Poslovni broj: Usž-3057/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća, te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. d.o.o., K. T., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M., S. & P. j.t.d.o.o., Z., Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi zabrane raspolaganja tražbinom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3023/20-9 od 11. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3023/20-9 od 11. travnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3023/20- 9 od 11. travnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/20-01/247, urbroj: 513-04-20-3 od 31. kolovoza 2020. (točka I. izreke), te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Pobijanim rješenjem tuženika od 31. kolovoza 2020. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda K., klasa: UP/i-471-02/20-01/3, urbroj: 513-07-02-20-12 od 28. svibnja 2020., kojim je tužitelju zabranjeno raspolaganje tražbinom evidentiranom u poreznom knjigovodstvu na računu 1201 – porez na dodanu vrijednost sa stanjem na dan 28. svibnja 2020. u iznosu od 3.862.977,81 kunu do dana izvršnosti poreznog rješenja koje će se donijeti u postupku poreznog nadzora koji se provodi temeljem obavijesti o poreznom nadzoru, klasa: 471-02/19- 01/355, urbroj: 513-07-02-20-1 od 29. studenog 2019. i zaključka, klasa: UP/I-471- 02/20-01/3, urbroj: 513-07-02-20-02 od 15. siječnja 2020. (točka 1.), te je odlučeno da žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje (točka 2.).

3. Tužitelj je protiv osporene presude podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog bitnih povreda pravila sudskog postupka. Navodi kako bez obzira na paušalne razloge kojima se naslovni sud vodi u obrazloženju osporene presude, gdje upire na obrazloženje prvostupanjskog suda, a u odnosu na postojanje nužne procesne pretpostavke – vjerojatnosti da bi porezni obveznik mogao onemogućiti naplatu neutvrđenog iznosa porezne obveze. Ističe da iz tužbom pobijanog rješenja tuženika ne proizlazi da bi ju prvostupanjsko tijelo uopće učinilo vjerojatnom, a kamoli dokazalo, kako to nalaže odredba članka 171. OPZ-a na koju se poziva i samo porezno tijelo u obrazloženju pobijanog rješenja, da postoji vjerojatnost da porezni obveznik onemogući naplatu još nedospjelog iznosa poreza. Ukazuje da se obrazloženje postojanja takve vjerojatnosti svodi tek na dvije rečenice koje citira, te ukazuje da bez obzira na činjenicu da nema dugotrajne imovine značajne vrijednosti kao porezni obveznik prethodno nije prekršajno i kazneno osuđivan, niti je protiv njega vođen prekršajni ili kazneni postupak zbog povrede obveza propisanih poreznim propisima, porezni obveznik je društvo koje je uredno poslovalo, a društvo je u 2019. imalo materijalne imovine u vrijednosti od 590.310,00 kuna zaliha robe u vrijednosti od 19.263.385,00 kuna, te raspolagalo novčanim iznosom od 452.253,00 kune. Stoga smatra nejasnim zašto unatoč svim nespornim činjenicama porezno tijelo, a posljedično pozivanjem na navode istoga u obrazloženju napadane presude, ujedno i naslovni sud drži da postoji vjerojatnost da bi tužitelj mogao onemogućiti naplatu, a imajući u vidu da društvo tužitelja uredno posluje još od 2018., zapošljava 15 radnika i u trenutku donošenja mjere osiguranja računa je na istome imalo sredstava u iznosu od 452.253,00 kune. Smatra kako slijedom navedenog jasno proizlazi nezakonitost, pa samim time i neodrživost pobijane presude pozivajući se na presudu Europskog suda u slučaju C-368/09, koja presuda osigurava ispravnu primjenu načela oporezivanja, a to je da porez na dodanu vrijednost u poduzetničkoj sferi ne smije biti na trošak poduzetnika – poreznog obveznika. Isto tako poziva se na presude Europskog suda, C-18/13 i C-277/14, koje se odnose na osporavanje pretporeza po računima za izvršene isporuke od nekog drugog poduzetnika, a ne od onog koji je ispostavio račun, kakav zaključak izvodi porezno tijelo u ovom postupku. Napominje kako u navedenim presudama je sud zauzeo stajalište da se pretporez ne može osporiti poduzetniku tek temeljem okolnosti da dobavljači nisu uredno izvršavali svoje obveze koje se odnose na zaduženje i plaćanje poreza na dodanu vrijednost, da nisu imali tehničkih mogućnosti izvršiti isporuke, da nisu raspolagali potrebnim osobljem, materijalom, niti imovinom, kao i da su učinili propust u pogledu ispunjavanja računovodstvenih zahtjeva ili prijavljivanja financijskih izvješća, sve uz to da se od nadziranog poreznog obveznika ne zahtijevaju provjere koje nisu na njemu. Ističe kako su utvrđenja iz pobijane presude, a koja se poziva na pobijano rješenje, suprotno gore navedenom, a čijim je donošenjem povrijeđeno načelo "vladavine prava", jer se radi o proizvoljnim i na zakonu neutemeljenim konstrukcijama kojima se ozbiljno narušava pravo poreznog obveznika na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4040/2011 od 3. srpnja 2014. u kojoj je Ustavni sud upravo vezano uz ovakve situacije u kojima porezna tijela osporavaju pravo na odbitak pretporeza zbog navodnih nepravilnosti u poslovanju ili nedostupnosti dobavljača poreznog obveznika, utvrdio da se takvim postupanjem poreznom obvezniku zapravo stavlja na teret propust trećih osoba, odnosno njegovih dobavljača, čime se po stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske poreznog obveznika izlaže prekomjernom i na propisima neutemeljenom teretu, te da se takvim odlučivanjem zapravo radi o arbitrarnom i samovoljnom tumačenju i primjeni mjerodavnog prava. Smatra kako je svojom odlukom Ustavni sud Republike Hrvatske zbog identičnih razloga koji se pojavljuju i u ovom postupku ukinuo presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-5481/2008 od 12. svibnja 2011., kao i prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje Ministarstva financija koji su bili predmetom tog postupka. Navodi kako niti jednom odredbom Općeg poreznog zakona, kao niti bilo kojeg drugog zakona u domeni poreznog prava u Republici Hrvatskoj, a koji su zakoni usklađeni s Europskom pravnom stečevinom, Republika Hrvatska nije predvidjela niti jednu mjeru usmjerenu na sprečavanje zlouporabe primjene zakona, iako je na to bila ovlaštena temeljem VI. Direktive vijeća 2006/112/EZ, što za izravnu posljedicu ima da nacionalno zakonodavstvo ne sadrži niti jednu odredbu protiv zlouporabe zakona, a naročito ne onu koja bi bila dovoljno precizna i jasna da osobe mogu spoznati vlastita prava i obveze u punom opsegu, drugim riječima, nije predvidjela niti jednu mjeru iz područja na kojem porezno tijelo, te posljedično naslovni sud temelji zaključke. Stoga smatra kako je krajnje nejasno iz kojeg je to razloga tužitelj, koji je u svemu udovoljavao i još uvijek udovoljava svim svojim poreznim i ostalim obvezama, ocijenjen kao gospodarstvenik koji bi mogao onemogućit naplatu neutvrđenog iznosa još nedospjele porezne obveze. Poziva se na apsolutnost odredbe članka 75. Općeg poreznog zakona, te citira članak 88., smatrajući kako je prilikom donošenja napadane presude sud u cijelosti zanemario citiranu odredbu, obzirom da je jasno da porezno tijelo ničim nije dokazalo vjerojatnost da bi tužitelj kao porezni obveznik onemogućio naplatu. Stoga predlaže izmijeniti napadanu presudu na način da se poništi osporeno rješenje Ministarstva financija od 31. kolovoza 2020. ili podredno vrati predmet na ponovno postupanje, sve uz nalog tuženiku na podmirenje uzrokovanih troškova postupka.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7. Ovo stoga što iz podataka predmeta spisa proizlazi da je prvostupanjsko javnopravno tijelo kod tužitelja započelo porezni nadzor ispravnosti i obračuna i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za 2019. temeljem Obavijesti o poreznom nadzoru od 29. studenog 2019. i zaključka o proširenju nadzora od 15. siječnja 2020. Tijekom navedenog postupka nadzora utvrđeno je da tužitelj za 2019. ima iskazanu preplatu poreza na dodanu vrijednost od 4.596.480,28 kuna, a koji mu iznos nije vraćen, već se koristi kao predujam za namirenje dospjelih obveza.

8. Uvidom u primljene isporuke u tuzemstvu bilo je utvrđeno da se iznos pretporeza od 3.979.949,25 kuna odnosi na isporuke vlasnički i upravljački povezanih društava F. d.o.o. iz Z., i A. d.o.o. iz Z., sada Z.,. U nadzoru je utvrđeno da je tužitelj koristio pretporez i po isporukama vlasnički i upravljački povezanih društava C. T. d.o.o., Z., i I.-E., Z., te je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da se kod navedenih društava radi o obiteljskoj povezanosti osoba članova društava, gdje su R. J. i N. J. supružnici, a M. J., R. J. i A. J. njihova djeca. Tako je utvrđena povezanost tužitelja i društava koja su vršila isporuke na kojima se temelji preplata poreza u smislu odredbe članak 49. stavka 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. – dalje: OPZ). Isto tako tijekom nadzora je utvrđeno da je većina isporuka tužitelju obavljena od strane F. d.o.o., vrijednost isporuka u 2019. bila je 3.872.948,05 kuna, a isto dioničko društvo nije platilo porez na dodanu vrijednost iskazan na računima za isporuku, a naplata je onemogućena, jer su zalihe imovina i potraživanja prenesena na tužitelja. Račun F. d.o.o. je u blokadi od 16. srpnja 2019. zbog ovršne isprave na iznos od 13.000.000,00 kuna, koju je podnio N. J., a što je prvostupanjski sud utvrdio kao vjerojatnost da bi tužitelj mogao onemogućiti naplatu nedospjelog poreza, te se poslužio mjerama koje mu je u tom slučaju u smislu odredaba OPZ-a zakonodavac dao.

9. Naime, odredbama članka 171. OPZ-a propisana je pljenidba radi osiguranja naplate, odnosno ako porezno tijelo u tijeku postupka dokaže da postoji vjerojatnost da porezni obveznik ili porezni jamac onemogući naplatu još nedospjelog iznosa poreza, mogu se poduzeti mjere za osiguranje naplate (stavak 1.). Mjere osiguranja naplate sastoje se u zabrani raspolaganja novčanim sredstvima na računima poreznog obveznika u popisu pokretnina, tražbina i drugih imovinskih prava, zabrani raspolaganja tražbinama poreznog obveznika, oduzimanjem pokretnina i predbilježbi založnog prava na nekretnini (stavak 2.). Mjere osiguranja naplate iz stavka 2. ovog članka mogu se poduzeti radi naplate neutvrđenog iznosa porezne obveze čime je pokrenut postupak utvrđivanja, ako porezno tijelo dokaže vjerojatnost da bi porezni obveznik mogao onemogućiti naplatu (stavak 3.).

10. Prema ocjeni ovoga Suda pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako preplata poreza na dodanu vrijednost proizlazi iz isporuka od strane povezanih osoba zbog čega postoje osnove za osporavanje pretporeza, pa bi nedonošenje rješenja o osiguranju naplate mogla nastati situacija u kojoj bi tužitelj mogao tražiti povrat poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 4.596.480,28 kuna, iako je izgledno utvrđenje porezne obveze u iznosu od 3.979.949,25 kuna.

11. Stoga, ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni suda tužiteljevim žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

12. U odnosu na navode iz žalbe koji se odnose na neispunjenje uvjeta propisanih odredbom članka 171. stavka 1. OPZ-a valja napomenuti kako je pravilno prvostupanjski sud istaknuo kako se odluka temelji na činjenicama utvrđenim u provedenom postupku u kojem se konačno činjenično stanje još utvrđuje, te da se odlukom u ovom sporu osigurava naplata poreza koji će eventualno biti utvrđen.

13. Ostali prigovori istaknuti u žalbi su neosnovani i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, jer se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s čijim zaključcima se slaže i ovaj Sud. Odlukom prvostupanjskog suda nisu povrijeđena prava tužitelja utemeljena na zakonu. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti (članak 73. stavak 1. ZUS-a), to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena (točka I. izreke ove presude).

14. Kako je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda, tužitelju sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, to je postavljeni zahtjev odbijen kao neosnovan, i riješeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 15. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan, v.r.