REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 675/2020-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. M., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog N. M. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. lipnja 2020. broj K-74/2018., u sjednici održanoj 20. prosinca 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika branitelja optuženika, odvjetnika N. L.,

p r e s u d i o  j e:

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog N. M. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi N. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. i 1. KZ/11. Na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora jedna godina. Na temelju članka 56. KZ/11. optuženom N. M. izrečena je uvjetna osuda te se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo te na temelju članka 58. stavak 1. KZ/11. ako vrati imovinsku korist 257.400,00 kuna u roku od tri godine.

1.1. Na temelju članka 560. stavak 1. i 2. ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) utvrđeno je da 257.400,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi N. M. ostvario kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., kao i da je taj iznos imovina

I Kž 675/2020-6

Republike Hrvatske. Optuženom N. M. naloženo je da Republici Hrvatskoj isplati 257.400,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člancima 145. stavkom 2., točkama 1., 6. i 7. ZKP/08.-19. optuženiku je naloženo platiti troškove kaznenog postupka na ime nagrade i naknade troška branitelja po službenoj dužnosti 1.875,00 kuna, troškova financijsko-knjigovodstvenog vještaka 1.796,11 kuna, tumača za njemački jezik 900,00 kuna, sudskomedicinskog vještaka 2.100,00 kuna, svjedoka 1.688,00 kuna te paušalnu svotu 1.000,00 kuna.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik po branitelju, odvjetniku Č. P..

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o uvjetnoj osudi. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da izrekne uvjetnu osudu kojom će se odrediti da se kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom u kraćem roku.

2.2. Optuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o oduzimanju imovinske koristi. Predložio je da sud drugog stupnja ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupanja na ponovno suđenje pred izmijenjenim sudskim vijećem. U žalbi je zatraženo da se optuženika i branitelja pozove na sjednicu drugostupanjskog vijeća.

3. Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (članak 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. i 80/22. - dalje: ZKP/08.).

4. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika branitelja optuženika, odvjetnika N. L.. Na sjednicu nisu pristupili uredno pozvani optuženik i državni odvjetnik pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavka 4. ZKP/08.).

5. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

6. Optuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud napravio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. Tvrdi da prvostupanjski sud na više mjesta navodi da ne postoji dokumentacija koja bi opravdala podizanje gotovine s bankomata. Istovremeno, prvostupanjski sud izvodi dokaz čitanjem ugovora o pozajmici između P. D. d.o.o. i N. M.. Žalitelj u tome nalazi proturječje.

6.1. Točno je da je prvostupanjski sud tijekom postupka pročitao navedeni ugovor o pozajmici. Međutim, nema proturječja kada prvostupanjski sud utvrđuje da nema vjerodostojne dokumentacije koja opravdava podizanja gotovine s bankomata jer je taj ugovor ocijenjen nevjerodostojnim. Sud je utvrdio da za taj ugovor nije znao

I Kž 675/2020-6

suvlasnik, svjedok C. F.; da ga je potpisao optuženik sam sa sobom iako za to nije bio ovlašten; da ugovor nije postojao u dokumentaciji trgovačkog društva P. D. d.o.o. koja je prema iskazima svjedoka inače bila uredno vođena; da ugovor nikad nisu vidjele niti knjigovotkinja, svjedokinja S. D. niti djelatnica društva P. D. d.o.o., svjedokinja B. V. S.. Konačno, na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da novac s bankomata uopće nije podizan na način na koji bi to bilo određeno spornim ugovorom o pozajmici.

6.2. Imajući na umu rezultate cjelokupnog dokaznog postupka, jasno je da nema proturječja između okolnosti da je ugovor o pozajmici pročitan u postupku i utvrđenja suda da isti ne predstavlja relevantnu podlogu za isplate optuženiku. Slijedom navedenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupku iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. na koju neosnovano upire žalitelj.

7. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je optuženik podizao novac da bi se materijalno okoristio. Ističe da iz iskaza svjedoka C. F. proizlazi da su imali zajednički dugoročan plan za podjelu zarade i dobiti kada se za to steknu uvjeti. Navodi da je nesporno da optuženiku nije isplaćivana plaća za rad u društvu P. D. d.o.o., a to je bilo u skladu s dogovorom između optuženika i C. F. da će se sva financijska pitanja i podmirivanje međusobnih obveza po pitanju društva P. D. d.o.o. "poravnavati" naknadno. Kao dokaz za postojanje takvog dogovora žalitelj ističe i okolnost da su C. F. bila redovito slana financijska izvješća i da je kao suvlasnik imao načina pratiti podizanje novca pa iz njegove šutnje proizlazi da se tome nije protivio. Osim toga, tvrdi da to što je sam naložio da se podignuti iznosi u poslovnim knjigama društva bilježe na njegov konto, odnosno kao potraživanje društva prema njemu dokazuje da nije imao kriminalnu namjeru. Nadalje, kada se ukupni inkriminirani iznos podijeli s brojem inkriminiranih mjeseci, dobije se iznos od otprilike 10.000 kuna mjesečno, a taj iznos, suprotno stavu vještaka i suda, upravo odgovara iznosu iz ugovora o pozajmici.

7.1. Suprotno žalbenim navodima, a to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, iz iskaza C. F. proizlazi da je on potvrdio postojanje dogovora o podjeli zarade i dobiti društva P. D. d.o.o. kad se za to steknu uvjeti, ali je osporio postojanje dogovora o isplatama gotovine u obliku pozajmice i o naknadnom "poravnavanju". Istaknuo je da odluka o podjeli dobiti, koju su suvlasnici mogli donijeti jedino zajednički nije donesena. Pritom se i u samoj žalbi citira dio iskaza svjedoka F., a vezano uz naknadu za rad optuženiku, da je bio "plan da kroz dobit društva P. D. d.o.o. isti ostvari zaradu". Istaknuo je i da optuženik nije bio ovlašten u ime društva sklopiti sam sa sobom ugovor o pozajmici.

7.2. Osim toga, svjedoci C. F., D. S. i B. V. S. iskazuju da je C. F. govorio o pozajmicama kao o problemu koji treba riješiti. To potvrđuje i e-mail komunikacija između njega i optuženika. Prema tome, neosnovan je žalbeni navod da je sud propustio utvrditi da je C. F. odobravao optuženikovo podizanje gotovine.

I Kž 675/2020-6

7.3. Pod točkom 6.1. ove presude već je navedeno na temelju kojih okolnosti je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da ugovor o pozajmici nije vjerodostojan. Optuženikove žalbene navode o nepostojanju kriminalne namjere zbog knjiženja ovih iznosa kao pozajmice, prema tom ugovoru, dodatno obeskrjepljuje činjenica da prema nalazu vještaka iznosi nisu niti podizati na način određen tim ugovorom.

7.4. Iz žalbenih navoda nije jasno tvrdi li optuženik da podignuti novac predstavlja njegov "honorar" za obavljeni rad, "predujam dobiti" ili "troškove poslovanja".

7.5. U žalbi se u više navrata ističe da optuženik nije dobivao plaću u društvu P. D. d.o.o., a da je u neutvrđenom trenutku prestao dobivati naknadu za rad preko društva A. + u A., pa novac koji je podizao predstavlja honorar za njegov rad. Budući da je rad nesporno obavljen, nema štete za društvo. Tvrdi da su do istih zaključaka došli i sudski vještak i knjigovotkinja S. D. i društvo L.-L. koji su naveli da se će isplate s bankomata trebati biti prikazane kao "isplate predujma dobitka" odnosno "neto plaća direktora".

7.6. Okolnost da je optuženik pristao obavljati poslove direktora bez naknade plaće ne podrazumijeva da ima pravo podignuti iznos "honorara" za koji smatra da mu pripada na teret društva samom činjenicom da raspolaže karticama za podizanje gotovine na bankomatima. Kraj činjenice da C. F. osporava postojanje dogovora o takvom načinu isplate i nepostojanja vjerodostojne dokumentacije koja bi upućivala na takav dogovor, a uz činjenicu da dotično društvo nije ostvarilo dobit, nisu odlučni ni žalbeni navodi da je moguće i retroaktivno prebiti pozajmice s ostvarenom dobiti.

7.7. Optuženik pogrešno tumači iskaze svjedoka i vještaka kada govore o tome da je podizanje gotovine trebalo prikazati kao njegovu plaću. Oni, naime, govore o tome kako je taj izdatak, a u nedostatku dokumentacije, jedino mogao biti prikazan u poreznom smislu. To, međutim, ne znači da je optuženik imao pravo na takav način isplate "plaće" ili "honorara".

7.8. U pogledu tvrdnji da je riječ o podjeli (predujmu) dobiti koja je mogla biti ostvarena, treba reći da odluka o podijeli dobiti nije nikada donesena. Uz to, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da društvo u inkriminiranom razdoblju nije ostvarivalo dobit.

7.9. Osim navoda da je gotovinu podizao kao "honorar za njegovo nesporno obavljeni rad", optuženik u dijelu žalbe tvrdi da je zapravo riječ o troškovima poslovanja koje je imao kao direktor društva P. D.. d.o.o. pa je prvostupanjski sud neosnovano zaključio da je taj novac zadržao za sebe. Pritom se poziva na nalaz i mišljenje vještaka u kojem je navedeno da je optuženik mogao pravdati podignutu gotovinu računima za materijalne troškove.

7.10. To je točno, a na to ga je više puta pozivala i knjigovotkinja S. D.. Međutim, optuženik nije dostavio nikakve račune na temelju kojih bi se moglo utvrditi da je podignuta gotovina utrošena na troškove poslovanja. Isticanje u žalbi optuženikove

I Kž 675/2020-6

"nepedantnosti", vjerojatno u smislu neurednog čuvanja dokumentacije i računa, nije od utjecaja na odluku o njegovoj kaznenoj odgovornosti. Optuženik, koji ističe da je bio direktor u šest različitih društava nije priložio knjigovodstvu (s čije strane je na to pozvan u više navrata) nijedan račun kojim bi pravdao podizanje spornih iznosa za potrebe poslovanja društva, a to je okolnost koja daleko premašuje "nepedantnost" i upućuje na pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da novac nije iskorišten za potrebe poslovanja društva.

7.11. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je optuženik podignuta novčana sredstva zadržao za sebe čime se nepripadno materijalno okoristio na štetu društva P. D. d.o.o. Tim više što i sam optuženik kroz dio žalbenih navoda potvrđuje da je smatrao da mu taj novac pripada, kao "honorar" ili "predujam dobiti", iako za to nije postojala pravna osnova.

7.12. U dijelu žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ističe i da nalaz i mišljenje vještaka nije sačinjen stručno i objektivno jer da je vještak prekoračio granice svojeg zadatka i svojih kompetencija kada je nalaz i mišljenje sačinio na temelju vlastite ocjene dokaza koji prileže spisu, a ne predstavljaju financijsko knjigovodstvenu dokumentaciju (e-mail korespondencija).

7.13. Ispitujući ovaj žalbeni navod, Vrhovni je sud utvrdio da je prvostupanjski sud izveo dokaz čitanjem e-mail korespondencije te da je presudu temeljio na vlastitoj, a ne vještakovoj ocjeni sadržaja te komunikacije. Stoga je ovaj žalbeni navod neosnovan.

7.14. Prvostupanjski je sud sve dokaze izvedene u ovom postupku savjesno i detaljno raščlanio te ocijenio svakog posebno te u njihovoj međusobnoj povezanosti. Potom je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, zaključivši da su se u postupanju optuženika ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju kako je to opisano u izreci pobijane presude. Zato je neosnovana žalba optuženika podnesena iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08.-19.

8. Žaleći se zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, optuženik navodi da je unatoč podnesenom imovinskopravnom zahtjevu prvostupanjski sud primijenio odredbe o oduzimanju imovinske koristi. Ističe da je u sudskom registru upisana Stečajna masa iza P. D. d.o.o. u stečaju, zbog čega je trebalo usvojiti imovinskopravni zahtjev.

8.1. Provjerom u sudskom registru u smislu članka 474. stavka 2. ZKP/08. utvrđeno je da je Stečajna masa iza P. D. društvo s ograničenom odgovornošću za poslovanje nekretninama u stečaju (OIB:...; MBS: ....) 25. siječnja 2022. brisana iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.2. S obzirom na tu okolnost, a imajući na umu ustaljenu sudsku praksu (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-818/2021. od 27. studenog 2013. i broj I Kž-71/2021. od 3. ožujka 2021.), navedena žalbena tvrdnja nije osnovana.

I Kž 675/2020-6

9. Žaleći se zbog odluke o uvjetnoj osudi državni odvjetnik ističe da prvostupanjski sud ne pridaje dovoljno pažnje činjenici da je okrivljenik pribavio imovinsku korist kaznenim djelom prije više od pet godina, a nije je vratio niti u najmanjem dijelu. To je razlog za uvjetovanje izvršavanja kazne zatvora s mnogo kraćim rokom povrata imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom od onog roka koji je odredio prvostupanjski sud.

9.1. Pri izricanju uvjetne osude, a to se odnosi i na rok za povrat imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, prvostupanjski je sud uzeo u obzir sve okolnosti o kojima je dužan voditi računa pri izricanju uvjetne osude i pažljivo ih ocijenio. Stoga je ocjena i ovoga suda da je rok od tri godine za povrat imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom primjeren. Pritom treba imati na umu i okolnost na koju također upućuje državni odvjetnik u svoj žalbi, a to je da već 15 dana od pravomoćnosti presude može uslijediti prisilna naplata iznosa oduzete imovinske koristi u ovršnom postupku.

10. S obzirom na to da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sudskoj opomeni, uvjetnoj osudi, djelomičnoj uvjetnoj osudi, zamjeni radom za opće dobro, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili oduzimanju predmeta, u skladu s člankom 478. ZKP/08., pobijana je presuda ispitana i u tom dijelu te je utvrđeno da je odluko o kaznenoj sankciji pravilno donesena.

10.1. Određujući vrstu i mjeru kaznenopravne sankcije, prvostupanjski je sud uzeo u obzir bitne okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža. Otegotnim su cijenjene pobude počinjenja djela (stjecanje imovinske koristi na lagani način, lakomost), visok stupanj povrede zaštićenog dobra (visina protupravno pribavljene imovinske koristi), upornost u počinjenju djela (više od dvije godine unatoč upozorenjima). Olakotnim su cijenjeni protek vremena od počinjenja djela (pet godina), prijašnji život (neosuđivanost), osobne i obiteljske prilike (ozbiljna bolest, otac četvero djece. Ocjena je i ovoga suda da je kazna zatvora jedna godine primjerena navedenim okolnostima. Prvostupanjski je sud potom pravilno ocijenio da se može očekivati da će se i bez izvršenja kazne ostvariti specijalna prevencija te optuženiku izrekao uvjetnu osudu s dužim rokom provjeravanja (tri godine) koji je ovdje opravdan. Dakle, prvostupanjski je sud prilikom izricanja uvjetne osude pažljivo ocijenio težinu i okolnosti počinjenih djela, kao i osobne i obiteljske prilika optuženika te pravilno ocijenio da će se uvjetnom osudom s tzv. dvostrukim uvjetom (vraćanje protupravno pribavljene imovinske koristi) ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije

11. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti. Na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 20. prosinca 2022.

I Kž 675/2020-6

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.