P-4374/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda A. B., kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. J. pok. A., 500 W., CR L 6L 4X5,

O., O., K., OIB: …, zastupanoga po pun. M. S., odvj. u S., protiv tuženika pod 1. F. S. pok. D. iz P., P. V.

10b, OIB: …, zastupanoga po pun. V. L. i Ž. V., odvj. u

S., pod 2. O. P. iz P., K. 3, OIB: …, pod 3.

A. Š. pok. M. iz P., P. – G., Z. 83, OIB: …, ovi pod 2. i 3. zastupani po pun. M. R., odvj. u S., i pod 4.

M. Š. pok. M., P. – G., Z. 83, OIB: …,

zastupanoga po pun. M. R., odvj. u S., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dne 18. listopada 2022.god., u nazočnosti pun. stranaka, dne 16. prosinca 2022.god.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj M. J. pok. A., OIB: … vlasnik nekretnine ranije oznake čest. zem. 4178/1 z.u. 3456 k.o. P., površine 3992 m2, koja je prešla u novu česticu oznake čest. zem. 869 z.u. 1267 k.o. G. P., površine 4001 m2, pa je ovlašten tužitelj na temelju ove presude u zemljišnoj knjizi suda zatražiti i postignuti uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime uz istodobni upis brisanja toga prava s imena tuženika pod 1. F. S. pok. D., OIB: … za 1000/3992 dijela u odnosu na nekretninu ranije oznake čest. zem. 4178/1 z.u. 3456 k.o. P., površine 3992 m2, odnosno za 1002/4001 dijela, odnosno u odnosu na novu česticu oznake čest. zem. 869 z.u. 1267 k.o. G. P., površine 4001 m2 za 1002/4001 dijela.

II. Dužni su tuženici pod 1. F. S., pok. D., pod 2. O. P. ,

pod 3. A. Š. pok. M. i pod 4. M. Š. pok. M., u roku od

15 dana i pod prijetnjom ovrhe, solidarno naknaditi tužitelju parbeni trošak u iznosu od 50.172,50 kn/ 6.659,04 EUR[1] sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. prosinca 2022.god. do isplate, a tuženik pod 1. F. S., pok. D., dužan je, u istom roku i pod prijetnjom ovrhe,

naknaditi tužitelju i daljnji parbeni trošak u iznosu od 12.500,00 kn/1.659,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. prosinca 2022. god. do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj je dne 16. srpnja 2013. god. podigao pred ovim sudom tužbu protiv tuženika pod 1. F. S., pod 2. O. P., pod 3. A. Š. pod 4. N.

Š. i pod 5. M. Š., radi utvrđenja prava vlasništva.

1.2.U tužbi se navodi da su u zemljišnoj knjizi suda kao vlasnici nekretnine označene kao čest. zem. 4178/1 k.o. P., zemlja zvana R. površine 3992

m2, upisani tuženi pod 1. F. S., pok. D. za 1000/3992 dijela, tuženik pod 3.

A. Š. pok. M. za 249/3992 dijela, tuženik pod 4. N. Š. pok. M. za 249/3992 dijela, tuženik pod 5. M. Š. pok. M. za 249/3992+249/3992 dijela i A. Š. pok. S. za 1996/3992 dijela. Preminuo je A. Š. pok. S., a naslijedila

ga je kćer, tužena pod 2. O. P.. U katastarskom operatu kao posjednik predmetne nekretnine upisan je A. Š. pok. S. za cijelo.

1.3.Stvarni vlasnik predmetne nekretnine, navodi se dalje u tužbi, je tužitelj M. J. za cijelo. Naime, prije II. svjetskog rata između danas pok. A. Š. pok. S., oca tužene pod 2., i danas pok. M. Š. pok. S., oca tuženika pod 3., 4. i 5., došlo je do diobe suvlasničke zajednice nekretnina na način da je predmetna nekretnina pripala u vlasništvo danas pok. A. Š. pok. S. za cijelo. Činjenica što je danas pok. A. Š. pok. S. u katastarskom operatu upisan kao posjednik

predmetne nekretnine za cijelo ukazuje da je između njega i danas pok. M. Š. pok. S. izvršena dioba, jer bi u protivnom obojica u katastarskom operatu bili upisani kao suposjednici za ½ dijela.

1.4.Predmetnu nekretninu otac tužitelja, danas pok. A. J., stekao je

temeljem Kupoprodajnoga ugovora zaključenoga u P. 30. listopada 1952.god. s danas pok. A. Š. pok. S., ocem tužene pod 2., za cijelo. Da je danas pok. A. Š. pok. S. predmetnu nekretninu otuđio kupoprodajom proizlazi iz činjenice što u ostavinskom postupku koji je vođen iza njegove smrti nije prijavljena nikakva imovina, a tužena pod 2. je izjavila u tom postupku da njezin otac nema imovine za nasljeđivanje jer ju je otuđio za vrijeme života.

1.5.U tužbi se dalje navodi da je nakon smrti pok. A. J.,

preminuloga 15. rujna 1980.god., između njegovih nasljednika izvršena dioba suvlasničke zajednice na način da je predmetna nekretnina pripala u isključivo vlasništvu tužitelju. Tu nekretninu su sada pok. A. J. nakon kupoprodaje 1952. god. pa do svoje

smrti, a njegovi sinovi, uključujući i tužitelja sve do 1989. god. nesmetano koristili u cijelosti. Sad pok. M. Š., tuženik pod 3., tuženik pod 4. i tuženik pod 5. iskoristili su činjenicu odsustva tužitelja koji ima prebivalište u K., te formalnoga upisa vlasništva na svoje ime u zemljišnoj knjizi, te su 5. svibnja 1989.god. u P. s tuženikom pod. 1. zaključili kupoprodajni ugovor za 1000/3992 dijela predmetne nekretnine, što u naravi predstavlja istočni dio čestice, površine 1000 m2. Tuženik pod 1. nije mogao temeljem navedenoga ugovora steći pravo vlasništva predmetne nekretnine od nevlasnika, niti je na valjani način mogao biti uveden u posjed te nekretnine, jer nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Osim toga tuženik pod 1. je znao, odnosno trebao znati da predmetna nekretnina ne pripada prodavateljima koji su navedeni u kupoprodajnom ugovoru od 05. svibnja 1989.god. jer je u katastarskom operatu kao posjednik nekretnine naveden A. Š. pok. S. za cijelo, što ukazuje na činjenicu da se izvanknjižno stanje ne slaže s knjižnim.

1.6.Prethodno navedene odlučne činjenice utvrđene su odlukom Općinskog suda u Splitu posl. br. IIP-2542/93 od 05. srpnja 1999. g. koja je potvrđena odlukom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž.163/00 od 21. ožujka 2003.g. Naime, zbog ovakvog protupravnog postupanja sada pok. M. Š., tuženika pod 1. F. S. pok. D., pod 3. A. Š. pok. M., pod 4. N. Š. pok. M. i pod 5. M.

Š. pok. M., tužitelj je u prethodno citiranom postupku podnio vlasničku tužbu radi nepačanja, pa mu je kao stvarnom vlasniku predmetne nekretnine prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženicima je naloženo da mu predaju na slobodno raspolaganje predmetnu nekretninu, a tuženiku pod 1. F. S. pok. D. je naloženo rušenje svega

izgrađenog na zemljištu. U citiranom postupku izveden je čitav niz dokaza vezanih uz odlučne činjenice u pogledu diobe, vlasništva i korištenja predmetne nekretnine uključujući i saslušanje danas pok. P. K. koja je u K. ugovoru od 30.

listopada 1952. g. navedena kao svjedokinja kupoprodaje, te danas pok. A. P., a koji su imali neposrednog saznanja o odlučnim činjenicama.

1.7.Između istih stranaka vođen je pred Općinskim sudom u Splitu pod posl. br. Pst- 165/11 parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva nad predmetnom nekretninom, ali je došlo do pravomoćnog presumiranog povlačenja tužbe jer raniji punomoćnik tužitelja zbog bolesti nije pristupio na zakazano ročište, a svoj izostanak nije opravdao, pa je tužitelj prisiljen pokrenuti ovaj postupak. U spomenutom postupku tuženik pod 1. F. S. je na ročištu održanom 19. studenoga 2004.god. priznao tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužena pod 2. O. P. je na ročištu održanom 06. rujna 2006.god. priznala Kupoprodajni ugovor od 30. listopada 1952.god., te izjavila kako je suglasna da se temeljem toga ugovora izvrši uknjižba na ime kupca, odnosno njegova slijednika odnosno tužitelja. Također je u tom postupku sudski vještak za geodeziju T. D. izradio vještvo i identificirao nekretninu.

1.8.S obzirom na sve navedeno, tužitelj je vlasništvo predmetne nekretnine stekao temeljem Kupoprodajnog ugovora od 30. listopada 1952.god. kojega je njegov otac zaključio s A. Š. pok. S..

1.9.Podredno, tužitelj je vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću, budući da se osobno, odnosno putem svojih pravnih prednika nalazio preko 40 god. u zakonitom,

istinitom i poštenom posjedu cjelokupne nekretnine čime su ispunjeni svi uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću propisani odredbama OGZ-a.

1.10.Tužitelj je predložio donijeti presudu kojom bi se utvrdilo da je vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 4178/1 k.o. P. zv. R. za cijelo te da

je ovlašten na temelju presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na svoje ime za cijelo, uz istodobni upis brisanja toga prava s imena tuženika.

2.U podnesku od 23. kolovoza 2013.god. tužitelj je istaknuo da je u tužbi omaškom naveo da je tuženik pod 4. N. Š. upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine. Naime, taj tuženik je u zemljišnoj knjizi bio upisan kao suvlasnik, ali je svoj udio temeljem Ugovora o diobi od 26. svibnja 1994.god. prenio na tuženike pod 3. i pod 5.. Radi toga tužitelj je povukao tužbu u odnosu na tuženika pod 4. N. Š. pok. M. i

precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na ostale tuženike.

3.Tužena pod 2. O. P. u svome je odgovoru na tužbu od 04. prosinca 2014.god. prigovorila nedostatku pasivne legitimacije na svojoj strani jer na predmetnoj nekretnini nije upisana niti u jednom suvlasničkom udjelu. Naime, njezine se stvarnopravne ovlasti ne mogu brisati, a ona ne može izdati bilo kakvu tabularnu ispravu. Neprijeporno je da se na suvlasničkom udjelu od 1996/3992 dijela predmetne nekretnine i danas vodi njezin pok. otac A. Š. pok. S., međutim, to ničim ne obvezuje drugotuženu jer je kod Općinskog suda u Splitu vođen ostavinski postupak u kojemu je raspravnim rješenjem utvrđeno kako ostavitelj nema imovine za nasljeđivanje pa se ostavina neće raspravljati. To što je na prijepornom zemljištu kao suvlasnik upisan tuženičin otac, ne znači da je ona nasljednica, jer je potreban i njezin eksplicitan pristanak odnosno prihvaćanje naslijeđa iza svoga oca, što ona nije imala priliku do sada učiniti.

4.Tuženi pod 3. A. Š. i pod 5. M. Š., te ponovno tužena pod 2.,

odgovorili su na tužbu 16. prosinca 2014., usprotivivši se tužbi i tužbenom zahtjevu. U prvom redu osporavaju zahtjev tužitelja jer se on temelji na navodnom kupoprodajnom ugovoru koji je njegov prednik zaključio s prednicima tuženika daleke 1952. god., a koji ugovor nije proveden u zemljišnoj knjizi pa samim tim ne može biti osnova za stjecanje vlasništva. Nadalje, budući se ovdje radi o obveznopravnom zahtjevu, takav zahtjev vezan je za rok zastare po ZOO-u, a koji je u međuvremenu višestruko protekao, pa se po tome osnovu ne može donijeti presuda u korist tužitelja.

5.Tuženi su istaknuli da eventualno pozivanje tužitelja na institut dosjelosti također ne može biti osnova za stjecanje prava vlasništva jer tužitelj, odnosno njegovi prednici, ne mogu se smatrati istinitim, savjesnim i poštenim posjednicima jer su tuženi, odnosno njihovi prednici, zemljišnoknjižni suvlasnici predmetne nekretnine, a koja činjenica je sama po sebi morala biti poznata tužitelju i njegovim prednicima jer je zemljišna knjiga javna.

5.1.Nadalje, tuženi su smatrali da presuda iz predmeta IIP-2542/93 ne može biti temelj stjecanja prava vlasništva jer se u navedenom postupku radi o nepačanju, a ne o utvrđenju vlasništva. Očito da je pri donošenju presude iz navedenoga postupka došlo do pogrešne primjene prava jer je sud presudio suprotno stanju u zemljišnim knjigama. Svjedoci P. K. i A. P. dali su, kao svjedoci, iskaze u spomenutom

postupku radi nepačanja, a u konkretnom postupku radi se o sasvim drugom predmetu spora.

5.2.Tuženi su istaknuli i to da u sklapanju kupoprodajnog ugovora iz 1952.god. nije sudjelovao M. Š. pok. S., koji je nasljednik prijeporne nekretnine za drugu polovinu. Zato, ako bi se ugovor iz 1952.god. mogao i prihvatiti kao osnova za donošenje odluke u korist tužitelja, onda to isključivo treba biti samo za ½ dijela. O diobi predmetne nekretnine između braće A. i M. nema nikakvoga pisanog traga, pa se dioba samim tim ne može smatrati zaključenom.

5.3.Naglašava se da je tuženik pod 1. kupoprodajni ugovor zaključio s tuženikom pod 3. koji je, u trenutku kupoprodaje, bio zemljišnoknjižni vlasnik prijeporne nekretnine, ugovor je proveden u zemljišnoj knjizi pa na temelju načela povjerenja u zemljišne knjige njegov idealni dio tj. kupljenih 1000 m 2 nikako ne može biti prijeporan u pogledu vlasništva.

5.4.Glede upisa posjeda u katastru, tuženi pod 2., 3. i 5. su istaknuli da 1950-ih godina nije postojala stroga forma koja bi trebala biti ispoštivana da se netko upiše kao posjednik određene nekretnine te smatraju da je jedino bitan upis u zemljišnoj knjizi, koji ni u kom slučaju ne odgovara tužitelju. Naglašavaju da je do 1991. god. zemljište bilo evidentirano kao društveno vlasništvo, pa dosjelost za protekli period od 1941. god. do te godine ne može teći. Predmetno zemljište je nekultivirano, a u smislu vidljivoga traga ljudskih radnji vidljivo je samo posječeno drveće, a tuženi tvrde da je to zbog njihova djelovanja i posjeda nekretnine. Tuženik pod 5. napravio je na prijepornoj čestici spremnik, što je također dokaz o posjedu nekretnine.

5.5.Na kraju se ističe da je tužena pod 2. svoj dio predmetne nekretnine prenijela tuženiku pod 3. pa ona nije pasivno legitimirana u ovom postupku.

6.Tuženik pod 1. se u odgovoru na tužbu od 17. veljače 2015.god. i na ročištu od 17.ožujka 2015. god. također usprotivio tužbi i tuženom zahtjevu, predloživši da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan. Pridružio se navodima iz odgovora na tužbu ostalih tuženika. Posebno je istaknuo da je pravna osnova tužbe pravni posao, te imajući u vidu vrijeme sastavljanja ugovora, potrebno je tužbu odbaciti odnosno tužbeni zahtjev odbiti.

7.Budući da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na tuženika pod 4. prije nego što je tužba tome tuženiku dostavljena na odgovor, sud je, temeljem odredbe čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku, utvrdio povlačenje tužbe u odnosu na toga tuženika.

8.Prvostupanjski sud je presudom od 06. lipnja 2018. god. prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 1., 2., 3. i 5.

9.Županijski sud u Dubrovniku svojom je odlukom od 01. prosinca 2021. god. potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva u odnosu na tužene pod 2,3 i 5, a ukinuo je u dijelu koji se odnosi na utvrđenje vlasništva predmetne nekretnine u odnosu na tuženika pod 1. F. S. i u tom dijelu, u odnosu na toga tuženika, predmet vratio na ponovno suđenje. Drugostupanjski sud je ukinuo prvostupanjsku odluku o parbenom trošku u cijelosti. Rješenje o povlačenju tužbe u odnosu na tuženika pod 4. N. Š. postalo je pravomoćno.

10.U nastavku postupka, u podnesku od 24. siječnja 2022. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 1. F. S. na način da on sada glasi kako je navedeno u toč. I. izreke ove presude.

11.U postupku su izvedeni dokazi pregledom povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za čest. zem. 4178/1 k.o. P., posjedovnoga lista za istu nekretninu, preslike zemljišne knjige priložene spisu, Kupoprodajnoga ugovora "U Podstrani 30. 10. 1952.", smrtovnice za A. Š., Vladislavovog, zapisnika od 13. 05. 1977.god. iz spisa Općinskoga suda u Splitu br. O-402/77, spisa Općinskog suda u Splitu br. IIP-2542/93 i Pst-165/11, izjave o priznanju prava vlasništva A. O. P. ovjerene u potpisu 15. 06. 2009. god. od javnog bilježnika M. P. Č. iz P., domovnice M.

J. od 06. listopada 1997.god., nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za geodeziju A. B. od 17. siječnja 2017.god., preslušanjem svjedoka T.

Ž., S. J., preslušanjem tužitelja, tuženika pod 1. i tuženika pod 3.,

pregledom zapisnika Zemljišno-knjižnoga odjela Općinskog suda u Splitu broj Z- 10520/2016/1267 od 27. 03. 2019. god., izvatka iz zemljišne knjige od 10.01.2022., preslušanjem svjedoka M. M., J. M. i M. J..

12.Stranke su popisale parbeni trošak.

13.Tužbeni zahtjev je osnovan.

14.U obrazloženju prvostupanjske odluke od 06. lipnja 2018. god. ovaj je sud naveo slijedeće:

"Između parbenih stranaka nije prijeporno da su danas pok. A. Š. pok. S. i M. Š. pok. S. još prije II. svjetskog rata naslijedili iza svojeg oca predmetnu čest. zem. 4178/1 zv. "Rastovac" k.o. Podstrana. Nije prijeporno da je pok. A. Š. pok. S. otac tužene pod 2. O. P., a da je pok. M. Š. pok. S. otac tuženika

pod 3. A. Š. pok. M., tuženika pod 5. M. Š. pok. M. te tuženika pod

4. N. Š. pok. M..

Nije prijeporno nadalje da je tuženik pod 1. F. S. pok. D. s tuženima

pod 3., 4. i 5. sklopio dne 05. svibnja 1989. kupoprodajni ugovor za 1000/3992 dijela predmetne nekretnine te da se tuženik pod 1., temeljem toga ugovora, uknjižio kao suvlasnik prijeporne čestice.

Prijeporno je između parbenih stranaka jesu li braća A. Š. pok. S. i M. Š. pok. S. prije II. svjetskog rata podijelili suvlasničku zajednicu nekretnina te je li predmetna nekretnina pripala u vlasništvo A. Š. pok. S. za cijelo. Nadalje, prijeporno je je li A. Š. pok. S. imao pravo tužitelju prodati ovu nekretninu za cijelo odnosno je li kupoprodajnim ugovorom iz 1952.god. pokušao otuđiti i dio čestice koji nije bio u njegovom vlasništvu.

Prijeporno je je li tužitelj stekao vlasništvo predmetne nekretnine za cijelo.

Izlaskom na očevid s vještakom za geodeziju i nalazom vještaka identificirana je predmetna nekretnina. Ona je na skici lica mjesta koja je sastavni dio nalaza vještaka od 17. siječnja 2017.god., definirana točkama 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-13-1 i označena plavom bojom u površini od 3919 m2. U naravi predstavlja zapušteni dio obrastao bjelogoričnom šumom, dio pašnjaka i dio padine pokosa. Na krajnjem jugoistočnom dijelu čestice nalazi se prizemni nedovršeni objekt (gustirna). Međa sa sjeverne strane između točaka 2. i 7. je kameni podzid, međa s istočne strane između točaka 7., 8. i 9. nije jasno vidljiva, a između točaka 9. i 11. je rub potoka. Međa s južne strane između točaka 1. i 11. je rub makadamskoga puta, a međa sa zapadne strane između točaka 1. i 2. nije jasno vidljiva. Površina upisana u katastarskom operatu je 3992 m2. Razlika između stvarno izmjerene i upisane površine u katastru ulazi u okvire zakonskoga dozvoljenog odstupanja od 20%.

Nalazu vještaka za geodeziju stranke nisu prigovarala a sud ga je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan.

U postupku su preslušani tužitelj i tuženik pod 1. i 3.

U svome iskazu tužitelj je naveo da je predmetnu česticu kupio njegov pok. otac A. J. 1952. god. od A. Š. pok. S. koji je bio tužiteljev tetak, suprug

sestre njegova pok. oca. Tužitelj je, iako tek desetogodišnjak, bio nazočan sklapanju predmetnog ugovora te se sjeća da je tada nosio boju s kojom su na terenu označeni međašnici čestice. Kupljenu nekretninu koristila je tužiteljeva obitelj kao pašnjak te su, uz to, na njoj skupljali drveće, posebno grane od kojih su radili taklje – kolce za lozu. Na čestici je bilo više borova, na sjevernom dijelu desetak, zatim jedna smokva na istočnoj strani, kod potoka. Na nekretnini bila su izgrađena četiri suhozida radi sprječavanja urušavanja zemlje jer su različiti dijelovi čestice bili na različitim visinskim položajima. Otac tužitelja i njegova obitelj u posjed predmetne nekretnine ušli su odmah nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora. Tužiteljev otac se upisao u katastru i bio u njemu upisan na predmetnoj čestici do 1956.god. kada je izvršena promjena te je kao posjednik opet upisan A. Š., osoba od koje je pok. A. kupio česticu. Obitelj tužitelja koristila je nekretninu do iza smrti tužiteljeva oca, kasnije nešto manje, ali je ipak postojao kontinuitet korištenja. Tužiteljev brat S. na čest. zem. 4178/1 išao je skupljati drva, suhe grane za nalaganje gradela i to sve do nedavno. 1990. god. tužiteljev brat dobio je obavijest da se na tužiteljevoj čestici vrše neki radovi, tužitelj je došao u H. iz K., otišao na česticu i utvrdio da je tamo netko doista vršio određene radove i izgradio rezervoar za vodu. Iste godine pokrenuo je sudski postupak, ne sjeća se je li jedan ili više, ali se sjeća da je 2003.god. uspio u sudskom postupku te da je, po odluci suda, izgrađeni rezervoar trebao biti uklonjen. Tvrdi da je 1990. god. na predmetnoj nekretnini bio upisan A. Š. dok njegov brat M. nije bio upisan. Napominje da su prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji iz 1952. godine bila nazočna dva svjedoka, P. K. i M.

K. koji je i sastavio ugovor. Nije mu poznato zašto je 1956. došlo do promjena podataka u katastru. Nakon smrti njegova oca, predmetna nekretnina je, sukladno podjeli između njega, braće i sestara, pripala tužitelju. Izvan Hrvatske živi od 1964., a svaku drugu godinu ili češće dolazi u Podstranu. Napominje da nije razlikovao katastar od zemljišnih knjiga i da je to za njega bio katastar.

Tuženik pod 1. u iskazu je naveo da je 1989.god. od A. Š., njegova dva brata i drugih srodnika, ukupno njih pet koji su bili uknjiženi na predmetnoj nekretnini, kupio 1000 m 2 te čestice. Sklopili su ugovor o kupoprodaji koji su potpisali svi prodavatelji tj. osobe koje su bile uknjižene. Iste godine, nešto kasnije, od istih osoba je kupio još 500 m2 iste čestice i to dijela te nekretnine u brdu. 1990.god. počeo je krčiti zemlju na dijelu čestice koju je kupio, a 1992.god. izgradio je betonsku gustirnu – rezervoar za vodu. U vrijeme kada je vršio radove na zemlji, na predmetnoj čestici bio je samo jedan izgrađeni suhozid te je na njoj raslo desetak borova, od kojih su ostala dva nakon radova koje je na nekretnini izvršio. Dio čestice koji je kupio smješten je uz potok, granicu sa susjednom česticom. 1993.god. namjeravao je prodati kupljeni dio čestice pa je na gustirnu izvisio obavijest o namjeri prodaje i tada se pojavio tužitelj te je došlo do spora. Tuženik je na prijepornu nekretninu izveo mjernika koji je u nalazu označio kupljenih 1000 m2 te se tuženik pod 1. na tom dijelu upisao u zemljišne knjige. Za ostalih 500 m2 nije poduzimao nikakve korake jer je namjeravao to riješiti kada se okonča spor između njega i tužitelja. Tih 500 m2 kupio je, kako je već naveo, od istih prodavatelja sklopivši s njima također ugovor o kupoprodaji. Sve vezano za predmetnu česticu radio je geodet M., a tuženik nije detaljnije ulazio u problematiku jer je živio u N.. Oko kupoprodaje predmetne nekretnine pregovarao je s A. Š., a ne i s ostalim prodavateljima. A. Š. mu

je rekao da je nekretnina njegova. U posjed kupljenoga dijela nekretnine uveo ga je geodet M..

Tuženik pod 3. iskazao je kako ga je otac, sada pok. M. Š., za života odveo i pokazao mu sve nekretnine u P. na kojima je bio vlasnik, pokazao mu svaku česticu posebno, a tuženik je zapamtio gdje su one položene. Na predmetnoj čestici vlasnici su bili njegov otac i stric A. Š. pok. S., svaki za po ½ idealnoga dijela. Pokojnoga oca naslijedili su njegova supruga M., tuženik pod 3. i njegova dva brata, M. i N., svatko od njih za po ¼ od ½ idealnoga dijela. 1988. i 1989. tuženik, njegova braća i majka odlučili su dio predmetne čestice, u površini od 1000 m 2, prodati F. S.. Tuženik pod 3. nije tada znao da je njegov stric A. ranije prodao čitavu česticu A. J., svome šuri. Prije prodaje F. S. kontaktirao je prvu

rodicu O. P., jedino dijete pok. A. Š., i pitao je što misli o prodaji na što mu

je ona odgovorila da protiv toga nema ništa te da joj nije bitno na kojoj strani čestice će prodat zemljište. Inače, prijeporna čestica nikada nije bila fizički podijeljena između tuženikova oca i strica. Frani Sabliću prodali su 1000 m2, s njime sklopili kupoprodajni ugovor temeljem kojeg se ovaj uknjižio. U trenutku sklapanja ugovora sa S., u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetne nekretnine uknjiženi su bili na jednoj polovici tuženik pod 3., njegova braća i majka, a na drugoj polovici stric A. Š. pok. S., koji je ranije, što tuženik pod 3. i njegova obitelj nisu znali, prodao čitavu česticu pok. A. J..

Tuženik pod 3. nadalje iskazuje da prodajom 1000 m2 F. S. nisu dirali u polovicu čestice u vlasništvu strica odnosno rođake O.. Prodano zemljište označeno je na samoj čestici i nalazi se na istočnoj strani parcele, omeđeno je potokom i suhozidom. Nakon prodaje 1000 m2 čestice S., nije bilo nikakve druge prodaje nekog drugog dijela čestice tuženiku pod 1.. S. je od tuženika pod 3., njegove braće i majke kupio samo 1000 m2. Tuženikov otac M. nije prodao ni jednu česticu, niti dio neke čestice u svome vlasništvu A. J.. Njegov pok. otac i pok. stric nikada nisu napravili

fizičku diobu predmetne čestice. Neke njihove, naslijeđene čestice bile su fizički podijeljene, ali ne i predmetna. F. S. su prilikom prodaje upoznali s time tko je upisani vlasnik predmetne čestice. O. P. izdala mu je pisanu izjavu vezano za predmetnu nekretninu.

Što se posjeda nekretnine tiče, nju od 1950-ih godina nitko nije obrađivao. 1984.god. dogodio se jedan veliki požar u Podstrani nakon kojega je tuženik pod 3. na predmetnoj čestici posjekao izgorene borove, ali nakon toga nitko nije obrađivao česticu. J. nikada nisu bili u posjedu te nekretnine, a na njoj je bila šuma s visokim borovima.

Ističe da su s F. S. prvo sklopili ugovor po kojemu su mu prodali 500 m2 predmetne čestice, nakon toga je izveden geometar na nekretninu, izmjerio je i označio prodani dio čestice, te je površina toga dijela bila 20x50 m2, dakle 1000 m2, možda nešto više. Nakon toga sklopili su sa S. novi kupoprodajni ugovor, koji im je predan na uknjižbu, a po kojemu su S. prodali 1000 m2. U tu površinu ulazi i onih 500 m2 iz prvoga ugovora. Dakle, S. su prodali samo površinu iz drugoga ugovora, ne i dodatnih 500 m2.

Svjedok T. Ž. poznaje od stranaka iz ovoga postupka A. Š.,

tuženika pod 3., jer je nekada s njime radio. Vezano za predmetnu četicu, otprilike mu je poznato gdje je ona smještena i to zbog toga jer je prije 30-ak godina, na zamolbu tuženika pod 3., kamionom s te čestice odvezao neka drva. Naime, tuženik je tada ta drva prodao jednom čovjeku na barutani pa ih je trebalo odvesti s predmetne čestice tome čovjeku. Radilo se o posječenim velikim borovima i svjedok je dijelove tih borova prevezao s predmetne čestice, u tri ili četiri ture, u roku od otprilike dva tjedna. Nakon toga nikada više nije dolazio na predmetnu česticu, doduše prolazio je obližnjim putem, ali na česticu nije svraćao. Sjeća se da se čestica nalazila odmah uz makadamski put te da se radilo o čestici velike površine. Također se sjeća da je nešto prije odvoženja borova, na području na kojem se čestica nalazi izbio veliki požar i da su se upravo zbog požara borovi sjekli.

Svjedok S. J., brat tužitelja, naveo je u svome iskazu da je njegov

tetak A. V. Š. namjeravao 1952.god. prodati zemlju u svome vlasništvu.

Budući da nije uspio prodati zemlju drugima, majka svjedoka i tužitelja nagovorila je njihova oca da od Š. kupi zemlju. Otac A. kupio je zemlju od A. V.

Š., a zemlja koju je kupio sastojala se od čestica smještenih na predjelima zvanim B., D., S., R. D. i R. G.. Od tih predjela jedino je R. G. i D. u k.o. P.. Sve zemljište koje je otac kupio moglo se koristiti samo kao

pašnjak. A. J. sklopio je s A. V. Š. ugovor o kupoprodaji

zemlje u pisanoj formi, a sklapanju ugovora bio je nazočan i jedan svjedok koji je također potpisao ugovor. U ugovoru nisu navedene čestice po oznakama i brojevima već samo predjeli na kojima su one smještene. A. J. isplatio je prodavatelju

cjelokupnu kupoprodajnu cijenu u nekoliko rata. Svjedok je, još kao dijete, vodio ovce na ispašu na sve kupljene čestice, pa tako i na predmetnoj. Na svojim česticama obitelj J. upisivala je kućni broj vapnom, pa je tako i na predmetnoj bio upisan njihov kućni broj 112. Njegova obitelj ušla je u posjed predmetne čestice odmah po sklapanju kupoprodajnog ugovora 1952.god. Do 1956.god. kao posjednik na toj čestici bio je upisan pok. A. J. za cijelo, a od te godine ponovno je kao posjednik upisan A.

Š.. Do 1996.god. obitelj J. je intenzivno koristila predmetnu česticu kao i ostale kupljene nekretnine. Nakon navedene godine, kada je majka svjedoka i tužitelja doživjela jednu nezgodu, obitelj je manje koristila česticu, ali su je i dalje koristili za branje taklji – kolaca za vinograd. Otac svjedoka i tužitelja kupio je cijelu predmetnu česticu i ušao u njezin posjed te je njihova obitelj nadalje posjedovala i koristila cijelu česticu i nitko im nije osporavao posjed i vlasništvo. Nasljednici pok. A. J. podijelili su

se 1989.god. te je predmetna čestica pripala ovdje tužitelju M. J.. Svjedok je

1990.god. primijetio da je netko izgradio rezervoar za vodu na prijepornoj čestici i to na njezinom istočnom dijelu. Obavijestio je o tome tužitelja koji je pokrenuo sudski postupak.

Stanislavu Jovanoviću poznato je da su članovi obitelji Š. fizički podijelili svoje nekretnine prije no što je A. V. prodao nekretnine koje su pripale A.

J.. To uključuje i predmetnu česticu. Ističe da je Olga Purgarić, jedino dijete pok. A. V. Š., prihvatila i priznala kupoprodajni ugovor koji je njezin otac sklopio s

A. J..

U predmetu ovoga suda broj IIP-2542/93 koji je pravomoćno okončan presudom i rješenjem od 05. srpnja 1999.god. i odlukom Županijskog suda u Splitu od 21. ožujka 2003.god. iskaze su kao svjedoci dali i P. K. i A. P. (u međuvremenu preminuli).

Svjedokinja P. K. u svom je iskazu izjavila da je 1952.god. bila

svjedokinja potpisivanju kupoprodajnog ugovora između A. Š. i A.

J., te da je sklapanju ugovora bio nazočan i M. K.. Izjavila je da je

poznavala i M. Š., brata prodavatelja A. Š. jer su svi oni živjeli u istom selu,

te da joj je poznato da je između braće M. Š. i A. Š. došlo do diobe

nekretnine, izvršene prije II. svjetskog rata. O toj se diobi pričalo u selu, a ona je i vidjela da su se ta braća odvojila s domaćinstvima, te da su po izvršenoj diobi isključivo koristili svoja zemljišta. Poznato joj je da je u dio nekretnina koji je podjelom pripao A. Š. ušlo i zemljište zv. R., dok je bratu M. pripalo zemljište zv. G., a braća su

neka zemljišta između sebe podijelili na način da je svakome u dio pripala cijela čestica, a neka zemljišta svakome po polovicu. A. J. i njegova djeca su nakon

sklapanja kupoprodajnog ugovora, predmetnu česticu koristili uglavnom za branje kolaca za vinograd. Poznato joj je i to da su iza smrti A. J. njegova djeca izvršila

diobu zemljišta pa je zemljište zv. R. pripalo M. J..

Svjedok A. P. je u iskazu danom u predmetu br. IIP-2542/93 naveo kako mu je poznato da je negdje 1952.god. tužiteljev sad pok. otac A. kupio od A. Š.

predmetno zemljište koje se zove R. te da je A., nakon kupnje, ušao u

posjed te čestice i obrađivao je. Poznato mu je i to da su braća Š. podijelili svoju imovinu ranije, prije prodaje prijeporne čestice A. J., i to još 1938. ili

1939.god.. Već je tada A. Š. stanovao u svojoj staroj kući, a njegov brat M. u drugoj kući. Na zemljištu zvanom R. radio je isključivo A. Š., a nakon što ga

je prodao tužiteljevom ocu, na čestici je radio A. J.. A. Š. je u vrijeme

II. svjetskog rata otišao živjeti u S., ali se kasnije ponovno vratio i živio u P.

te prodao tužiteljevom ocu određeni broj nekretnina.

Iz spisa br. IIP-2542/93 proizlazi da je sud u postupku rješavao pitanje jesu li A. Š. i M. Š. podijelili nasljedničku suvlasničku zajednicu nakon smrti svoga oca pok. S. Š.. U postupku je utvrđeno da je do podjele između braće došlo još prije II. svjetskog rata, u kojoj je prijeporno zemljište pripalo u dio A. Š., koji je onda to zemljište prodao tužiteljevu ocu. Zaključak o podjeli nasljedničke suvlasničke zajednice utemeljen je na iskazima svjedoka, na okolnosti da je pok. A. Š. upisan kao posjednik na predmetnoj nekretnini od upisa podataka u katastar (1956. god.), dok je istodobno slijednica pok. M. Š., njegova supruga M. Š., upisana kao

posjednica drugih nekretnina iz k.o. P.. Sve ovo navodi na zaključak da je suvlasnička zajednica A. i M. Š. bila podijeljena, jer nije uobičajeno da se u slučaju da do diobe nije došlo, posjed vodi na jednog člana obiteljskog domaćinstva.

U postupku vođenom pod brojem IIP-2542/93 sud je u potpunosti poklonio vjeru iskazima svjedoka P. K. i A. P..

Tužena pod 2. prigovorila je nedostatak pasivne legitimacije na njezinoj strani u ovoj pravnoj stvari.

Iz spisu priloženoga zk izvatka razvidno je, a što nije ni prijeporno između stranaka, da je u zemljišnim knjigama otac tužene pod 2., A. Š. pok. S. upisan za 1996/3992 dijela čest. zem. 4178/1 k.o. P.. Nije prijeporno da je A. Š. pok. Stipe preminuo i da je njegova univerzalna nasljednica tužena pod 2.

Prema odredbi čl. 5. st. 2. Zakona o nasljeđivanju ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika. Sukladno tome tužena pod 2. je, kao univerzalna nasljednica pok. A. Š., pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari bez obzira na postojeći upis u zemljišnoj knjizi. Postojanje pisane izjave o priznanju prava vlasništva (od 03. lipnja 2009.) je u konkretnoj stvari irelevantno jer njezinim potpisivanjem nije, niti je moglo doći do prijenosa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini s obzirom da ta isprava eventualno može predstavljati titulus ali ne i modus stjecanja vlasništva, te s obzirom na činjenicu da je tužitelj, a ne tužena pod 2. stvarni vlasnik predmetne nekretnine i da nitko ne može prenijeti na drugoga više prava no što ga sam ima. Tužitelj ima pravni interes voditi postupak protiv upisanih zemljišno-knjižnih vlasnika i njihovih nasljednika, a tužena je pasivno legitimirana kao nasljednica upisanog suvlasnika.

Tuženi su istaknuli prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, tvrdeći da se radi o obvezno pravnom zahtjevu za koji je propisan rok zastare odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je taj rok višestruko prošao. Tužitelj, međutim, traži donošenje presude da bi se utvrdio vlasnikom predmetne nekretnine, a zahtjev na utvrđenje prava vlasništva stvarno je pravni zahtjev te nije ograničen nikakvim rokom zastare. Stoga je prigovor tuženika neosnovan.

Iz dokaza izvedenih u postupku i to osobito iskaza P. K. i A.

P., a također i same tužene pod 2. (poznato joj je iz priče njezina oca da su se braća A. Š. i M. Š. podijelili) danih u postupku koji se pred ovim sudom vodio pod

br. IIP-2543/93 proizlazi da je između braće, danas pok. A. Š. pok. S. i pok. M. Š. pok. S., prednika tuženika, došlo do diobe suvlasničke zajednice nekretnina na način da je predmetna nekretnina pripala u vlasništvo danas pok. A. Š. pok. S. za cijelo. Isto proizlazi i iz činjenice da je u katastarskom operatu kao posjednik predmetne nekretnine naveden A. Š. pok. S. za cijelo. Proizlazi nadalje da su pok. A. i pok. M. Š. diobu suvlasničke zajednice nekretnina izvršili još prije II. svjetskog rata.

Iz kupoprodajnoga ugovora priloženog spisu te iz iskaza svjedoka P. K. i A. P. razvidno je da je otac tužitelja, danas pok. A. J.

predmetnu nekretninu kupio 30. listopada 1952.god. od A. Š. pok. S., oca tužene pod 2., za cijelo. Tuženik pod 3. A. Š. pok. M. u predmetnom je postupku, u svome iskazu, naveo kako nije znao da je njegov stric A. Š. pok. S. prodao čitavu predmetnu česticu pok. A. J., što ide u prilog utvrđenju da

je pok. A. Š. pok. S. doista prodao predmetnu nekretninu tužiteljevu ocu za cijelo. U tom pravcu ide i ponašanje odnosno izjava tužene pod 2. u ostavinskom postupku koji se pred ovim sudom vodio iza smrti njezina oca (br. O-402/77) da njezin otac nema imovine za nasljeđivanje, jer je sve otuđio za vrijeme života.

U postupku vođenom pred Općinskim sudom u Splitu pod br. IIP-2542/93, pravomoćnom presudom od 05. srpnja 1999.god. prihvaćen je tužitelju vlasnički tužbeni zahtjev radi nepačanja u predmetnu nekretninu. Ovo ne bi bilo moguće da sud tužitelja nije utvrdio vlasnikom te nekretnine za cijelo.

Iz navedenoga proizlazi da je tužiteljev otac A. J. vlasništvo

predmetne nekretnine stekao temeljem K. ugovora od 30. listopada

1952.god., a tužitelj nasljeđivanjem i diobom poslije smrti svoga oca (što proizlazi i iz obrazloženja pravomoćne presude IIP-2542/93 od 05. srpnja 1999.god.).

U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, za navesti je da je OGZ donijet 1852. godine i vrijedio je u Narodnoj Republici Hrvatskoj do 23. listopada 1946. godine tj. do stupanja na snagu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine («Službeni list FNRJ» broj 84/46) kojim se omogućava primjena predratnih propisa, ako nisu u suprotnosti s novim poretkom na način da je omogućena primjena pravnih pravila sadržanih u tim propisima do donošenja novih zakona odredbe kojeg zakona se primjenjuju kao pravna pravila temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941. godine («Narodne novine» broj 73/91).

U tom smislu do 01. listopada 1980.godine na reguliranje vlasničkopravnih odnosa primjenjivala su se pravna pravila imovinskog prava a tada je stupio na snagu Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (ZOVO) i bio je na važnosti i primjenjivao se sve do donošenja ZV-a.

Dakle, u vrijeme kad su A. Š. pok. S. i A. J. sklopili

kupoprodajni ugovor (30. listopada 1952.god., a kojim tužiteljev otac kupuje predmetnu nekretninu), primjenom pravnih pravila OGZ-a bila je propisana mogućnost stjecanja prava vlasništva i samim pravnim poslom, dakle, bez upisa u zemljišnoj knjizi, dakako, ukoliko ga je kupac stekao od vlasnika (naime, prema pravnom pravilu paragrafa 380. OGZ za stjecanje prava vlasništva bila je potrebna valjana pravna osnova (titulus) i pravni način stjecanja (modus), a prema pravilu paragrafa 431. OGZ prijenos prava vlasništva na nekretninama vršio se uknjižbom u zemljišnim knjigama, kao načinom stjecanja prava vlasništva, međutim, vlasništvo nekretnina moglo se steći ne samo upisom u zemljišne knjige već i na temelju ugovora, ako je faktično izvršen).

U konkretnom slučaju, nesumnjivo je utvrđeno da su pokojni A. J. i

pok. A. Š. pok. S. sklopili 30. listopada 1952.god. kupoprodajni ugovor, kojim je tužiteljev otac i prednik kupio predmetnu nekretninu za cijelo. Nedvojbeno je utvrđeno da je A. J. isplatio kupoprodajnu cijenu prodavatelju te da ga je prodavatelj

A. Š. pok. S., nakon zaključenoga kupoprodajnoga ugovora, uveo u posjed predmetne čestice. Utvrđeno je nadalje da su A. Š. pok. S. i njegov brat M. Š. pok. S., prije sklapanja kupoprodajnog ugovora od 30. listopada 1952.god., odnosno još prije II. svjetskog rata izvršili diobu suvlasničke zajednice nekretnina na način da je predmetna pripala u vlasništvo A. Š. pok. S. za cijelo.

S obzirom na istaknute navode, tužiteljev otac je prema odredbama OGZ-a vlasništvo predmetne nekretnine stekao na temelju sklopljenoga kupoprodajnoga ugovora iz 1952.god., koji je faktično izvršen, a tužitelj nasljeđivanjem i diobom poslije smrti svoga oca.

U pravomoćno okončanom postupku br. IIP-2542/93, radi nepačanja, utvrđeno je da je prednik tužitelja, njegov otac A. J., nakon zaključenja kupoprodajnog

ugovora od 30. listopada 1952.god., nesmetano koristio predmetnu nekretninu sve do svoje smrti, a nakon toga njegovi sinovi, odnosno tužitelj. I iz iskaza svjedoka S. J., koji je dao u predmetnom postupku, proizlazi da je prednik tužitelja, a onda i tužitelj nesmetano koristio cijelu predmetnu česticu. S. S. J. doduše

brat je tužitelja, ali njegov iskaz podudaran je s iskazima koje su svjedoci dali u analiziranom predmetu, te u njemu nema kontradiktornosti, pa ga je sud prihvatio kao vjerodostojan. Tužitelj i njegovi pravni prednici istiniti su, savjesni i pošteni posjednici predmetne nekretnine, a tužitelj je, kako je u takvom posjedu ove nekretnine dulje od 40 godina i dosjelošću stekao vlasništvo."

15.Županijski sud u Dubrovniku svojom je odlukom potvrdio prvostupanjsku presudu u odnosu na tuženike pod. O. P., pod 3. A. Š., pok. M. i pod

5., sada pod 4. M. Š., pok. M., te je tužitelj pravomoćno utvrđen vlasnikom predmetne nekretnine u odnosu na te tuženike. Drugostupanjski sud je prihvatio ranije navedena obrazloženja prvostupanjskoga suda a koja se odnose na tuženike od 2 do 4.

16.Presuda ovoga suda od 06. lipnja 2018. god. ukinuta je u odnosu na tuženika pod 1., a županijski sud je, kao razloge ukidanja naveo da prvostupanjski sud, prilikom

donošenja odluke, nije obrazložio da li je tuženik pod 1. suvlasnički dio nekretnine stekao u dobroj vjeri, a što je činjenica od odlučnog značaja za rješenje spora. Dobra vjera je jedan od uvjeta za stjecanje prava vlasništva na osnovi odredbe čl. 20. st 1 i čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima( Narodne novine br. 53/91, 9/92 i 77/92, u daljnjem tekstu ZOVO) i pravnih pravila Zakona o zemljišnim knjigama iz 1930.( pravna pravila ZZK) koje treba primijeniti s obzirom da je tuženik pod 1. ugovor o kupoprodaji zaključio za vrijeme važenja ZOVO, pri čemu treba voditi računa da prema tadašnjoj sudskoj praksi kupac nekretnine svoju savjesnost u stjecanju nije moga pravdati samo pouzdanjem u zemljišne knjige nego je bio dužan provjeriti i posjedovno stanje nekretnine koju želi steći. Propuštanjem te dužne pažnje za kupca se cijenilo da je znao ili mogao znati da stvarno stanje glede prava vlasništva nad nekretninom ne odgovora zemljišno knjižnom stanju ( isto pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-x-142/16 od 11. prosinca 2019.).

17.Prema uputi drugostupanjskog suda, u ponovljenom postupku trebalo je raspraviti pitanje dobre vjere tuženika F. S. prilikom kupnje predmetne nekretnine.

18.U nastavku postupka preslušani su, po prijedlogu tuženika pod 1., svjedoci M. M., J. M. i M. J..

19.Svjedok M. M. iskazao je da su ga tuženi pod 1. i 3. angažirali prije više od 20 godina, a možda i 30, da izvrši pregled jedne čestice u G. P. koja je bila prekrivena šikarom i da je on izradio pisani nalaz i predao ga gospodi. N. se mogao izjasniti o kojoj se čestici radi niti o njenim granicama. Sjeća se da je snimio lomne točke čestice, te da nije provjeravao ni katastarsko ni zemljišnoknjižno stanje nekretnine. Ne sjeća se je li, u vrijeme kada je angažiran, netko koristio česticu.

20.Svjedok J. M. izjavio je u svom iskazu da je kao vatrogasac prije pet ili šest godina intervenirao na predmetnoj čestici prigodom gašenja manjeg požara koji je izazvao tuženi F. S. paleći granje preostalo nakon čišćenja parcele. Na čestici je tada zatekao tuženika, koji je i prijavio požar, te njegova zeta I. L.. Saznanje o kojoj se čestici radi dobio je tako da ga je L., nakon što je pristao biti svjedok u ovom postupku, odveo na predmetnu česticu gdje se svjedok uvjerio da je to upravo čestica na kojoj je gasio požar. Ništa mu nije poznato o posjedu i vlasništvu na predmetnoj nekretnini prije 1990. godine.

21.Svjedok M. J. izjavio je da ga je tuženik pod 1. angažirao za rad na jednoj čestici u G. P. 1990. god. i to za krčenje i poravnanje zemljišta. Svjedok je bagerom uklanjao stabla borova i drugo raslinje s čestice te iskopao rupe na mjestima gdje je tuženik namjeravao zasaditi masline. Krčio je i čistio zemljište površine oko 1000 m2, a za obavljene radove platio mu je tuženik pod 1. U blizini mjesta na kojem je vršio radove nije bilo nikakvih objekata. Nije mu poznato je li tuženik kasnije zasadio masline na mjestima na kojim je iskopao rupe, a nakon završenih radova nikad nije dolazio na predmetnu nekretninu. Unutar onih 1000 m2 zemljišta na kojemu je poduzimao radnje krčenja i poravnavanja zatečene su određene kamene međe koje su, prilikom poravnanja zemljišta, uklonjene. Po uputama F. S. iskopao je i rupu za gustirnu za vodu. Radove je vršio dva dana i pri tome ga nitko nije ometao.

22.U postupku između stranaka nije prijeporno da je tuženik pod 1. F. S. zaključio Ugovor o kupoprodaji od 05. svibnja 1989. god u vrijeme kada je u

katastarskom

operatu kao posjednik bio upisan A. Š. pok. S. za cijelo, te u zemljišnim knjigama suda kao suvlasnik za 1996/3992 dijela.

23.U svome stranačkom iskazu tuženik je pod 1. izjavio da je za kupljenih 1000 m2 izveo mjernika na nekretninu i da je sve vezano za predmetnu česticu radio geodet M., a da tuženik detaljnije nije ulazio u problematiku. Naveo je i to da ga je u posjed predmetne nekretnine uveo gospodin M..

24.S obzirom na činjenicu stanja u zemljišnoj knjizi suda i katastarskom operatu za predmetnu nekretninu, tuženiku pod 1. u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji od 05. svibnja 1989. nije bilo niti je moglo biti nepoznato posjedovno stanje predmetne nekretnine, kao i da stvarno stanje u pogledu prava vlasništva ne odgovara upisu u zemljišnu knjigu suda. Slijedom navedenoga tuženik S. nije, prilikom kupnje predmetne nekretnine, postupao u dobroj vjeri odnosno u postupku nije uspio dokazati da je posvetio dužnu pažnju kako bi utvrdio stvarno stanje prava vlasništva na predmetnoj čestici. I iz iskaza svjedoka M. M., mjernika kojega je angažirao tuženik, a koji je u iskazu naveo da nije provjeravao stanje u katastru i zemljišniku, proizlazi da je tuženik pod 1. propustio dužnu pažnju kao kupac da bi utvrdio stvarno stanje vlasništva nekretnine te da suvlasnički dio te nekretnine nije stekao u dobroj vjeri.

25.Tuženik pod 1. je, između ostaloga, tvrdio da tužitelj nije osporavao njegov posjed vlasništva, što nije točno. Naime, pred ovim sudom vođen je postupak br. IIP- 2542/1993 koji je okončan u korist tužitelja i u kojemu je naloženo tuženiku porušiti sve što je izgradio na predmetnoj čestici te mu je naložena predaja posjeda i zabrana pačanja u nekretninu tužitelja. U istom postupku je sud, rješenjem od 10. srpnja 1990., izdao privremenu mjeru kojom je zabranio tuženiku pod 1. izvođenje bilo kakvih građevinskih radova na predmetnoj parceli. S obzirom da tuženik tvrdi kako je objekt na toj čestici izgradio 1992., očigledno je da je to učinio unatoč postojanju privremene mjere kojom mu se zabranjuje izvođenje radova.

26.Nije osnovano ni pozivanje tuženika na upisanog posjednika A. Š. budući da nije riječ o A. Š. pok. M., tuženiku pod 3., već o A. Š. pok. S. s kojim

je otac tužitelja, pok. A. J. zaključio ugovor o kupoprodaji 30. listopada

1952. god.

27.Iz svega navedenog proizlazi da tuženik pod 1. F. S. kupljeni suvlasnički dio predmetne nekretnine nije stekao u dobroj vjeri jer je znao ili morao znati da stvarno stanje glede posjeda i vlasništva ne odgovara upisu u zemljišnoj knjizi suda. Stoga je i u odnosu na tuženika pod 1. valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev.

28.Budući da je, nakon donošenja ranije prvostupanjske presude te donošenja rješenja o postupku obnove zemljišnih knjiga, predmetna nekretnina oznake čest. zem. 4178/1 z.u. 3456 k.o. Podstrana prešla u novu česticu oznake čest. zem. 869 z.u. 1267 k.o. G. P., tužitelj je ispravno u podnesku od 24. siječnja 2022. precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 1.

29.1.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

29.2.Drugostupanjski sud je prvostupanjsku odluku o parničnim troškovima ukinuo u cijelosti, dakle i u odnosu na tužene od 2. do 4. pa je ovaj sud morao donijeti novu odluku o troškovima u odnosu na sve tuženike.

29.3.Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristupa na 9 ročišta (20. 01. 2015., 17 .03. 2015., 22. 09. 2015., 11. 02. 2016., 09.03. 2017, 06.06. 2017., 05. 10. 2017, 17.01. 2018., 18. 04. 2018), pristup na očevid od 07. 09. 2016. i sastav tri obrazložena podneska ( 23. 08. 2013.,13. 03. 2015., 10. 01. 2018.) po 250 bodova te za pristup na ročište od 03. 12. 2015. 125 bodova. Ukupno je tužitelju do donošenja prvostupanjske odluke od 06. lipnja 2018.god. priznato 3625 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, uvećano za PDV, trošak vještačenja od 2.500,00 kn i pristojbu presude od 2.360,00 kn daje iznos troška od 50.172,50 kn. Taj iznos troška dužni su tužitelju nadoknaditi solidarno tuženici od 1. do 4. jer su svi sudjelovali u tom dijelu postupka, kao tuženi koji su osporavali u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev.

29.4.Za trošak nastao tužitelju u ponovnom suđenju, nakon ukinute

prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na tuženika pod 1., obveza snašanja je na tom tuženiku.

29.5.U tom dijelu postupka tužitelj je imao trošak za pristup na 3 ročišta( 15.03.2022., 19.07.2022, 18.10.2022.) i sastav podneska od 24.01.2022. po 250 bodova, ukupno 1000 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, i uvećano za PDV dobiven je trošak od 12.500,00 kn koji je obvezan snositi tuženik pod 1.

U Splitu, 16. prosinca 2022. god.

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi županijskom sudu, putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave odluke.

DNA:

-pun. tužitelja

-pun. tuženika pod 1.

-pun. tuženika od 2. do 4.

-u spis