REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 63 Pž-2209/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRŽAVNA AGENCIJA ZA OSIGURANJE ŠTEDNIH ULOGA I SANACIJU BANAKA, Jurišićeva 1/2, Zagreb, OIB 94819327944, kojeg zastupa punomoćnica Andriana Vukoja, odvjetnica u Zagrebu, Gradišćanska 34, protiv tuženika SINDIKAT ZAPOSLENIH U DRŽAVNIM UREDIMA, AGENCIJAMA I FONDOVIMA HRVATSKE, Zagreb, Ivana Lučića 6-8, OIB 67086819818, radi isplate iznosa od 219.337,39 kn odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-443/19 od 27. siječnja 2020, u sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-443/19 od 27. siječnja 2020. i sudi:

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 219.337,39 kn / 29.111,07 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznose od:

8.691,13 kn / 1.153,51 EUR od 15. veljače 2016.

7.738,85 kn / 1.027,12 EUR od 15. ožujka 2016.

7.738,85 kn / 1.027,12 EUR od 15. travnja 2016.

8.205,52 kn / 1.089,05 EUR od 15. svibnja 2016.

7.738,85 kn / 1.027,12 EUR od 15. lipnja 2016.

7.775,36 kn / 1.031,97 EUR od 15. srpnja 2016.

7.775,36 kn / 1.031,97 EUR od 15. kolovoza 2016.

7.775,35 kn /1.031,97 EUR od 15. rujna 2016.

8.475,36 kn / 1.124,87 EUR od 15. listopada 2016.

7.892,02 kn / 1.047,45 EUR od 15. studenog 2016.

7.892,02 kn / 1.047,45 EUR od 15. prosinca 2016.

9.142,02 kn / 1.213,35 EUR od 15. siječnja 2017.

7.775,35 kn / 1.031,97 EUR od 15. veljače 2017.

8.279,26 kn / 1.098,85 EUR od 15. ožujka 2017.

8.279,26 kn / 1.098,85 EUR od 15. travnja 2017.

8.279,26 kn / 1.098,85 EUR od 15. svibnja 2017.

8.279,25 kn / 1.089,85 EUR od 15. lipnja 2017.

8.279,26 kn / 1.098,85 EUR od 15. srpnja 2017.

8.317,58 kn /1.103,93 EUR od 15. kolovoza 2017.

8.317,59 kn / 1.103,93 EUR od 15. rujna 2017.

8.317,59 kn / 1.103,93 EUR od 15. listopada 2017.

8.317,58 kn / 1.103,93 EUR od 15. studenog 2017.

7.780,97 kn / 1.032,71 EUR od 15. prosinca 2017.

7.780,97 kn / 1.032,71 EUR od 15. siječnja 2018.

8.164,26 kn / 1.083,58 EUR od 15. ožujka 2018.

8.164,26 kn / 1.083,58 EUR od 15. travnja 2018.

8.164,26 kn / 1.083,58 EUR od 15. svibnja 2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 16.869,24 kn / 2.238,93 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik naknadi troškove postupka u iznosu od 1.250,00 kn / 165,90 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 219.337,39 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinačnih iznosa glavnice pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Predmet spora odnosi se na tužiteljev zahtjev u svojstvu poslodavca za naknadu štete koju mu je nastala isplatom naknade plaće njegovom radniku Alenu Hajdareviću.

3. Tužitelj tvrdi da je tuženik zloupotrijebio svoja zakonska ovlaštenja koja mu pripadaju kao sindikatu. Naime, tuženik je primio u članstvo njegova radnika Alena Hajdarevića te ga imenovao svojim sindikalnim povjerenikom kod tužitelja, znajući da je kod njega u tijeku postupak reorganizacije poslovanja donošenjem novog Pravilnika o reorganizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, kojim se ukidaju pojedina radna mjesta i koje bi posljedično dovele do otkazivanja ugovora o radu Alenu Hraniloviću zbog poslovno uvjetovanih razloga.

4. Tužitelj nije mogao, sukladno odredbi čl. 188. Zakona o radu, otkazati ugovor o radu Alenu Hraniloviću kao sindikalnom povjereniku, bez tuženikove suglasnosti koju mu je tuženik uskratio. Zbog toga je tužitelj morao zahtijevati od suda nadomještanje suglasnosti na odluku o otkazu. Tužitelj je do okončanja tog sudskog postupka, bio dužan isplaćivati naknadu plaće Alenu Hajdareviću, iako on nije radio, jer više nisu postojali poslovi koje bi mogao obavljati za tužitelja. Time je tužitelju prouzročena šteta.

5. Tužitelj drži da iz svih okolnosti slučaja, posebno iz toga da Alen Hajdarević tijekom deset godina rada kod tužitelja nije nikada bio član sindikata, već je to postao saznavši za namjeravanu reorganizaciju poslovanja kojom se planira ukinuti njegovo radno mjesto vozača/portira, proizlazi zloupotreba prava s tuženikove strane.

6. Prvostupanjski sud je ocijenio da u tuženikovom postupanju, odnosno njegovoj uskrati suglasnosti na namjeravanu odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljevom radniku nije bilo nezakonitosti ili nepravilnosti koje bi ga činilo protupravnim. Tuženik je svoju odluku valjano obrazložio, u smislu odredbe čl. 188. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine" broj 93/14; dalje: ZR) te je svoje argumente branio u sudskom postupku koji se vodio radi nadomještanja suglasnosti tuženika kao sindikata. Tuženik je svoju suglasnost uskratio iz razloga što je tvrdio da je Alen Hajdarević osim poslova za koje je imao sklopljen ugovor o radu, obavljao kod tužitelja i niz drugih poslova koji se nisu prestali obavljati, pa nisu postojali zakonski uvjeti za namjeravani poslovno uvjetovani otkaz. Također, držao je da je odluka o otkazu uslijedila i iz razloga što je Alen Hajdarević pokrenuo sudski postupak radi pobijanja tužiteljevog novog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta pa smatra da je bila riječ o diskriminirajućem postupanju tužitelja kao poslodavca. Okolnost da je sudska odluka u konačnici nadomjestila suglasnost sindikalnog povjerenika, ne čini postupanje tuženika nezakonitim.

7. Također, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj sam odlučio da Alen Hajdarević nije dužan dolaziti na posao do trenutka ispunjenja pretpostavki za otkazivanje ugovora o radu, pa proizlazi da je do prekida rada došlo zbog okolnosti za koje radnik nije odgovoran, u smislu odredbe čl. 95. st. 3. ZR-a. Zbog toga nije bilo protupravnosti u tuženikovom postupanju, već se radilo o tužiteljevoj zakonskoj obvezi isplate naknade plaće.

8. Tužitelj je protiv pobijane presude podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka.

9. Tužitelj je ponovio navode koje je već iznio u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom. On drži da je tuženik imenovao njegovog radnika Alena Hajdarevića sindikalnim povjerenikom isključivo s ciljem da bi ga zaštitio od otkaza, iako su tužiteljevi razlozi za otkaz bili objektivno opravdani i zakoniti. Naglasio je da je smisao postojanja obveze suodlučivanja sindikata s poslodavcem prilikom donošenje odluke o otkazu sindikalnog povjerenika, u tome da bi ga se zaštitilo od poslodavčevog pritiska, a ne da bi se promicalo „uhljebljivanje“ nekvalificiranih radnika. Zatim je tužitelj istaknuo da je prvostupanjski sud odbio izvesti dokaz koji je on predložio, odnosno saslušati tužiteljevog zastupnika po zakonu na okolnost da je Alen Hajdarević bio upoznat s tužiteljevom namjerom reorganizacije. Zbog toga je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. U odnosu na ocjenu prvostupanjskoga suda da u tuženikovom postupanju nije bilo protupravnosti, tužitelj ističe da je tuženik zloupotrijebio svoje zakonsko ovlaštenje koje mu pripada na temelju odredbe čl. 188. ZR-a, protivno pravilima struke. Također, naveo je da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da je izostala uzročnost između tuženikovog postupanja i nastale štete u vidu isplata naknada plaće, jer nakon provedene reorganizacije, tužitelj nije imao radno mjesto na koje bi rasporedio radnika. Zato je tužitelj bio prisiljen u vrijeme čekanja sudske odluke koja bi nadomjestila tuženikovu suglasnost na odluku o otkazu, osloboditi radnika obveze rada. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da se uzrok štete koju je pretrpio zbog isplaćenih naknada plaća u vrijeme čekanja, nalazi u tuženikovom postupanju, a ne u njegovoj odluci kojom oslobađa radnika od obveze rada.

10. Tuženik je odgovorio na navode žalbe te ih je ocijenio neosnovanima.

11. Tužiteljeva žalba je osnovana.

12. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava.

13. Nije sporno da tuženik ima ustavno (čl. 43. Ustava Republike Hrvatske) i zakonsko ovlaštenje (čl. 172. ZR-a) slobodno odlučivati o tome koga će primiti u svoje članstvo i koga će imenovati sindikalnim povjerenikom. Odredbom čl. 187. ZR propisano je da sindikati samostalno odlučuju o načinu njihova zastupanja kod poslodavca (st. 1.). Sindikati koji imaju najmanje pet zaposlenih kod određenog poslodavca mogu imenovati ili izabrati jednog ili više sindikalnih povjerenika (st. 2.). Sindikalni povjerenik je radnik koji je u radnom odnosu kod poslodavca i koji je zadužen štititi i promicati prava i interese članova sindikata (st. 3. i 4.).

14. Odredbom članka 188. ZR-a propisano je da sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja te dužnosti i šest mjeseci poslije, bez suglasnosti sindikata nije moguće otkazati ugovor o radu, rasporediti ga na drugo radno mjesto ili na drugi način staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike. Cilj ove zaštite jest u tome da se sindikalnim povjerenicima omogući nesmetano sindikalno djelovanje. Povjerenik mora imati sigurnost da neće dobiti otkaz niti na drugi način biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika iz razloga jer se zauzimao za radnike, pregovarao s poslodavcem odnosno na zakonit način sindikalno djelovao.

14. Jednako tako, mišljenje je ovog suda da sindikat može uskratiti suglasnost poslodavcu na namjeravanu odluku o otkazu ugovora o radu sindikalnom povjereniku te pri tome razlozi za uskratu, ne trebaju naknadno, u sudskom postupku u kojem poslodavac od suda zahtijeva da se nadomjesti takva suglasnost, biti potvrđeni kao opravdani. Dakle, dovoljno je da tuženik ima subjektivno uvjerenje da je odluka o otkazu pravno nedopuštena te da ne postoje zakonom propisani razlozi za otkaz.

15. Međutim, u skladu s općim načelima obveznog prava, ovaj sud smatra da je zabranjeno ostvarivati pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi radi kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato, odnosno isključivo s ciljem da bi se drugome naškodilo (zabrana zlouporabe prava - čl. 6. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11, 29/18; dalje: ZOO). S obzirom na to da se radni odnos zasniva sklapanjem ugovora o radu, za sva pitanja koja nisu na poseban način uređena Zakonom o radu kao specijalnim propisom, pa tako i na pitanje njegova prestanka o kojem suodlučuje tuženik, supsidijarno se primjenjuje upravo Zakon o obveznim odnosima, kao opći propis kojim su uređeni obvezni odnosi (čl. 8. st. 4. ZR-a).

16. Cilj zaštite sindikalnog povjerenika od otkazivanja ugovora o radu od strane poslodavca, jest zaštiti osobu koja već uživa status sindikalnog povjerenika od poslodavčevog pritiska prilikom ostvarenja svrhe sindikalnog djelovanja - promicanja i zaštite radničkih prava, članova sindikata i ostalih zaposlenih kod konkretnog poslodavca. Suprotno tome, imenovati nekog sindikalnom povjerenikom isključivo s ciljem da se poslodavca onemogući u tome da ekonomično vodi svoje poslovanje i da otkaže ugovor o radu radniku koji je postao organizacijski višak, kada su se ostvarili zakonom opravdani razlozi, predstavlja upravo izigravanje te svrhe. Takvo postupanje tuženik u svom djelovanju ne smije dopustiti.

17. Zbog toga činjenica da je tuženik bio ovlašten na temelju zakona slobodno odlučiti o imenovanju bilo kojeg svog člana koji je zaposlen kod tužitelja sindikalnim povjerenikom, u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZR-a, ne isključuje sama po sebi mogućnost protupravnosti takve odluke, ako je riječ o o radnji koja je poduzeta ne s ciljem osiguravanja sindikalnih aktivnosti pojedinog radnika, već radi njegove zaštite od najavljenog otkaza. Na taj način je izravno nanesena šteta tužitelju, jer je bio onemogućen u otkazivanju ugovora o radu za poslove za kojima je prestala potreba, a čiju opravdanost je naknadno potvrdio sud. Ovakvo postupanje je suprotno duhu i ciljevima obavljanja sindikalne djelatnosti i pravilima struke.

18. Tužitelj je u tužbi iznio tvrdnje da je riječ o radniku koji je kod njega zaposlen od 1. srpnja 2005. te nije nikada ranije bio član bilo kojeg sindikata. On je postao tuženikov član u listopadu 2015. odmah nakon što je saznao za poslodavčevu namjeru reorganizacije poslovanja i donošenja novog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, kojom su trebala biti ukinuta radna mjesta pomoćno – tehničke prirode i koji je donesen 25. studenog 2015.

19. Tužitelj je tvrdio da je tuženik iskoristio pravo na imenovanje Alena Hajdarevića sindikalnim povjerenikom, ne s ciljem kako bi on promicao prava tuženikovih članova kao radnika kod tužitelja, već s jedinim ciljem da onemogući tužitelja da mu otkaže ugovor o radu za poslove portira/vozača za kojima je prestala potreba obavljanja.

20. Tome u prilog govori činjenica da je tuženik dostavio tužitelju obavijest o tome da kod njega kao poslodavca djeluje sindikat tek krajem listopada 2015., neposredno prije donošenja Pravilnika, u vezi kojeg je onda trebalo provesti postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom. Također, tome u prilog govori činjenica da je tuženik mogao imenovati i bilo kojeg drugog od 14 radnika koji su zaposleni kod tužitelja i ujedno njegovi članovi sindikalnim povjerenikom, ali je odabrao Alena Hajdarevića kojemu je, (izuzev radnog mjesta čistačice), jedinom od njih novim Pravilnikom ukinuto radno mjesto za koje je imao sklopljen ugovor o radu. Zato takvo postupanje predstavlja zlouporabu prava - korištenje prava suprotno svrsi radi koje je ono zakonom ustanovljeno.

21. Tuženik nije roku koji mu je prvostupanjski sud dodijelio, odgovorio na navode tužbe, iako je poziv uredno zaprimio, a nije to učinio niti nakon isteka roka, u tijeku prethodnog postupka niti tijekom trajanja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom.

22. Kada tuženik propusti podnijeti odgovor na tužbu, donosi se presuda zbog ogluhe jer se presumira da je tuženik propuštanjem da odgovori na tužbu priznao istinitost u tužbi iznijetih činjenica. Međutim, prvostupanjski sud je ocijenio da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 331.b ZPP-a za donošenje presude zbog ogluhe, te je proveo postupak i zaključio glavnu raspravu, jer je ocijenio da iz tužiteljevih činjeničnih tvrdnji i priloženih dokaza ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva,zbog čega je odbio tužbeni zahtjev.

23. Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda – razlozi koje je tuženik dao prilikom uskrate suglasnosti na tužiteljevu namjeravanu odluku o otkazu nisu u proturječju s navodima tužbe, za koje se smatra da je tuženik propuštanjem davanja odgovora na tužbu, ali i daljnjom pasivnošću tijekom postupka priznao da su istinite. Pitanje zloupotrebe prava odnosi se na unutarnji (subjektivni odnos) počinitelja prema vlastitom činu, odnosno motivacije tuženika prilikom imenovanja Alena Hajdarevića sindikalnim povjerenikom, koji može biti različiti od onoga što je tuženik iznio u svom vanjskom očitovanju (u obavijesti upućenoj tužitelju, kojom mu uskraćuje suglasnost na odluku o otkazu).

24. Također, pogrešno je prvostupanjski sud ocijenio da izostaje protupravnost kao element tuženikove odštetne odgovornosti, jer je tužiteljeva zakonska obveza isplaćivati naknadu plaće radniku koji nije radio iz okolnosti za koje nije odgovoran u smislu odredbe čl. 95. st. 3. ZR-a. Uzrok tome što je tužitelj isplaćivao naknadu plaće Alenu Hajdareviću za vrijeme čekanja na sudsku odluku kojom bi se nadomjestila suglasnost sindikata na namjeravanu odluku o otkazu ugovora o radu nije u tome što ga je on oslobodio od obveza rada, već u tome što je uslijed reorganizacije poslovanja prestala potreba za obavljanjem poslova koje je radnik obavljao. Takve činjenične tvrdnje tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije osporio. 25. Da tuženik nije imenovao Alena Hajdarevića sindikalnim povjerenikom, tužitelj bi mu mogao pravovremeno otkazati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga te bi istekom otkaznog roka prestao njegov radni odnos. Time bi prestala sva prava i obveze iz radnog odnosa te sve obveze novčane naravi tužitelja kao poslodavca. Na taj način njegova imovina ne bi bila umanjena. Zbog toga su u „lancu uzročnosti“, upravo tuženikove radnje kojima je zloupotrebljavao svoja zakonska ovlaštenja imenovanjem Alena Hajdarevića sindikalnim povjerenikom samo kako bi ga se zaštitilo od otkazivanja ugovora o radu te s tim u vezi uskrata suglasnosti na odluku o otkazu, a kojima je posljedično onemogućio tužitelja u pravovremenom donošenju odluke o otkazu, adekvatni uzrok umanjenja tužiteljeve imovine. Dakle, uzrok umanjenja tužiteljeve imovine nije njegova obveza isplate naknade plaće u vrijeme čekanja na sudsku odluku kojom bi se nadomjestila tuženikova suglasnost, jer takva obveza ne bi ni nastala da je tužitelj mogao otkazati ugovor o radu u trenutku nastanka razloga za poslovno uvjetovani otkaz.

26. Kraj tako utvrđenih odlučnih činjenica, koje nisu bile sporne, ovaj sud je ocijenio da tužitelj ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala isplatom naknade plaće Alenu Hajdareviću za vrijeme trajanja sudskog postupka koji se vodio radi nadomještanja tuženikove suglasnosti, koji je pravomoćno završen donošenjem presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R1-1106/17 od 15. ožujka 2018., koju je tužitelj zaprimio 24. travnja 2018. Tužiteljevu štetu predstavlja zbroj isplaćenih naknada plaća u tom periodu koju je on isplaćivao isključivo zbog opisanih tuženikovih radnji protivnih svrsi prava. Visina štete proizlazi iz dostavljenih IP obrazaca o plaći, porezu i prirezu za Alena Hajdarevića.

27. Tužitelj ima pravo i na zatezne kamate (čl. 29. ZOO-a), od dana kada mu je šteta nastala u smislu odredbe čl. 1086. ZOO-a, odnosno od svake pojedine isplate naknade plaće. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke (čl. 373. st. 1. i 2. ZPP-a).

28. S obzirom na to da je preinačena odluka o glavnoj stvari, tužitelju je kao stranci koja je u cijelosti uspjela u postupku priznato pravo na naknadu troškova postupka (čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a). Tužitelju je priznato pravo na trošak zastupanja po odvjetniku za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kn sukladno Tbr. 7. t. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: OT), trošak pristupa na pripremno ročište u iznosu od 1.250,00 kn, sukladno Tbr. 9. t. 2. OT te za sastav žalbe iznos od 3.125,00 kn sukladno Tbr. 10. t. 1. OT, odnosno ukupan iznos od 6.875,00 kn. Tome treba pribrojiti i odgovarajući iznos PDV-a od 25% u iznosu od 1.718,75 kn, što daje ukupan iznos od 8.593,75 kn.

29. Tome treba pribrojiti i iznos sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 2.543,37 kn sukladno Tbr. 1. t. 1. Tarifi sudskih pristojbi sadržanoj u Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 i 118/18), sudske pristojbe na presudu u iznosu od 2.543,37 kn sukladno Tbr. 2. t. 1. iz Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 54/19) te sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 3.178,75 kn sukladno Tbr. 3. t. 1. Uredbe, u granicama tužiteljeva zahtjeva (čl. 2. ZPP-a). Zato je odlučeno kao u točki II. izreke.

30. Za više zatraženu razliku u iznosu od 1.250,00 kn pravilnom primjenom OT-a, trebalo je odbiti tužiteljev zahtjev. Zato je odlučeno kao u točki III. izreke.

31. Sukladno odredbama čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22) u izreci su dvojno prikazani iznosi u kunama i njihovoj protuvrijednosti u eurima uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR.

Zagreb, 20. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac

Broj zapisa: eb317-23e79

Kontrolni broj: 0dec5-ba82d-f0881

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=DAVOR PUSTIJANAC, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.