Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 6 P-63/2022-9

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Hugu Wedemeyeru, u pravnoj stvari tužitelja M. G. d.o.o., u stečaju, iz V., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik iz Odvjetničkog društva L j . & P., iz Z., protiv tuženika A. A. C. d.o.o. za proizvodnju i usluge, iz B., OIB…, (ranije: M. d.o.o. B. i A. A. d.o.o.), kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., T. F. G. i H. M., odvjetnici iz B., radi pobijanja pravne radnje stečajnog dužnika, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 3. studenoga 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja V. V., odvjetnika iz Odvjetničkog društva L. & P., iz Z. i punomoćnice tuženika T. F. G., odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. G., T. F. G. i H. M., odvjetnici iz B., te danom objave presude 16. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I.Utvrđuje se da su bez pravnog učinka prema stečajnoj masi Ugovor o cesiji od 27. 12. 2011. godine, na iznos od 71.290,80 kn i Ugovor o cesiji od 04. 01. 2012. godine, na iznos od 35.645,40 kn, sklopljeni između tužitelja M. g. d.o.o. u stečaju, V., kao cedenta i

tuženika A. A. C. d.o.o. za proizvodnju i usluge, iz B., OIB…,

(ranije : M. d.o.o. B.), kao cesionara.

II.Tuženik je dužan vratiti u stečajnu masu M. g. d.o.o., u

stečaju, iz V. sve imovinske koristi koje je stekao temeljem

ugovora o cesiji, odnosno, iznos od 106.936,20 kn koji je naplatio zajedno sa kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate,

po stopi koja je propisana člankom 12a. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a jednaka je referentnoj stopi HNB- a uvećanoj za osam postotnih poena.

III.Nalaže se tuženiku naknaditi troškove ovog postupka tužitelju, s ve u roku od 8 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u

visini eskontne stope HNB uvećane za 8 postotnih poena od donošenja prvostupanjske presude do isplate."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove ovog postupka u iznosu od 26.275,50 kuna / 3.487,36 eura[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih

poena, tekućom od presuđenja, pa do isplate, u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 5.340,75 kuna / 708,84 eura[1] odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika ovome sudu 21. svibnja 2014. podnio tužbu radi pobijanja pravne radnje stečajnog dužnika u kojoj je naveo da su 27. prosinca 2011. i

4. siječnja 2012. prednik tužitelja i tuženik sklopili Ugovore o cesiji kojim je prednik tužitelja, kao cedent, ustupio tuženiku, kao cesionaru, tražbinu koju ima prema svom dužniku Javna ustanova G. s. V., da je nad njim rješenjem poslovni broj St-74/12.

od 22. svibnja 2012. otvoren stečajni postupak, pa da ovu tužbu podnosi u otvorenom roku temeljem čl. 141. st. 2. Stečajnog zakona.

Isto tako tužitelj je pridodao da se radi o pravnoj radnji koju je dužnik poduzeo unutar roka predviđenog čl. 128. st. 1. Stečajnog zakona, odnosno, unutar tri mjeseca prije podnošenja prijedloga za stečaj, naveo je da je ispunjena i druga pretpostavka iz navedenog članka, a ta je da je dužnik nesposoban za plaćanje, a što se može utvrditi iz potvrde banke o neprekidnoj blokadi računa stečajnog dužnika koja je nastupila 15. prosinca 2011., a koja potvrda prileži spisu poslovni broj St-74/2012., da je ispunjena i treća pretpostavka iz čl. 128. st. 1. Stečajnog zakona, a to je znanje vjerovnika za nesposobnost za plaćanje stečajnog dužnika, a što je vidljivo iz činjenice da tuženik nije niti pokušavao naplatiti svoju tražbinu redovnim putem nego je svjesno odmah sklapao Ugovor o cesiji, što znači da je u trenutku sklapanja cesije znao da se neće moći naplatiti, a sve s obzirom na činjenicu da je tužitelj do tada plaćao neposrednim plaćanjem.

Nadalje je u tužbi tužitelj naveo da je ispunjena i pretpostavka iz čl. 127. st. 1. Stečajnog zakona, odnosno, da je riječ o pravnim radnjama poduzetim prije otvaranja stečajnoga postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno, kojima se pojedini stečajni vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), jer se predmetnim pravnim radnjama ne naplaćuju vjerovnici koji se nalaze u redoslijedu naplate, već se taj red zaobilazi, te

se tako oštećuju svi vjerovnici koji su prije bili u redoslijedu naplate, a da je tuženik znao ili mogao znati za nesposobnost za plaćanje tužitelja, te da se izvršenim plaćanjima po cesiji oštećuju tužiteljevi vjerovnici, a o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama pod brojevima Revt-82/2009. i Rev- 5/1996. Tužitelj je pridodao da je stečajni sudac stečajnom upravitelju rješenjem od

14. svibnja 2014. dao odobrenje za podnošenje ove tužbe, te da iz razloga što je predmetnim Ugovorima o cesiji tuženik, kao stečajni vjerovnik, stavljen u povoljniji položaj i time privilegiran u odnosu na ostale stečajne vjerovnike jer je svoju tražbinu naplatio od cesusa, a čime su ostali vjerovnici oštećeni, jer je umanjenjem stečajne mase za naplaćenu tražbinu poremećeno ujednačeno razmjerno namirenje stečajnih vjerovnika, to je tužitelj predložio da sud donese presudu kojom će u cijelosti usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev.

2. Sud je navedenu tužbu tužitelja s prilozima koji su se sastojali od preslika navedenih Ugovora o cesiji od 27. prosinca 2011. i 4. siječnja 2012., od preslike rješenja ovoga suda poslovni broj 3 St-74/12-240 od 14. svibnja 2014. o davanju suglasnosti stečajnom upravitelju za podnošenje tužbe radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika M. g. d.o.o., u stečaju (listovi 1-17 spisa), te od dopisa s

pozivom na davanje pisanog odgovora na tužbu u roku od 30 dana po primitku tužbe,

s upozorenjem na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu iz odredbe čl. 331.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje : ZPP-a) dostavio tuženiku, a koji je navedenu tužbu s prilozima i dopisom uredno zaprimio 11. siječnja 2016. Tuženik u navedenom dodijeljenom roku od 30 dana od zaprimanja tužbe i poziva na davanje odgovora na tužbu odgovor na tužbu nije podnio, a iz razloga što je sud utvrdio da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi te da te činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je podnio tužitelj, a niti s općepoznatim činjenicama te kako je utvrdio da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je sud temeljem odredbe čl. 331.b st. 1. t. 1. do t. 4. ZPP-a donio presudu zbog ogluhe kojom je usvojio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik (listovi 42-43 spisa) u kojoj je, u bitnome, naveo da je točno da je tuženik 11. siječnja 2016. primio tužbu ali da uz tužbu nije primio ni poziv za raspravu, a ni poziv za podnošenje odgovora na tužbu. Navedeno, međutim, nije točno jer je sud uvidom u poziv sa lista 18 spisa utvrdio da su tuženiku tužba i predmetni poziv za davanje odgovora na tužbu s upozorenjem na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu iz odredbe čl. 331.b

ZPP-a bili uredno dostavljeni, a kako to proizlazi iz povratnice iza lista 18 spisa gdje je tuženik svojim potpisom i pečatom potvrdio da je 11. siječnja 2016. zaprimio tužbu s prilozima i poziva na davanje odgovora na tužbu, a navedeno je utvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Pž-7548/2017. od 12. veljače 2020. (listovi 63-65 spisa). Odlučujući povodom navedene žalbe tuženika Visoki trgovački sud Republike Hrvatske spomenutim rješenjem poslovni broj Pž- 7548/2017-3 od 12. veljače 2020. navedenu je presudu ovoga suda ukinuo te je predmet vratio na ponovno suđenje s, u bitnome, obrazloženjem da je navedena prvostupanjska odluka obuhvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka,

da žalitelj neosnovano ističe da mu sud nije dostavio tužbu s pozivom na davanje odgovora na tužbu jer iz spisa proizlazi da je sud dopisom od 7. siječnja 2016.

pozvao tuženika na davanje pisanog odgovora na tužbu i upozorio ga na pravne posljedice, a da je tuženik predmetni poziv zajedno s tužbom i prilozima zaprimio 11. siječnja 2016. Nadalje, drugostupanjski je sud naveo da žalitelj, međutim, osnovano ističe da nisu postojali uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe, a koja se može donijeti ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi jer da iz presude i iz spisa proizlazi da je prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka podnesen 3. veljače 2012., a da je po navodu tužitelja račun stečajnog dužnika bio u blokadi od 15. prosinca 2011., da su pobijane pravne radnje bile 27. prosinca 2011. i

4. siječnja 2012., a budući da je na temelju čl. 128. st. 1. Stečajnog zakona kao jedan od uvjeta za pobijanje pravnih radnji dužnika znanje vjerovnika za nesposobnost za plaćanje, da nije jasno kako je sud prvog stupnja utvrdio da je ispunjena i predmetna pretpostavka za pobijanje pravnih radnji te da nije jasan niti navod tužitelja da je obveza tuženika da pokuša naplatu "redovnim putem" prije sklapanja ugovora o cesiji, kao i što nije jasno što znači taj pojam "redovni put". Drugostupanjski sud je zaključio da se, u konkretnom slučaju, iz činjenice da dužnik nije pokušao naplatu redovnim putem prije sklapanja ugovora o cesiji ne može sa sigurnošću zaključiti da je tuženik znao za nesposobnost za plaćanje.

4. Tijekom ponovnog postupka sud je održao ročište za glavnu raspravu 25.

lipnja 2020., 16. lipnja 2021., 30. rujna 2021., 11. siječnja 2022., 28. rujna 2022. te 3. studenoga 2022., a i izvršen je uvid u: preslike Ugovora o cesiji od 27. prosinca 2011. i 4. siječnja 2012. (listovi 5 i 6 spisa), presliku rješenja ovoga suda poslovni broj St- 74/12-240 od 14. svibnja 2014. o davanju suglasnosti stečajnom upravitelju za podnošenje tužbi radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika (listovi 9-17 spisa), presliku povijenog izvatka iz sudskog registra za tuženika (listovi 20-26 spisa), presliku sudske prakse, i to, odluke VTS-a RH poslovni broj Pž-4727/17. od 2. listopada 2018., presliku rješenja ovoga suda o otvaranju stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom M. G. d.o.o. poslovni broj St-74/12-31 od 22. svibnja 2012. (listovi 71-81 spisa) presliku izvješća stečajnog upravitelja u stečaju nad stečajnim dužnikom M. g. (listovi 82-94 spisa), presliku ponuda broj… i ….. (listovi 95-96 spisa), presliku kartice kupaca i dobavljača (list 97 spisa), presliku odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2586/2019-2 od 1. rujna 2020. (listovi 118-121 spisa), presliku Ugovora o cesiji od 14. srpnja 2011. (list 125 spisa), presliku salda konto kartice (list 126 i 127 spisa), saslušani su svjedoci D.

N., S. P. R. (listovi 140-144 spisa), te N. G. (list

208 i 209 spisa), izvršen je uvid u presliku rješenja ovoga suda o zaključenju stečaja nad stečajnim dužnikom M. g. poslovni broj St-74/12-924 od 12. siječnja 2022. (list 161-165 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 167), rješenje ovoga suda o upisu stečajne mase iza M. g. poslovni broj Tt-22/742-2 od 2. ožujka 2022.

(list 168-170 spisa) te u sudsku praksu (listovi 180-182 spisa).

5. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

6. Naime, tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je u spis 24. lipnja 2020. dostavio podnesak kojim se očitovao na ukidnu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7548/2017-3 od 12. veljače 2020., naveo je da je tuženik nakon 29. veljače 2016. ponovo 3. lipnja 2016. promijenio tvrtku iz A. A. d.o.o. u A. A. C. d.o.o., pridodao je da u prilogu tog podneska dostavlja rješenje o otvaranju stečaja nad tužiteljem od 22. svibnja 2012. iz kojeg je vidljivo da je tužitelj bio u neprekidnoj blokadi od 15. studenoga 2011. do otvaranja stečaja, da je prethodni stečajni postupak otvoren 26. ožujka 2012. te da je tri mjeseca prije otvaranja prethodnog stečajnog postupka 26. prosinac 2011., a da su pobojne radnje koje su predmet ovog postupka sklopljene 27. prosinca 2011. i 4.

siječnja 2012. Pridodao je da u slučaju da je sporno da je tuženik primio uplate po cesijama predlaže knjigovodstveno-financijsko vještačenje poslovnih knjiga stranaka na tu okolnost, da cesija nije bila ugovorena u ponudi koju je tuženik 2. prosinca 2011. dao tužitelju, da je tuženik primijetio da su novčana sredstva sjela od J.

u. G. s., a ne od osobe na koju je ponuda glasila, pa da je kao uredan i savjestan gospodarstvenik trebao primijetiti da način postupanja plaćanja odstupa od redovne situacije. Predložio je da se kao svjedoci saslušaju Đ. V., S. K., D. N. i B. O. na okolnost načina poslovanja tužitelja sa tuženikom.

7. Na ročištu održanom 27. lipnja 2020. tužitelj je ponudio tuženiku prijedlog nagodbe na način da tuženik u više obroka isplati tužitelju 60.000,00 kuna te da mu naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 3.125,00 kuna, a tuženik je zatražio dodjelu roka za očitovanje na taj prijedlog, ponovio je da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, istaknuo je da nije mogao znati za nesposobnost za plaćanje tužitelja te je predložio da se tijekom postupka saslušaju svjedoci D. N. te S. P. R.,

šefica računovodstva kod tuženika.

8. Tužitelj je 11. siječnja 2022. u spis dostavio podnesak u prilog kojeg je dostavio i najnoviju praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to, rješenje poslovni broj Rev-2586/2019. od 1. rujna 2020. te je naveo da je u toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da su podaci o blokadi računa poslovnog subjekta javni podaci o kojima se vodi Jedinstveni registar i da su time dostupni pravnim subjektima, a sve sukladno odredbama čl. 22. st. 2. i čl. 23. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, pa da se stoga nameće zaključak kako su podaci o neprekidnoj blokadi tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora o cesiji bili dostupni tuženiku, te se isti ne može pozivati da nije znao, odnosno, da nije mogao znati za blokadu računa.

9. Na ročištu održanom 16. lipnja 2021. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, naveo je da s obzirom na gore navedeni stav Vrhovnog suda Republike

Hrvatske smatra da eventualne daljnje dokaze nije potrebno provoditi, a to stoga što tuženik nije dostavio dokaze ili naveo okolnosti koje bi ga sprečavale njegove dužnosti kao savjesnog gospodarstvenika da izvrši provjeru svoga poslovnog partnera u javno dostupnim registrima, dok je tuženik ponovio da nije mogao znati za nesposobnost za plaćanje tužitelja, u spis je dostavio salda-konto kartice te je naveo da se iz istih vidi da su se podmirenja obveza vršila putem obračunskih plaćanja,

odnosno, putem cesija, istaknuo je da tuženik nije primio plaćanje po drugoj cesiji od

4. siječnja 2012. te je ostao kod dokaznog prijedloga da se saslušaju predloženi svjedoci radi utvrđenja činjenica u svezi načina poslovanja tj. plaćanja koja su se vršila između parničnih stranaka. Punomoćnik tužitelja predložio je da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenja na okolnost da li je izvršena uplata po spornoj cesiji od 4. siječnja 2012. a po potrebi i po cesiji od 27. prosinca 2011., a na tom je ročištu sud zaključio prethodni postupak, nastavio je s ročištem za glavnu raspravu te usvojio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka Đ. V. te D.

N., ranijeg direktora tuženika, kao i dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka S. P. R.

10. Na ročište održano 30. rujna 2021. nisu pristupili uredno pozvani svjedoci Đ. V. i S. P. R., koji su ispričali svoj nedolazak, dok svjedok D. N, svoj izostanak nije ispričao, pa je stoga sud predmetno ročište odgodio i novo zakazao za 11.

siječnja 2022. koje je sukladno odredbi čl. 115. st. 3. ZPP-a održano na daljinu uz korištenja odgovarajućih audiovizualnih uređaja. Na tom je ročištu proveden dokaz saslušanjem svjedoka D. N. i S. P. R., dok na to ročište nije pristupila svjedokinja

Đ. V. koja svoj izostanaknije ispričala.

11. Saslušani svjedok D. N. u svom je iskazu, u bitnome, naveo da

je tijekom 2011. i 2012. bio zaposlenik u tuženiku koji je tada imao naziv M.

d.o.o., da se to društvo bavilo prodajom protupožarnih vrata i da je imalo višegodišnju suradnju sa prednikom ovdje tužitelja trgovačkim društvom M. g. d.o.o., koji je naručivao tu robu, iskazao je da su stranke surađivale u više projekata unazad više godina, a da su se plaćanja od strane naručitelja za predmetnu robu vršila ili redovnim putem, dakle, plaćanjem putem banke, ali i putem cesija, te da plaćanje putem cesija nije bio neuobičajen način plaćanja jer je tuženik i da drugim svojim poslovnim partnerima znao vršiti plaćanja putem cesija, te da se na taj način na godišnjoj razini moglo raditi od 10% do 15% plaćanja putem cesija dok je ostatak bio plaćanje putem banke. Svjedok D. N. je naveo da su mu poznati

predmetni ugovori o cesiji od 27. prosinca 2011. i 4. siječnja 2012., da je te ugovore predložio ili cedent ili cesus i da je tuženik na taj način pristao jer je bio zainteresiran da se plaćanje izvrši što prije, da tuženik nije postavio pitanje zašto se predlaže plaćanje cesijama te da nije niti provjeravao financijsko stanje predmeta tužitelja niti je imao saznanja da bi isti imao bilo kakvih financijskih poteškoća jer se radilo o poslovnom partneru s kojim se poslovalo više godina unatrag pa se zato te provjere nisu vršile. Pridodao je da se sjeća da je 2011. bio održan jedan sastanak s tadašnjim direktorom prednika tužitelja gospodinom P. ali da tom prilikom

on nije spominjao da bi postojale financijske poteškoće, kao što nije spominjao eventualni mogući stečaj, već je to bio redovni sastanak. Naveo je da mu je poznata činjenica da je tuženik temeljem ugovora o cesiji od 27. prosinca 2011. primio naznačeni iznos od 71.298,80 kuna, a da o drugoj cesiji od 4. siječnja 2012. tuženik nije zaprimio iznos od 35.645,40 kuna, a da razlog zašto se ta uplata nije ostvarila njemu nije poznat. Pridodao je da je po ugovoru o cesiji od 27. prosinca 2011. plaćanje izvršila J. u. G. s. V., da je ta javna ustanova bio krajnji naručitelj predmetnih vratiju koje je isporučivao tuženika jer je ta ustanova bila investitor na predmetnom projektu, da je na predračunu za predmetnu robu tuženik

odobrio popust za avansno plaćanje, da je i prije predmetnih ugovora o cesiji iz prosinca 2011. i siječnja 2012. tuženik, koliko mu se čini, s prednikom tužitelja i u srpnju 2011. zaključio jedan ugovor o cesiji, da je taj način plaćanja dogovorio odjel prodaje u tuženiku, a da je to bilo predloženo od strane prednika tužitelja, te da se u poslovanjima sa društvima koja se bave građevinom su znali biti nuđeni načini plaćanja ili kompenzacijama ili cesijama ili redovnim virmanskim plaćanjima. Svjedok N. je naveo da je za navedeno plaćanje za isporuku vratiju na predmetnom projektu bilo ugovoreno avansno plaćanje uz određeni popust iz razloga što su bili ugovoreni kratki rokovi za isporuku, da prema njegovim saznanjima tuženik nije tužio J. u. G. s. V. za neplaćanje po cesiji od 4. siječnja 2012. već da je tuženik čitavu tražbinu prijavio u stečajni postupak nad društvom M. g.. Na kraju je svog iskaza svjedok D. N. naveo da je prednik tužitelja bio kupac tzv. srednje veličine i da je u vrijeme isporuke predmetnih vratiju ukupno dugovao tuženiku između 100.000,00 kuna i 300.000,00 kuna, jer da su svi ili većina poslovnih partnera u to vrijeme malo kasnili u plaćanju svojih računa.

12. U svom iskazu svjedokinja S. P. R. navela je da je od srpnja 2011. pa do siječnja 2019. radila u tuženiku kao rukovoditelj računovodstva,

da se sjeća da je tuženik isporučio protuprovalna i protupožarna vrata za objekt u

H. kraj V. gdje je radove izvodio prednik tužitelja, nakon što je izvršila uvid u predmetne ugovore o cesiji navela je da se prisjeća da je po cesiji iz prosinca 2011. naplaćen iznos, dok po drugoj cesiji iz siječnja 2012. nije ništa naplaćeno, da ne zna razlog, da bi naručitelj uobičajeno ponudio tuženiku način plaćanja, da su to dogovarale osobe iz odjela prodaje u oba društva, da cesije nisu bile baš česte, da su činile možda 10% od ukupnog načina plaćanja, da se najčešće plaćalo na račun direktno putem banke te da nije imala informaciju da je prednik tužitelja u to vrijeme bio u financijskim poteškoćama. Pridodala je, koliko se sjeća, da je plaćanje izvršila

J. u. G. s. V., a koja je bila investitor na predmetnom objektu u H. kraj V., da su vrata koja su bila isporučena bila po mjeri, napravljena po specijalnoj narudžbi,

da ona, u konkretnom slučaju, nije bila u izravnom kontaktu sa osobama iz prednika tužitelja, te da je, a nakon što je zaprimila poziv u ovom postupku, da se sa bivšim kolegama u tuženiku informirala o ovome predmetu. Pridodala je da su se ugovori o cesiji od strane tuženika prihvaćali najčešće u onim slučajevima kad naručitelj nije robu mogao platiti avansno, a investitoru je bilo hitno nastaviti radove, da su bila određena kašnjenja u plaćanju od strane prednika tužitelja ali da nisu odskakali u odnosu na druge poslovne partnere i rokove plaćanja, da je u tuženiku krajem svake poslovne godine bilo vršeno usklađivanje knjigovodstvenog stanja sa poslovnim partnerima i ako bi bilo utvrđeno da postoji duže ili veće neplaćanje iznosa da bi se u tom slučaju takav partner provjeravao putem internet na stranicama "Portal Hrvatska", te ukoliko bi se utvrdilo da je društvo u blokadi, to društvo pozvalo na plaćanje ili bi se društvo obratilo odvjetnicima radi poduzimanja pravnih radnju u svezi naplate.

13. Tužitelj je 17. siječnja 2022. u spis dostavio podnesak u kojem je naveo da je ugovorima o cesiji od 27. prosinca 2011. i 4. siječnja 2012. u člancima 4. istih određeno da se potpisom ugovora o cesiji potraživanje cesionara tj. ovdje tužitelja prema cedentu, ovdje tuženiku, u iznosu na koji je ugovor o cesiji sklopljen smatra podmiren, pa da iz razloga što je tuženik potpisao da se smatra namirenim sklapanjem ugovora o cesiji da stoga tužitelj odustaje od dokaznog prijedloga provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja na okolnost provedbe i plaćanja po ugovoru o cesiji od strane cesusa prema tuženiku.

14. Nadalje, svojim podneskom od 18. ožujka 2022. tužitelj je obavijestio sud da je nad njim zaključen stečajni postupak 12. siječnja 2022., te da je isti brisan iz sudskog registra 24. veljače 2022., a da je 2. ožujka 2022. u sudski registar upisan pravni slijednik društva M. g. d.o.o., u stečaju pod nazivom stečajna masa iz M. g. d.o.o., u stečaju.

15. Radi navedenog, a budući da je rješenjem ovoga suda poslovni broj Tt- 22/395-4 od 24. veljače 2022. tužitelj brisan iz sudskog registra, te je time kao pravna osoba prestao postojati, to je sud rješenjem poslovni broj P-189/2020-44 od 21.

ožujka 2022. utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari 24. veljače 2022. nastupio prekid postupka zbog prestanka postojanja tužitelja. Predmetno rješenje postalo je pravomoćno 31. ožujka 2022.

16. Podneskom od 23. ožujka 2022. tužitelj je predložio nastaviti ovaj parnični postupak te je u spis dostavio presliku rješenja ovoga suda poslovni broj St- 74/12.924 od 12. siječnja 2022. kojim je, između ostalog, zaključen stečajni postupak nad stečajnim dužnikom M. g. d.o.o., u stečaju, te kojim je ovlaštena stečajna upraviteljica da može i nakon zaključenja stečajnoga postupka u ime i za račun stečajne mase nastaviti parnice, između ostalog, i ovaj parnični postupak.

17. Radi iznijetog sud je rješenjem poslovni broj P-189/2020-46 od 8. travnja 2022. ovaj postupak nastavio, tuženik je protiv istog 19. travnja 2022. podnio žalbu pa je stoga sud ročište za glavnu raspravu određeno za 19. travnja 2022. odgodio te je spis povodom te žalbe dostavio na odlučivanje na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, koji je rješenjem poslovni broj Pž-1835/2022-2 od 3. svibnja 2022. navedenu žalbu odbio i potvrdio pobijano rješenje ovoga suda koje je stoga 3.

svibnja 2022. postalo pravomoćno.

18. Novo ročište za glavnu raspravu sud je zakazao za 28. rujna 2022. i ono je ponovo održano na daljinu, te je na tom ročištu sud proveo dokaz saslušanjem stečajne upraviteljice tužitelja N. G., koja je, u bitnome, navela da je stečajni postupak nad prednikom ovdje tužitelja otvoren 22. svibnja 2012., da je ona imenovana za stečajnoga upravitelja, da je upoznata sa predmetnim ugovorima o cesiji od 27. prosinca 2011. i 4. siječnja 2012., da je ishodila suglasnost stečajnog suca za podnošenje tužbi za pobijanje pravnih radnji, konkretno, predmetnih ugovora o cesiji, da je prednik tužitelja osim spomenutih cesija i sa ostalim subjektima sklapao ugovore o cesiji temeljem kojih je plaćeno ukupno oko 2.093.000,00 kuna, da je u trenutku kad su predmetni ugovori iz ove pravne stvari iz prosinca 2011. i siječnja 2012. bili sklopljeni da je tada već račun prednika tužitelja bio u blokadi jer je blokada nastupila 15. prosinca 2011. i nakon toga je blokada bila neprekidna, pa da su ti ugovori stoga sklopljeni kad je prednik tužitelja već bio nesposoban za plaćanje.

Stečajna je upraviteljica pridodala da kad bi tužitelj uspio u ovom sporu, te kad bi se utvrdilo da su ti ugovori bez pravnog učinka, da bi tada nesumnjivo došlo do većeg i boljeg namirenja vjerovnika II. višeg isplatnog reda i to upravo za te iznose koji su tim cesijama isplaćeni. Isto tako, stečajna upraviteljica je navela da je 12. siječnja 2022.

nad ovdje tužiteljem zaključen stečaj, da je postupak nastavljen u ime i za račun stečajne mase, odnosno, da su nastavljene parnice koje se vode u ime i za račun stečajne mase, da su svi prihodi i rashodi tijekom stečaja vidljivi iz završnog računa,

da su vjerovnici II. višeg isplatnog reda u tom stečaju namireni u postotku od 5,49%,

a da su razlučni vjerovnici, koji su ujedno i stečajni vjerovnici II. višeg isplatnog reda namireni sa iznosom od 40.867.300,00 kuna, da se parnice koje se vode u ime i za račun stečajne mase vode u svezi naplate iznosa od oko 7.000.000,00 kuna te je ista na kraju svog iskaza navela da je investitor na gradilištu gdje su ugrađeni tuženikovi proizvodi, konkretno, vrata bila J. u. G. s. V., da je po predmetnim cesijama plaćanja upravo vršila navedena javna ustanova, ali da ona nema saznanja o činjenici tko je inzistirao da se plaćanje izvrši temeljem predmetnih ugovora o cesijama. Na tom su ročištu punomoćnici parničnih stranaka ponovili da ustraju kod predloženog dokaza za saslušanjem svjedoka Đ. V., pa je stoga sud navedeno ročište odgodio te je novo ročište zakazao za 3. studenoga 2022., a na koje ročište, ponovo, nije pristupila svjedokinja Đ. V. koja nije ispričala svoj izostanak. Punomoćnik tužitelja je na tom ročištu naveo da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, predložio je da se zaključi glavna rasprava te je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoke Đ. V. Punomoćnica tuženika navela je da ostaje kod odgovora na tužbu,

svih navoda, te je ponovila da tuženikuništa nije plaćeno putem cesije od 4. siječnja 2012.

19. Predmet spora je pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika – Ugovora o cesiji od 27. prosinca 2011. i od 4. siječnja 2012. koje su sklopili prednik tužitelja trgovačko društvo M. g. d.o.o. i tuženik.

20. Odredbom čl. 141. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 44/96., 29/99., 129/00., 123/03., 82/06., 116/10., 25/12., 133/12. i 45/13., dalje : SZ-a) a koje se odredbe zakona s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnih ugovora u konkretnom slučaju primjenjuju, propisano je da su pravne radnje stečajnoga dužnika ovlašteni pobijati stečajni vjerovnici te stečajni upravitelj u ime stečajnog dužnika. Tužba za pobijanje pravnih radnji može se podnijeti u roku od dvije godine od otvaranja stečajnoga postupka, a podnosi se protiv osobe prema kojoj je pobijana pravna radnja poduzeta, a stečajni upravitelj može podnijeti tužbu za pobijanje pravnih radnji samo na temelju odobrenja stečajnoga suca.

21. Također, Stečajni zakon propisuje opće i posebne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji stečajnoga dužnika te je tako odredbom čl. 127. SZ-a propisano da pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnoga postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno, kojima se pojedini stečajni vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika) stečajni upravitelj u ime stečajnog dužnika i stečajni vjerovnici mogu pobijati u skladu s odredbama SZ-a. Stoga opće pretpostavke pobijanja koje moraju biti ispunjene su a. otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom, b. prije (uz određene iznimke i nakon) otvaranja stečajnog postupka poduzeta je pravna radnja koja može biti predmet pobijanja, c. pobijana radnja dovela je do oštećenja ili pogodovanja vjerovnika i d. krajnji rezultat pobijanja mora se očitovati u povećanju mogućnosti namirenja vjerovnika. Posebne pretpostavke pobijanja razlikuju se ovisno o tome o kakvoj pravnoj radnji se radi, odnosno, kad je ista poduzeta. U konkretnom slučaju, tužitelj je tvrdio da se radi o pravnoj radnji poduzetoj unutar roka predviđenog odredbom čl. 128. st. 1. SZ-a.

22. Naime, odredbom čl. 128. st. 1. SZ-a, propisano je da pravna radnja, poduzeta u posljednja tri mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka, kojom se jednom stečajnom vjerovniku daje ili omogućava osiguranje ili namirenje na način i u vrijeme u skladu sa sadržajem njegova prava

(kongruentno namirenje), može se pobijati ako je u vrijeme kad je poduzeta dužnik bio nesposoban za plaćanje i ako je vjerovnik u to vrijeme znao za tu nesposobnost. Dakle, pretpostavke za pobojnost predmetnih pravnih radnji su vrijeme poduzimanja pravne radnje, te nesposobnost za plaćanje dužnika i vjerovnikovo znanje u vrijeme kad je ta radnja poduzeta za dužnikovu nesposobnost za plaćanje.

23. Uvidom u spis ovoga suda poslovni broj St-74/2012., i to, konkretno, u presliku rješenja poslovni broj St-74/12-31 od 22. svibnja 2012. utvrđeno je da je prijedlog za otvaranje stečaja nad pravnim prednikom tužitelja trgovačkim društvom M. G. d.o.o. podnesen 3. veljače 2012. te da je rješenjem poslovni broj St-

74/12-31 od 22. svibnja 2012. otvoren stečajni postupak nad tim društvom. Također, uvidom u presliku rješenja ovoga suda poslovni broj St-74/12-240 od 14. svibnja 2014. (listovi 9-17 spisa) utvrđeno je da je ova tužba podnijeta na temelju odobrenja stečajnoga suca, da je ista podnijeta u zakonom propisanom roku od dvije godine od otvaranja stečajnoga postupka (stečajni postupak je nad prednikom tužitelja, kako je iznijeto, otvoren 22. svibnja 2012.), te da je tužba podnijeta protiv osobe prema kojoj je pobijana radnja poduzeta, a čime su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 141. SZ-a. Nadalje, uvidom u navedene Ugovore o cesijama sud je utvrdio da su isti sklopljeni 27. prosinca 2011. te 4. siječnja 2012. (listovi 5 i 6 spisa), a gore navedene činjenice tijekom postupka nisu niti bile sporne između parničnih stranaka.

24. Budući da su predmetne cesije, dakle, sklopljene 27. prosinca 2011. i 4.

siječnja 2012. te kako je prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka podnijet sudu 3.

veljače 2012., to je sud utvrdio da je ispunjena prva pretpostavka za pobijanje predmetnih cesija propisana citiranom odredbom čl. 128. st. 1. SZ-a.

25. U odnosu na drugu i treću pretpostavku propisanu odredbom čl. 128. st. 1. SZ-a, i to, nesposobnost dužnika za plaćanje u vrijeme kad su predmetne radnje poduzete te znanje vjerovnika, ovdje tuženika, u vrijeme sklapanja tih cesija za nesposobnost za plaćanje pravnog prednika tužitelja sud je uvidom u navedeni predmet poslovni broj St-74/2012., kao i uvidom u presliku rješenja ovoga suda o otvaranju stečajnog postupka nad prednikom tužitelja poslovni broj St-74/12-31 od 22. svibnja 2012. utvrdio da nesposobnost za plaćanje prednika tužitelja iz čl. 4. st. 4. SZ-a postoji jer je o toj okolnosti dostavljena potvrda Financijske agencije od 22. ožujka 2012. iz koje proizlazi da broj dana neprekidne blokade na navedeni dan 22.

ožujka 2012. za prednika tužitelja iznosi 98 dana. Radi navedenog ovaj je sud utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o cesiji 27. prosinca 2011. i 4. siječnja 2012. blokada računa prednika tužitelja trajala u razdoblju kraćem od 60 dana, pa stoga nije, u konkretnom slučaju, ispunjena pretpostavka iz odredbe čl. 128. st. 1. SZ-a vezana za nesposobnost dužnika, ovdje prednika tužitelja za plaćanje, a u svezi odredbe čl. 4. st. 7. SZ-a gdje je propisano da će se smatrati da je dužnik nesposoban za plaćanje ako u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje kojeg vodi

Financijska agencija ima evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u razdoblju

duljem od 60 dana, a koje je trebalo, na temelju valjanih osnova za plaćanje, bez daljnjeg pristanka dužnika naplatiti s bilo kojeg od njegovih računa (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-1884/2016-3 od 6. veljače 2018.).

Radi navedenog tužitelj je tijekom postupka trebao dokazati i da, u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o cesiji, tuženik, kao dužnik nije mogao trajnije ispunjavati svoje dospjele novčane obveze, a kako je to propisano odredbom čl. 4. st. 4. SZ-a, a ne samo činjenicu da je dužnikov račun bio u neprekidnoj blokadi od 15. prosinca 2011.,

također, tužitelj je tijekom postupka trebao dokazati i daljnju činjenicu, i to, da je vjerovnik, ovdje tuženik, u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora o cesiji znao za nesposobnost za plaćanje prednika tužitelja, a što isti nije učinio. Naime, tužitelj je u postupku navodio da je tuženik trebao kao uredan i savjestan gospodarstvenik znati i primijetiti da način postupanja i plaćanja putem ugovora o cesijama odstupa od redovne situacije. Saslušanjem navedenih svjedoka D. N. i S.

P. R. sud je utvrdio da je tuženik sa prednikom tužitelja unazad više

godina surađivao na više projekata, te da su se plaćanja za robu tuženika od strane naručitelja vršila ili plaćanjem putem banke ili putem cesija od čega je na cesije otpadalo oko 10% do 15% plaćanja, dok je ostatak bilo plaćanje putem banke. Iz iskaza navedenih svjedoka sud nije mogao utvrditi tvrdnju tužitelja da je tuženik imao saznanje o činjenici da bi prednik tužitelja imao financijske poteškoće, a u prilog navedenom nije iskazala niti saslušana stečajna upraviteljica tužitelja N.

G.. Stoga, u konkretnom slučaju, ne može se smatrati da tuženik nije postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika pri sklapanju predmetnih ugovora o cesijama iz odredbe čl. 10. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05.,

41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO-a) zato što nije provjerio je li tužiteljev račun bio blokiran, odnosno, je li bio sposoban za plaćanje i to samo zato što mu je tužitelj ponudio plaćanje cesijom, a to sve tim više što je riječ o dva ugovora o cesiji, a za tuženika način plaćanja putem cesija nije bio neuobičajeni način plaćanja jer je tuženik i sa drugim svojim poslovnim partnerima vršio takva plaćanja, a što je sud utvrdio saslušanjem svjedoka D. N., a istinitost kojeg iskaza tužitelj

tijekom postupka nije osporio. Osim navedenog tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je ovdje tuženik bio s prednikom tužitelja bliska osoba u vrijeme poduzimanja predmetnih radnji sklapanja ugovora o cesijama, jer isto tijekom postupka nije ni tvrdio, a niti je u prilog navedenome dostavio valjane dokaze, a sve to tim više kad se uzme u obzir i činjenica da se radilo o većem građevinskom projektu na izgradnji objekata u mjestu H. kod V. gdje je prednik tužitelja bio izvođač za

investitora J. u. G. s. V., a prednik tužitelja od tuženikanaručio je samo protuprovalna i protupožarna vrata.

26. Zbog svega navedenog sud je utvrdio da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o cesiji bila ispunjena pretpostavka propisana odredbom čl. 128. st. 1. SZ-a, i to, dakle, da je prednik tužitelja u vrijeme kad je poduzeo predmetne radnje bio nesposoban za plaćanje i da je tuženik u to vrijeme znao za tu nesposobnost, pa je stoga primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

27. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.

1. ZPP-a, a u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a, te je tužitelj dužan naknaditi tuženiku troškove ovog postupka, i to, za rad punomoćnika tuženika za zastupanje na ročištima održanim 25. lipnja 2020. u iznosu od 2.500,00 kuna, 16. lipnja 2021. u iznosu od 2.500,00 kuna, 30. rujna 2021. u iznosu od 2.500,00 kuna, 11. siječnja 2022. u iznosu od 2.500,00 kuna, 28. rujna 2022. u iznosu od 2.500,00 kuna te na ročištu održanom 3. studenoga 2022., također, u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 9. t.

1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa). Isto tako, tuženik ima pravo na naknadu troškova za rad njegovog punomoćnika za sastav žalbe protiv presude zbog ogluhe ovoga suda poslovni broj P-203/14-7 od 28. rujna 2017. u iznosu od 3.125,00 kuna (Tbr. 10. t. 1. Tarife), te za sastav podneska od 19. travnja 2022. u iznosu od 625,00 kuna (Tbr. 8. t. 3. Tarife) jer se ovdje radi o sastavu ostalih podnesaka gdje odvjetniku pripada pravo od 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1., t. 3., t. 6. i t. 7., a budući da je tim podneskom tuženik obavijestio sud da ne postoje uvjeti za održavanje rasprave. Radi iznijetog, a u preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa od 625,00

kuna, i to u visini od 1.875,00 kuna valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova, te je, također, i odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova u visini od 500,00 kuna za zastupanje punomoćnika tuženika na ročištu za objavu presude, a to iz razloga što isti na to ročište nije ni pristupio, a, uostalom sud svoje odluke objavljuje na e-Oglasnoj ploči, pa stoga navedeni trošak nije nužan i opravdan za vođenje ovog postupka. Na kraju tuženik na dosuđene i iznose ima pravo pribrojiti i pripadajući PDV u iznosu od 4.687,50 kuna (Tbr. 42. Tarife). Sud tuženiku, također, nije dosudio zatraženu naknadu troškova za sastav žalbe protiv rješenja ovoga suda poslovni broj P-189/2020-46 od 8. travnja 2022. u iznosu od 1.250,00 kuna, jer sa navedenom žalbom tuženik nije uspio, ona je odbijena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1835/2022. od 3. svibnja 2022. pa stoga ista nije bila potrebna za vođenje ovog postupka. Na kraju sud je tuženiku dosudio i naknadu troškova na ime sudske pristojbe na izjavljenu žalbu protiv navedene presude zbog ogluhe ovoga suda u iznosu od 2.838,00 kuna (Tbr. 3. st. 1. Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama – "Narodne novine" broj 118/18.), dok je u preostalom dijelu iznad dosuđenog dijela, a u iznosu od 100,00 kuna zahtjev tuženika za naknadu troška na ime te pristojbe valjalo odbiti jer se navedeni iznos odnosi na pristojbu na rješenje ovoga suda poslovni broj P-203/2014-12 od 13.

listopada 2017., a kojim je bilo naloženo tuženiku platiti predmetnu sudsku pristojbu na žalbu protiv presude, te taj trošak ne bi za tuženika ni nastao da je predmetnu pristojbu platio u zakonom propisanom roku. Tuženik je zatražio i naknadu troška za sudsku pristojbu na odgovor na tužbu u iznosu od 709,50 kuna, međutim, sukladno odredbi čl. 4. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, pa stoga taj trošak tuženiku nije dosuđen. Varaždin 16. prosinca 2022.

Sudac:

Hugo Wedemeyer, v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda, i to, stranka koja je bila prisutna ili uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dana

objave presude, a stranka koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dostave prijepisa odluke.