REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 44 Pž-2587/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ALENA HAVRANEKA, vl. obrta POSTOLAR, OBRT ZA POPRAVAK OBUĆE, OIB 83951682918, Zagreb, Trnjanska 52, kojeg zastupa punomoćnik Darko Belaić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Petra i Tome Erdödyja 2, radi predaje nekretnine u posjed po tužbi i radi isplate po protutužbi, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2531/17 od 11. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2531/17 od 11. ožujka 2021. u točki I. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2531/17 od 11. ožujka 2021. u točki III. izreke te sudi:

Nalaže se tužitelju Grad Zagreb naknaditi tuženiku Alenu Havraneku troškove parničnog postupka u iznosu od 17.672,50 kn (sedamnaesttisućašestosedamdeset- dvije kune i pedeset lipa) / 2.345,54 EUR (dvijetisućetristočetrdesetpet eura i pedesetčetiri centa) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je točkom I. izreke odbijen tužbeni zahtjev za predaju u posjed poslovnog prostora u Zagrebu, Trnjanska cesta 52, koji se sastoji od jedne prostorije, WC-a i drvarnice u ukupnoj površini 33,00 m2. Točkom II. izreke je odbijen protutužbeni zahtjev da se tužitelju naloži tuženiku isplatiti iznos od 75.000,00 kn u roku od osam dana, a točkom III. izreke je određeno da svaka stranaka snosi svoje troškove postupka.

2. Sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za predaju u posjed navedenog poslovnog prostora ocjenjujući da tužitelj nije predmnjevani vlasnik, pa se niti na temelju odredbe članka 166. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17; u daljnjem tekstu: ZV) ne može smatrati vlasnikom te stvari prema tuženiku i nema aktivnu legitimaciju za istaknuti zahtjev. Pri tome se sud pozivao na pravomoćno Djelomično rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu grada, Odjela za upravno-pravne poslove, trećeg područnog odsjeka klasa ULP/I-942- 01/97-11/286, ur. br. 251-14-02/407-12-55 od 23. listopada 2012. na temelju kojeg je predmetni poslovni prostor vraćen u vlasništvo prijašnjim vlasnicima. U odnosu na protutužbeni zahtjev sud istog ocjenjuje neosnovanim već zbog činjenice da je tužiteljev zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije, slijedom čega je valjalo odbiti i tuženikov protutužbeni zahtjev s osnove ulaganja u predmetni prostor. Odluka o trošku je donijeta uz primjenu odredbe članka 154. stavka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19).

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv točaka I. i III. izreke presude zbog svih žalbenih razloga, a pogotovo zbog pogrešne primjene materijalnog prava u ocjeni prigovora nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije. Sud ne iznosi u presudi razloge o činjenici da je tužitelj nesporno zakupodavac iz međusobnog ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora i da je po toj pravnoj osnovi ovlašten zahtijevati predaju u posjed, neovisno o vlasništvu, pa izostankom razloga o toj osnovi tužbenog zahtjeva sud čini bitnu povredu postupka i pogrešno primjenjuje materijalno pravo. Ukazuje na činjenicu da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu proizašlom iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 26. studenog 1999. i da je tužitelj zbog nepodmirivanja dužnih obveza otkazao Ugovor o zakupu Zaključkom od 20. srpnja 2017. Stoga činjenica tužiteljevog nevlasništva nema utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva i tužitelj je aktivno legitimiran zahtijevati ispražnjenje i predaju poslovnog prostora po prestanku Ugovora o zakupu, slijedom čega predlaže preinačiti presudu u točkama I. i III. izreke i prihvatiti tužbeni zahtjev te tuženiku naložiti naknaditi tužitelju parnične troškove, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Tuženik je izjavio žalbu protiv točke III. izreke u kojoj je odlučeno o troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, osporavajući da bi sud pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 4. ZPP-a. Navedenom odredbom je propisano, za slučaj da stranke djelomično uspiju u parnici, da sud može odrediti i da svaka stranka snosi svoje troškove. Međutim, u navedenom predmetu sud je odbio tužbeni zahtjev u kojem je kao vrijednost predmeta spora tužitelj naznačio iznos od 200.000,00 kn, dok je tuženikov protutužbeni zahtjev odbijen radi isplate iznosa od 75.000,00 kn s naslova ulaganja u nekretninu, a i tijekom postupka je veći broj parničnih radnji poduzetih u postupku po tužbi u odnosu na postupak koji se vodio po protutužbi. Stoga je sud pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavaka 1. i 2. ZPP-a bio dužan dosuditi razliku zatraženog troška po tužbi i onog po protutužbi uz primjenu kriterija o opravdanosti poduzetih radnji tijekom postupka. Odluka o trošku se ne može ispitati pa je počinjena bitna povreda postupka, a pogrešno su primijenjene odredbe materijalnog prava na štetu tuženika. Predlaže preinačiti odluku o trošku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, a zahtijeva i trošak žalbenog postupka.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Tužiteljeva žalba nije osnovana, a tuženikova žalba je osnovana.

7. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u granicama istaknutih žalbenih razloga, pri čemu je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2.. 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Presuda je u pobijanoj točki I. izreke pravilna i zakonita, dok ju je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti u odluci o trošku postupka.

8. U odnosu na tužiteljevu žalbu

Nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava niti bitne povrede postupka koja bi se sastojala u nedostatku razloga o odlučnim činjenicama, kada žalitelj sugerira da je sud propustio ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju obveznopravnog odnosa iz ugovora o zakupu između parničnih stranaka. Tužitelj već u tužbi uvodno ističe da je predmnijevani vlasnik, odnosno obveznik naknade, pri čemu se misli upravo na obveznika naknade u smislu odredaba Zakona o naknadama za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 32/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01 i 81/02; u daljnjem tekstu: Zakona o naknadi), slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno tužbeni zahtjev ocijenio i na temelju navedene činjenične tvrdnje odnosno primjenom odredaba na koje se pozvao, glede tužiteljeve aktivne legitimacije kao predmnjevanog vlasnika.

9. Točno je da tužitelj i u tužbi i tijekom postupka ističe obveznopravni odnos između parničnih stranaka s osnove Ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, međutim, s obzirom na činjenicu da je već u vrijeme podnošenja tužbe postojalo, iako nepravomoćno, djelomično rješenje u smislu odredaba Zakona o naknadi, na temelju kojeg se vlasništvo predmetnog poslovnog prostora vraća Miroslavu Tkalčiću i Ljiljani Kruljac, koje je rješenje tijekom postupka postalo pravomoćno, ti su činjenični navodi neodlučni i neosnovano se sada tužitelj u žalbi poziva na taj odnos, jer je upravo pozivom na činjenicu da je predmetni poslovni prostor predmetom povrata po Zakonu o naknadi za navedeni poslovni prostor odlučan propis Zakon o naknadi, kao posebni propis kojim je uređen odnos zakupnika i vlasnika kojem se poslovni prostor vraća. Tako je odredbom članka 41. Zakona o naknadi propisano da se ugovori o zakupu poslovnog prostora sklopljeni na određeno ili neodređeno vrijeme raskidaju po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, a vlasnik sukladno odredbi članka 41. stavka 2. tog Zakona ne može tražiti ispražnjenje i predaju u posjed poslovnog prostora prije isteka roka od godine dana računajući od pravomoćnosti tog rješenja, ako je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme, dok sukladno odredbi članka 41. stavka 4. toga Zakona zakupac nije dužan poslovni prostor predati u posjed vlasniku sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja, na temelju njihovog međusobnog ugovora ili pravomoćne sudske odluke ako se drugačije ne sporazume. Iz tih odredaba posebnog zakona jasno proizlazi da u ovom slučaju ne dolazi do primjene navedene sudske prakse na koju se poziva žalitelj, jer se ona odnosi samo na situaciju kada se postavlja zahtjev s obveznopravne osnove, a predmet zahtjeva za predaju u posjed nije u povratu u smislu Zakona o naknadi. Međutim, ovdje je već u vrijeme podnošenja tužbe bio u tijeku postupak za vraćanje vlasništva navedenog poslovnog prostora prijašnjim vlasnicima odnosno njihovim nasljednicima, a Zakon o naknadi je uredio odnos zakupnika i vlasnika kojem se vraća vlasništvo tako da je legitimiran zahtijevati posjed samo vlasnik kojem je vlasništvo vraćeno, a ugovor o zakupu se raskida po samom zakonu pravomoćnošću rješenja o utvrđivanju prava vlasništva te je zakupnik ovlašten postaviti zahtjev za naknadu za učinjena ulaganja za vrijeme trajanja obveznog odnosa vlasniku, što sve ukazuje na drugačije pravno uređenje upravo u odnosu na zakupljeni poslovni prostor koji je predmetom povrata. U svakom slučaju, na temelju pravomoćnog rješenja kojim je predmetni poslovni prostor vraćen navedenim vlasnicima, došlo je do raskidanja ugovora po sili zakona i do gubitka aktivne legitimacije tužitelja za zahtijevanje povrata predaje u posjed tog prostora jer prema citiranoj odredbi predaju u posjed mogu tražiti vlasnici od tuženika kao ranijeg zakupnika.

10. Kako je, dakle, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužitelju nedostaje aktivna legitimacija za istaknuti tužbeni zahtjev, to je tužiteljevu žalbu valjalo ocijeniti neosnovanom, a presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a u pobijanoj točki I. izreke.

11. U odnosu na tuženikovu žalbu

Tuženik osnovano osporava odluku o trošku postupka jer je sud u situaciji kada je ocijenio neosnovanim kako tužiteljev tužbeni zahtjev, tako i tuženikov zahtjev iz protutužbe pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavka 4. ZPP-a kojom je propisana mogućnost, za slučaj kada stranke djelomično uspiju u parnici u približno jednakim dijelovima, da sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

12. U konkretnom slučaju tužitelj je u cijelosti izgubio parnicu po tužbi, a tuženik je u cijelosti izgubio parnicu po protutužbi. U toj situaciji svaka stranka je suprotnoj strani dužna naknaditi troškove u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

13. Međutim, o naknadi troškova sud odlučuje na određen zahtjev stranke kako je to propisano odredbom članka 164. stavaka 1. i 2. ZPP-a. Iz troškovnika koje su parnične stranke predale pri zaključenju glavne rasprave zahtijevajući naknadu parničnog troška, proizlazi prije svega da je tužitelj popisao troškove koje zahtijeva po tužbi, te je tek za podnesak od 16. kolovoza 2019. zatražio trošak istodobno za očitovanje po tužbi i za sastav odgovora na protutužbu po Tarifnom broju 8. točka 1., dok je tuženik priložio troškovnik kojim zahtijeva popisane troškove za zastupanje tuženika po tužbi, odnosno poseban troškovnik za zastupanje tuženika po protutužbi.

14. U toj situaciji, s obzirom na zatražene troškove, tuženiku je valjalo dosuditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice po tužbi u smislu odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, a tužitelju je moguće bilo dosuditi samo zatražene troškove u odnosu na protutužbu. Tuženiku je tako trebalo dosuditi primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) trošak sastavljanja odgovora na tužbu po Tarifnom broju 8. točka 1. u iznosu od 2.500,00 kn, za zastupanje na ročištu 9. studenog 2018. po Tarifnom broju 9. točka 2. iznos od 1.250,00 kn, za sastavljanje podneska 28. svibnja 2019. po Tarifnom broju 8. točka 3. iznos od 500,00 kn, za zastupanje na ročištu 29. svibnja 2019. po Tarifnom broju 9. točka 2. iznos od 2.500,00 kn, za sastavljanje podneska od 5. rujna 2019. po Tarifnom broju 8. točka 3. iznos od 2.500,00 kn, za zastupanje na ročištu 11. rujna 2019. po Tarifnom broju 9. točka 1. iznos od 2.500,00 kn, za podnesak od 19. siječnja 2021. po Tarifnom broju 8. točka 3. iznos od 2.500,00 kn, za zastupanje na ročištu 29. siječnja 2021. po Tarifnom broju 9. točka 1. iznos od 2.500,00 kn, te za ročište za objavu presude po Tarifnom broju 9. točka 3. iznos od 500,00 kn, ili ukupno iznos od 13.250,00 kn, a uz PDV iznos od 16.562,50 kn. Valjalo mu je dosuditi i trošak pristojbe na odgovor na tužbu kojeg s obzirom na uspjeh tuženika u parnici ima snositi tužitelj i to u iznosu od 2.360,00 kn, što čini tuženikov parnični trošak za prvostupanjski postupak u iznosu od 18.922,50 kn. Tuženiku je valjalo dosuditi i zatraženi trošak žalbenog postupka po Tarifnom broju 10. u iznosu od 500,00 kn uz pripadajući PDV, odnosno ukupno 625,00 kn, slijedom čega je ukupan trošak tuženika iznos od 19.547,50 kn. Od tog troška valja odbiti trošak koji pripada tužitelju s obzirom na uspjeh tužitelja po protutužbi, i to zatraženi trošak za sastavljanje odgovora na protutužbu koji mu prema vrijednosti predmeta spora iz protutužbe pripada u visini od 1.000,00 kn uz PDV, odnosno po Tarifnom broju 8. točka 1. iznos od 1.250,00 kn. Uz navedeno, pripada mu i zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude po protutužbi u iznosu od 625,00 kn, dakle, 1.875,00 kn ukupno. Kada se taj iznos odbije od troška koji pripada tuženiku, proizlazi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 17.672,50 kn ili 2.345,54 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

15. Na temelju odredbe članaka 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22) uz iznose u kunama određeni su i iznosi u valuti euro.

16. Zbog navedenog je tuženikovu žalbu valjalo uvažiti te odluku o trošku sadržanu u točki III. izreke presude preinačiti pravilnom primjenom materijalnog prava koje je sadržano u odredbama Zakona o parničnom postupku o naknadi troškova postupka na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

Zagreb, 19. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas

Broj zapisa: eb316-71933

Kontrolni broj: 08d42-b1e07-4742f

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Dubravka Matas, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.