REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3508/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Zoran Špehar i Tomislav Špehar, odvjetnici Odvjetničkog društva Špehar & Špehar iz Zagreba, protiv tuženice ĆO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Emil Kota, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-315/2019-2 od 29. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4226/14- 38 od 23. listopada 2018., u sjednici održanoj 15. prosinca 2022.,

r i j e š i o  j e :

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-315/2019-2 od 29. travnja 2019. i Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4226/14-38 od 23. listopada 2018. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražena isplata iznosa od 93.025,01 kunu sa zateznom kamatom kako je to specificirano u točki I. izreke. Ujedno je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

2. Drugostupanjskom su presudom odbijene žalbe tužiteljice kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužiteljica pozivom na odredbu članka 382. stavka 2. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili ukinu u cijelosti obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženica je odgovorila na žalbu tužiteljice, ocijenila ju je neosnovanom te ju je predložila odbiti.

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

6. Prema odredbi članka 382. stavka 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (izvanrednu reviziju), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

7. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe članka 382. stavka 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da pitanje sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. U reviziji tužiteljica postavlja pitanja:

- ocjenjuje li se (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva vlasnika za naknadu za korištenje nekretnine primjenom odredbe članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ili primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima o uporabi tuđe stvari u svoju korist;

- je li za (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva vlasnika prema nepoštenom posjedniku za naknadu koristi koju bi stvar (nekretnina) dala da ih nije zanemario nepošteni posjednik, prema članku 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, bitna pretpostavka da je nepošteni posjednik ostvarivao prihod iznajmljivanjem nekretnine, ili pravo na tu naknadu pripada vlasniku već samom činjenicom što je nepošteni posjednik posjedovao njegovu stvar, dakle usprkos tome što nepošteni posjednik nije ostvarivao nikakav prihod od iznajmljivanja nekretnine? 9. Predmet je postupka zahtjev tužiteljice protiv tuženice za isplatu iznosa od 93.93.025,01 kunu s pripadajućom zateznom kamatom po osnovi naknade za korištenje nekretnine u vlasništvu tužiteljice, stan broj 8, površine 35,81 m2, na drugom katu zgrade u [adresa], sagrađene na čest. br. 1463/2 zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], bez pravne osnove, u razdoblju od srpnja 2009. do lipnja 2014.

10. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužiteljica UO upisana kao zemljišnoknjižna vlasnica stana broj 8, površine 35,81 m2, na drugom katu zgrade anagrafske oznake [adresa]/II, sagrađene na čest. br. 1463/2 zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], a njezino je pravo vlasništva upisano u zemljišnu knjigu temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 16. kolovoza 2004. i u zemljišnoj knjizi provedeno 7. svibnja 2013. na temelju prijedloga od 28. prosinca 2012.

10.1. Između stranaka nije bilo sporno da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj P-2558/09 od 2. srpnja 2010. donesenom u predmetu po tužbi tužiteljica UO, ZO i OO protiv tuženica KO i ĆO, utvrđen ništavim Darovni ugovor zaključen između HO kao darodavca i tuženice KO kao daroprimca od 11. kolovoza 1992. o darovanju stana u [adresa]. Također nije bilo sporno da je citiranom presudom utvrđen ništavim Ugovor o prodaji nekretnine od 27. studenoga 1992. zaključen između tuženice KO kao prodavateljice i tuženice ĆO, kao kupca o kupnji stana u [adresa]. Konačno, nije bilo sporno ni da je spomenutom presudom broj P-2558/09 od 2. srpnja 2010. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7870/10 od 13. ožujka 2012. naloženo tuženicama KO i ĆO predati tužiteljima UO, ZO, DO u posjed stan u [adresa]/[adresa], stan broj 8, slobodan od osoba i stvari.

10.2. U postupku je nadalje utvrđeno i da je rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj Ovrs-323/13 od 22. listopada 2013. određena ovrha protiv KO i ĆO radi ispražnjenja i predaje u posjed ovrhovoditeljici UO nekretnine - stana u [adresa]/[adresa], stan broj 8, kao i da je uredovanjem sudskog ovršitelja 22. rujna 2014. ovrha provedena iseljenjem jer je sudski ovršitelj predao predmetni stan ovrhovoditeljici slobodan od osoba i stvari, čime je ovrha dovršena. Ujedno je utvrđeno da tužiteljica nije dokazala da je tuženica u utuženom razdoblju ostvarivala prihod iznajmljivanjem predmetne nekretnine iako je bila u njezinu posjedu i njome slobodno raspolagala.

11. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su u primjeni odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125//, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) odbili tužbeni zahtjev smatrajući da tužiteljica u ovom postupku traži korist koju je tuženica imala za vrijeme posjedovanja njezinog stana bez pravne osnove, a da je za osnovnost takvog zahtjeva odlučno dokazati da je tuženica ostvarila korist iznajmljivanjem stana što u postupku nije utvrđeno.

12.1. Po ocjeni revizijskog suda naznačena su pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda suprotno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 14. studenoga 2013. koje je izraženo upravo u vezi s konkurencijom takozvanog verzijskog zahtjeva iz članka 1120. ZOO. i sporednog zahtjeva za reivindikaciju, i to zahtjeva za naknadu koristi od stvari od nepoštenog posjednika iz članka 165. ZVDSP, a koje pravno shvaćanje glasi:

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP), prema kojim je odredbama samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."

12.2. Osim toga, prema pravnom shvaćanju ovoga suda zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela VSRH od 1. ožujka 2021. broj Su-IV-16/2021-5:

"U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.".

13. Imajući na umu izražena pravna shvaćanja, valja ocijeniti da je u primjeni navedenih zakonskih odredaba posve neodlučno što tuženica u utuženom razdoblju nije iznajmljivala stan ili što u stanu nije stanovala, već je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučno da je tuženica u utuženom razdoblju onemogućila tužiteljicu kao vlasnicu ili predmnijevanu vlasnicu da stanom raspolaže, odnosno da ga iznajmi drugima uslijed čega je tužiteljica bila onemogućena ostvarivati korist u visini najamnine za stan. Pritom se ne radi o naknadi štete, već o koristima koje bi tužiteljica imala da je mogla koristiti predmetnu nekretninu.

14. Prema tome, ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva primjenom odredbe članka 1120. ZOO, nižestupanjski sudovi postupili su suprotno izraženom shvaćanju, čime su pogrešno primijenili materijalno pravo.

15. Budući da su zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi propustili osnovanost tužbenog zahtjeva raspraviti primjenom odredbe članka 164. stavka 1., odnosno članka 165. stavka 1. ZVDSP, dakle propustili su utvrditi odlučnu činjenicu je li i kada je tuženica postala nepoštena posjednica nekretnine tužiteljice, to nije bilo uvjeta za preinaku presude već je na temelju odredbe članka 395. stavka 2. ZPP valjalo obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zagreb, 15. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić