Broj:10.P-1159/2018-36

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz O., OIB

, zastupanog po punomoćnici M. K.., odvjetnici iz O..,

protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB,

zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva Š. & p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. studenog 2022., u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika tužitelja T. R., odvjetnicu iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika N. K. D., odvjetnice iz

O., nakon donošenja i objave dana 15. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: , od 4.10.2005., koji ugovor je zaključen između

tužitelja A.B., B. OIB: i

A. b. d.d. Z., OIB:, R. c. z.

S. i B., O., 4.10.2005., kojima se glavnica kredita

veže za valutu švicarski franak i dijelovi ugovornih po javnom bilježniku V. R. iz B. M. pod brojem: OU-327/2005 dana odredbi o ugovornoj kamati.

II/ Nalaže se tuženoj A. B. d.d. Z., OIB: , isplatiti tužitelju A. B., B. M., OIB:, s naslova više plaćenih iznosa kamata, iznos od 7.385,45

kn/980,22 eura[1] (slovima: sedamtisućatristoosamdesetpetkunaičetrdesetpetlipa/ devetstoosamdeseteuraidvadesetdvacenta), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koje teku od 22. studenoga 2010. pa do isplate, i to: od 22. studenoga 2010. do 30. lipnja 2011.god. po stopi od 14%, od 01.07.2011.god. pa do 31. srpnja 2015. po stopi od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14%, od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05%, od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88%, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 %, od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41%, od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018, po stopi od 7,09%, a od 01. srpnja 2018. pa do isplate po stopi od 6,82%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, stopa zateznih kamata se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženoj A. B. d.d. Z., OIB: isplatiti tužitelju A. B., B. M., OIB: s naslova tečajne razlike, iznos od 25.929,65 kn/3.441,46 eura (slovima: dvadesetpettisućadevetstodvadesetdevetkunaišezdesetpetlipa/tritisuće četiristočetrdesetjedaneuroičetrdesetšestcenti), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koje teku od 22. studenoga 2010. pa do isplate, i to: od 22. studenoga 2010. do 30. lipnja 2011.god. po stopi od 14%, od 01.07.2011.god. pa do 31. srpnja 2015. po stopi od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14%, od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05%, od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88%, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7.68 %, od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41%, od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09%. a od 01. srpnja 2018. pa do isplate po stopi od 6,82%, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, stopa zateznih kamata se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženoj A. B. d.d. Z., OIB: , platiti tužitelju A. B., B. M., OIB:, prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 14.133,00 kuna/1.875,77 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi od 6,82 %, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, stopa zateznih kamata se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je s prednikom tuženika S. b. d.d. O., sklopio Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj, dana 23. rujna 2005., koji je

potvrđen dana 4. listopada 2005., od strane javnog bilježnika V. R. iz B. M., pod brojem OU-327/05, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 45.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 15 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva, a koja se od početnih 4,90% godišnje, u periodu od 4. listopada 2005., pa do 2010., do otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tuženik je tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude i to Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna i Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj, kao korisnik kredita, ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom na osnovu koje bi mogao precizirati svoje potraživanje, a koje mu tuženik na njegovo traženje nije dostavio, te predlaže da sud obveže tuženika na dostavu potrebne dokumentacije i to: ugovor o kreditu, pregled prometa po kreditu, specifikaciju uplata i obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima od dana podizanje kredita do konačne otplate. Stoga tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući kako je manifestacijski zahtjev tužitelja za pribavom dokumentacije od tuženika neosnovan jer bi tužitelj trebao raspolagati sa svim potvrdama i uplata po Ugovoru o kreditu, a tužitelj je redovito od tuženika dobivao obavijesti o promjenama kamatnih stopa zajedno s novim otplatnim planovima. Ujedno ističe prigovor zastare navodeći da se u predmetnom slučaju primjenjuje zastarni rok od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a sukladno članku 226. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako sud nije vezan za utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda na koji se poziva tužitelj jer tada važeći Zakon o zaštiti potrošača uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe. Odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako je uočljiva, a u navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita pa slijedom navedenog nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno Zakonu o zaštiti potrošača/03. Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja, potvrdi je Vrhovni sud RH u presudi i rješenju broj Revt-249/14, od 9. travnja 2015., a isto je potvrdio i sud Europske Unije u presudi C-186/16, od 20. rujna 2017. Odredba o valutnoj klauzuli izrijekom je dopuštena Zakonom o obveznim odnosima pa ugovorna odredba koja se temelji na važećem zakonu ne može sama po sebi uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Netočni su navodi tužitelja da mu od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti po rizicima vezanim za zaključenje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Naime, tuženik je prije sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF. Tuženik podjednako kao i tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanja tečaja kune prema švicarskom franku, a također su i guverneri HNB-a u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF i to zbog činjenice da HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta CHF za razliku od EUR valute nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju pa tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik. Tuženik navodi kako odredba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna jer tuženik smatra da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva u navedenom Ugovoru o kreditu. Tuženik je već od 1. siječnja 2011., uskladio svoje poslovanje s relevantnim odredbama Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o zaštiti potrošača, a uprava tuženika utvrdila je metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama koja je u primjeni od 1. siječnja 2011., i koja se mijenjala u skladu s promjenama koje su donesene zakonima. Tužitelj pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna ili da bi trebala biti fiksna što je netočno, jer je tužitelj na takav ugovor s promjenjivom kamatnom stopom pristao iako je imao izbora prilikom sklapanja ugovora zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva kamatna stopa. Tuženik smatra kako u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva ponovno ističući kako je nastupila zastare pa sve iznose koje tužitelj potražuje kao i metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu. Tužitelj koji je svjesno, slobodno i izričito ugovorio promjenjivu kamatnu stopu i odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, smatra da kamatna stopa zapravo mora ostati fiksna za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu te da je zapravo ugovorio kunski kredit čime se gubi smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koje je potpuno zakonito. Tuženik osporava i tijek zateznih kamata. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: E-izvadak iz sudskog registra za tuženika; Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: od 4. listopada 2005.; odluka suda Europske Unije broj C-

186/16, od 20. rujna 2017.; odluka VSRH broj Revt-249/2014, (strana 17.), od 9. travnja 2015.; transkript emisije na radiju 101 pod nazivom: Aktualnosti 101, od 8. srpnja 2005.; bilten o bankama iz kolovoza 2006. (strana 7-12); osvrt na kredite stanovništva uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF od 25. travnja 2013.; dokument tuženika "Tendencije CHF u nepovoljnom globalnom okruženju" od 2. studenog 2011.; dokument tuženika "Random walk model kretanja tečaja" od 1. ožujka 2013.; Mišljenje nezavisnog odvjetnika Nilsa Wahla, od 27. travnja 2017., rješenje Ustavnog suda RH, U-1/392/2011; dopis tuženika koji je slan korisnicima kredita; odluka Županijskog suda u Puli, broj Gž-2658/2012; odluka Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-2462/03, od 12. prosinca 2005.; izvadak iz članka HNB-a "Često postavljana pitanja i odgovori iz područja zaštite potrošača i tržišnog natjecanja" objavljenog na službenoj stranici HNB-a, strana 59. Biltena HNB-a, broj 176., iz prosinca 2011.; dopis HNB-a od 27. ožujka 2017.; Aktualnosti Hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 21/14; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Rezultat d.o.o. iz Osijeka i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 9. ožujka 2020., i očitovanje vještaka na primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje od 8. travnja 2020., na ročištu od 16. studenog 2022., te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

4. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka slijedi da je tužitelj u razdoblju od 1. prosinca 2005., do 22. studenog 2010., kada je izvršena prijevremena otplata predmetnog kredita, za povrat kredita u iznosu od 45.126,85 CHF (glavnice 45.000,00 CHF i 126,85 CHF interkalarne kamate) trebao po ugovoru vratiti odnosno uplatiti tuženiku iznos od 54.946,76 CHF, a na ime kamata iznos od 9.819,43 CHF. Zbog promjene kamatnih stopa u razdoblju otplate, od 1. prosinca 2005., do 22. studenog 2010., za povrat kredita u iznosu od 45.126,85 CHF, korisnik kredita je banci vratio iznos od 56.433,68 CHF, a od toga kamata u iznosu od 11.306,83 CHF. Platio je i trošak za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.860,58 kuna. Preplata po osnovi povećanja kamatne stope po predmetnom ugovoru iznosi 1.486,90 CHF, ili preračunato po srednjem tečaju Addiko banke na dan dospijeća plaćanja iznosi 7.385,45 kuna. Dana 23. rujna 2005., izvršena je isplata korisniku kredita po srednjem tečaju A. b. koji je na taj dan bio 4,792108 kuna za jedan CHF.

Ukupni anuiteti po ugovoru iznose 263.310,78 kuna, korisnik kredita je zbog promjene tečajne razlike i kamatne stope otplatio anuiteta u ukupnom iznosu od 292.332,06 kuna. Umanjenjem ove razlike za iznos od 7.385,45 kuna, plaćen zbog povećanja kamatnih stopa, izračunata je tečajna razlika u iznosu od 25.929,65 kuna.

5. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 24. kolovoza 2020., na način opisan pod I i III/izreke presude.

6. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka na koji prigovor se vještak očitovao na ročištu od 16. studenog 2022., navodeći da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja, koji je izrađen sukladno navedenim zadacima, te je tako i izračunata preplata po osnovu kamata koja je bila ugovorena 4,90%, a povećavana je tri puta i svaki puta je bila veća, što znači da negativnih kamata nije bilo. U odnosu na tečajnu razliku, tu je postojala i manje plaćena, a vidi se iz izračuna iz tablice broj 5., na stranici 11 i 12 nalaza i mišljenja, da je ukupna razlika sa plusevima i minusima po tečajnoj razlici iznosi 21.635,83 kune, a preplata iznosi (zadnji stupac te tablice) 25.929,65 kuna, iz čega proizlazi da je negativna tečajna razlika 4.293,82 kune, što je za svaki mjesec prikazano sa minusom u predzadnjem stupcu tečajne razlike. Iz priložene dokumentacije od strane tuženika, razvidno je kako je upisan datum 23. rujna 2005.-isplata kredita, a tečaj tog dana je bio 4,792108, koji tečaj je i koristila kao početni. Prilikom izračuna isključila je troškove i zatezne kamate koje je tužitelj plaćao prilikom otplate kredita, što se vidi i iz pregleda specifikacije uplata koja je dostavljena od A. b., iz kojeg je razvidno da je klijent uplatio 293.663,81

kuna, a po njenom izračunu je 292.398,64 kune, te se vidi da nije uzimana ni kamata niti druge naknade za prijevremenu otplatu kredita. Na ročištu od 16. studenog 2022., tuženik je odustao od saslušanja svjedoka D. Č., Z. M. i J.

P..

7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, a vještak je u cijelosti odgovorio na primjedbe punomoćnika tuženika.

8. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je isti bio dugogodišnji klijent prednika tuženika S. b. d.d., u O.. Kredit mu je bio potreban za

izgradnju obiteljske kuće u B. M.. Nije imao svog osobnog bankara jer ih u to vrijeme nije niti bilo. Kada je došao u banku, tražio je kredit, a te 2005., S. b. se reklamirala da ima najnižu kamatnu stopu za stambene kredite,

kao i najpovoljnije uvjete u CHF, a djelatnik na šalteru mu je pokazao uvjete za dobivanje kredita u eurima i CHF. Za eure nije bio sposoban jer nije imao dovoljno veliku plaću i dovoljan broj jamaca, dok je za kredit u CHF-u ispunjavao uvjete. U banci su mu ponudili taj kredit u CHF-u kao najpovoljniji i dali su mu gotovi obrazac Ugovora o kreditu, a o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu, nije se posebno pregovaralo. Nije imao nikakvog utjecaja na to da se neke odredbe promjene. Pročitao je Ugovor o kreditu, bila mu je jasna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ali nije očekivao da će se ona u tolikoj mjeri promijeniti na njegovu štetu, budući je već ranije podizao kredite i kamatna stopa se nije u većoj mjeri mijenjala. U banci ga nisu upozorili na mogući porast tečaja CHF-a u tolikoj mjeri, a tužitelj nije imao saznanja da bi tečaj mogao toliko porasti. 2009. godine mu se rata povećala za 1/3, te je 2010., odlučio zatvoriti taj postojeći kredit novim kreditom u eurima kod iste banke, odnosno kod pravnog slijednika S. b. i to H.A.A.b. d.d.. osim navedenog, u banci ga nisu upozoravali niti na kamatu, niti na tečaj, niti na mogući porast tečaja, a javni bilježnik mu također nije pročitao ugovor, niti mu je objašnjavao pojedine odredbe Ugovora o kreditu. Prije sklapanja Ugovora o kreditu raspitivao se kod drugih banaka o kreditu, ali se odlučio za S. b. jer je to bila njegova matična banka i uvjeti su mu bili najpovoljniji. Na promjenjivu kamatnu stopu po ugovoru o kreditu je pristao jer se to nije moglo birati, to je bilo ponuđeno i mogao je jedino prihvatiti ili odustati od kredita, a svi krediti su bili s promjenjivom kamatnom stopom. Fiksna kamatna stopa mu nije bila ponuđena u vrijeme sklapanja kredita, ali da je, prihvatio bi ju.

9. Uvidom u Sudski registar RH utvrđeno da je S. b. d.d. O. iz

O., sa sjedištem u O., upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena H. A.-A.-B. d.d. iz Z, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva S. b. d.d. O., od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva H.

A.-A.-B. d.d. iz Z., od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na

Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva H. A.-A.-B. d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, H. A.-

A.-B. d.d. postala pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registra u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. H. A.-A.-B. d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u A. b. d.d.. Naime, utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnose se i na prednika tuženika S.

b. d.d., budući je navedenom presudom obuhvaćeno i razdoblje u kojem je S. b. d.d., postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe i kasnije presuđenja S. b. d.d., ne postoji jer je pripojena H. A.-A.-Ba. d.d., a tuženik je u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila S. b. d.d., nisu ništetni, pa se navedena presuda odnosi i na tuženika, neovisno o tome je li ugovor zaključila S. b. d.d. ili H. A.-A.-B. d.d., s obzirom na pravnu osobnost

koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Slijedom navedenog pravno utvrđenje iz kolektivnog postupka odnosi se i na odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog sa S. b. d.d..

10. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina za potraživanja tužitelja na ime kamata i tečajne razlike, koje tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda, broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih V-tuženik H. A. A. b. d.d. Z. (pravni prednik tuženika i pravni slijednik S. b. d.d.), u razdoblju

od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

11. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993. godine, u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

12. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ZOO), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

15. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/2014-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

16. Odlukom Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH, od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: , od 4. listopada 2005., na iznos od 45.000,00 CHF

u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate kredita od 15 godina, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 4,90% godišnje, koja se mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a na štetu tužitelja. Prvotni mjesečni anuitet iznosio je 354,51 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan isplate kredita u iznosu od 4,792108 kuna za 1 CHF, a mjesečni anuiteti tijekom otplate kredita su se plaćali po srednjem tečaju kreditora za 1 CHF na dan plaćanja, a predmetni kredit nije konvertiran i u cijelosti je otplaćen prijevremeno dana 22. studenog 2010. Tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

18. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

19. Slijedom navedenog sud je u cijelosti usvojio zahtjev tužitelja kao osnovan za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj:, od 4. listopada 2005., između tužitelja i pravnog prednika

tuženika S. b. d.d. O., u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

20. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 1111., u svezi s člankom 1115. ZOO-a, pa je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 33.315,10 kuna, i to na ime preplaćenih kamata iznos od 7.385,45 kuna i na ime povećanja mjesečnih iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK – tečajne razlike u iznosu od 25.929,65 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 22. studenog 2010., pa do isplate, a kako je to zatražio tužitelj nakon prijeboja više i manje plaćenih iznosa za cijelo vrijeme otplate kredita, sve pobliže opisano pod II i III/izreke presude.

Navedeni iznos utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,90 % godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja koje je tužitelj plaćao do prijevremene otplate kredita dana 22. studenog 2010., a koji iznosi su utvrđeni provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, stoga odluka kao pod II i III/izreke presude.

21. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ZOO).

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

23. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.500,00 kuna, sastav podnesaka 3. listopada 2019., 25. kolovoza 2020., u iznosu od 1.500,00 kuna za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 3. prosinca 2019., 3. listopada 2022., 16. studenog 2022., u iznosu 1.500,00 kuna za svako ročište, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 2.250,00 kuna, kao i trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 200,00 kuna i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 683,00 kune, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 14.133,00 kuna, stoga odluka kao pod IV/izreke presude, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška neosnovan i to za sastav podneska od 26. kolovoza 2020., budući je isti nepotreban trošak, kao i zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe preko iznosa od 200,00 kuna koji iznos je tužitelj platio.

U Osijeku, 15. prosinca 2022.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

.