REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 411/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mr. AM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica ZM i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Petrić i dr. u Varaždinu, protiv tuženice Vindije d.d., Varaždin, Međimurska 6, OIB:80096790804, koju zastupa punomoćnica Slađana Rajačić Grof, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1976/15-2 od 5. listopada 2016., kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda i rješenje Općinskog suda u Varaždinu broj P-1025/14-46 od 16. travnja 2015., u sjednici održanoj 14. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženice se odbija kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos 384.296,34 kuna s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 3. svibnja 2011. do isplate, pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa 1.097.627,90 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos iz točke I. izreke za razdoblje od 23. travnja 2010. do 2. svibnja 2011. Rješenjem je pod točkom I. izreke utvrđeno da se tužba u dijelu zahtjeva za isplatom iznosa 12.146,76 kuna smatra povučenom, te je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju da tuženici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu 48.679,23 kuna.

2. Drugostupanjskom presudom je žalba tuženice odbijena kao neosnovana, dok je žalba tužitelja prihvaćena i djelomično je preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude kao i točka II. izreke prvostupanjskog rješenja, te je odlučeno na način da je tuženici naloženo isplatiti tužitelju pored iznosa dosuđenog pod točkom I. izreke prvostupanjske presude daljnji iznos 1.097.627,90 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 3. svibnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% a od 1. kolovoza 2015.g do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana. Ujedno je tuženici naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 227.028,12 kuna u roku od 15 dana. Određeno je da nepobijani dio točke I. izreke prvostupanjske presude, kao i točke II. izreke te presude kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate u razdoblju od 23. travnja 2010. do 2. svibnja 2011., te nepobijana točka I. rješenja, ostaju neizmijenjeni.

3. Protiv drugostupanjske odluke reviziju je podnijela tuženica pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da ovaj sud preinači drugostupanjsku odluku sukladno revizijskim navodima, podredno je ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio revizijske navode tuženice, predlažući da se revizija odbije kao neosnovana uz naknadu troška odgovora na reviziju.

5. Revizija tuženice je neosnovana.

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku(„Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).

7. Odredbom čl. 386. ZPP propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, dok se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

8. U postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženica, jer pobijana drugostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu međusobno proturječni, imaju podlogu u izvedenim dokazima i nisu suprotni sadržaju isprava i zapisnika koji se nalaze u spisu, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8.1. Naime, suprotno tvrdnjama tuženice, nema suprotnosti između utvrđenja suda o postojanju sporazuma zaključenog između stranaka 1996. godine, prema kojemu se obračun i plaćanje nagrade tužitelju vrši po završetku spora u predmetima velike vrijednosti, kao i utvrđenja suda o početku primjene novog sporazuma o vremenu naplate potraživanja tužitelja u drugoj polovici 2006., te sadržaja isprava i zapisnika koji se nalaze u spisu (dopisa upućenih tuženici od strane tužitelja, podnesaka tužitelja, iskaza saslušanih svjedoka i samog tužitelja).

9. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa odredbom čl. 365. st. ZPP, jer je drugostupanjski sud ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pritom valja reći da je drugostupanjski sud činjenice koje su bitne radi pravilne primjene materijalnog prava utvrdio primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP (iako se je u obrazloženju presude pozvao na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP).

10. Navodi tuženice, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, dovodi u pitanje činjenična utvrđenja suda i osporava zaključak o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare, u biti predstavljaju prigovore činjenične naravi kojima tuženica zapravo iznosi vlastite stavove o ocjeni provedenih dokaza i izvodi drukčiji zaključak osnovanosti tužbenog zahtjeva. Kako drugostupanjsku odluku nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP), to činjenične navode tuženice iznesene u reviziji ovaj sud nije mogao razmatrati niti ispitivati.

11. Ne može se prihvatiti niti prigovor tuženice da nije imala pravo na pošteno i pravično suđenje, zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav) te čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda ("Narodne novine", broj 18/97, 6/99, 8/99-međunarodni ugovori, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija). Suprotno tvrdnjama tuženice, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo pravne sigurnosti i vladavine prava, niti se primjena propisa od strane drugostupanjskog suda može smatrati samovoljnom i arbitrarnom zbog toga što je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci zauzeo pravno shvaćanje koje, prema shvaćanju tuženice, ne koincidira pravnom shvaćanju tog suda zauzetom u prethodnoj ukidnoj odluci donesenoj u ovom predmetu. Naime, prvostupanjski sud je, postupajući prema rješenju drugostupanjskog suda u smislu odredbe čl. 377. st. 2. ZPP, izveo daljnje dokaze predložene od strane parničnih stranaka radi utvrđivanja odlučnih činjenica, te je drugostupanjski sud, na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica u njihovoj ukupnosti, odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao punomoćnika tuženice, za isplatu naknade za obavljene odvjetničke usluge zastupanja tuženice u postupku koji je vođen kod Trgovačkog suda u Varaždinu pod brojem P-91/00 (kasnije P-70/07).

13. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, zaključivši da je od strane tuženice istaknuti prigovor zastare djelomično osnovan. Pritom taj sud polazi od utvrđenja da su se stranke na početku poslovne suradnje 1996. prešutno sporazumjele da se obračun i plaćanje nagrade tužitelju vrši po završetku spora u predmetima velike vrijednosti kakav je i konkretan, dok je na sastanku održanom u rujnu 2005. došlo do izmjene sporazuma o naplati odvjetničkih usluga i dogovoreno je da će tužitelj ispostaviti račune svih nefakturiranih odvjetničkih usluga do kraja 2005., a nadalje svakog mjeseca za radnje poduzete u prethodnom mjesecu. Taj sud je ocijenio da tužitelj ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od dana kad je ta radnja obavljena, kako to proizlazi iz Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koje su mjerodavne u ovom postupku, s obzirom da te Tarife ne propisuju neki drugi početka tijeka zastare nego što to propisuje odredba čl. 361. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO/05). Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je za sve radnje tužitelja poduzete u zastupanju tuženice 5 godina prije podnošenja tužbe u ovom predmetu (čl. 371. ZOO/91), dakle radnje obavljene prije 2. svibnja 2006. (što predstavljaju prema zahtjevu tužitelja radnje poduzete u razdoblju od 12. siječnja 2000. do 28. travnja 2003.), nastupila zastara potraživanja, te je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 1.097.627,90 kuna, dok je na temelju odredbe čl. 762. ZOO i čl. 18. st. 1 Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94 i 117/08 – dalje: Zakon o odvjetništvu), prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu 384.296,34 kuna.

14. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu na način da je u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev, smatrajući prigovor zastare u cijelosti neosnovanim. Naime, taj sud polazi od toga da je među strankama do sastanka u mjesecu rujnu 2005. postojao sporazum iz 1996. prema kojemu se naplata potraživanja tužitelja u konkretnom slučaju vrši po završetku postupka, te da je stoga naknada za sve radnje, bez obzira kad ih je tužitelj poduzeo, dospjela primjenom novog sporazuma o naplati odvjetničkih usluga iz 2005. Budući da je utvrđeno da je primjena novog sporazuma o vremenu plaćanja započela u drugoj polovici 2006., drugostupanjski sud je zaključio da naknada za radnje zastupanja obavljene u razdoblju od 12. siječnja 2000. do 28. travnja 2003. nije mogla zastarjeti do podnošenja tužbe u ovom predmetu jer je do kraja mjeseca lipnja 2006. između stranaka još bio na snazi sporazum iz 1996. o naplati odvjetničkih usluga tek nakon dovršetka postupka, te da je potraživanje tužitelja za navedene radnje dospjelo tek danom početka primjene novog sporazuma o plaćanju – 1. srpnja 2006. Stoga je ocjena drugostupanjskog suda da, obzirom na datum podnošenja tužbe u ovom postupku (3. svibnja 2011.), primjenom odredbe čl. 361. st. 1. ZOO/91 i odredbe čl. 371. ZOO/91 prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.

15. U reviziji tuženica prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava sadržanog o odredbama čl. 18. st. 1. i 3. Zakona o odvjetništvu, te odredbi čl. 361. st. 1. ZOO/91, pozivajući se na odluke revizijskog suda broj Rev-386/05 od 23. lipnja 2005., Rev- 843/07 od 12. prosinca 2007, Rev-453/05 od 3. svibnja 2007. i Rev-418/07 od 30 svibnja 2007. Međutim, navedene odluke suštinski su utemeljene na pravnom shvaćanju koje je podudarno shvaćanju drugostupanjskog suda.

16. Naime, nije sporno da tužitelj nije izdao račun za zastupanje tuženice u predmetu Trgovačkog suda u Varaždinu pod brojem P-91/00 (kasnije P-70/07). Protivno navodima tuženice i njenom pozivanju na odredbu čl. 18. st. 1. i 3. Zakona o odvjetništvu, nižestupanjski sudovi u ovom postupku pravilno ističu da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o nalogu (čl. 749. st. 1. i 2. ZOO/91), te da stoga pravo tužitelja na nagradu ovisi o njegovu izvršenju ugovorne obveze (u konkretnom slučaju izvršenje obveze tuženica ni ne osporava), a ne o tome da li je izdao račun za obavljene radnje zastupanja. Također, valja reći da izdavanje računa nije odlučno za zastaru potraživanja tužitelja, jer se početak tijeka zastare potraživanja tužitelja ne računa od dana izdavanja računa, nego od dospijeća tog potraživanja.

17. Drugostupanjski sud nije pogrešno primijenio odredbu čl. 361. st. 1. ZOO/91, budući da se drugostupanjska odluka temelji na pravnom shvaćanju izraženom u niz odluka revizijskog suda (posredno u odlukama na koje se je pozvala tuženica), pa tako primjerice i u odluci broj Rev-2172/10 od 12. rujna 2012.:

„Prema pravnom shvaćanju ovog suda pravilno su sudovi postupili kada su odbili kao neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine s obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da su se stranke sporazumjele da će tuženik tužitelju nagradu za zastupanje isplatiti po pravomoćnom okončanju postupka tijekom kojeg ga je zastupao.

Naime, odredbom čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7796, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonom za tražbine koje odvjetnici obračunavaju na temelju Tarife nije propisan neki drugi početak tijeka zastare.

Odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu (“Narodne novine”, broj 9/94) propisano je da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Komora. Prema citiranoj Tarifi za pojedine radnje (kao što su sastavljanje podnesaka, zastupanje stranka na ročištima i slično) odvjetniku pripada određena naknada.

Kada nema posebnog sporazuma, između odvjetnika i stranke koju zastupa, o načinu plaćanja odvjetničkih usluga, odvjetnik ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od dana kada je ta radnja obavljena, a kako to proizlazi iz Tarife. Zastarijevanje pak počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO).

Međutim, kako je u konkretnom slučaju tijekom postupka utvrđeno da su se stranke sporazumjele da će tuženik tužitelju nagradu za zastupanje isplatiti po pravomoćnom okončanju postupka tijekom kojeg ga je zastupao sudovi su pravilno ocijenili da tuženikov prigovor zastare nije osnovan.“

18. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje sporazuma stranaka o naplati potraživanja tužitelja, to drugostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo sadržanom u navedenim zakonskim odredbama.

19. Kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

20. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen kao neosnovan, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, da ta radnja u postupku nije bila potrebna radi donošenja odluke povodom revizije.

Zagreb, 14. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić