Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž R-3110/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej i člana vijeća Lidije Jelavić, u pravnoj stvari 1. tužiteljice A. H. iz D., OIB: …, 2. tužiteljice A. S. iz D…, OIB: …, 3. tužiteljice F. B. iz D., OIB: …, 4. tužiteljice A. M. iz D., OIB: …, i 5. tužiteljice D. Lj. iz D., OIB: …, koje sve zastupaju punomoćnici M. M.1 , S. K. i M. M. , odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. & Partneri j.t.d. S., protiv tuženika J. a.d. u stečaju, B., Republika S., zastupanog po agenciji, OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. D. iz Odvjetničkog društva D. i partneri d.o.o. Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1197/2015-56 od 23. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 20. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1197/2015-56 od 23. rujna 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., IV. i V. te pod točkom VI. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi 1. tužiteljici A. H., 2. tužiteljici A. S., 3. tužiteljici

27.937,50

F. B., 4. tužiteljici A. M. i 5. tužiteljici D. Lj. parnični trošak u iznosu od kune/ 3.707,94 eura[1] , odnosno iznos od po 5.587,50 kuna/ 741,59 eura svakoj od tužiteljica sa zakonskom zateznom kamatom koje teče na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude 23. rujna 2022. pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 1197/2015-56 od 23. rujna 2022. u pobijanom dijelu pod točkom VI izreke u kojem je 1. tužiteljici A. H., 2. tužiteljici A. S., 3. tužiteljici F. B., 4. tužiteljici A. M. i 5. tužiteljici 27.937,50 kune/ 3.707,94 eura do D. Lj. dosuđen parnični trošak preko iznosa od

iznosa od 33.562,50 kuna/ 4.454,51 eura (za iznos od 5.625,00 kuna/ 746,57 eura), i sudi:

Odbija se zahtjev 1. tužiteljice A. H., 2. tužiteljice A. S., 3. tužiteljice F. B., 4. tužiteljice A. M. i 5. tužiteljice D. Lj. za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.625,00 kuna/ 746,57 eura, kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno postojanje novčane tražbine 1. tužiteljice A. H. prema tuženiku po osnovi neisplaćene plaće u iznosu od 19.555,70 kuna/ 2.595.49 eura kao tražbine prvog višeg isplatnog reda. Pod točkom II. izreke je utvrđeno postojanje novčane tražbine 2. tužiteljice A. S. prema tuženiku po osnovi neisplaćene plaće u iznosu od 26.073,67 kuna/ 3.460.57 eura kao tražbine prvog višeg isplatnog reda.

U točki III. izreke je utvrđeno postojanje novčane tražbine 3. tužiteljice F. B. prema tuženiku po osnovi neisplaćene plaće u iznosu od 13.037,72 kuna/ 1.730,40 eura kao tražbine prvog višeg isplatnog reda.

U točki IV. izreke je utvrđeno postojanje novčane tražbine 4. tužiteljice A. M. prema tuženiku po osnovi neisplaćene plaće u iznosu od 29.985,75 kuna/ 3.979,79 eura kao tražbine prvog višeg isplatnog reda.

Pod točkom V. je utvrđeno postojanje novčane tražbine 5. tužiteljice D. Lj. prema tuženiku po osnovi neisplaćene plaće u iznosu od 26.073,67 kuna/ 3.460,57 eura kao tražbine prvog višeg isplatnog reda.

U točki VI. izreke je naloženo tuženiku naknaditi 1. tužiteljici A. H., 2. tužiteljici A. S., 3. tužiteljici F. B., 4. tužiteljici A. M. i 5. tužiteljici D. Lj. parnični trošak od ukupno 33.562,50 kuna/ 4.454,51 eura, tj svakoj od tužiteljica od po 6.712,50 kuna/ 890,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na taj iznos od dana donošenja presude pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, dok se s više od 56.438,00 kuna/ 7.490,61 EUR, ovo traženje tužiteljica odbija kao neosnovano.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev 1.-5. tužiteljica ili ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje, uz dosudu prouzročenog parničnog troška tuženiku, kao i troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u pogledu parničnog troška kao sporednog potraživanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za utvrđenje postojanja novčane tražbine 1.-5. tužiteljica prema tuženiku po osnovi neisplaćene plaće za razdoblje od 1. rujna 1992. do 4. prosinca 1992. sa zateznim kamatama obračunatim od dana dospijeća pojedinih iznosa do dana otvaranja sekundarnog stečajnog postupka nad imovinom tuženika.

5. Osnovano žalitelj ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, osobito o tuženikovom prigovoru nedostatka aktivne i pasivne legitimacije.

6. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je tu povredu odlučio otkloniti i donijeti odluku kao u izreci.

7. Tuženik u najvećem dijelu opširnih žalbenih navoda obrazlaže prigovore aktivne i pasivne legitimacije, koje je isticao i obrazlagao tijekom cijelog prvostupanjskog postupka.

8. Međutim, iz sadržaja spisa (list 626-636) proizlazi da je prvostupanjski sud dana 11. rujna 2017. donio međupresudu poslovni broj Pr-1197/15 u pravnoj stvari 1. tužiteljice A. H., 2. tužiteljice A. S., 3. tužiteljice F. B., 4. tužiteljice A. M. i 5. tužiteljice D. Lj. protiv tuženika J. d.d. u stečaju, B. (Republika S.), u kojoj je pod točkom I. izreke utvrđeno postojanje novčanog potraživanja tužitelja od 1. do 5. te je pod točkom II. izreke je odlučeno da će se do pravomoćnosti međupresude zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva kao i da će o troškovima parničnog postupka sud odlučiti presudom u kojoj će odlučiti o iznosu tužbenog zahtjeva.

9. Protiv navedene međupresude je tuženik izjavio žalbu te je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-864/17-3 od 2. studenoga 2017. (list 669-673 spisa) odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena međupresuda prvostupanjskog suda. U obrazloženju te odluke je navedeno kako taj drugostupanjski sud "smatra da je istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika neosnovan, jer tužitelji u ovoj pravnoj stvari od utuženja pa sve do upućivanja u nastavak postupka po nalogu stečajnog upravitelja bio i jest prava osoba kao stečajni dužnik J. d.d. B. sada u stečaju. Označeni tuženik u ovoj pravnoj stvari uvijek je bio J. d.d. B., Glavna filijala S., time da je ista bez pravne osobnosti te je ista uvijek bila u sastavu označenog tuženika“.

10. Dakle, pravomoćnom međupresudom prvostupanjskog suda poslovni broj Pr- 1197/15 od 11. rujna 2017. je utvrđena osnova tužbenog zahtjeva 1. tužiteljice A. H., 2. tužiteljice A. S., 3. tužiteljice F. B., 4. tužiteljice A. M. i 5. tužiteljice D. Lj. u odnosu na tuženika J. d.d. u stečaju, B., u skladu s odredbama čl. 330. ZPP-a. Dakle, pravomoćnom sudskom odlukom je utvrđeno da upravo 1.-5. tužiteljice imaju novčano potraživanje upravo prema ovdje tuženiku, čime je pravomoćno odlučeno o postojanju aktivne i pasivne legitimacije stranaka u ovom postupku, a time ujedno o neosnovanosti tuženikovih prigovora nedostatka aktivne i pasivne legitimacije pa je konkretnom pobijanom odlukom trebalo odlučiti samo o visini tužbenog zahtjeva. 11.

11. Stoga u ovoj fazi postupka drugostupanjski sud nije ovlašten (ponovo) ocjenjivati osnovanost tuženikovih prigovora aktivne i pasivne legitimacije. Naime, zauzimanje pravnog shvaćanja protivno navedenom omogućavalo bi suđenje o zahtjevu o kojem je već pravomoćno presuđeno (tako i u odluci VSRH broj Revr 589/06-2 od 22. studenoga 2006.).

12. Neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik potpuno paušalno navodi da prvostupanjski sud nije izveo niti jedan od dokaza predloženih po tuženiku, niti je ocijenio ijedan materijalni dokaz – ispravu.

12.1. To iz razloga što je prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučio koje će dokaze izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, a takva odluka suda ne predstavlja relativno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, odnosno ne radi se o nezakonitom postupanju kojim tuženiku ne bi bila dana mogućnost raspravljati pred sudom. Pored toga, tuženik nije naznačio niti jedan određeni dokazni prijedlog koji je sud prvog stupnja odbio provesti, bez iznošenja razloga odbijanja.

13. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud utvrdio sljedeće:

- da je rješenjem Trgovinskog suda u Beogradu broj St-22/02 od 3. siječnja 2002. otvoren stečajni postupak nad J. a.d. B.,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. R1-246/10 od 3. studenoga 2010. priznato rješenje Trgovinskog suda u Beogradu broj St-22/02 od 3. siječnja 2002., u predmetu priznanja strane sudske odluke,

- da je Glavna filijala S. – dio J. d.d. B. upisana u sudski registar Trgovačkog suda na način da je u registru navedenog suda u ulošku br. I-6102-16 OPS S. pod brojem rješenja Fi-7591/90 OPS S., uložen izvadak iz registra Trgovačkog suda u Beogradu, a koji su prispjeli na Okružni privredni sud i zaprimljeni dana 9. ožujka 1990., koji takav upis i nadalje postoji u registru Trgovačkog suda u Splitu,

- da je Općinski sud u Splitu u odluci poslovni broj P-348/92 od 9. listopada 1992. (list 505-519 spisa) priznao J. d.d. B., Glavnoj filijali S. svojstvo stranke u tom postupku, te u odnosu na tog tuženika u odnosu na tužitelje poništio program rješavanja viška radnika od 29. travnja 1992. te je označeni tuženik J. d.d. B., Glavna filijala S., bila dužna vratiti tužitelje na rad,

- da je gore navedena presuda potvrđena presudom Okružnog suda u Splitu br. Gž-3767/92 od 28. svibnja 1993.g., dakle, da je navedena presuda pravomoćna i ovršna,

- da su tužiteljice iz ove pravne stvari tražile izvršenje gore navedene pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj P-348/92, a koje izvršenje nije provedeno kako to proizlazi iz rješenja Općinskog suda u Splitu broj I-1030/93 od 25. listopada 1994. i rješenja Županijskog suda u Splitu br. Gž-2977/94 od 23. studenoga 1994.,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj 14 St-35/09 od 14. rujna 2012. otvoren stečajni postupak pred Trgovačkim sudom u Splitu nad J. d.d. B., koje je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6866/12-7 od 23. siječnja 2013. ukinuto,

- da je Trgovački sud u Splitu rješenjem broj St-35/09 od 24. svibnja 2013. otvorio stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika J. a.d. B., koje rješenje je potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5366/13- 4 od 12. studenoga 2013.,

- da su 1.-5. tužiteljice podnijele prijave svojih potraživanja u stečajnom postupku,

- da su rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-35/09 od 14. listopada 2015. prijave potraživanja tužitelja od strane stečajne upraviteljice nad imovinom J. a.d. B. u stečaju bile priznate dok su iste osporene od stečajne upraviteljice iz glavnog stečajnog postupka nad J. a.d. B. u stečaju, te da su tužiteljice upućene pokrenuti parnicu u ostavljenom roku,

- da su tužiteljice podneskom od 23. listopada 2015. po uputi iz gore navedenog rješenja Trgovačkog suda u Splitu dostavile podnesak kojim u ovoj pravnoj stvari predlažu nastavak prekinutog postupka, a koji je bio prekinut radi otvorenog stečaja, te mijenjaju tužbeni zahtjev na način da traže utvrđenje postojanja tražbine odnosno, po tužbenom zahtjevu o kojem je prvostupanjski sud odlučio u izreci pobijane presude,

- da je 1. tužiteljica A. H. radila na radnom mjestu blagajnik (SSS), 2. tužiteljica A. S. na radnom mjestu likvidator/šalter (VŠS), 3. tužiteljica F. B. na radnom mjestu čistačica-NKV, 4. tužiteljica A. M. na radnom mjestu kontrolor (VŠS) i 5. tužiteljica D. Lj. na radnom mjestu likvidator (VŠS).

14. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka M. G. od 6. svibnja 2022. prvostupanjski sud je utvrdio kako ukupno potraživanje 1. tužiteljice A. H. iznosi 19.555,70 kn, 2. tužiteljice A. S. iznosi 26.073,67 kn, 3. tužiteljice F. B. iznosi 13.037,72 kn, 4. tužiteljice A. M. iznosi 29.985,75 kn i 5. tužiteljice D. Lj. iznosi 26.073,67 kn.

15. U odnosu na dosuđenu visinu tužbenih zahtjeva 1.-5. tužiteljica, tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod, a ovaj sud drugog stupnja pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja ne može ispitivati po službenoj dužnosti (u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a).

16. Iz naprijed navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba čl. 70. st. 1 i 71. st. 1. Stečajnog zakona ("Narodne 44/96., 29/99., 129/00., 123/03., 82/06., 116/10., 25/12. i 133/12 – dalje: novine", br.

SZ), u svezi s čl. 178. st. 1. SZ-a, kada je prihvatio tužbeni zahtjev 1.-5. tužiteljica na utvrđenje postojanja novčanih tražbina, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji se poziva tuženik.

17. Također nije osnovan ni tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu. Prema odredbi čl. 59. ZPP-a je Općinski sud u Splitu mjesno nadležan po kriteriju poslovne jedinice u povodu čije djelatnosti nastao spor, a također i u skladu s čl. 65. ZPP-a, po kriteriju suda na čijem području se rad obavlja ili se obavljao. Nadležnost suda u Republici Hrvatskoj proizlazi iz odredbe čl. 27. st. 2. ZPP-a koja propisuje kako je hrvatski sud nadležan za suđenje i kad u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti hrvatskog suda za određenu vrst sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredbi zakona o mjesnoj nadležnosti hrvatskog suda.

17.1. Kako je prema čl. 65. ZPP-a u sporu iz radnog odnosa u kojem je tužitelj radnik mjesno nadležan, pored suda koji je opće mjesno nadležan za tuženika, i sud na čijem području se rad obavlja ili se obavljao, odnosno sud na čijem bi se području rad morao obavljati te sud na čijem je području zasnovan radni odnos, to u ovoj pravnoj stvari postoji stvarna nadležnost hrvatskog suda (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-537/95 od 21. ožujka 1995.).

18. No, osnovana je žalba tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem osporava pravilnost primjene materijalnog prava u pogledu visine troškova priznatih za pojedina ročišta na kojima se raspravljalo o procesnim stvarima.

19. Tako je tužiteljicama za zastupanje na ročištima dana 11. srpnja 2011., 17. listopada 2011., 12. prosinca 2011., 9. ožujka 2016., 14. prosinca 2016., 6. veljače 2018. i 28. travnja 2022. priznat trošak zastupanja u iznosima od po 1.000,00 kn prema Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 – dalje: Tarifa), iako se na tim ročištima nisu izvodili dokazi niti se raspravljalo o glavnoj stvari, već o procesnim pitanjima, pa tužiteljicama za zastupanje na tim ročištima pripada pravo na naknadu troška u visini od po 500,00 kn za svako navedeno ročište u skladu s Tbr. 9. t. 2. Tarife. Pored toga, iz podataka u spisu je vidljivo da punomoćnica 1.-5. tužiteljica uopće nije pristupila na ročište održano dana 11. listopada 2016. (list 608 spisa), a sud prvog stupnja je tužiteljicama za to ročište priznao pravo na naknadu u iznosu od 1.000,00 kn.

20. S obzirom da 1.-5. tužiteljice nemaju pravo na naknadu parničnog troška u visini od 4.500,00 kn, uvećano za PDV u iznosu od 1.125,00 kn, odnosno 5.625,00 kn, u tom dijelu je valjalo preinačiti pobijanu presudu i odbiti taj dio zahtjeva tužiteljica.

21. Budući da je prvostupanjskom presudom tužiteljicama priznat trošak zastupanja u ukupnom iznosu od 31.062,50 kn te trošak vještačenja u visini od 2.500,00 kn, ovom odlukom je potvrđena pobijana presuda pod točkom VI. izreke u iznosu od 27.937,50 kn (trošak zastupanja 25.437,50 kn + trošak vještačenja 2.500,00 kn).

22. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužiteljice nisu uspjele s postavljenim tužbenim zahtjevima, nego tek s manji dijelom istih.

23. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a je propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

24. U konkretnom slučaju su 1.-5. tužiteljice u cijelosti uspjele s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom te prvostupanjskom presudom nije odbijen niti jedan dio njihovih tužbenih zahtjeva u pogledu merituma spora, već je samo djelomično odbijen zahtjev za naknadu parničnih troškova.

25. Stoga je nejasna i neodređena žalbena tvrdnja tuženika da je njegov uspjeh u sporu "znatno veći od uspjeha tužitelja".

26. Nadalje, odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

27. U ovoj pravnoj stvari je tuženik u cijelosti izgubio parnicu pa je prvostupanjski sud u potpunosti postupio u skladu s citiranom odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a kada je naložio tuženiku naknaditi troškove postupka 1.-5. tužiteljicama.

28. S obzirom da tuženik u sporu nije uspio niti u najmanjem dijelu, o njegovom zahtjevu za naknadu troškova sud prvog stupnja nije bio dužan odlučivati u smislu naprijed navedene odredbe.

29. Pored toga, u situaciji da je tuženik i uspio u sporu djelomično (što nedvojbeno nije), prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a sud prvog stupnja dosuđuje naknadu troška samo onoj stranci koja je u većem omjeru uspjela u sporu, i to u skladu s njezinim omjerom uspjeha, što znači da je tuženik eventualno i uspio u nekom dijelu, ni tada mu sud ne bi bio obvezan dosuditi određeni dio troška ako je omjer uspjeha tužiteljica veći od tuženikovog. To iz razloga što u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP- a pravo na naknadu troška ima samo ona stranka koja je u većem omjeru uspjela u sporu, a tuženik nije uspio ni u kojem omjeru, već je spor u cijelosti izgubio.

30. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na odluku o glavnoj stvari primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a te odlučiti kao u točki I izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II izreke ove presude.

31. Budući da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo u pogledu odluke o trošku, ali ne i u pogledu glavnog zahtjeva, temeljem odredaba čl. 35. st. 2., čl. 154. st. 5. i čl. 166. st. 2. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka III. izreke).

U Zagrebu 20. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac, v.r.