sastav tipiziranih upita/dopisa HZMO o zaposlenju tuženikovih dužnika, u vezi s ovršnim postupkom radi ostvarenja naplate tražbina, ili pravo na nagradu odvjetnika za takvo zastupanje valja prosuđivati prema TBR 11., 12. i 13. Tarife HOK kao specijalnim odredbama koje uređuju pravo na odvjetničku nagradu za zastupanje u ovršnom postupku?

3. Kada je između stranke i odvjetnika ugovoreno ograničenje mjesečnih računa odvjetnika u pogledu ispunjavanja naloga, može li se smatrati da se to ograničenje ne primjenjuje nakon što odvjetnik raskine okvirne ugovore o zastupanju stranke pa stranci otkaže sve punomoći za zastupanje?

4. Mogu li se zapisi o činjenicama i dokazima koje je tužitelj pohranio na elektroničkom mediju (tzv. memory stick) smatrati vjerodostojnom činjeničnom i dokaznom građom na načelnoj razini, a posebice u okolnostima u kojima sud, tijekom postupka, nije proveo ni jedan dokaz radi utvrđivanja i provjere: (i) autora pohrane tih zapisa i dokumenta; (ii) vremena njihova pohranjivanja; (iii) sadržaja i broja pohranjenih zapisa i dokumenta; (iv) izdavatelja pohranjenog sadržaja; (iv) autentičnosti pohranjenih zapisa i dokumenata? Je li prema odredbama ZPP koje su bile na snazi u vrijeme tužbe i tijekom postupka, dopuštena i pravno prihvatljiva uporaba takvih medija u svrhu prezentacije činjenične i dokazne građe tužitelja bez utvrđenih pravila parničnog suda o postupanju s takvim elektroničkim medijima radi ocjene autentičnosti tamo pohranjenih zapisa?

5. Je li obveza tužitelja da u tekstu tužbe iznese sve činjenice i dokaze ili valja smatrati da je toj obvezi tužitelj udovoljio sumarnim i općenitim iznošenjem činjenica u tekstu tužbe te pozivanjem na tužbi priložen memory stick kao na dokaz, dok je važne pojedinosti činjeničnog historijata i dokazne građe izložio i pohranio te sudu dostavio na elektroničkom mediju (memory stick)? S time u vezi, je li obveza tužitelja da u tekstu tužbe jasno razluči činjenice od dokaza ili valja smatrati da je tužitelj toj obvezi udovoljio kad se u tužbi pozvao na elektronički medij (memory stick) kao dokaz na kojem su, međutim, pohranjene i činjenice i dokazi, bez ikakve distinkcije o tome koji zapisi čine činjenice, a koji dokaze? Ne bi li s time u vezi, postojala obveza suda da zatraži od tužitelja uređenje tužbe u pogledu iznošenja činjenica i predlaganja dokaza?

6. Može li se smatrati da su dokazi o činjenicama koje je tužitelj pohranio na elektroničkom mediju (memory stick) izvedeni pred sudom tijekom glavne rasprave u okolnostima u kojima sud ni jednom trenutku sudskog ročišta pred strankama nije pokrenuo/otvorio taj elektronički medij radi utvrđivanja njegova sadržaja, a prvi put kad je to učinio, utvrdio je da su zapisi pohranjeni na tom mediju nečitljivi pa je tužitelju naložio (u desetoj godini suđenja) da prezentira činjenice i dokaze “na papiru?

7. Radi li se o preinaci tužbe u slučaju izmjene činjenične osnove tužbenog zahtjeva i izmjene dokazne građe, odnosno nakon što tužitelj u desetoj godini suđenja popiše (navede) pa sudu (i tuženiku) u 47 kutija pisanih materijala dostavi: (i) 43.459 rješenja o ovrsi umjesto svega 4.073 rješenja o ovrsi popisanih i pohranjenih na memory sticku uz tužbu koji je dostavljen tuženiku; (ii) 37.194 potvrda o ovršnosti umjesto svega njih 766 popisanih i pohranjenih na memory sticku uz tužbu dostavljenog tuženiku; (iii) 35.028 potvrda HZMO o zaposlenju tuženikovih dužnika umjesto svega 1.498 tih potvrda popisanih i pohranjenih na memory sticku uz tužbu, dostavljenog tuženiku?

8. Je li sud prvog stupnja povrijedio načelo o neposrednosti izvođenja dokaza na glavnoj raspravi kada je usvojio tužbeni zahtjev pozivajući se na 47 kutija dokaznog materijala koje nisu dio sudskog spisa, niti su u tijeku prvostupanjskog postupka bile u sudnici za vrijeme glavne rasprave pa sud i nije mogao izvesti dokaze uvidom u sadržaj isprava iz tih kutija tijekom glavne rasprave, niti je te dokaze mogao ocijeniti kod zaključenja glavne rasprave? Je li sud drugog stupnja povrijedio načelo o neposrednosti izvođenja dokaza od strane suda prvog stupnja kad je potvrdio Prvostupanjsku presudu o usvajanju tužbenog zahtjeva pozivajući se na dokaze pohranjene na nečitljivom memory sticku, pri čemu taj sud nije imao na raspolaganju ni 47 kutija materijala ni memory stick zbog nečitljivost zapisa, a sud prvog stupnja uopće nije ocjenjivao sadržaj zapisa memory sticka, niti takvo što proizlazi iz Prvostupanjske presude? Konačno, jesu li sudovi u Prvostupanjskoj i Drugostupanjskoj presudi prema sadržaju oba obrazloženja, brižljivo ocijenili dokaze, svakog pojedinog i sve zajedno u okolnostima u kojima ni jedan sud nije imao ni jedan od tih dokaza na raspolaganju u sudskom spisu pa nisu ni mogli u njih izvršiti uvid? S time u vezi, je li postupovno prihvatljivo da se sudovi u Prvostupanjskoj i Drugostupanjskoj presudi pozivaju na različita dokazna sredstva i izvore (47 kutija pisanih materijala – obrazloženje suda prvog stupnja i nečitljivi zapisi memory sticka uz tužbu – obrazloženje suda drugog stupnja)?

9. Je li sud povrijedio tuženikova ustavna, konvencijska i zakonska prava na pristup sudu i pravično suđenje s njegovim bitnim sastavnicama prava na raspravljanje, ravnopravnosti stranaka u postupku i jednakosti oružja, dopustivši tužitelju ustrajnost postojanja prethodno opisanih činjeničnih i dokaznih okolnosti – nediferenciranih, konfuznih i nečitljivih zapisa o činjenicama i/ili dokazima pohranjenima na elektroničkom mediju (memory stick), tijekom čitavog prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka? Ima li, dakle, tuženik u takvim okolnostima, postupovnu obvezu raspravljati o nesređenoj (naposljetku i nečitljivoj) činjeničnoj i dokaznoj građi tužitelja pa dakle, valja smatrati da mu je sud, navedena prava u takvim okolnostima, omogućio?

10. Je li ostvarena povreda postupovnog prava koja ugrožava pravnu sigurnost i povredu ustavnih i konvencijskih prava stranke na pristup sudu i pravičan sudski postupak koji uključuje pravo na obrazloženu drugostupanjsku odluku (čl. 375. st. 1. ZPP), u okolnostima u kojima prvostupanjski sud u Prvostupanjskoj presudi, a drugostupanjski sud pri odlučivanju o žalbi tuženika u pogledu odlučnih žalbenih razloga tuženika protiv Prvostupanjske presude, ne odgovaraju na tvrdnje i shvaćanja tuženika (ne daju razloge o odlučnim navodima), iznijetih tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka o tome:

(i) Da sadržaj naloga za ispunjenje kojeg tužitelj traži nagradu čini ostvarenje naplate od tuženikovih dužnika (a ne sastav pravnih pismena i podnesaka); (ii) Da pri obračunu nagrade tužitelja kao nalogoprimatelja valja primijeniti ugovorno ograničenje o visini te nagrade za slučaj da sud nađe da pravo tužitelja postoji, što je tuženik kontinuirano osporavao;

(iii) Da pri obračunu nagrade tužitelja za zastupanje u ovršnim postupcima, valja primijeniti specijalne odredbe Tarife HOK (TBR 11., 12. i 13.) koje uređuju tu nagradu za zastupanje u ovršnim postupcima;

(iv) Da izmjenom činjenične osnove i dokazne građe tužitelja dolazi do preinake tužbe i zastare tražbina tužitelja; pri čemu je zbog takvog pristupa razlozima suđenja drugostupanjski sud pri odlučivanju o žalbenim razlozima tuženika: (i) propustio uzeti u obzir prethodno navedene relevantne činjenice i pravo koji su objektivno mjerodavni za ocjenu žalbenih razloga tuženika protiv Prvostupanjske presude;

(ii) Drugostupanjska presuda ne sadrži obrazloženje niti ocjenu žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja zbog čega nije moguće provjeriti osnovu zaključivanja suda, niti ocjenu suda o (ne)osnovanosti žalbe tuženika protiv Prvostupanjske presude)?".

3. 1. U odnosu na prvo pitanje, u pogledu ispunjenja naloga do kraja kao razlozi važnosti navedene su odluke Rev-x 561/2017-2 od 7. svibnja 2019., Rev-1541/11-2 od 8. siječnja 2014., u pogledu prava na nagradu kada odvjetnik ne ispuni nalog do kraja jer je odvjetnik stranci otkazao nalog prije ispunjenja naloga, na Rev-528/08-2 od 6. travnja 2011., u pogledu primjene ZOO-a odredbi na posljedice prestanka ugovora o nalogu otkazom/opozivom naloga na Rev-1332/2016-5 od 26. ožujka 2019., a u pogledu dužnosti ispunjavanja obveza i zabrane zloporabe prava odvjetnika koji otkaže nalog stranci, na Rev-1959/1995-2 od 3. travnja 1998.

3. 2. U odnosu na drugo pitanje poziva se na odluku VTSRH br. Pž-1718/08., a u odnosu na treće pitanje na odluku Rev-175/1999-2 od 27. veljače 2003.

3. 3. U odnosu na procesno pravna pitanja, ne poziva se ni na jednu konkretnu odluku VSRH ili viših sudova, nego navodi da, koliko je tuženiku poznato, ne postoji praksa VSRH, a ni drugih sudova u pogledu pohranjivanja činjeničnih zapisa i dokaznog materijala na elektroničke medije, ali da postoji opsežna praksa VSRH o dužnosti tužitelja u vezi s načinom i vremenom iznošenja činjenica i predlaganja dokaza s kojom su u proturječju prvostupanjska i drugostupanjska presuda (Rev- 2766/1991-2 od 10. ožujka 1992 Revt-259/10-2 od 21. prosinca 2011.).

3. 4. Na pitanje o preinaci tužbe, navodi da odluci Rev-x 1134/13-2 od 3. ožujka 2015. proturječe prvostupanjska i drugostupanjska presuda.

3. 5. Na pitanje u pogledu neposredne ocjene dokaza, tuženik ukazuje na odluku Rev-191/1990-2 od 31. svibnja 1990., navodeći da od nje odstupaju i prvostupanjska i drugostupanjska presuda.

3. 6. Na pitanje u pogledu izvođenja dokaza tijekom glavne rasprave, tuženik ukazuje na odluke VSRH Rev-2308/1991-2 od 29. siječnja 1992., Rev-966/07-2 od 5. siječnja 2005., navodeći da od njih odstupaju i prvostupanjska i drugostupanjska presuda.

3. 7. U odnosu na pitanje u pogledu ocjene dviju različitih lepeza dokaza, tuženik ukazuje na odluku VSRH broj Rev-2325/1990-2 od 27. ožujka 1991., navodeći da od nje odstupaju i prvostupanjska i drugostupanjska presuda.

3. 8. U odnosu na pitanje koje se odnosi na povredu odredbe 354. st. 2. t. 6. ZPP-a u vezi s čl. 280. ZPP-a (prethodno ispitivanje tužbe i pravo na raspravljanje kao bitne sastavnice prava na pravično suđenje), tuženik ukazuje na odluku VSRH Rev- 1429/14-2 od 6. svibnja 2017., navodeći da joj proturječe prvostupanjska i drugostupanjska presuda.

3. 9. U odnosu na posljednje pitanje tuženik ističe da je VSRH u drugom predmetu dopustio podnošenje revizije u vezi sa srodnim procesno-pravnim pitanjem (Revd- 1718/2020 i Revd-1265/2021), te se poziva i na odluke Ustavnog suda RH broj U- III/5038/2013 od 27. travnja 2016., U-III/3173/2016 od 7. ožujka 2018.

4. U odgovoru na prijedlog tužitelj je osporio dopuštenost i osnovanost prijedloga tuženika, navodeći da tuženik u najvećem dijelu prijedloga suprotstavlja sudskoj ocjeni dokaza "vlastitu subjektivnu i netočnu ocjenu", a da pritom nije naveo u čemu i zbog čega bi sudska ocjena dokaza bila neuvjerljiva, nelogična i neusklađena s i izvedenim dokazima, služeći se pri tome neistinama, a "pod krinkom osporavanja materijalnog prava i navodnih bitnih povreda odredaba parničnog postupka tuženik, dakle, razmatra i pobija utvrđeno činjenično stanje". U skladu s navedenim smatra da ne postoje pretpostavke za podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije iz čl. 385. ZPP-a, pa tužitelj predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti odbaci taj tuženikov prijedlog kao nedopušten (čl. 387. st. 5. ZPP-a u vezi s čl. 107. st. 1. ZID ZPP-a).

5. Prijedlog je djelomično dopušten i osnovan.

6. Postupajući sukladno odredbama 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. alineja 2. ZPP-a zbog pravnog pitanja navedenog u izreci ovog rješenja, jer je riječ pitanju koje je važno za odluku u ovom sporu, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer pobijane odluke odstupaju od shvaćanja VSRH o obrazloženjima sudskih odluka u pogledu odlučnih pitanja (npr. broj Rev-779/2021 od 21. rujna 2021., Rev-3135/18 od 20. studenoga 2018., Revr-1489/14 od 18. listopada 2017., Rev-1733/2014 od 10. travnja 2018. i dr.), odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/5038/2013 od 27. travnja 2016., U-III/3173/2016 od 7. ožujka 2018., presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Gorou protiv Grčke od 20. ožujka 2009., zahtjev br. 12686/03 i dr.), a vezano za tvrdnje tuženika da sadržaj naloga i ispunjenje koje tužitelj traži, nagradu čini ostvarenje naplate od tuženikovih dužnika, a ne sastav pravnih pismena i podnesaka, da pri obračunu nagrade tužitelja kao nalogoprimatelja treba primijeniti ugovorno ograničenje o visini te nagrade za slučaj da sud nađe da pravo tužitelja postoji, da pri obračunu nagrade tužitelja za zastupanje u ovršnim postupcima, valja primijeniti specijalne odredbe Tarife HOK (TBR 11., 12. i 13.) koje uređuju tu nagradu za zastupanje u ovršnim postupcima, odnosno da drugostupanjska presuda ne sadrži dostatno i valjano obrazloženje niti ocjenu žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja.

7. Ostala pravna pitanja nisu važna jer za njih nisu izneseni odgovarajući razlozi važnosti i što se, vezano za ostala postupovnopravna pitanja ovdje ne radi o preinaci tužbe, pa u odnosu na njih nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije.

8. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari su vezano za pitanje navedeno u izreci rješenja ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 385. a st. 1. podst. 1., u svezi čl. 387. st. 6. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

9. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na prijedlog tuženika jer je ta radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 20. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.