Poslovni broj: Usž-580/22-5
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, te više sudske savjetnice Žanet Vidović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja I. L., D., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi priznanja prava na razmjerni dio invalidske mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 UsI-1284/2021-8 od 15. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2022.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 UsI-1284/2021-8 od 15. prosinca 2021.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: 141-02/21-03/01201193003, URBROJ: 341- 99-06/2-21-1700 od 1. rujna 2021. i vraćanja predmeta tuženiku na ponovni postupak. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u P. - P., KLASA: UP/I 141-02/20-03/01201193003, URBROJ: 341-13-06/2-20-1436 od 19. siječnja 2021., kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za priznanje prava na razmjerni dio invalidske mirovine.
3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Smatra da su razlozi izneseni u pobijanoj presudi nejasni i nepotpuni, što istu čini nerazumljivom i nezakonitom. Navodi da sud odluku temelji na nalazima i mišljenjima iz upravnog postupka, iako ih uopće ne citira u obrazloženju presude pa nije moguće ocijeniti njihovu zakonitost. Smatra da nije jasno koja je medicinska dokumentacija bila predmetnom ocjene u ovome postupku jer iz dokumentacije koju posjeduje jasno proizlazi da njegove dijagnosticirane bolesti zahtijevaju kontinuirano liječenje, odnosno da se radi o neizlječivim bolestima. Ističe da mu je u Bosni i Hercegovini utvrđena invalidnost te predlaže da se u daljnjem tijeku postupka provede medicinsko vještačenje uz njegov osobni pregled radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, te ujedno dostavlja i medicinsku dokumentaciju. Traži objektivnu ocjenu svoje radne sposobnosti jer ne prihvaća zaključak da je potpuno radno sposoban, kad je prema rješenjima bosanskohercegovačkih javnopravnih tijela potpuno nesposoban za rad. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je odluka donesena na temelju dokaza s kojima nije upoznat i to od strane javnopravnog tijela koje jedino izvršava ovlasti u ime države. Ističe da je mirovina imovinsko pravo čijim nepriznavanjem mu je povrijeđeno pravo iz članka 1. Protokola 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: EKLJP). Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovni postupak.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu smatra žalbu neosnovanom iz svih razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i pobijane presude, te predlaže da Sud istu odbije.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu upravnog suda u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja prvostupanjski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza, te imajući na umu relevantne propise naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode (članak 60. stavak 4. ZUS-a).
8. Prema podacima spisa i obrazloženja pobijane presude, postupak u ovoj upravnoj stvari pokrenut je na temelju zahtjeva tužitelja od 16. kolovoza 2019. primjenom odredaba Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, 3/01. i 14/01.).
9. Tijekom upravnog postupka pribavljeni su nalazi i mišljenja vještaka i to Vijeća vještaka od 21. prosinca 2020., prema kojem kod tužitelja ne postoji smanjenje niti gubitak radne sposobnosti prema članku 39. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine", 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19. – dalje: ZOMO) jer još nisu nastale trajne promjene u zdravstvenom stanju koje uzrokuju smanjenje radne sposobnosti.
10. Prema nalazu i mišljenju Vijeća viših vještaka od 21. kolovoza 2021. proizlazi da zdravstveno stanje tužitelja (lakše mentalno zaostala osoba s psihičkim smetnjama neurotske razine i od djetinjstva prisutnom diskretnom hemiparezom desno) zahtijeva daljnje psihijatrijsko liječenje uz redovitu farmakoterapiju i psihijatrijski suport, odnosno da njegovo zdravstveno stanje nije konačno. S obzirom na navedeno, Vijeće zaključuje da kod tužitelja za sada ne postoji smanjenje radne sposobnosti, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti.
11. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su uzeli u obzir godine života tužitelja, njegovu stručnu spremu, radno mjesto i godine staža na teret Republike Hrvatske, te svu priloženu medicinsku dokumentaciju. U nalazima i mišljenjima opisani su tijek i rezultati liječenja i tužiteljevo zdravstveno stanje u vrijeme vještačenja.
12. U prvostupanjskom upravnom sporu sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju rezultata medicinskog vještačenja provedenog u upravnom postupku. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je ocijenio da je rješenje tuženika zakonito te je odbio tužbeni zahtjev.
13. Činjenice koje su odlučne s medicinskog stajališta, radi priznavanja prava iz članka 39. ZOMO-a, utvrđuju se na temelju nalaza i mišljenja vještaka, a medicinska dokumentacija predstavlja činjenični supstrat na temelju kojega vještak daje nalaz i mišljenje.
14. Kako su nalazi i mišljenja vještaka iz upravnog postupka obrazloženi te su sačinjeni u skladu s mjerodavnim odredbama ZOMO-a, to i ovaj Sud smatra da je u konkretnom slučaju u dovoljnoj mjeri utvrđeno da kod tužitelja liječenje nije završeno, te za sada ne postoji smanjenje radne sposobnosti, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti. Pri tome se tužitelju napominje da to što je u Bosni i Hercegovini od strane nadležnih javnopravnih tijela utvrđena njegova potpuna nesposobnost za rad, tijela u Republici Hrvatskoj ne moraju utvrditi isto. Ovo stoga jer stručna tijela medicinskog vještačenja kada utvrđuju invalidnost primjenjuju zakonsku definiciju invalidnosti u Republici Hrvatskoj koja može biti različita od definicije invalidnosti propisane u drugoj državi.
15. Tužitelj u upravnom sporu nije predlagao izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem po neovisnom sudskom vještaku čiji bi nalaz i mišljenje eventualno doveo u sumnju nalaz Vijeća viših vještaka, što u obrazloženju presude navodi i prvostupanjski sud.
16. Člankom 69. stavkom 3. ZUS-a propisano je da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice. Kako je, dakle, tužitelj u skladu sa člankom 34. ZUS-a tijekom prvostupanjskog upravnog spora imao mogućnost iznijeti svoje prijedloge i prigovore u pogledu nalaza i mišljenja iz upravnog postupka te predložiti provođenje vještačenja po neovisnom sudskom vještaku, Sud cijeni da u skladu s navedenom odredbom ZUS-a prigovori koje tužitelj u pogledu navedenih nalaza i mišljenja vještaka iznosi tek u žalbi protiv pobijane presude nisu od utjecaja na zakonitost pobijane presude. Dakle, imajući na umu činjenicu da u upravnom sporu nije predloženo izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem po neovisnom sudskom vještaku, koje je jedini temelj za objektivnu ocjenu zdravstvenog stanja tužitelja jer sudovi za utvrđivanje takve činjenice ne raspolažu potrebnim stručnim znanjem, njegove je prijedloge i prigovore u tom smislu valjalo odbiti.
17. Žalbeni navod tužitelja da mu je povrijeđeno pravo zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 EKLJP-a također valja odbiti kao neosnovan. Naime, prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, imovina u smislu članka 1. Protokola br. 1 je autonomni pojam neovisan o formalnoj klasifikaciji u domaćem pravu što znači da se zaštita pruža različitim imovinskim interesima u najširem smislu. Međutim, u situaciji kada se ne radi o tradicionalnom obliku vlasništva, da bi se radilo o povredi prava zajamčenog navedenom odredbom u svakom pojedinom slučaju je, između ostalog, potrebno dokazati da ima barem dostatnu pravnu osnovu u domaćem pravu, jer Konvencija ne štiti prava koja bi bila hipotetska, niti članak 1. Protokola br. 1 jamči pojedincima stjecanje vlasništva. Imajući na umu navedeno, ovaj Sud smatra da tužitelju nije povrijeđeno pravo vlasništva iz članka 1. Protokola br. 1 EKLJP-a jer u trenutku podnošenja zahtjeva za razmjerni dio invalidske mirovine nije ispunjavao uvjete za ostvarivanje prava, a koje utvrđenje nije s uspjehom osporio u ovome postupku, te kako navedeno pravo nije niti ostvario, njegov zahtjev se ne može smatrati „vlasništvom“ u smislu navedene konvencijske norme.
18. Tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka i drugih konvencijskih prava ovaj Sud nije našao. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja, zbog toga Sud iste nije ni uzeo u obzir pri donošenju presude (članak 75. stavak 4. ZUS- a).
19. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 20. prosinca 2022.
Predsjednica vijeća:
Radmila Bolanča Vuković, v.r.
