REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4438/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Rijeka, OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. K., E. B., M. H. M., I. R., B. P., S. P. i N. K. u R., protiv tuženika M. G. iz R., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u R., radi činidbe, predaje u posjed i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici br. Gž-792/18-2 od 19. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji br. P-1003/16-31 od 3. siječnja 2018., u sjednici održanoj 20. prosinca 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici br. Gž-792/18-2 od 19. veljače 2019. i presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji br. P-1003/16-31 od 3. siječnja 2018., te se predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku ukloniti kontejner dimenzija 12,60 m x 2,55 m, površine 31,37 m2, građevinski materijal i zasađene voćke i masline na dijelu k.č.br. 388/22 pašnjak, površine 1244 m2, upisana u zk. ul. 187 k.o. H., te građevinski materijal i zasađene voćke na k.č.br. 388/21, oranica površine 216 m2, upisana u zk. ul. 187 k.o. H., tužitelju predati u posjed navedene nekretnine slobodne od osoba i stvari u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.575,04 kuna sa zakonskim zateznim kamatama (toč. 1.). Odbijen je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka (toč. 2.), te je odbijen tužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da je tužitelj vlasnik dijela k.č.br. 388/21 i k.č.br. 388/22, upisanih u zk.ul. 187 k.o. H. i dijela k.č.br. 388/1, upisane u zk.ul. 2281 k.o. H. označenih u Dopuni nalaza geodetskog vještaka D. M., dipl. ing. geod. iz srpnja 2017. crvenom šrafurom u prilogu 5.1. sa lomnim točkama označenim slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-O-P-R-A, ukupne površine 1483 m2, kao i zahtjev tuženika kojim se ovlašćuje da po pravomoćnosti presude izvršiti prijenos upisa prava vlasništva sa imena tuženika na svoje ime u odnosu na predmetnu nekretninu (toč. 3).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika je osnovana.

6. Predmet konkretnog postupka je zahtjev tužitelja na predaju u posjed predmetnih nekretnina slobodnih od osoba i stvari, te protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje da je stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću putem svojih pravnih prednika.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su predmetne nekretnine bile u vlasništvu A. T. od 1880., M. R. od 1885., M. R. od 1903., I. S. od 1920., a 1960. je upisano društveno vlasništvo na temelju rješenja suda od 25. veljače 1960. broj R1-341/59 sa pravom upravljanja Narodnog odbora općine Z., a tužitelj se kao pravni slijednik prijašnjeg nositelja prava upravljanja upisao 2002. kao vlasnik na temelju čl. 87. Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi,

- da je izvršena identifikacija katastarskih čestica od strane Grada Rijeka, Odjela gradske uprave za razvoj, urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem 25. veljače 2016. te je uspoređivanjem položaja i oblika predmetnih zemljišnoknjižnih i katastarskih čestica utvrđeno da dio katastarskih čestica prema katastarskom stanju k.o. M. i to kčbr. 2758/2, 2757/18 i dio 2758/1 odgovaraju zemljišnoknjižnom stanju k.o. H. i to kčbr. 388/21 i 388/22, a da katastarsku česticu 2758/2 u k.o. M. čine dijelovi kčbr. 388/22, 388/1 i 388/21 k.o. H.,

- da je iz geodetskog nalaza vještaka G. d.o.o.- D. M. utvrđeno da je površina prijepora 1483 m2, u naravi kultivirana površina na kojoj se nalazi građevinski kontejner, nasuti građevinski materijal, posađene masline (36 komada) i zasađene voćke (11 komada), te da su sporne nekretnine sa sjeverne, istočne i južne strane ograđene suhozidom sa djelomično postavljenom željeznom ogradom, a sa zapadne strane željeznom ogradom koja se nastavlja do kontejnera, a od kontejnera dalje linijom nasutog građevinskog materijala do južne strane prijepora,

- da je prijepor označen u lomnim točkama slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-O- P-R-A,

- da je kao posjednik katastarske čestice 2758/2 k.o. M. upisan tužitelj,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je u posjedu prijepora bio tuženik dugi niz godina.

8. Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik u odnosu na protutužbeni zahtjev trebao dokazati da je vlasništvo stečeno u razdoblju barem 20 godina prije podruštvljenja predmetnih nekretnina, obzirom na odredbu čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP) i odredbu čl. 159. st. 3. ZVDSP, a što ne proizlazi iz iskaza svjedoka, obzirom isti nemaju saznanja o vlasništvu predmetnih nekretnina prije 1940., te ujedno ocjenjuju da vrijeme dosjelosti koje bi počelo teći od 8. listopada 1991. nije isteklo, radi čega odbijaju protutužbeni zahtjev. Nadalje nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja na temelju odredbe čl. 161. st. 1. ZVDSP.

9. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

10. Tuženik u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

„1. Da li se na temelju zakona - dosjelošću steklo pravo vlasništva na nekretnini koja je do 8. listopada 1991. bila upisana kao društveno vlasništvo kada je istek posljednjeg dana dosjelosti nastupio za vrijeme važenja odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96 koja je bila na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. pa do njezinog ukidanja 17. studenog 1999. i koja je propisivala da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, a nekretninu je posjedovao samostalan i pošten posjednik?

2. Da li je za deklaratorno utvrđenje da je pravo vlasništva stečeno na temelju zakona – dosjelošću i usvajanje tužbenog zahtjeva, ukoliko je istek posljednjeg dana dosjelosti nastupio za vrijeme važenja odredbe čl. 388. st.4. ZV/96 koja je bila na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. pa do njezinog ukidanja 17. studenog 1999., i koja je propisivala da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, za izračun vremena potrebnog za dosjelost odlučan trenutak podnošenja tužbe sudu nakon ukidanja odredbe čl. 388. st.4. ZV/96 kada je predmetna odredba stavljena izvan snage ili je za utvrđenje prava vlasništva temeljem zakona odlučan trenutak kada su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u vrijeme važenja te odredbe i kada je istek posljednjeg dana dosjelosti nastupio za vrijeme važenja odredbe čl. 388. st.4.. ZV/96 koja je bila na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. pa do njezinog ukidanja 17. studenog 1999.?“

11. Kao razlog važnosti za postavljena pitanja tuženik ukazuje na odluke Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske zahtjev broj 35298/2006, presuda od 11. lipnja 2009., Jakeljić protiv Hrvatske zahtjev broj 22768/12, presuda od 28. lipnja 2016. i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, zahtjev broj 37685/10, presuda od 28. lipnja 2016. i odluku Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-851/18 u kojima je zauzet pravni stav o postavljenim pitanjima.

12. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

13. Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da su pravna pitanja zbog kojih je revizija podnesena važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

14. Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

15. O stjecanju vlasništva nekretnina dosjelošću na nekretninama koje su do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ovaj sud je izrazio shvaćanje u više odluka (npr. broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev- 3014/2019 od 12. svibnja 2020. i dr.).

16. Prema tom shvaćanju za takve nekretnine treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 ), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, kao i vrijeme nakon toga, sve do 17. studenoga 1999.

17. Naime, odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

18. Navedenu odredbu Ustavni sud je ukinuo odlukom br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine“, broj 137/99).

19. S obzirom na ukidanje navedene odredbe bilo je sporno uračunavanje vremena dosjedanja na nekretninama u društvenom vlasništvu prije 8. listopada 1991.

20. O navedenom spornom pitanju Europski sud za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) zauzeo je shvaćanje:

"U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.".

21. Naprijed navedeno shvaćanje ovog suda doneseno je na temelju citiranog shvaćanja Europskog suda za ljudska prava.

22. Obzirom iz činjenica koje su utvrđene u ovom postupku proizlazi da su prednici tuženika posjedovali sporne nekretnine i prije 8. listopada 1991., sud će u nastavku postupka ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04), kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

23. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili sve relevantne činjenice, u konkretnom slučaju da li su ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP usvojiti reviziju tuženika, ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

24. U nastavku postupka prvostupanjski sud će utvrditi sve relevantne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem vodeći računa o izraženom shvaćanju u ovoj odluci.

25. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 20. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.