15. P-1115/2021-13

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Davoru Liščiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. J. iz O., OIB: zastupan po

punomoćniku B. K., odvjetniku iz O., protiv tuženika J. K. iz V., OIB: zastupan po punomoćniku I.

O., odvjetniku iz S. B., radi isplate duga, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 22. studenoga 2022. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, uz javnu objavu od dana 20. prosinca 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku J. K. OIB: iz V.,

, da tužitelju Z. J. OIB: iz O. , s

osnova povrata duga isplati iznos od 50.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, sa zakonskom kamatom koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, računajući od 29.12.2014. kao dana podnošenja tužbe, pa do 22.08.2016. kao dana isplate, koja se određuje za svako polugodište po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, kao i da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 40.800,00 kuna.",

kao neosnovan u cijelosti.

II. Nalaže se tužitelju Z. J., OIB: iz O.,

naknaditi tuženiku J. K. OIB: iz V. prouzročeni parnični trošak u iznosu od 63.250,00 kn / 8.394,72 eura[1] sa zateznom kamatom koja se određuje u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja presude, odnosno od 20. prosinca 2022. godine, pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđenog iznosa od 63.250,00 kn / 8.394,72 eura[2] tuženik se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je tuženiku pozajmio iznos od 50.000 Eura o čemu posjeduje potvrdu od 27. prosinca 2011. g. te da se tuženik obvezao vratiti zajam u roku od jedne godine, a što nije učinio. Navodi da je u više navrata pozivao tuženika na povrat , ali se tuženik na pozive oglušio te kako nije vratio novčani iznos predlaže donošenje presude kojom bi se obvezalo tuženika na isplatu iznosa od 50.000 Eura u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama tekućim od 27. prosinca 2012.g. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te ističe prigovor zastare navodeći da ovosudni postupak proizilazi iz ugovora od 4. siječnja 2010.g. koji je ništetan. Negira da je pozajmio od tužitelja iznos od 50.000 Eura, a također smatra da je ugovor od 27. studenog 2011.g. prividan ugovor koji nema učinka među ugovornim stranama. Nadalje, ističe da nije imao niti potrebe za pozajmljivanjem novca budući je imao visoka primanja prema sklopljenom ugovoru s novim nogometnim klubom.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u kompletnu priloženu dokumentaciju u ovome spisu, te proveo dokaz saslušanjem svjedoka D. V. i A. K., te tužitelja i tuženika osobno.

4. Rješenjem V. s. R. H. broj od 7.

rujna 2021. godine presuda Ž. s. u Z. broj od 26.

travnja 2016. godine i presuda ovoga suda broj od 1. travnja 2016. godine ukinute su i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz uputu da zbog pogrešnog pravnog shvaćanja navedenih sudova nisu raspravljena sva pitanja nužna za donošenje meritorne odluke uz posebnu napomenu da se u konkretnom slučaju radi o zajmu u stranoj valuti, te u ponovljenom postupku nižestupanjski sudovi prilikom donošenja odluke trebaju imati u vidu odredbu članka 17. stavak 1. i stavak 2. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 153/09, 145/10).

5. Postupajući u smislu upute iz navedenog rješenja V. s. R. H. sud u dokaznom postupku uvidom u ugovor od 27. prosinca 2011. g. utvrđuje da su navedeni ugovor isti sklopili tužitelj i tuženik te njime potvrđuju da se poništava ugovor od 4. siječnja 2010.g., a tuženik se obvezuje vratiti tužitelju iznos od 50.000 Eura na ime pozajmica u roku od jedne godine s pripadajućim kamatama.

6. Uvidom u dopis punomoćnika tužitelja upućenog tuženiku 27. prosinca 2012.g. utvrđeno je da je tuženik pozvan ispuniti obvezu vraćanja iznosa zajma od 50.000 Eura.

7. Uvidom u ugovor od 4. siječnja 2010.g. sud utvrđuje da su isti sklopili tužitelj kao ulagač s tuženikom kao nogometašem, a vezano uz međusobna prava i obveze na ulaganje u profesionalni razvoj tuženika te se tužitelj obvezao obavljati sve poslove vezano uz predstavljanja, posredovanja i zastupanja tuženika za što tužitelju pripada naknada u iznosu od 300.000,00 Eura.

8. Uvidom u potvrdu od 21. veljače 2011.g. sud utvrđuje da je potvrđen povrat dijela pozajmice tužitelja tuženiku u iznosu od 15.000 Eura.

9. Uvidom u dopis NK O. s.d.d. sud utvrđuje da je NK O. sklopio ugovor o prijelazu tuženika u FK A. 9. veljače 2010.g. , dok iz dopisa od 20. siječnja 2016.g. proizilazi da je raskinut ugovor između NK O. i tuženika o profesionalnom igranju od 1. rujna 2009.g. te se NK O. obvezao isplatiti tuženiku iznos od 217.121,22 kn brutto.

10. Priloženi Ugovor na listu 34 spisa sud nije posebno cijenio budući isti nije dostavljen s prijevodom na hrvatski jezik te je iz istog jedino vidljivo da je sklopljen 9. veljače 2010.g., a potpisnici su tuženik i FK A.

11. Saslušanjem tužitelja Z. J., sud utvrđuje da je 2010.g. i 2011.g. posuđivao tuženiku novac i to za dovršetak kuće, svatove i općenito troškove života, a stupili su u kontakt jer je tuženik igrao u NK O. te su se počeli družiti i on je trebao pomagati tuženiku u njegovom prelasku u neki drugi klub, obzirom su se zbližili tuženik i njegov otac su ga zamolili, i ne zna da li je tuženik tada bio punoljetan ili maloljetan, ali je on novac posudio tuženiku i ukupno je posudio 50.000 Eura, iako je bilo i nešto iznad tog iznosa. Nisu sklapali ugovor o pozajmici jer je išao na povjerenje te je iznos posudio upravo u Eurima. Dogovorili su povrat novca kada se ostvari nogometni transfer. Negdje 2011.g. ili 2012.g. došlo je do nogometnog transfera tuženika i on je tada bio u NK O. iako nije obnašao nikakvu funkciju, ali je znao članove uprave, igrače, trenere i znao je sve što se događa. Znao je da je transfer obavljen te nije rekao nikome iz uprave da mu tuženik duguje novac. Vjeruje da je tuženik dobio određeni novac od transfera. Što se tiče ugovora od 4. siječnja 2010.g. naveo je da on nije menadžer niti ima licencu. U to vrijeme nije još posudio tuženiku 50.000 Eura, a je zaista pomagao tuženika, vezano uz njegovo napredovanje te je ugovorena naknada od 300.000 Eura. Tuženik i njegov otac su mu rekli da on nema nikakvih prava na tih 300.000 Eura jer da nije ništa učinio. Nekoliko mjeseci poslije sklapanja su rekli da nema pravo, i to 3 do 4 mjeseca. U drugoj polovici 2010.g. i prvoj polovici 2011.g. posuđivao je novac tuženiku. Kada su mu rekli da nema pravo na naknadu nije mu bilo pravo, ali nije mogao ništa učiniti te su par puta sjedili zajedno, nisu se međusobno posjećivali te su oni par puta došli kod njega u firmu. Posudio je tuženiku novac kako je rekao jer su on i njegov otac to tražili nije znao što će. Tražio je sklapanje pismenog ugovora o zajmu na što su oni rekli da nema potrebe te da će mu vratiti novac kada se ostvari transfer. Što se tiče duga vraćen mu je iznos od oko 10.000 Eura, ali ostalo je dugovanje od 50.000 Eura. Što se tiče potvrde s lista 4 spisa nju je sačinio svjedok D. V., a radi se o osobi koja je njegov prijatelj i prijatelj obitelji tuženika. Potvrda se pisala u njegovom uredu i bili su nazočni tuženik, svjedok V., on i otac tuženika te tuženika nitko nije primoravao na potpisivanje potvrde. Nije ranije pokretao postupak jer su tuženik i njegov otac govorili da će vratiti novac jedne zime, pa potom iduće zime. 4. siječnja 2010.g. tuženik je imao izgledno sklapanje ugovora s jednim r. klubom, a do realizacije nije došlo jer je klub otišao u stečaj. Nakon sklapanja tog ugovora on je i dalje aktivno sudjelovao u pronalaženju kluba za tuženika, ali nikada nije sklopljen novi ugovor. Na inzistiranje tuženika i njegovog oca došlo je do sklapanja ugovora s lista 4 spisa te potvrđuje da je potpisao ugovor. Tuženiku je davao novac u nekoliko navrata u njegovoj firmi, a u nekoliko navrata u kafiću u T., a ne može se sjetiti u koje doba godine. Davao mu je iznose od par tisuća eura do par desetaka tisuća eura, a ne vodi evidenciju o keš pozajmicama. Što se tiče ugovora od 4. siječnja 2010.g. on nikome nije prijavljen. Nije imao licencu za menadžera i nisu pismeno raskinuli taj ugovor. Iako su mu tuženik i njegov otac rekli da nema pravo na 300.000,00 Eura, on je išao na povjerenje i dao je tuženiku 50 i više tisuća eura bez sklapanja ugovora jer su mu obećavali da će mu vratiti.

12. Saslušanjem tuženika J. K., sud utvrđuje da mu tužitelj nikada nije posudio novac te je jedino posudio novac njegovom ocu negdje 2008.g. i to kada mu se sestra udavala. Misli da je tužitelj u siječnju 2010.g. bio član uprave NK O. On je bio nogometaš NK O. te mu je tužitelj obećao da će mu pomagati kroz njegovu karijeru. Ugovor od 4. siječnja 2010. g. sastavio je sportski direktor NK O. jer je tada bilo izgledno da će otići u drugi klub i morao je potpisati takav ugovor, a naknadu od 300.000 Eura odredio je tužitelj iako zna da on tada nije bio menadžer niti je imao licencu. 15. veljače 2010.g. taj transfer se ostvario i on je otišao u R. Od transfera njemu je NK O. isplatio samo dugovanje koje su do tada imali na ime plaće i to su mu uplatili iznos od 150.000,00 kn, dok je iznos odštete bio 400.000 dolara i preostali iznos je klub zadržao za sebe te ne zna da li je od tog iznosa nešto plaćeno tužitelju. Od veljače 2010.g. njegova plaća je 20.000 dolara i uopće nije imao potrebu ništa posuđivati od tužitelja i nalazio se s tužiteljem, ali samo zbog toga da se ugovor iz siječnja 2010. g. prekine. Što se tiče potvrde od 27. prosinca 2011. g. rekao je da je potpisao, ali do zaključno riječi - poništava, te daljnji dio teksta nije bio upisan. Čini mu se da je tu potvrdu sastavljao D. V. Koliko se sjeća potvrda je napisana i potpisana u uredu tužitelja, a ne sjeća se da bi poslije negdje zajedno otišli. Tužitelj je pomagao odnosno on nema saznanja da bi tužitelj bilo što radio na njegovom napredovanju te jedino zna da se čekao transfer i zna da je posudio ocu 2008.g. novac, ali njemu nikada nije dao niti 1 euro. Obzirom da je igrao za klub i da mu klub nije isplaćivao plaću snalazio se jer su iz NK O. otprilike svaka tri mjeseca isplatili određeni iznos. Njegov odlazak u R. bio je uvjetovan potpisivanjem ugovora od 4. siječnja 2010.g. i naveo je da se tužitelj predstavljao kao njegov menadžer i razgovarao je u tom svojstvu sa skautima i on mu za to nije ništa plaćao i za to nisu imali nikakav dogovor. Ponavlja da mu tužitelj nikada nije posudio novac. Tijekom 2010.g. i 2011.g. iz R. je dolazio dva puta godišnje, i to u ljeto i zimu. Prilikom potpisivanja potvrde na listu 4 spisa uopće nije bilo govora o vraćanju iznosa od 50.000 Eura, niti mu je predan primjerak potvrde odnosno ugovora, te je jedino to vidio kada je dobio tužbu. Kada je igrao za NK O. bio je vlasnik automobila Š. O.,

plaća mu je bila prvo 1.000 Eura, a prije nego što će otići, i to prije nekih 6 mjeseci, plaća je iznosila 3.000 Eura. Plaćao je ratu leasinga koja je iznosila 1.200,00 do 1.300,00 kn, a kada mu NK O. nije isplaćivao plaću ratu je plaćao otac. Nakon predočenja potvrde od 21. veljače 2011.g. tuženik je naveo da se ne radi o njegovom potpisu. Otac mu je bio zaposlen u U., a majka nije radila te se brinula o sestri koja je dosta bolesna. Otac je renovirao kuću prije njegovog odlaska u R. i za to je realizirao kredit.

13. Saslušanjem svjedoka D. V., sud utvrđuje da navedeni svjedok poznaje tužitelja i tuženika te ih je upravo on spojio jer ga je otac tuženika nazvao i zamolio da pomognem tuženiku u njegovom napredovanju budući je ranije igrao za NK O. i poznavao je tužitelja iz tih dana te ga je iz tog razloga i preporučio. Koliko se sjeća tuženik je bio na granici ulaska u prvi tim i trebao je ići na posudbu u K. kao što su odlazili i ostali igrači i zato ga je njegov otac zamolio za pomoć. Tuženik je ostao u klubu i nastavio je trenirati. Negdje 2010., 2011.g., on je ponovno došao u klub kao sportski direktor. Tuženik je dobro igrao i negdje u zimu, ali ne zna koje godine je otišao u R. U to vrijeme tužitelj nije bio član uprave kluba niti je donosio bilo kakve odluke te je bio prijatelj kluba i to na način da je povremeno trebalo za plaće igračima i on bi posudio klubu. Što se tiče ugovora od 4. siječnja 2010.g. smatra da su takav ugovor stranke sklopile jer su imale nekakav svoj interes i takav ugovor može sklopiti, osim kluba i bilo koja druga osoba. Bio je nazočan kada se sklapao taj ugovor. Sjeća se da je sačinjen ugovor o transferu tuženika te je klub dobio od oko 400 do 450 tisuća dolara i sve je ostalo klubu, a tuženik od toga nije dobio ništa, odnosno zna da NK O. nije redovito isplaćivao plaće i da je bilo određenih dugovanja, ali ne zna da bi nešto od toga bilo plaćeno tuženiku. Plaćena je provizija osobi koja je zastupala tuženika prilikom prelaska i to nije bio tužitelj, a ništa od tog novca nije plaćeno tužitelju. Otac tuženika ga je u nekoliko navrata pitao za pozajmicu na što mu je odgovorio da se za to obrati tužitelju. Tužitelj ga je u nekoliko navrata zvao i rekao da treba raskinuti ugovor jer mu se ne vraća novac koji je posudio ocu tuženika. Kako ih je on spojio tako je i posredovao u njihovim razgovorima, htio je da se dogovore i na kraju su se dogovorili da se potpiše potvrda o vraćanju misli 50.000 Eura, a da se sve ono ranije poništi, osobno je pisao potvrdu. Prilikom potpisivanja potvrde bilo je njih četvero i to tužitelj, tuženi, njegov otac i on te su oni ispred njega potpisali ugovor. Nije naknadno dopisivao ništa na potvrdu. U trenutku razgovora bilo je govora o povratu novca i to je prema sporazumu stranaka uneseno u potvrdu nakon čega su potpisali. Nije bilo nikakve prisile prema tuženiku te su se svi složili i razišli u prijateljskoj atmosferi. Nije bio menadžer tuženika te mu je samo pomagao dok je bio pomoćni trener, imao je sklopljen ugovor s njim, a koji je poništen. Ne zna točno kolika primanja je ostvarivao tuženik u NK O., ali zna da mu se zbog dobre igre plaća nešto povećala, kao i drugim igračima.

14. Suočenjem tuženika J. K. i svjedoka D. V. okrenuti

jedan prema drugome i gledajući se u oči navode, i to svjedok da u cijelosti ostaje kod iskaza, a tuženik da je potpisao zbog izglednog transfera te nadalje pojašnjava razloge potpisivanja ugovora, odlaska u R. i netočnost pozajmice dok svjedok tvrdi su svi bili nazočni pri potpisivanju. Tuženik pojašnjava da se potraživanje odnosi na period kada je igrao u R., na što svjedok odgovara da ne zna na koji period se potraživanje odnosi, te samo zna kada je i na koji način sačinjena potvrda. Svjedok pojašnjava da je tužitelj pomagao tuženika prije njegovog transfera u R. na način da ga je odvodio na ručkove, kupovao telefone, slao molbe odnosno radio sve poslove koje inače radi menadžer i na taj način je definitivno imao troškove.

15. Saslušanjem svjedoka A. K., sud utvrđuje da je upoznao tužitelja 2009.g. preko D. V. i trebala mu je pomoć vezano uz sina na način da mu se pronađe menadžer, kao i financijska pomoć ukoliko bude potrebna. Sin je sklopio s tužiteljem ugovor 4. siječnja 2010.g. o zastupanju i promoviranju sina, međutim, taj ugovor nikada nije stupio na snagu i raskinut je. Osobno nije vidio taj ugovor i tužitelj mu je rekao da traži 300,00 Eura, pritiskao ga je iako ništa nije uradio po ugovoru. Sin nikada nije posudio novac od tužitelja, te je jedino on posudio novac od tužitelja, i to je posudio oko 7.000 Eura i to za svatove kćerke, za kartu sinu za R., za magnetnu rezonancu i to je sve vratio tužitelju 27.12., a kako je navedeno u ovoj raspravi. Sin je primao plaću dok je igrao za NK O. i primao ju je samo povremeno i nitko mu nije posuđivao novac za život, izlaske, održavanje automobila odnosno za to se on brinuo. Ratu leasinga za automobil je plaćao on, renovirao je kuću 2007.g. i za to je realizirao kredit, a krajem 2009.g. i početkom 2010.g. ostvarivao je plaću od oko 3.500,00 kn, dok supruga nije ostvarivala nikakva primanja. U siječnju 2010.g. sin je prešao igrati u R. Ne zna koliko je iznosila nagrada za transfer i sin od transfera nije dobio ništa, odnosno od naknade ono što je sin dobio je otišlo za porez jer je imao dug. Vjeruje da sin nikada nije posudio novac od tužitelja odnosno nikada mu nije rekao da bi dobio po tisuću ili desetak tisuća eura od tužitelja. Kada se potpisivao ugovor od 27.12.2011.g. bili su nazočni tužitelj, sin i D. V. te je D. V. sastavljao potvrdu i bilo je dogovoreno da će iznos od 50.000 Eura biti plaćen tužitelju kao naknada kada mu zaposli zeta, međutim, tužitelj zeta nije zaposlio. Nakon predočenja ugovora s lista 4 spisa, svjedok izjavljuje da se ne sjeća da li je tekstulano izgledao ugovor kako je napisan. Primjerak ugovora dobili su kada je punomoćnik tužitelja poslao dopis radi dogovora. Nije kontaktirao s tužiteljem jer nije mislio da će osoba biti spremna na tako nešto ukoliko nije odradio ništa što je obećao. Njegov zet je zaposlen kao konobar u restoranu K. s kojim tužitelj nema nikakve veze. Vjerovao je tužitelju na riječ te iz toga razloga je ugovor potpisao sin, a nije on posebno tražio sklapanje ugovora. D. V. je imao menadžerski ugovor sa sinom i ne zna da li su imali licence. Poznata mu je potvrda od 21. veljače 2011. g. i radi se o pozajmici sina tužitelju, a što se tiče potpisa ističe da se radi o njegovom osobnom potpisu, a ne potpisu sina. Nakon potpisivanja ugovora od 27.12.2011.g. odgovara da su se razišli na način da će tužitelju biti isplaćen iznos od 50.000 Eura kada zaposli njegovog zeta i bili su tada u dobrim odnosima, a navedena okolnost nije bila upisana u ugovor jer to tužitelj nije htio. 16. Među strankama nije sporno a što proizilazi i iz potvrde od 27. prosinca 2011.g. da je ugovor od 4. siječnja 2010.g. stavljen van snage odnosno sporazumno raskinut te odredbe ugovora ne obvezuju niti jednu ugovornu stranu. Obzirom na navedeno nije prihvaćena tvrdnja tuženika da je ovosudni postupak proizišao iz ugovora od 4. siječnja 2010.g. jer je taj ugovor raskinut, a tužitelj ne potražuje iznos od 300.000 Eura koji je bio predmet navedenog ugovora već iznos od 50.000 Eura na ime zajma tuženiku.

17. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu svjedoka D. V. koji je nesrodan i potpuno nezainteresiran za ishod spora i čiji je iskaz logičan i uvjerljiv te iz njegovog iskaza utvrđuje da je, a što je među strankama nesporno, upravo on sačinio potvrdu od 27. prosinca 2011. g. Također, sud poklanja vjeru iskazu svjedoka D.

V. da na potvrdu nije ništa naknadno dopisivao jer je prilikom suočenja s tuženikom tuženik promijenio iskaz te više nije tvrdio da je nešto dopisano i dodao je objašnjenje da je potpisao potvrdu zbog izglednog transfera. U dijelu u kojem tuženik navodi da je potpisao potvrdu do riječi "poništava", iskaz tuženika je kontradiktoran i neuvjerljiv iz ranije navedenih razloga odnosno promjene iskaza pri suočenju sa svjedokom. Nadalje, iz iskaza svjedoka D. V. proizilazi da je potvrdu sačinio u nazočnosti tužitelja, tuženika i oca tuženika, da nije bilo nikakve prisile za potpisivanje, da se prije potpisivanja razgovaralo o povratu novca i upravo je sporazum stranaka unesen u potvrdu, a također mu se prethodno tužitelj obraćao i rekao da mu se ne vraća što je posudio ocu tuženika. Sud ne poklanja vjeru iskazu tuženika da pri potpisivanju potvrde nije bilo govora o iznosu od 50.000 Eura jer suprotno proizilazi iz iskaza svjedoka D. V., kojem sud poklanja vjeru u cijelosti,

kao

i

iz

iskaza

svjedoka

A. K., oca tuženika te same potvrde. Iskazu tuženika i svjedoka A.

K. da tuženik nikada ništa nije pozajmio od tužitelja sud ne poklanja vjeru jer su njihovi iskazi neuvjerljivi, imajući u vidu da je svjedok D. V. potvrdio da mu se otac tuženika obraćao radi zajma, a on ga je uputio na tužitelja te i sam tuženik pri suočenju ističe da je potvrdu potpisao zbog izglednog transfera, slijedom čega se ukazuje istinitim iskaz tužitelja da je dogovoren povrat zajma nakon nogometnog transfera odnosno da je pozajmio tuženiku iznos od 50.000 Eura u drugoj polovici 2010.g. , odnosno početkom 2011.g. Navedeno proizilazi i iz činjenice da je tuženik potpisao potvrdu o vraćanju iznosa od 50.000 Eura 27. prosinca 2011.g., da je do transfera došlo 15. veljače 2010.g. , kao i da je nakon transfera dolazio u R. H. dva puta godišnje, u ljeto i u zimu, te da je preko svjedoka D. V. razgovarao o povratu novca u prosincu 2011. g. Iz iskaza tužitelja i svjedoka D.

V. također proizilazi da iznos od 50.000,00 Eura nije pozajmljen tuženiku odjednom nego u periodu od druge polovice 2010.g. i početkom 2011.g., a okolnost da je prelaskom u FK A. tuženik ostvarivao primanja od oko 20.000,00 USD, ne znači, niti je dokaz da nije pozajmio novac od tužitelja jer je suprotno utvrđeno iz provedenih dokaza.

18. Sud ne prihvaća dio iskaza svjedoka A. K. da je iznos od 50.000

Eura ugovoren kao naknada za zapošljavanje zeta budući isto ne proizilazi iz materijalnih dokaza niti iz iskaza samog tuženika. Nije prihvaćena niti tvrdnja tuženika da je ugovor o zajmu prividan ugovor jer iz iskaza tužitelja te svjedoka D.

V. jasno proizilazi da je ugovor o zajmu sklopljen u usmenom obliku, da je tužitelj pozajmljivao tuženiku različite iznose u periodu od druge polovice 2010.g. do početka 2011.g., a sama potvrda o vraćanju je potpisana prema njihovom sporazumu, bez ikakve prisile te je po ocijeni suda volja stranaka sadržana u potpisanoj potvrdi, a to je povrat iznosa zajma od 50.000 Eura do 27. prosinca 2012. g. Tuženik tijekom postupka nije priložio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizilazilo da bi volja stranaka bila drugačija niti navedeno proizilazi iz provedenih dokaza. Budući sud smatra da se ne radi o prividnom ugovoru to ne postoji niti element ništetnosti ugovora po tom osnovu.

19. Sud ne prihvaća niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja jer je zajam dan u drugoj polovici 2010.g. i početkom 2011.g., rok za povrat je 27. prosinca 2012.g., dok je tužba podnesena 29. prosinca 2014.g. , slijedom čega nije protekao zakonski rok od pet godina u smislu odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, u daljnjem tekstu: ZOO).

20. Odredbom članka 17. stavak 1. i stavak 2. Zakona o deviznom poslovanju, jasno je određeno da kredite u stranim sredstvima plaćanja mogu rezidentima odobriti samo banke, dok je stavkom 2. citiranog zakona također jasno određeno da ostali rezidenti ne smiju međusobno odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja.

21. Uzimajući u obzir prednje navedeno kao i nespornu činjenicu da je tužitelj tuženiku pozajmio iznos od 50.000,00 eura uz određeni rok povrata, dakle tuženiku je pozajmio iznos u stranoj valuti, a što je uzimajući u obzir gore navedenu zakonsku odredbu nedopušteno i protivno zakonu jer to može samo banka, to je slijedom izloženog, a temeljem članka 322. ZOO-a, ovaj sud predmetni ugovor o zajmu od 27. prosinca 2011. godine utvrdio ništavim, pa je stoga iz gore obrazloženih razloga tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti u cijelosti, te presuditi kao pod točkom I. istoga.

22. Za istaći je i to da sud nije mogao u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a obvezati tuženika na povrat pozajmljenog iznosa tužitelju iz toga razloga što tužitelj tijekom ovoga postupka nije postupio u smislu upute iz točke 11. obrazloženja V. s. R. H. od 7. rujna 2021. godine i nije

specificirao i dokazao koliki iznos tuženik duguje na ime glavnice, a koliki na ime kamate, već tužbeni zahtjev postavlja isključivo u zbirnom iznosu od 50.000,00 eura.

23. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, a čine ju izdaci koje je tuženik imao za sastav odgovora na tužbu 5.000,00 kn, zastupanja na ročištima od 21. svibnja 2015., 10. rujna 2015., 17. prosinca 2015., 16. veljače 2016., 15. lipnja 2022. godine svako po 5.000,00 kn, zastupanje na ročištu od 22. studenoga 2022. u iznosu od 7.500,00 kn, sastav podnesaka od 3. rujna 2015. i 7. listopada 2022. svaki po 5.000,00 kn, sastav žalbe 6.250,00 kn, sastav revizije 7.500,00 kn, konferencija sa strankom 4x u iznosu od 2.000,00 kn, daje konačni iznos troška od 63.250,00 kn.

24. Sud nije mogao prihvatiti zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 4.150,00 kn iz toga razloga što tuženik neće niti biti pozvan na plaćanje navedene pristojbe jer je isti uspio u ovome sporu, te nije mogao prihvatiti kao osnovan niti zahtjev tuženika za naknadu troška pristupa ročištima za objavu presude od 1. travnja 2016. i 20. prosinca 2022. jer na iste nije niti pristupio. U Osijeku 20. prosinca 2022. godine

SUDAC

DAVOR LIŠČIĆ

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika

Broj zapisa: eb316-b954b

Kontrolni broj: 0071b-0d0b9-97ab8

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Davor Liščić, O=OPĆINSKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.