Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-995/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. V. iz I., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. A., odvjetnica u V., protiv tužene P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici M. L., H. Lj., Ž. Z., S. S. i K. Lj., odvjetnici iz Odvjetničkog društva L. i partneri, Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-83/2021-25 od 11. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene P. b. Z. d.d., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-83/2021-25 od 11. ožujka 2022., u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se navedena presuda u dijelu pod točkom III. izreke te u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom IV. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđen je ništetnim čl. 4. Ugovora o kreditu broj … od 14. prosinca 2006., kojeg su sklopili tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženica, kao kreditor, u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke. Pod točkom II. izreke utvrđene su ništetnima odredbe istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 9.035,28 kuna sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, te je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 9.965,50 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od presuđenja (11. ožujka 2022.) do isplate, dok je pod točkom IV. izreke u cijelosti odbijen zahtjev tuženice za nadoknadu parničnih troškova u iznosu od 4.687,50 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.171,88 kuna, te za sudsku pristojbu za žalbu u točno nenaznačenom iznosu.

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Međutim, činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava, ostalo je djelomično pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa se u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu utuženog potraživanja (točka III. izreke), ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za djelomičnim utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj … od 14. prosinca 2006., kojeg su sklopili tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženica, kao kreditor, po kojem je tuženica odobrila i stavila na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.171,59 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, i to u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 9.035,28 kuna na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sve s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, između ostalog i pozivom na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14, tužiteljica tvrdi da ga je preplatila temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, te posljedično tome, je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

8. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi utvrđenim:

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženica, kao davateljica kredita, 14. prosinca 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj .., na iznos od 11.171,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 60 mjeseci, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 210,77 CHF, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od početnih 4,99% godišnje i valutnu klauzulu,

- da je tužiteljica uredno otplaćivala kredit koji je prijevremeno otplatila,

- da Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj Pž –7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženice i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđuje u točki 2. da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalba tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizija koje su podnijele tužene banke, donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, čime je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da su svih 8 banaka (pa tako i tuženica iz ovoga spora), koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivu kamatnu stopu,

- da je u navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno da tužene banke, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena,

- da je promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena, došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu,

- da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i porasta njegove vrijednosti, došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama,

- da je analizom predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno da je isti unaprijed formuliran od strane tuženice i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj (a da tuženica nije dokazala suprotno), da je tuženica više puta mijenjala ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, bez da je tužiteljici u obavijesti naznačila razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope,

- da je analizom predmetnog ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis utvrđeno da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak, prosječnom potrošaču nerazumljiva, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnicu kredita (kao potrošača) o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope,

- da je temeljem nalaza i mišljenja vještakinje knjigovodstveno - financijske struke D.

V. (koji je sud prvog stupnja prihvatio u cijelosti kao objektivan i stručan i pored primjedbi tuženice, s obzirom na to da tuženica nije prigovarala matematičkom izračunu, nego je iznosila svoja pravna shvaćanja), utvrđeno da je predmetnim Ugovorom o kreditu, ugovoren rok otplate kredita od 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u visini od 210,77 CHF (švicarski franak), a da je visina srednjeg tečaja HNB-a na dan korištenja kredita 19. prosinca 2006. bila 4,602877 kuna za 1 CHF, tako da je visina anuiteta iznosila 970,15 kuna mjesečno, pa da razlika anuiteta između izračunate vrijednosti anuiteta u visini od 970,15 kuna mjesečno i stvarno plaćenih iznosa anuiteta, iznosi 9.035,28 kuna (razlika između zaduženja prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, u odnosu na stvarno plaćene anuitete).

9. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se pri tome naprijed navedenim odlukama domaćih sudova, te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03.), kao i odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) te odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), prvostupanjski sud zaključuje da je tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestila tužiteljicu), rukovodeći se i time da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti), koja je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj, čime je tuženica, kao davateljica kredita, tužiteljicu, kao korisnicu kredita, dovela u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta i tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnice kredita (jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer mu nisu poznati kriteriji), što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, pa cijeni predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženice, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF, ništetnima, te obvezuje tuženicu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, na povrat tužiteljici svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (razlike između iznosa koje je tužiteljica platila temeljem obračuna promjene kamatne stope i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, te razlike između iznosa koje je tužiteljica platila temeljem obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, a sve sukladno otplatnom planu koji je tužiteljici dostavljen kao sastavni dio Ugovora), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i s nalazom financijske vještakinje u pogledu visine razlike preplaćenog iznosa i datuma dospijeća pojedinih iznosa, te dana uplate svakog pojedinog anuiteta.

10. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 241 ZOO- a, otklanja i prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, te da se na predmetno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 5 godina, cijeneći da zastara nije niti počela teći s obzirom na to da još nije pravomoćnom presudom u ovom predmetu utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

11. Svoja uvjerenja (u pogledu ništetnosti spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženice, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF), do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

12. U konkretnom slučaju tužiteljica, između ostalog, postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), a u odnosu na ugovorne odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koje presude je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženica), s time da između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženica, kao kreditor, 14. prosinca 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj br. …, na iznos od 11.171,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 60 mjeseci, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 210,77 CHF, u svrhu kupnje vozila, uz valutnu klauzulu, te da je istim Ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,99% godišnje, kako to proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, čiji sadržaj između stranaka nije sporan.

13. Pravilno se prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog između tužiteljice i tuženice 14. prosinca 2006.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Jednako tako, identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP).

15. Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), na koju se pravilno poziva i sud prvog stupnja, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Iz predmetnog Ugovora i provedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF.

18. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imao osnova zaključivati o tome da se i u konktretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

19. Naime, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP- a, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

20. Kako, dakle, pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nejasan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti u odnosu na obje ugovorne odredbe (o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzul), te da je valutna klauzula predviđena i odredbom čl. 22. ZOO-a, i da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora poštivala svu važeću zakonsku regulativu.

21. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

22. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, ugovorna kamata i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO-a, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, u tom dijelu – ništetne.

23. Žalbeni navodi tuženice kojima upire na činjenicu da je tužiteljica mogla samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i to s valutnom klauzulom vezano za CHF i EUR i da joj je bilo objašnjeno plasiranje ugovora, nisu od utjecaja na ocjenu da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

24. Na žalbene navode je potrebno odgovoriti i to da, suprotno navodima žalbe, time što je utvrđena ništetnost dijela predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj Odluci tuženice, o kojoj se nije pregovaralo i bez da su u vezi toga ugovoreni bilo kakvi kriteriji, nije strankama oduzeta mogućnost da ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, niti je sud na taj način mijenjao volju stranaka. To stoga što iz obrazloženja pravomoćne odluke koja je donesena u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, nije bilo upitno da stranke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, s time da način na koji je to učinjeno predstavlja povredu prava tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita, pa je pogrešno stajalište tuženice u žalbi da se pobijanom presudom sugerira i nameće da su stranke htjele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu.

25. Isto tako, neodlučno je pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor u cijelosti izvršen, jer to ne sprječava tužiteljicu da utvrdi ništetnost spornih odredaba Ugovora, s time da ništetnost tih odredaba, ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njezinog izuzimanja u primjeni, s obzirom na to da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samoga Zakona, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, imajući u vidu da je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, a potrošaču omogućiti naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštenih odredbi. Ovdje valja reći i to da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a da ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.), slijedom čega su žalbeni navodi izneseni u naprijed navedenom smislu, neosnovani.

26. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

27. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao djelomično neosnovanu žalbu tuženice u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

28. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

29. Stoga, pravilno prvostupanjski sud zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici (razliku između ugovorene i naplaćene kamate, kao i tečajnu razliku).

30. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare u skladu s čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa.

31. Međutim, ovdje je za ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

32. Rukovodeći se navedenim objedinjenim pravnim shvaćanjem, nepravilnim se ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojim u cijelosti otklanja prigovor zastare utuženog potraživanja, čemu osnovano u žalbi upire tuženica.

33. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. ožujka 2021., pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare u odnosu na potraživanje u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, budući da je za taj dio potraživanja, petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a (u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, čl. 323. st. 1. ZOO-a), počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, tj. od 14. lipnja 2018., pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženice kojima upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare, neosnovani.

34. Međutim, imajući u vidu da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014. (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), pogrešan je zaključak suda prvog stupnja kojim i u tom dijelu otklanja prigovor zastare, na što osnovano u žalbi upire tuženica, budući da je za taj dio potraživanja tužiteljice, rok zastare počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, tj. od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 14. ožujka 2021., dakle, po proteku petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO-a, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, taj dio tužbenog zahtjeva za isplatu, trebalo odbiti.

35. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa da potraživanje za isplatu cijelog utuženog iznosa od 9.035,28 kuna, nije zastarjelo niti u jednom njegovom dijelu, sud prvog stupnja nije utvrđivao visinu navedenog potraživanje zasebno, kao razliku više uplaćenih mjesečnih anuiteta s obzirom na promjenu kamatne stope, i kao razliku više uplaćenih mjesečnih anuiteta s obzirom na promjenu tečaja CHF, već je mjesečnu razliku anuiteta (između zaduženja utvrđenog prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju i stvarno plaćenih anuiteta), utvrđivao u zbirnom iznosu, imajući pri tome u vidu da navedene iznose nije moguće razlučiti niti uvidom u nalaz i mišljenje financijske vještakinje (nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje D. V., list 62-67 spisa), stoga je u tom dijelu činjenično stanje ostalo djelomično pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa se u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom utuženog iznosa (točka III. izreke), ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

36. Kako zbog navedenog nema uvjeta za preinaku pobijane presude u dijelu kojim se odlučivalo o zahtjevu za isplatu, valjalo je u tom dijelu prihvatiti žalbu tuženice, ukinuti presudu u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP-a), te riješiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske odluke.

37. S obzirom na neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i 2. u svezi s 166. st. 3. i 4. ZPP-a). Stoga je odlučeno kao izreci ovog rješenja pod točkom I.

38. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, nakon što u naprijed izloženom smislu raspravi sve navedene odlučne činjenice temeljem kojih će biti moguće odlučivati o postavljenom zahtjevu za isplatu (na način da visinu navedenog potraživanje utvrditi zasebno, kao razliku više uplaćenih mjesečnih anuiteta s obzirom na promjenu kamatne stope, te zasebno kao razliku više uplaćenih mjesečnih anuiteta s obzirom na promjenu tečaja CHF), a ovisno o tome, u naprijed izloženom smislu, odlučiti i o istaknutom prigovoru zastare.

39. Odluka o trošku povodom žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke rješenja).

40. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 20. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.