Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: 14 P-200/2022-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Ljubici Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužitelja B.B. iz G.B., OIB: …, zastupanog po punomoćnici N.J., odvjetnici u V., protiv tužene R.A. d.d., Z., OIB: …., zastupane po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u O. d. M. & L. iz Z., radi isplate iznosa od 27.818,15 kuna/3.692,10 eura[1] , nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 30. studenog 2022., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 19. prosinca 2022. objavio je i

p r e s u d i o  je

I. Nalaže se tuženoj R.A. d.d., Z., OIB: …, da tužitelju B.B. iz G.B., OIB: …, isplati iznos od iznos od ukupno 27.818,15 kuna / 3.692,10 eura (dvadeset sedam tisuća osam stotina osamnaest kuna i petnaest lipa / tri tisuće šest stotina devedeset dva eura i deset centa) zajedno sa zateznim kamatama, tekućim:

- na iznos od 2,31 kuna/0,31€ od 28. lipnja 2006. do isplate,

- na iznos od 25,48 kuna/3,38€ od 26. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 3,18 kuna/0,42€ od 10. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 3,55 kuna/0,47€ od 19. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 94,82 kuna/12,58€ od 1. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 7,56 kuna/1,00€ od 13. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 116,99 kuna/15,53€ od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 20,72 kuna/2,75€ od 8. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 141,90 kuna/18,83€ od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 22,71 kuna/3,01€ od 14. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 174,75 kuna/23,19€ od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 147,43 kuna/19,57€ od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 153,31 kuna/20,37€ od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 106,26 kuna/14,10€ od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 71,63 kuna/9,51€ od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 80,84 kuna/10,73€ od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 99,09 kuna/13,15€ od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 97,51 kuna/12,94€ od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 79,05 kuna/10,49€ od 1. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 113,68 kuna/15,09€ od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 141,45 kuna/18,77€ od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 180,95 kuna/24,02€ od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 171,89 kuna/22,81€ od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 225,49 kuna/29,93€ od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 215,33 kuna/28,58€ od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 235,14 kuna/31,21€ od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 406,70 kuna/53,98€ od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 371,38 kuna/49,29€ od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 479,27 kuna/63,61€ od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 441,99 kuna/58,66€ od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 382,03 kuna/50,70€ od 1. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 508,54 kuna/67,49€ od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 59,35 kuna/7,88€ od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 603,13 kuna/80,05€ od 9. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 556,98 kuna/73,92€ od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 595,49 kuna/79,04€ od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 544,66 kuna/72,29€ od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 553,79 kuna/73,50€ od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 769,54 kuna/102,14€ od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 528,02 kuna/70,08€ od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 247,56 kuna/32,86€ od 7. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 556,64 kuna/73,88€ od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 438,48 kuna/58,20€ od 5. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 876,65 kuna/116,35€ od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 68,40 kuna/9,08€ od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 708,87 kuna/94,08€ od 4. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 760,23 kuna/100,90€ od 1. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 751,81 kuna/99,78€ od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 799,75 kuna/106,15€ od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 111,65 kuna/14,82€ od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 737,16 kuna/97,84€ od 17. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 851,00 kuna/112,95€ od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 775,24 kuna/102,89€ od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 48,12 kuna/6,39€ od 21. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 8,61 kuna/1,14€ od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 826,26 kuna/109,66€ od 4. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 673,75 kuna/89,42€ od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 182,03 kuna/24,16€ od 21. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 6,48 kuna/0,86€ od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 257,25 kuna/34,14€ od 4. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 256,47 kuna/34,04€ od 10. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 231,39 kuna/30,71€ od 13. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 81,36 kuna/10,80€ od 25. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 1,14 kuna/0,15€ od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 830,94 kuna/110,28€ od 10. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 44,14 kuna/5,86€ od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 354,63 kuna/47,07€ od 16. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 373,84 kuna/49,62€ od 22. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 63,91 kuna/8,48€ od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 715,40 kuna/94,95€ od 4. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 820,85 kuna/108,95€ od 1. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 42,00 kuna/5,57€ od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 752,09 kuna/99,82€ od 7. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 128,84 kuna/17,10€ od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 720,07 kuna/95,57€ od 10. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 754,42 kuna/100,13€ od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 272,24 kuna/36,13€ od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 534,54 kuna/70,95€ od 5. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 273,03 kuna/36,24€ od 1. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 550,76 kuna/73,10€ od 4. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 796,26 kuna/105,68€ od 1. svibnja 2013. do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana, naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.599,54 kuna/1.406,80 eura[1] , zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od 3. studenog 2022. do isplate.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 12. svibnja 2022. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom 5. travnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj … prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 34.260,00 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF važećem na dan dospijeća.

1.2. U tužbi se, nadalje, navodi da je predmetni ugovor zaključen uz valutnu klauzulu u švicarskim francima te da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u točci 1 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Ista presuda potvrđena je i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio reviziju banaka kao neosnovanu i čime su sva sporna pitanja u vezi kredita uz valutnu klauzulu CHF konačno riješena. Predmetnom odlukom potvrđeno je da su banke kršile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bez pojedinačnih pregovora, odnosno bez da su u cijelosti potrošače informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

1.3. Tužitelj, stoga, potražuje da sud naloži tuženiku povrat preplaćenih iznosa koje je tuženik primio na ime nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 28.078,98 kuna, pozivajući se pri tomu i na odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP) kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

1.4. Podneskom od 11. listopada 2022. tužitelj je uskladio svoje potraživanje s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka i Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22) te tužbenim zahtjevom potraživao isplatu iznosa od 27.818,15 kuna/3.692,10 EUR.

2.1. U odgovoru na tužbu (str. 26-29) tuženik priznaje da su stranke 5. travnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje i odobrio tužitelju iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 34.260,00 CHF s redovnom kamatom od 5,20% godišnje i promjenjivom u skladu sa Odlukom o kamatnoj stopi tuženika. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi, međutim, da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni ugovor u valutnoj klauzuli CHF i s promjenjivom kamatnom stopom te da su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni opći akti kreditora s kojima se on suglasio.

2.2. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz odluka u "slučaju Franak" neutemeljeno jer te odluke ne djeluju erga omnes, već su potrošači dužni svoje povrede zasebno dokazivati pa je tako i tužitelj bio u obvezi dokazati povredu njegova prava. Tuženik tvrdi da je valutna klauzula dopuštena ugovorna odredba sukladno Zakonu o obveznim odnosima te da je u svim okolnostima kao i rizicima iste obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora, s tim da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidljiva niti je to tuženik mogao procijeniti. Ugovaranjem valutne klauzule tužitelj je preuzeo valutni rizik koji preuzima svaki korisnik kredita neovisno o izboru valute, a to je rizik promjene tečaja. Tuženik tvrdi i da je vodio računa o tužitelju kao klijentu što je vidljivo iz zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj između više ponuđenih valuta, vlastoručno odabrao valutu CHF, nakon čega je zaključen ugovor u valuti CHF. Tuženik tvrdi i da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužitelj sam odabrao valutu i bio upoznat sa svim uvjetima kreditiranja.

2.3. Odgovorom na tužbu tuženik navodi i da se odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ne mogu primijeniti na ovaj slučaj jer se u konkretnom slučaju radio o ugovoru o kreditu za kupnju automobila, dok se odluke na koje se poziva tužitelj odnose isključivo na stambene kredite. Također, tužitelj nikada nije iskoristio uslugu R. direkt prema kojoj je mogao dobiti informaciju o važećim tečajevima valuta. Ističe i prigovor zastare tvrdeći da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.4. Nadalje, odgovorom na tužbu tuženik tvrdi i da odredbe o promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne ugovorne odredbe jer su bile jasne, lako uočljive i razumljive, a iz navoda tužitelja proizlazi da je kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu ona kao takva odgovara, dok ignorira činjenicu da prije zaključenja ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu već pristao na odredbu ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svakako tvrdi da je bilo kakvo potraživanje po osnovi preplate temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi zastarjelo čak i kada bi se primijenio petogodišnji zastarni rok i pravno shvaćanje Vrhovnog suda da je pokretanjem kolektivnog postupka došlo do prekida zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom ugovoru o kreditu broj … (dalje u tekstu: Ugovor), i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

4. Nesporno tijekom postupka je da je tužitelj 5. travnja 2006. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu, te da je tužitelj 30. travnja 2013. ispunio u cijelosti obveze iz predmetnog ugovora – odnosno da je otplatio kredit.

5. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak.

5.1. Sporno je i da li je potraživanje tužitelja u zastari.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 6-9, 30-33), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 6. travnja 2006. do 28. travnja 2022. (str. 10-15), otplatni plan (str. 16-20), dopis R. od 28. travnja 2022. (str. 21), ovjerena punomoć (str. 34-35), zahtjev za kredit (str. 36), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka M.M. (str. 55-62), očitovanje vještaka od 25. listopada 2022. (str. 84), te u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 5. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj … za kupnju motornog vozila,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 34.260,00 CHF te da se tužitelj obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važećem na dan dospijeća,

- da je 30. travnja 2013. u cijelosti otplaćen navedeni kredit,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli

- da je tužitelj tijekom otplate kredita isti preplatio u ukupnom iznosu od 27.818,15 kuna, i to temeljem ništetne ugovorne odredbe kojim je glavnica obveze vezana uz valutu CHF, koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije (str. 55-62),

- da se tužitelj nije informirao o ponudama kredita kod drugih banaka.

Utvrđenja iz kolektivnog spora i valutna klauzula

9.1. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).

9.2. Tužitelj u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj se je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

9.3. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

9.4. U kolektivnom sporu je već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, no za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno (predugovorno) razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.

9.5. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, obzirom da su u toj fazi pojedini potrošači od banke mogli dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora (Odluka Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., stranica 54, treći pasus).

9.6. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati da je tužitelju, nakon što mu se isti obratio radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njegovu financijsku sudbinu.

9.7. Radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužitelja o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužitelja. Iz njegovog iskaza slijedi da se odlučio za sklapanje ugovor o kreditu sa tuženikom jer je u to upućen od strane djelatnika autokuće gdje mu je rečeno da tuženik kreditira kupovinu automobila za koji se odlučio. Da u nikakve pregovaračke odnose sa djelatnikom auto kuće nije ulazio, niti mu je što rečeno u valuti CHF, odnosno kakva je to valuta i tečaj iste te njezino povijesno kretanje. Tuženik je tijekom postupka, na okolnost odgovarajućeg obavještavanja tužitelja kao potrošača, predložio saslušanje Maria Kneza, djelatnika tuženika, na adresi sjedišta tuženika. Sud nije prihvatio ovaj dokazni prijedlog, obzirom da se tuženik nije izjasnio da je predloženi svjedok upravo taj koji je prije sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, pregovarao s tužiteljem jer suprotno slijedi iz materijalnih dokaza koji prileže spisu, tj. prvenstveno iz ugovora o kreditu i punomoći koja prileži istoj, a potpisnici kojeg ugovora su punomoćnici V.T. i M.T. No, upitno je, da li bi i ovi djelatnici (čije saslušanje nije predloženo), mogli iskazivati o konkretnim pregovorima prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tj. mogli imati saznanja o tomu da li je tužitelj obaviješten o svim okolnostima koje su bitne prilikom sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno o načinu na koji će ta valutna klauzula utjecati na njegovu financijsku sudbinu, obzirom da je tužitelj izravno pregovara samo s djelatnikom autokuće koja je bila posrednik pri sklapanju konkretnog ugovora. Tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio ni dokazao da je predloženi djelatnik M.K. na bilo koji način bio uključen u ovaj pojedinačni postupak pregovaranja prije sklapanja konkretnog ugovora (iako suprotno proizlazi iz materijalnih dokaza), a eventualno iskazivanje o općim procedurama banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije po svojoj dokaznoj vrijednosti dokaz prikladan za utvrđivanje obavijesti koje su prilikom sklapanja Ugovora o kreditu dane konkretnom potrošaču. Tako je i Ustavni sud u svojim odlukama poslovni broj: U-III-1085/2021 i U-III-5458/2021 naveo „..nesaslušanje predloženog zaposlenika banke nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka jer je … utvrđeno da je banka predložila saslušanje zaposlenika koji nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice ni s čim nije tvrdila ni dokazivala da je predloženi svjedok upravo zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču“

. Uzevši u obzir navedeno,

sud nalazi da tuženik nije dokazao da je na odgovarajući, razumljiv i transparentan način obavijestio tužitelja o svim okolnostima koje su bitne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u valuti CHF, odnosno o tome kako će sklapanje Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF utjecati na njegovu financijsku sudbinu.

9.8. Navodi tuženika da je tužitelj kao potrošač pregovarao pojedinačno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, u suprotnosti su s iskazom tužitelja, u kojem je isti naveo da se cjelokupna procedura odvijala u autokući u kojoj se odlučio za automobil koji je kupovao, te da je ugovor koji je potpisao bio tipski, gotov i unaprijed sastavljen te da u nikakve pregovaračke odnose nisu ulazili. Osim toga, pozivanje tuženika da je samim time što se tužitelj odabrao za valutnu klauzulu CHF između više ponuđenih valuta, nije dostatno da bi se utvrdilo da su tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pružene sve potrebne obavijesti na jasan i razumljiv način da bi mogao predvidjeti koje posljedice proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF na njegovu kreditnu zaduženost.

9.9. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljem istom objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelja obavijestio o specifičnosti valute CHF niti da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li, primjerice, isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Stoga je ugovorna odredba kojom se glavnica vezala uz CHF proizvela neravnotežu između stranaka na teret tužitelja kao potrošača. Naime, banka je prihvatila samo opći rizik valutne klauzule, dok je potrošač prihvatio i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočište, sve to dugoročno dok traje ugovor uz činjenicu da je tužena banka navedene odredbe i posljedice razumjela, a tužitelj ih nije razumio i nije bio svjestan da ih ne razumije, pa je mislio samo da je preuzeo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a ne taj poseban specifičan rizik CHF, kao valute utočišta koji je siguran za ulagače, tj. Banke jer nema rizika od bitnog smanjenja njegove vrijednosti, dok postoji mogućnost povećanja takve vrijednosti. Upravo zbog navedenog, odnosno zbog toga što je tuženiku kao banci - specijaliziranoj financijskoj instituciji bio poznat ovaj rizik, tuženik se neosnovano poziva na to da promjene tečaja strane valute nisu predvidive i da nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.

9.10. Tuženiku se ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji je ista ugovorena, odnosno da li je prilikom ugovaranja iste, drugoj ugovornoj strani, iznio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja te valutne klauzule. Također, činjenica da tuženik nije imao zakonsku obvezu dati potrošačima neke informacije ide u prilog stavu da je kao savjestan gospodarstvenik i stručna osoba trebao po načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno potrošača.

9.11. Sud nalazi da je tužitelj postupao s pažnjom prosječnog potrošača, obzirom da je u svom iskazu, koji sud u cijelosti prihvaća kao jasan, razumljiv, životan i okolnosan, naveo da je znao da sklapa ugovor uz valutnu klauzulu i da je smatrao da dovoljno razumije ugovor. Iz rezultata postupka slijedi i da je u postupku ishođenja kredita bio u podređenom položaju, jer nije mogao pregovarati i utjecati na sadržaj ugovornih odredaba već mu je ponuđen gotov ugovor o kreditu, zbog čega sud nalazi da se na ovaj pojedinačni predmet primjenjuju pravna utvrđenja iz kolektivnog spora.

9.12. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu tužitelja, nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bio izložen tužitelj kao korisnik kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo. 9.13. Tuženiku se ukazuje da je već u kolektivnom sporu razmatrano da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti. Upravo je u kolektivnom postupku utvrđeno da, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti.

9.14. S navedenim u vezi, valja ukazati kako je u postupku radi kolektivne zaštite potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjsku presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje pravno shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka (između ostalog i tuženika u ovom postupku) u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena je prvostupanjska presuda te je utvrđeno da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvaćena je ocjena prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Pravno shvaćanje izraženo u navedenim odlukama prihvaćeno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je revizija tuženih banaka odbijena kao neosnovana.

9.15. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji, na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

Zastara

10.1. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi (kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05. Zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe ukoliko nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u ugovor o zajmu što ga je sklopio. Polazeći od navedenog, u svim predmetima u kojima se na temelju odredbe članka 502.c ZPP primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kad je riječ o tražbini pretplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. godine.

10.2. Nije sporno da je tužitelj podnio tužbu u predmetnoj parnici 12. svibnja 2022., pa nema spora da, računajući od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, nije protekao rok zastare od 5 godina. Navodi tuženika da je potraživanje po osnovi preplate zbog nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari, čak i kad bi se primijenio petogodišnji zastarni rok i stajalište Vrhovnog suda sadržano u presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. da je pokretanjem kolektivnog postupka došlo do prekida zastare, nisu relevantni. Naime, sukladno točkama IV. i V. tužbe, ali i samom tužbenom zahtjevu, tužitelj u ovom postupku potražuje više plaćenog prema ugovoru o kreditu u periodu od 5. travnja 2006. do 30. travnja 2013. i to zbog promjene tečaja. Prema tome, tužitelj tužbenim zahtjevom ne potražuje preplatu zbog nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi već isključivo preplatu zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF.

10.3. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe čl.323.st.1. ZOO/05.

10.4. Visinu preplate sud je utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka (str. 55-62), a koji sud ocjenjuje kao nepristran i stručan, pa ga zato u cijelosti prihvaća. Na predmetni nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije ni imao prigovora. Također, tuženik na sam matematički izračun vještaka nije imao nikakvih prigovora već je osporavao samo osnovu tužiteljevog potraživanja tvrdeći da stranke nikada nisu ugovorile fiksni tečaj. Ovakav prigovor, tiče se zadatka suda, obzirom da je sud u rješenju o određivanju vještačenja naveo da je vještak dužan utvrditi pozitivne razlike zbog porasta tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom otplate kredita, a uzevši u obzir tečaj CHF u odnosu na kunu u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Takav zadatak je određen obzirom da je u kolektivnom postupku utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne ugovorne odredbe, a da u ovom pojedinačnom postupku tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti (pregovaranje, obaviještenost potrošača), zbog čega je sud utvrdio da su i odredbe konkretnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne. Vještak je, stoga, u skladu s zadatkom vještačenja, obračun onoga što je preplaćeno izvršio primjenjujući tečaj koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora. U konkretnom slučaju ne radi se dakle o ništetnosti cijelog ugovora, već samo određenih ugovornih odredaba – i to one o valutnoj klauzuli, što znači da ugovor u preostalom dijelu egzistira pa se u tom dijelu i primjenjuje. Zbog toga je razliku izvršene preplate bilo moguće izračunati jedino kao razliku između te početnog tečaja i njegovog kretanja tijekom kretanja kredita. Pogrešno, stoga, tuženik smatra da se time ugovor pretvara u ugovor s fiksnim tečajem, i da je izračun trebalo izvršiti primjenom isključivo srednjeg tečaja na dan dospijeća, odnosno plaćanja pojedinog anuiteta. Ništetne ugovorne odredbe kakve su upravo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF ne mogu naknadno nadomještati, pa tako niti ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF. Preplatu temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sud je, stoga, utvrdio izvršenim vještačenjem te ocijenio da je vještak istu izračunao primjenom pravilnih parametara kao razliku između onog što je tužitelj stvarno platio primjenom tečaja na dan plaćanja anuiteta i onog što bi platio primjenom početnog tečaja važećeg u vrijeme isplate kredita tužitelju.

Tijek zatezne kamate

11.1. Iz odredbe članka 1115. ZOO/05, slijedi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.2. Sud nalazi da se tuženik ima smatrati nesavjesnim stjecateljem, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o vraćanju onoga što je isti stekao temeljem ništetnih (nepoštenih) ugovornih odredaba, koje je u ugovor unio sam tuženik i na temelju takvo nepošteno ugovorenih odredaba naplaćivao od tužitelja iznose koji mu nisu pripadali.

11.3. Stopa zatezne kamate od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

Troškovi postupka

12.1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22. i 126/22.; u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13).

12.2. Tužitelj je u pogledu osnove i visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka.

12.3. Tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev (za isplatu iznosa od 28.078,98 kn) na zahtjev za isplatu iznosa od 27.818,15 kuna, što je djelomično povlačenje tužbe pa u tom dijelu (tj. za iznos od 260,83 kuna) tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom. Međutim, sud nalazi, a obzirom da zbog tog (povučenog) dijela tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi da tužitelju pripadaju, temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a, u cijelosti parnični troškovi.

12.4. Tužitelju je kao potreban priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.500,00 kuna/199,08 eura, sukladno Tbr.7. toč.1. Tarife, trošak sastava obrazloženog podneska od 4. srpnja 2022. (str. 41-43) kojima se očituje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 1.500,00 kuna/199,08 eura, sukladno Tbr.8. toč.1. Tarife, trošak sastava obrazloženog podneska od 26. listopada 2022. u iznosu od 375,00 kuna/49,77 eura, sukladno Tbr.8. toč.3. Tarife (str. 89-90) te trošak zastupanja na ročištima od 2. rujna 2022. i 3. studenog 2022. u iznosu od 1.500,00 kuna/199,08 eura za svako ročište sukladno Tbr.9. toč.1. Tarife.

12.5. Iako je za sastav podneska od 26. listopada 2022. (str. 89-90) tužitelj potraživao punu nagradu, sud nalazi, da mu ista ne pripada, obzirom da se ne radi o vrsti obrazloženog podneska za koji mu, sukladno Tbr.8. toč.1. Tarife, pripada puna nagrada. Prema odredbi Tbr.8. toč.1. Tarife, puna nagrada predviđena je za određene vrste obrazloženih podnesaka, tj. za odgovor na tužbu, prigovor protiv platnog naloga i obrazložene podneske u kojima se odgovara na navode prigovora, odgovora na tužbu ili se očituje na nalaz i mišljenje vještaka. Obzirom na sadržaj podneska tužitelja od 26. listopada 2022., sud nalazi da se ne radi o vrsti obrazloženog podneska za koji mu pripada puna nagrada - već podnesku za koji mu pripada nagrada propisana odredbom Tbr.8. toč.3. Tarife za ostale podneske.

12.6. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 5. listopada 2022., obzirom da podneska datiranog sa 5. listopada 2022. nema, odnosno spisu predmeta ne prileži obrazloženi podnesak tužitelja od 5. listopada 2022.. Tužitelju nije priznat niti trošak za sastav podneska od 12. rujna 2022. (str. 50), a kojim podneskom tužitelj dostavlja sudu priznanicu o plaćenom predujmu za financijsko vještačenje. Naime, radi se o nepotrebnom trošku, obzirom da su uplate predujma na račun suda vidljive sudu kroz sustav e-Spis u istom trenutku kada su izvršene, a isti je učinak mogao biti postignut i samom dostavom priznanice (bez sastavljanja posebnog podneska).

12.7. Tužitelju je, dakle, za radnje poduzete od strane kvalificiranog punomoćnika – odvjetnika, priznat ukupan trošak od 6.375,00 kuna/846,11 eura, koji uvećan za iznos poreza na dodanu vrijednost od 25% iznosi 7.968,75 kuna/1.057,63 eura. Pored navedenog iznosa, tužitelju pripada i trošak obavljenog vještačenja u visini od 2.000,00 kuna/265,45 eura, obzirom da je predmetni trošak bio potreban, budući je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva, a sud ne raspolaže sa stručnim znanjem potrebnim za utvrđivanje te činjenice. Tužitelju pripada i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u zatraženom iznosu od 630,79 kuna/83,72 eura.

12.8. Tužitelju je stoga kao potreban priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 10.599,54 kuna/1.406,80 eura, koji mu je trošak tuženik dužan nadoknaditi zbog čega je i odlučeno kao u točci II. izreke presude.

13. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 19. prosinca 2022.

Sutkinja:

Ljubica Kovač Katalinić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja: odvjetnica N.J.

2. Za tuženika: O. d. M. & L.