Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 Pr-83/2020-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja O.- K. d.d., OIB: . . . , O., zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu O. i partneri d.o.o. u Z., protiv tuženog O. Z., OIB: . . . , iz O., zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu B. & M. D. j.t.d. u O., radi stjecanja bez osnove, nakon glavne i javne rasprave zaključene 30. studenoga 2022., u prisutnosti punomoćnice tužitelja u zamjeni G. V., odvjetnice u O., i punomoćnika tuženika V. B., po objavi 15. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku O. Z., OIB: . . . , iz O., isplatiti tužitelju O.-K. d.d., OIB: . . . , O., iznos od 807.217,96 kn (slovima: osamsto sedam tisuća dvjesto sedamnaest kuna devedeset šest lipa) / 107.136,23 EUR[1] (slovima: sto sedam tisuća sto trideset šest eura dvadeset tri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. listopada 2019. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 1.121,65 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. listopada 2019. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku O. Z., OIB: . . . , iz O., naknaditi tužitelju O.-K. d.d., OIB: . . . , O., trošak parničnog postupka u iznosu 101.249,53 kn (slovima: sto jedna tisuća dvjesto četrdeset devet kuna pedeset tri lipe) / 13.438,12 EUR (slovima: trinaest tisuća četiristo trideset osam eura dvanaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. prosinca 2022. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 2. ožujka 2020. navodi da je tuženik bio zaposlen kod njega temeljem Ugovora o radu od 2. svibnja 2005. i Aneksa Ugovora o radu od 25. studenog 2005. te Managerskog ugovora o pravima, obvezama i ovlaštenjima od 28. studenog 2005. Dana 11. listopada 2010. tužitelj je donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu te Odluku o raskidu Managerskog ugovora. Tuženik je radi utvrđivanja nezakonitosti Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu i Odluke o raskidu Managerskog ugovora pokrenuo parnični postupak pred Općinskim sudom u Osijeku u kojem je donesena presuda posl. br. Pr-235/2010 od 9. lipnja 2011. kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Povodom žalbe tužitelja Županijski sud u O. je rješenjem posl. br. Gž-3477/2011 od 12. siječnja 2012. ukinuo presudu Pr-235/2010 te predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku Općinski sud u O. donio je presudu posl. br. Pr-16/2012 od 15. lipnja 2012. kojom je: a. utvrđeno da je Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu nedopuštena i nezakonita;

b. određen sudski raskid Ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave; c. naloženo tuženiku (ovdje tužitelju) da tužitelju (ovdje tuženiku) na ime naknade plaće isplati novčani iznos od 388.168,32 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama;

d. naloženo tuženiku (ovdje tužitelju) da tužitelju (ovdje tuženiku) na ime naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu isplati novčani iznos od pet prosječnih plaća odnosno ukupan iznos od 67.276,55 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen zahtjev tužitelja (ovdje tuženika) za isplatu novčanog iznosa na ime dodatne tri prosječne plaće;

e. naloženo tuženiku (ovdje tužitelju) da isplati tužitelju (ovdje tuženiku) novčani iznos u visini dvogodišnje bruto plaće iz Managerskog ugovora zbog jednostranog raskida istog, odnosno iznos od 573.462,55 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama;

f. naloženo tuženiku (ovdje tužitelju) da tužitelju (ovdje tuženiku) naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 159.856,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Presuda Pr-16/2012 potvrđena je presudom Županijskog suda u O. posl. br. Gž- 3254/2012 od 4. listopada 2012. pa je tuženik (kao ovrhovoditelj) 26. studenog 2012. Financijskoj agenciji (dalje u tekstu: FINA) podnio zahtjev za izravnu naplatu novčanih tražbina temeljem presude Pr-16/2012. Dana 27. studenog 2012. FINA je naložila bankama da s računa tužitelja (kao ovršenika) zaplijene iznos tražbina dosuđenih presudom Pr-16/2012, pri čemu je na ime naknade zbog jednostranog raskida Managerskog ugovora zaplijenjen novčani iznos od 724.685,64 kn (glavnica od 573.462,55 kn + kamate od 151.223,09 kn), a na ime naknade parničnog troška novčani iznos od 168.503,95 kn (glavnica od 159.856,00 kn + kamate od 8.647,95 kn). Navedeni novčani iznosi preneseni su 29. kolovoza 2013. Tužitelj je protiv presude Pr-16/2012 i presude Gž-3254/2012 5. studenog 2012. podnio reviziju te 26. studenog 2012. dopunu revizije Vrhovnom sudu RH. Dana 28. listopada 2019. tužitelj je primio presudu Vrhovnog suda RH posl. br. Revr 239/2013 od 10. srpnja 2019. kojom su presuda Pr-16/2012 i presuda Gž-3254/2012 djelomično potvrđene (u gore navedenim točkama a, b, c, i d), a djelomično preinačene (u gore navedenim točkama e i f), i to na način da je:

- odbijen tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 573.462,55 kn i pripadajućih zakonskih zateznih kamata zbog jednostranog raskida Managerskog ugovora, te

- preinačena odluka o naknadi parničnog troška na način da je naloženo tužitelju (ondje tuženiku) da tuženiku (ondje tužitelju) na ime naknade parničnog troška isplati novčani iznos od 80.495,31 kn (umjesto ranije dosuđenih 159.856,00 kn).

Tužitelj nadalje citira odredbe članka 1111. stavka 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – dalje u tekstu: ZOO), te navodi da su donošenjem presude VSRH otpale osnove - presuda Pr- 16/2012 i presuda Gž-3254/2012 - na temelju kojih je tuženik naplatio novčani iznos na ime naknade za jednostrani raskid Managerskog ugovora uvećan za iznos zakonskih zateznih kamata te novčani iznos na ime naknade parničnog troška uvećan za iznos zakonskih zateznih kamata, slijedom čega je tuženik tužitelju obvezan naknaditi novčane iznose koji su stečeni na temelju osnove koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Primitkom presude VSRH, tuženik je postao nepošten stjecatelj. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz sudske prakse Vrhovnog suda RH, koji u presudi i rješenju posl. br. Rev 1422/2018 od 22. kolovoza 2018. te presudi posl. br. Rev 3378/2015 od 12. prosinca 2018. u bitnome ističe da primitkom revizijske odluke prestaje savjesnost stjecatelja. Tuženik je presudu VSRH primio 29. listopada 2019. zbog čega je od navedenog dana obvezan platiti zakonske zatezne kamate na novčane iznose koji su naplaćeni na temelju osnove koja je kasnije otpala. Slijedom navedenog, tužitelj u ovom postupku od tuženika potražuje novčani iznos od ukupno 808.339,61 kn (glavnica u iznosu od 573.462,55 kn + kamate u iznosu od 151.223,09 kn te glavnica parničnog troška u iznosu od 79.360,69 kn + kamate u iznosu od 4.293,28 kn) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. listopada 2019. do isplate. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je 7. lipnja 2022. postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje od tuženika 807.217,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. listopada 2019. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 8 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužbeni zahtjev neosnovan kako u osnovi, tako i u pogledu visine. Priznaje da je bio zaposlen kod tužitelja temeljem Ugovora o radu od 2. svibnja 2005. i Aneksa ugovora o radu od 25. studenoga 2005., ali nije bio zaposlen temeljem Menadžerskog ugovora, već je Menadžerskim ugovorom bio imenovan na mjesto direktora mehanizacije. Ne spori da je pokrenuo postupak u kojemu je osporavao odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesenu od strane poslodavca O.-K. d.d. 11. listopada 2011., kao nezakonitu i nedopuštenu i zahtijevao sudski raskid ugovora o radu, te isplatu naknade štete uslijed sudskog raskida. U trenutku kada mu tužitelj poslodavac uručuje odluku o otkazu ugovora o radu, uručuje mu i odluku o raskidu menadžerskog ugovora, u kojem činjenično navodi da ugovor raskida iz onih istih razloga zbog kojih mu jer uručio i odluku o izvanrednom otkazu o radu, odnosno zbog navodno skrivljenog ponašanja i grube povrede ugovorom preuzetih obveza. Prvostupanjski sud je presudio da nema krivnje na strani podnositelja kao radnika, odnosno da nije utvrđena niti jedna povreda radne obaveze zbog koje bi odluka o izvanrednom otkazu bila opravdana, te usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti i nezakonitosti odluke o otkazu, usvojio je i zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu i naknadu štete uslijed sudskog raskida. U skladu s odredbom članka 20. sklopljenog menadžerskog ugovora od 28. studenoga 2015. sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom, tim ugovorom ugovorene otpremnine, koju se poslodavac obvezuje isplatiti ukoliko jednostrano raskine ugovor prije njegovog isteka. Županijski sud u O. presudom br. Gž-3254/2012 od 4. listopada 2012. odbio je žalbu tužitelja, u tom postupku tuženika, te potvrdio prvostupanjsku odluku u cijelosti. Nakon toga tuženik podnosi reviziju 5. studenoga 2012., povodom koje VSRH donosi presudu na način da odbija reviziju u dijelu kojim se pobijaju prvostupanjska i drugostupanjska odluka kojom je usvojen tužbeni zahtjev za utvrđenjem odluke o izvanrednom otkazu nedopuštenom, prihvaćen sudski raskid ugovora o radu, naložena isplata razlike neisplaćene plaće i naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, dok preinačuje prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatom otpremnine ugovorene menadžerskim ugovorom. Tuženik nadalje analizira presudu Vrhovnog suda RH u dijelu u kojem su prvostupanjska i drugostupanjska odluka preinačene, a pogotovo obrazloženje tog dijela presude, te navodi da je protiv iste podnio ustavnu tužbu. Na ročištu 15. rujna 2021. tuženik iznosi da je za revizijsku odluku saznao tek podnošenjem ove tužbe odnosno primitkom tužbe u ovom predmetu, da odluku VSRH nije primio tuženik, a u trenutku donošenja odluke nije više imao punomoćnika. Punomoćnik tuženika priznaje da je kao punomoćnik zastupao tuženika i u predmetu Pr-235/10, ali tuženika nije uspio obavijestiti o odluci VSRH, budući se tuženik tada nalazio na privremenom radu u Njemačkoj. Prema odredbama ZPP-a koje određuje pitanje punomoći, punomoć dana odvjetniku u parničnom postupku vrijedi isključivo do zaključenja odnosno do pravomoćnosti odluke u tom postupku. Nakon pravomoćnosti za revizijski postupak treba nova punomoć koja odvjetniku nije dana, tako da je upitan primitak revizijske odluke i tijek zateznih kamata u odnosu na njegovo poštenje odnosno nepoštenje. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva iz razloga što nije primio iznos koji tužitelj zahtjeva ovom tužbom. Na ročištu 30. studenoga 2022. tuženik, u odnosu na zahtjev tužitelja za povrat isplaćenog iznosa od 573.462,55 kn sa kamatama, ističe da se radilo o isplati iznosa dvogodišnje brutto plaće te je on temeljem odredbe članka 25. stavka 6. Zakona o porezu na dohodak bio u obavezi poreznoj upravi platiti doprinose na primljeni iznos, koja obaveza je propisana zakonom, pa tužitelj od tuženika može zahtijevati samo ono što je on stvarno primio, i može od porezne uprave zahtijevati povrat doprinosa.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o radu od 2. svibnja 2005. (list 6-7 spisa), Anex Ugovora o radu od 25. studenoga 2005. (list 8 spisa), Managerski ugovor od 28. studenoga 2005. (list 9-14 spisa), Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. listopada 2010. (list 15 spisa), Odluku o raskidu Managerskog ugovora od 11. listopada 2010. (list 16 spisa), Zahtjev za izravnu naplatu od 26. studenoga 2012. (list 45-46 spisa), specifikaciju naplata po Pr-16/2012-1 (list 48-51 spisa), izvadak o stanju i prometu po računu (list 52 spisa), saldakonti karticu (list 53 spisa), ustavnu tužbu (list 86-93 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka D. V. iz O. (stranica 119-123 spisa), iskaz sudskog vještaka D. V., izvršio uvid u spis ovoga suda posl.br. Pr-16/2012 te u drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Nije izveden dokaz saslušanjem tuženika, a na okolnost primitka presude Vrhovnog suda R. H., budući se radi o okolnosti koju je sud utvrdio temeljem dokumentacije priležeće spisu. Tuženik je odbijen i s prijedlogom za pribavu podataka od Porezne uprave na okolnost koliko je tuženiku s osnova poreza i doprinosa naplaćeno iz ukupno utuženog iznos, iz razloga što tuženik niti u odgovoru na tužbu, tijekom postupka, niti neposredno nakon dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka nije iznosio taj prigovor, tim više što niti na ročište 30. studenoga 2022. nije dostavio dokaz da bi bilo kakovih uplata od strane tuženika na koje se poziva.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnova stjecanja bez osnove isplati iznos od 807.217,96 kn s pripadajućom kamatom.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da je tuženik bio zaposlen kod tužitelja temeljem Ugovora o radu od 2. svibnja 2005. i Aneksa Ugovora o radu od 25. studenog 2005., kao i da je 28. studenog 2005. sklopio s tužiteljem Managerski ugovor o pravima, obvezama i ovlaštenjima,

- da je 11. listopada 2010. tužitelj donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu te Odluku o raskidu Managerskog ugovora,

- da je tuženik radi utvrđivanja nezakonitosti Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu pokrenuo parnični postupak pred Općinskim sudom u O. koji je presudom posl. br. Pr-235/2010 od 9. lipnja 2011. odbio tužbeni zahtjev,

- da je Županijski sud u O. rješenjem posl. br. Gž-3477/2011 od 12. siječnja 2012. ukinuo presudu Pr-235/2010 od 9. lipnja 2011. te predmet vratio na ponovno suđenje,

- da je ponovljenom postupku Općinski sud u O. donio presudu posl. br. Pr- 16/2012 15. lipnja 2012. kojom je, među ostalim, naloženo tuženiku (ovdje tužitelju) da isplati tužitelju (ovdje tuženiku) zbog jednostranog raskida Managerskog ugovora novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 573.462,55 kn, a koji iznos odgovara vrijednosti dvogodišnje bruto plaće koja je isplaćena tužitelju temeljem tog ugovora, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2010. pa do isplate; te je naloženo tuženiku (ovdje tužitelju) da tužitelju (ovdje tuženiku) naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 159.856,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. lipnja 2012. pa do isplate,

- da je presuda Pr-16/2012 od 15. lipnja 2012. potvrđena presudom Županijskog suda u O.posl. br. Gž-3254/2012 od 4. listopada 2012.,

- da je tužitelj (kao ovrhovoditelj) 26. studenog 2012. Financijskoj agenciji (dalje u tekstu: FINA) podnio Zahtjev za izravnu naplatu novčanih tražbina temeljem presude Općinskog suda u O. posl. br. Pr-16/2012 od 15. lipnja 2012.,

- da je tuženik (ovdje tužitelj) protiv presude Pr-16/2012 od 15. lipnja 2012. i presude Gž-3254/2012 od 4. listopada 2012. podnio reviziju Vrhovnom sudu RH,

- da su presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Revr 239/2013 od 10. srpnja 2019. presuda Pr-16/2012 od 15. lipnja 2012. i presuda Gž-3254/2012 od 4. listopada 2012. djelomično preinačene i to na način da je: odbijen tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 573.462,55 kn i pripadajućih zakonskih zateznih kamata koje teku od 27. listopada 2010. pa do isplate, zbog jednostranog raskida Managerskog ugovora, te preinačena odluka o naknadi parničnog troška na način da je naloženo tuženiku (ovdje tužitelju) da tužitelju (ovdje tuženiku) na ime naknade parničnog troška isplati novčani iznos od 80.495,31 kn (umjesto ranije dosuđenih 159.856,00 kn),

- da je tužitelj (ovdje tuženik) protiv presude Vrhovnog suda R. H. posl. br. Rev 239/2013 od 10. srpnja 2019. podnio ustavnu tužbu koju je Ustavni sud R. H. rješenjem broj: U-III-4838/2019 od 22. rujna 2021. odbacio.

7. Spornim se ukazuju pravna osnova i visina potraživanja.

8. Tužitelj je prvotno postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 808.339,61 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2019. pa do isplate. Nakon provedenog financijskog vještačenja, 7. lipnja 2022. tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje od tuženika iznos od 807.217,96 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2019. pa do isplate. Proizlazi da je tužitelj podneskom od 7. lipnja 2022. smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 1.121.65 kn, kojem smanjenju, a koje se ima smatrati djelomičnim povlačenjem, se tuženik nije protivio, pa je u odnosu na povučeni dio valjalo odlučiti kao u točci I. izreke rješenja.

9. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na institutu stjecanja bez osnove koji je reguliran odredbom članka 1111. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – dalje u tekstu: ZOO), a kojim je propisano da se o stjecanju bez osnove radi kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.), kao i da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3.).

9.1. Svoj zahtjev tužitelj činjenično obrazlaže na način da je tuženik, kao ovrhovoditelj, podnio FINA-i Zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja kao ovršenika na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u O. posl. br. Pr- 16/2012 od 15. lipnja 2012., slijedom čega je FINA, postupajući sukladno ovršnoj ispravi, isplatila na račun tuženika na ime naknade zbog jednostranog raskida Managerskog ugovora novčani iznos od 724.685,64 kn (glavnica od 573.462,55 kn + kamate od 151.223,09 kn), a na ime naknade parničnog troška novčani iznos od 168.503,95 kn (glavnica od 159.856,00 kn + kamate od 8.647,95 kn), nakon čega je presuda Općinskog suda u O. posl. br. Pr-16/2012 od 15. lipnja 2012. presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Revr 239/2013 od 10. srpnja 2019. preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 573.462,55 kn i pripadajućih zakonskih zateznih kamata koje teku od 27. listopada 2010. pa do isplate, zbog jednostranog raskida Managerskog ugovora, te preinačena odluka o naknadi parničnog troška na način da je naloženo tuženiku (ovdje tužitelju) da tužitelju (ovdje tuženiku) na ime naknade parničnog troška isplati novčani iznos od 80.495,31 kn.

9.2. Tuženik spori da bi primio iznos koji tužitelj zahtjeva ovom tužbom, pa je na tu okolnost provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku D. V. iz O., koja je utvrdila:

- da je tuženik kao ovrhovoditelj, a temeljem pravomoćne presude Županijskog suda u O. broj Gž-3254/2012 od 4. listopada 2012., 26. studenoga 2012. FINA-i podnio zahtjev za izravnu naplatu novčanih sredstava,

- da je 27. prosinca 2012. FINA naložila bankama da sa računa tužitelja (ovršenika) izvrše zapljenu novčanih sredstava temeljem gore navedene presude,

- da je za jednostrani raskid Menagerskog Ugovora izvršena zapljena novčanog iznosa u visini od 573.462,55 kn glavnice i 151.223,09 kn zakonskih zateznih kamata što iznosi ukupno po toj osnovi 724.685,64 kn,

- da je dosuđeni iznos troška u visini od 159.856,00 kn zaplijenjen uvećanjem za zakonske zatezne kamate u iznosu od 8.647,95 kn, što po toj osnovi predstavlja iznos od 168.503,95 kn,

- da je u povodu revizije presudom Vrhovnog suda odbijen tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 573.462,55 kn, i pripadajućih zakonskih zateznih kamata zbog jednostranog raskida Menagerskog ugovora te je preinačena odluka o naknadi parničnog troška na način da je naloženo isplatiti 80.495,31 kn troška umjesto 159.856,00 kn,

- da obračunata zakonska zatezna kamata na iznos troška od 159.856,00 kn u razdoblju od 15. lipnja 2012. do 27. studenoga 2012. iznosi 8.647.95 kn,

- da zakonska zatezna kamata na novo utvrđeni iznos troška iznosi 5.476,32kn dakle, trošak u visini od 80.495,31 kn + zakonska zatezna kamata 5.476,32 kn = 85.971,63 kn,

- da je plaćeno 168.503,95 kn - 85.971,63 kn = 82.532,32 kn, i to 79.360,69 kn glavnice i 3.171,63 kn zakonskih zateznih kamata.

- da je slijedom iznijetog za jednostrani raskid isplaćena glavnica u iznosu 573.462,55 kn i kamata na taj iznosu od 151.223,09 kn što ukupno iznosi 724.685,64 kn, te da je za trošak isplaćena glavnica u iznosu 79.360,69 kn i kamata na taj iznos od 3.171,63 kn što ukupno iznosu 82.532,32 kn, dakle da je tuženiku sveukupno isplaćen iznos od 807.217,96 kn.

9.3. Temeljem iznijetog proizlazi da je tuženik po osnovi koje je kasnije otpala naplatio u postupku izravne naplate od tužitelja iznos od 724.685,64 kn (573.462,55kn glavnice i 151.223,09 kn kamate) na ime jednostranog raskida i iznos od 82.532,32 kn (79.360,69 kn glavnice i 3.171,63 kn kamata) na ime troška što ukupno daje iznos 807.217,96 kn.

9.4. Nadalje, tuženik u odnosu na zahtjev tužitelja za povrat isplaćenog iznosa od 573.462,55 kn sa kamatama, ističe da se radilo o isplati iznosa dvogodišnje bruto plaće te je on temeljem odredbe članka 25. stavka 6. Zakona o porezu na dohodak bio u obavezi poreznoj upravi platiti doprinose na primljeni iznos, koja obaveza je propisana zakonom, pa tužitelj od tuženika može zahtijevati samo ono što je on stvarno primio, i može od porezne uprave zahtijevati povrat doprinosa.

9.5. Prema odredbi članka 20. Managerskog ugovora od 28. studenoga 2005., a temeljem kojeg je tuženiku presudom Općinskog suda u O. posl.br. Pr-16/2012 od 15. lipnja 2012. dosuđen iznos od 573.462,55 kn u slučaju jednostranog otkaza ugovora od strane društva, vidljivo je da se radi o otpremnini koja se utvrđuje u visini od dvije godišnje plaće i isplaćuje isključivo u gotovom novcu u bruto iznosu (list 13 spisa). Dakle, iznos od 573.462,55 kn koji je dosuđen tuženiku i koji je tuženik u postupku izravne naplate u cijelosti naplatio predstavlja otpremninu.

9.6. Porezni režim otpremnine uređen je Pravilnikom o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine ("Narodne novine" broj 120/12.) važećem u trenutku naplate potraživanja tuženika, kojim je propisano da obračun otpremnine vrši poslodavac za radnika (članak 1. stavak 1.), da je kod obračuna otpremnine jedan dio otpremnine neoporeziv, dok je drugi dio otpremnine oporeziv, time da se kod oporezivog dijela otpremnine plaćaju doprinosi za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti (I. stup), za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (II. stup) te iznos predujma poreza i prireza porezu na dohodak iz oporezivog iznosa otpremnine, pa da radniku u konačnici ostaje za isplatu otpremnina koju čini zbroj neoporezivog iznosa i neto od oporezivog iznosa otpremnine (članak 4. i 5.).

9.7. Pošto je u konkretnom slučaju do naplate došlo u postupku izravne naplate, to je tuženiku na račun isplaćen ukupno dosuđen iznos od 573.462,55 kn, dakle tužitelj kao poslodavac nije izvršio propisani obračun otpremnine, već je tuženik naknadno bio dužan obračunati otpremninu na način kako je to propisano Pravilnikom o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine, tako da je istom na kraju od ukupno isplaćenog iznosa preostao iznos otpremnine koji čini zbroj neoporezivog iznosa i neto od oporezivog iznosa otpremnine. Kraj takvog utvrđenja postavlja se pitanje je li tuženik dužan tužitelju vratiti cjelokupni iznos koji je naplatio u postupku izravne naplate ili samo iznos koji mu je preostao nakon oporezivanja.

9.8. Prema stavu ovoga suda, a temeljem odredbe članka 1111. stavka 1. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je stekao na temelju osnove koja je kasnije otpala, dakle tužitelj ima pravo i na povrat iznosa koji je tuženik kasnije bio eventualno u obvezi uplatiti na ime porezne obveze. Tražbina tuženika prema tužitelju je upravo cjelokupni bruto iznos bez obzira što tuženik sa dijelom tog iznosa ne može slobodno raspolagati već bi se iz tog iznosa trebala namiriti i ostala davanja, a sukladno obračunu otpremnine. Stoga ovaj sud zaključuje kako bruto iznos, bilo plaće, bilo otpremnine, i drugih tražbina iz radnog odnosa koja se utvrđuju u bruto iznosu, u širem smislu, predstavlja imovinu samog radnika. Upravo stoga ovaj sud nije našao za potrebnim provoditi vještačenje na utvrđenje okolnosti koliko točno od iznosa od 573.462,55 kn je tuženiku ostalo nakon plaćanja porezne obveze, budući ta okolnost nije od utjecaja na presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

10. Na ukupno utuženi iznos tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu počev od 29. listopada 2019., tvrdeći da mu zakonska zatezna kamata pripada od dana kada je tuženik postao nepošten stjecatelj, time da je tuženik postao nepošten 29. listopada 2019. jer da je tada po punomoćniku primio odluku Vrhovnog suda R. H. posl. br. Revr 239/2013 od 10. srpnja 2019.

10.1. Tuženik spori da je 29. listopada 2019. primio odluku Vrhovnog suda R. H. posl. br. Revr 239/2013 od 10. srpnja 2019., već navodi da je za revizijsku odluku saznao tek podnošenjem ove tužbe odnosno primitkom tužbe u ovom predmetu.

10.1.1.

Uvidom u ustavnu tužbu koju je tuženik po punomoćniku V. B., odvjetniku u O., 27. studenoga 2019. podnio protiv presude Vrhovnog suda R. H. posl. br. Revr 239/2013 od 10. srpnja 2019., utvrđeno je (list 86 spisa) da je sam tuženik naveo kako je odluku Vrhovnog suda R. H. primio 29. listopada 2019. te se pri tom još i pozvao na dostavnicu koja se nalazi u spisu Općinskog suda u O. u posl. 10.1.2.

Uvidom u spis ovoga suda posl.br. Pr-16/2012. (stari broj Pr-235/10) utvrđeno je da je punomoćnik tuženika u tome predmetu V. B., odvjetnik u O., 29. listopada 2019. primio odluku Vrhovnog suda R. H. posl. br. Revr 239/2013 od 10. srpnja 2019. (stranica 348 spisa spisa Pr-16/2012).

10.1.3.

Slijedom iznijetog proizlazi da je tuženik 29. listopada 2019. saznao za revizijsku odluku, budući je tog dana njegov punomoćnik, koji ga je zastupao u spisu Pr-16/2012, primio navedenu odluku. Pri tome od utjecaja na primitak odluke nije okolnost da bi eventualno punomoćniku tuženika prestala punomoć za zastupanje, jer da je to uistinu bilo tako tada bi dužnost punomoćnik tuženika bila da o toj odluci obavijesti stranku ili da odluku pisanim putem vrati sudu koji mu je dostavio tu odluku uz napomenu da više nije punomoćnik te stranke, a što punomoćnik tuženika nije učinio. Nadalje ne stoji niti tvrdnja punomoćnika tuženika da tuženika nije uspio obavijestiti o revizijskoj odluci jer da se tuženik tada nalazio na privremenom radu u Nj.. Naime, kod podnošenja ustavne tužbe tuženik je u privitku pod 1. naveo da prilaže i posebnu punomoć (list 92 spisa), dakle tu punomoć je tuženik morao potpisati prije podnošenja ustavne tužbe 27. studenog 2019.

10.1.4. Odredbom članka 1115. ZOO-a je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Primitkom revizijske odluke tuženik je postao nepošten, jer je tada saznao da je otpala osnova temeljem koje mu je naplaćen utuženi iznos, pa je na utuženi iznos dužan platiti zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana kada je postao nepošten, odnosno od 29. listopada 2019. pa do isplate.

11. Obzirom na sve naprijed iznijeto tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos od 807.217,96 kn koji mu je isti isplatio na temelju pravomoćne i ovršne sudske odluke koja je ukinuta povodom izvanrednog pravnog lijeka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2019. pa do isplate, po stopi kako je propisana odredbom članka 29. stavka 1. ZOO-a.

12. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda R. H., 70/19. i 80/22. – dalje u tekstu: ZPP) i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak zastupanja i to: sastav tužbe u iznosu 12.108,27 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje u tekstu: Tarifa), sastav podneska od 28. travnja 2021. u iznosu 12.108,27 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu 16. lipnja 2021. u iznosu 750,00 kn (Tbr. 9. točka 5. Tarife), zastupanje na ročištu 15. rujna 2021. u iznosu 12.108,27 kn (Tbr. 9. točke 1. Tarife), sastav podneska od 7. lipnja 2022. u iznosu 12.108,27 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu 18. listopada 2022. u iznosu 12.108,27 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i zastupanje na ročištu 30. studenoga 2022. u iznosu 12.108,27 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 73.399,62 kn što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 91.749,53 kn. Tužitelju je dosuđen i trošak plaćenog i utrošenog predujma za vještačenje u iznosu 2.000,00 kn, zatim sudska pristojba na tužbu u iznosu 2.500,00 kn te sudska pristojba za presudu u iznosu 5.000,00 kn. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 101.249,53 kn na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 15. prosinca 2022. kao dana donošenja presude pa do isplate, o čemu je odlučeno u točci II. izreke rješenja.

12.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 29. rujna 2021., jer se radi o podnesku u kojem se tužitelj očituje na navode tuženika iznijete na ročištu 15. rujna 2021., na kojem ročištu je tužitelj bio zastupan po punomoćniku - odvjetniku pa se već na tom ročištu mogao očitovati na iznijete navode. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 9. studenoga 2022., budući se istim opet očitovao na tijek postupka na ročištu 18. listopada 2022. na kojem je bio zastupan po punomoćniku odvjetniku, pa se radi o podnesku koji nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Također, nije mu dosuđen niti iznos od 500,00 kn na ime plaćenog predujma za vještačenje jer se radi o neutrošenom iznosu koji će tužitelju biti vraćen.

13. Obzirom na iznijeto odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku 15. prosinca 2022.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Odvjetničko društvo O. i partneri d.o.o. Z.

2. Odvjetničko društvo B. & M. D. j.t.d. u O.

Broj zapisa: eb316-63969

Kontrolni broj: 0d1b8-8ae83-ab3c4

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=LJILJANA JAKŠA, L=OSIJEK, O=OPĆINSKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.