Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-2306/2020-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Vlade Skorupa predsjednika vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika I. G. iz S., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik D. C., odvjetnik iz Z., radi činidbe, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4504/2016-35 od 27. veljače 2020. u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4504/2016-35 od 27. veljače 2020. u točkama I i II izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da ukloni metalnu ogradu sa vratima pobliže opisane u izreci presude, da ukloni vrt veličine 30 m2 , zasađen uz istočnu među zk.č.br. … k.o. S. i na njegovo mjesto posadi travu, da ukloni roštilj sagrađen nasuprot jugoistočnog ruba zgrade, na zk.č.br. …, k.o. S. uz potporni zid, da prestane parkirati vozila na području nasuprot dva najjužnija označena parkirna mjesta na zk.č.br. …, k.o. S., da sagradi potporni betonski zid duljine otprilike 13,5 metara, paralalno uz južnu među zk.č.br. …., k.o. S., na udaljenosti od otprilike 2,5 metara od same međe, koji počinje kod metalne ograde sa vratima, širine otprilike 460 centimetara, visine otprilike 110 centimetara, te da se zabrani tuženiku da parkira vozila na području nasuprot dva najjužnija označena parkirna mjesta na kč. br. … k.o. S.. Također je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio naknadu troškova parničnog postupka od strane tuženika.

2. U točki II izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.554,32 kn.

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22 - dalje ZPP) predlažući da se žalba prihvati i pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja ili da se presuda ukine predmet i vrati istom sudu na ponovno suđenje te traži i naknadu troškova žalbenog postupka. Tvrdi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati slijedom čega da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. U osnovi tužitelj navodi da se predmetna zgrada i dvorište nalaze na istoj zemljišno knjižnoj čestici kč. br. … k.o. S. te da nije moguće da na istoj čestici postoji etažirana zgrada i neetažirano dvorište jer da prilikom osnivanja posebnih dijelova zgrade moraju biti obuhvaćeni svi dijelovi nekretnine. Smatra da je trebalo utvrditi da svi dijelovi nekretnine koji ne predstavljaju posebni dio nekretnine niti su povezani sa posebnim dijelom su zajednički dijelovi nekretnine. Smatra da činjenica da dvorište nije povezano sa određenim posebnim dijelom nekretnine ne znači da ono nije etažirano već da ono ne pripada niti jednom od suvlasnika pojedinačno kao njegovo samovlasništvo pa da stoga tuženik nije mogao niti steći vlasništvo spornog područja dvorišta jer da isto ne predstavlja posebni dio nekretnine odnosno da nije povezano sa posebnim dijelom nekretnine. Nastavno tvrdi tužitelj da niti u etažnom elaboratu od srpnja 2006., niti u očitovanju volje od 30. kolovoza 2007. nije navedeno da bi dvorište bilo povezano sa bilo kojim od stanova u predmetnoj zgradi te da nije osnovano vlasništvo posebnog dijela na dvorištu pa da stoga tuženik nije niti mogao steći vlasništvo dvorišta. Tvrdi tužitelj da iz ugovora o kupoprodaji od 14. ožujka 2008. kojeg su zaključili tuženik kao kupac te da je za prodavateljicu potpisan kao punomoćnik A. Z. te da u specijalnoj punomoći od 19. rujna 2007. kojom ga je na prodaju ovlastila gospođa M. Š. nije spomenuto da se punomoć odnosi na prodaju dvorišnog dijela nekretnine. Tvrdi da iz iskaza saslušane svjedokinje G. V. O. proizlazi da u njezinom kupoprodajnom ugovoru za stan u predmetnoj zgradi nije navedeno da joj ne bi propadalo pravo vlasništva na dvorištu kao zajedničkom dijelu zgrade, a što je identično u sklopljenom ugovoru sa tužiteljem i drugim suvlasnikom zgrade M. P. koji je također kupio stan na predmetnoj zgradi.

4. Smatra da sud prvog stupnja nije imao razloga prihvatiti iskaz svjedoka A. Z. pogotovo u dijelu iskaza kada navodi da se ne sjeća da li je tužitelju pojašnjavao u vezi vlasništva dvorišta, jer da se radi o prostoru od više od 100 m2 pa da je logično da svi kupci imaju interesa u vezi pravnog statusa i kupnje dvorišta.

5. U odgovoru na žalbu tuženik u cijelosti osporava navode iz žalbe tužitelja navodeći da je predmet kupoprodajnog ugovora tužitelja predmetni stan u prizemlju zajedno sa idealnim zajedničkim dijelovima zgrade i stanu pripadajućeg zemljišta dok je u odnosu na tuženika predmet kupoprodaje bio trosobni stan i pripadajući idealni dio zajedničkih dijelova i uređaja i pripadajući dio zemljišta, dok je u čl. 2. navedeno da tuženik zajedno sa naprijed navedenim nekretninama kupuje i odgovarajući dio vrta koji se nalazi iza južno istočne stane predmetne nekretnine ovdje spornog prostora a koji kao takav nije etažiran. Tvrdi da u kupoprodajnom ugovoru kojim je tužitelj kupio predmetni stan nema slične odredbe koja bi se odnose na dvorište odnosno vrt koji se nalazi s južne i istočne strane. Navodi da su navedenu tvrdnju potvrdili svjedoci M. i R. L. te I. D. stanari i vlasnici stanova sa položajem lociranih sa druge strane stambene zgrade koji navode da im je prodavatelj stanova jasno naveo da prostor koji se nalazi ispred strana tuženika predstavlja njegovo vlasništvo. Tu tvrdnju potvrdili su iskazi svjedoka M. L. i S. Z. da je tuženiku prodan cjelokupni vrt istočne i južne strane te da su kupci stanova u suterenu i podrumu isključivi vlasnici i korisnici vrta jer da ti stanovi imaju posebne ulaze sa sjeverne strane objekta i jedino isključivo koriste dok ostali stanari posebnih dijelova imaju ulaz u zajedničko stubište sa prednje odnosno zapadne strane objekta. Nadalje navodi da iz čl. 13. izjave M. L. proizlazi da je tuženiku izričito dozvoljena gradnja dvorišne ograde iz razloga što je istom prodan vrt a što je potvrdio i svjedok A. Z.. Stoga smatra da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe iz čl. 66., 67. i 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje ZV). Predložio je da se naloži tužitelju da mu nadoknadi troškove odgovora na žalbu.

6. Žalba tužitelja nije osnovana.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je predmetna stambena zgrada etažirana i da su utvrđeni vlasnici posebnog dijela nekretnine pa da je stoga sporno je li dvorište u zajedničkom vlasništvu i da li radnje tuženika navedene u tužbenom zahtjevu predstavljaju samovlasno korištenje zajedničke stvari za koju tužitelj smatra da ima suvlasnička prava kao i tuženik.

8. Sud prvog stupnja je izvršio uvid u kupoprodajne ugovore stranaka za predmetne stanove te navodi da u čl. 2. kupoprodajnog ugovora kojim je tuženik kupio predmetni stan navedeno da istome pripada i odgovarajući dio vrta koji se nalazi sa južne i istočne strane predmetne nekretnine što je ovdje sporni prostor i da on kao takav nije etažiran dok takve slične odredbe nema u kupoprodajnim ugovorima ostalih suvlasnika pa niti tužitelja. U prilog navedenog sud prvog stupnja prihvaća i izjave M. L. i S. Z. iz kojih proizlazi da je tuženiku prodan predmetni vrt sa istočne i južne strane. Slijedom navedenih utvrđenja zaključak je suda prvog stupnja da je tuženik vlasnik posebnog dijela nekretnine i sporednog dijela, a to je predmetno dvorište sa istočne i južne strane objekta te da se glede sporednih dijelova na odgovarajući način primjenjuju pravila koja vrijede za pripatke tih stvari. Stoga smatra da tuženik ne treba ukloniti metalnu ogradu niti vrt kao niti roštilj jer da se sve to nalazi na dijelu nekretnine koji je pripao u vlasništvo tuženika. Utvrđuje da je sagrađen potporni zid stoga da je tuženik imao pravo sagraditi potporni zid pobliže naveden u točki 1. izreke jer je time spriječio oštećenje i naknadu štete zbog prodora vode u njegov stan.

9. U odnosu na parkirna mjesta sud prvog stupnja navodi da su ista bila grafički obilježena brojevima na način da svakom od stranaka i ostalim suvlasnicima pripadaju određena parkirna mjesta te da temeljem dokaza provedenih nije utvrđeno da bi tuženik parkiranjem vozila na području kako to navodi nasuprot dva najjužnije označena parkirna mjesta tužitelju onemogućavao normalni ulaz i izlaz sa parkirališta. Stoga primjenom odredbe čl. 66., 67. 167. ZV-a sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja dok odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a dok visinu parničnih troškova odmjerava sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 37/05., 59/07., 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa) te nalaže tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.554,32 kn.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda suda prvog stupnja nema nedostataka, ista se može ispitati te izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi, a niti razlozima presude te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

11. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

12. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe čl. 66., 67. i 160. ZV-a jer prema čl. 66. st. 1. ZV-a vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine (etažno vlasništvo) proizlazi i ostaje neodvojivo povezano sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno. Prema čl. 66. st. 3. ZV-a vlasništvo posebnog dijela može biti uspostavljeno na odgovarajućem suvlasničkom dijelu nekretnine koja se sastoji od zemljišta sa zgradom ili od prava građena sa zgradom.

13. U čl. 67. ZV-a propisane su odredbe o posebnim dijelovima nekretnine i njegovim pripadcima pa je u st. 3. propisano da se uz stan odnosno samostalnu prostoriju vlasništvo posebnog dijela nekretnine može protezati na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske ili tavanske prostorije, kućni vrtovi, mjesta za ostavljanje najviše do dva motorna vozila po pojedinom stanu ili druge samostalne prostorije, a prema čl. 67. st. 5. ZV-a glede sporednih dijelova na odgovarajući se način primjenjuju pravila koja vrijede za pripadke stvari. Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZV-a pripadak je pokretna stvar koju njezin vlasnik namijenio da kao sporedna trajno služi svrsi glavne a stoji u takvom prostornom odnosu prema glavnoj stvari koji odgovora toj namjeni te da nije pripadak ona stvar koja se prema shvaćanju u prometu ne smatra pripatkom.

14. Prema odredbi čl. 5. st. 2. ZV-a tko ima pravo vlasništva ili koje od drugih stvarnih prava na nekoj stvari ima ga time i na svim njezinim pripadnostima, ako zakonom nije drugačije određeno.

15. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je sporno dvorište u navedenom dijelu sa južne i istočne strane sporedni dio nekretnine te da uz stan tuženika proteže i vlasništvo na sporednom dijelu jer je sud prvog stupnja u tom pravcu dao valjane razloge da su prodavatelji uz prodaje stanova u prizemlju i podrumu ugovorili da u sporedne dijelove ulazi dvorište u točno određenom dijelu. Isto tako prema čl. 67. st. 4. ZV-a da bi se vlasništvo posebnog dijela nekretnine mogao protegnuti na neki dio kao tome sporedan, on treba biti jasno razgraničen od ostalih dijelova nekretnine te dostupan s međe nekretnine ili iz njezinih zajedničkih dijelova pa iz dokaznog postupka je utvrđeno da taj dio dvorišta koji koristi tuženik je dostupan jedino iz stana tuženika.

16. Stoga sud prvog stupnja pravilnom primjenom navedenih odredbi ZV-a je odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja da tuženik ukloni metalnu ogradu, vrt i roštilj kao i da sagradi potporni betonski zid jer je sve to tuženik napravio na dijelu nekretnine koji kao sporedni dio pripada stanu tuženika.

17. I u odnosu na parkirno mjesto sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da svakom stanu pripada određeni broj parkirnih mjesta i da stanu tuženika koji je prvobitno obuhvaćao dva stana pripadaju dva parkirna mjesta te da iz dokaznog postupka nije utvrđeno da bi tuženik parkiranjem vozila tužitelju onemogućavao normalan ulaz i izlaz sa parkirališta.

18. I odluka o troškovima parničnog postupka utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je parnični trošak odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za troškova za rad odvjetnika.

19. Slijedom obrazloženog žalbu tužitelja kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrdi pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

20. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer isti nisu bili potrebni za vođenje postupka pa je stoga primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u točki III izreke presude.

U Rijeci 19. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Vlado Skorup