REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2623/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Glušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Meliha Okić Buljanović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika pod 1. HŽ-Infrastruktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 39901919995 i 2. HŽ-Putnički prijevoz d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 80572192786, kojeg zastupa punomoćnik Žarko Smolčić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolčić i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o revizijama tuženika pod 1. i 2. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3663/17-2 od 5. lipnja 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2043/16-62 od 31. ožujka 2017., u sjednici održanoj 14. prosinca 2022.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaćaju se revizije tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3663/17-2 od 5. lipnja 2018. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2043/16-62 od 31. ožujka 2017. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu odluke o troškovima postupka te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I Nalaže se I. tuženiku HŽ Infrastrukturi d.o.o. i II tuženiku HŽ Putničkom prijevozu d.o.o. solidarno isplatiti tužitelju FH iz [adresa] 34,61 kn s zateznim kamatama tekućim na 0,41 kn od 15. veljače 1999. godine, na 1,80 kn od 15. ožujka 1999. godine, na 1,80 kn od 15. travnja 1999. godine, na 1,80 kn od 15. svibnja 1999. godine, na 1,80 kn od 15. lipnja 1999. godine, na 1,80 kn od 15. srpnja 1999. godine, na 1,80 kn od 15. kolovoza 1999. godine, na 1,80 kn od 15. rujna 1999. godine, na 1,80 kn od 15. listopada 1999. godine, na 1,80 kn od 15. studenog 1999. godine, na 1,80 kn od 15. prosinca 1999. godine, na 1,80 kn od 15. siječnja 2000. godine, na 1,80 kn od 15. veljače 2000. godine, na 1,80 kn od 15. ožujka 2000. godine, na 1,80 kn od 15. travnja 2000. godine, na 1,80 kn od 15. svibnja 2000. godine, na 1,80 kn od 15. lipnja 2000. godine, na 1,80 kn od 15. srpnja 2000. godine, na 1,80 kn od 15. kolovoza 2000. godine, na 1,80 kn od 15. rujna 2000. godine, kao i solidarno platiti 521.100,00 kn s zateznim kamatama od 31. ožujka 2017. godine do isplate te od 1. listopada 2016. godine nadalje solidarno plaćati mjesečno 2.700,00 kn s zateznim kamatama na svaku mjesečnu svotu od dospjelosti do isplate, koje svote mjesečno dospijevaju 15-tog u slijedećem mjesecu za prethodni mjesec, kao i naknaditi solidarno parbeni trošak u svoti od 73.850,62 kn, s zateznim kamatama tekućima od 31.ožujka 2017. godine do isplate sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja FH iz [adresa] kojim zahtijeva da mu I tuženik HŽ Infrastruktura d.o.o. i II tuženik HŽ Putnički prijevoz d.o.o. solidarno plate 163,39 kn s zateznim kamatama tekućim na 1,80 kn od 15. kolovoza 1991. godine na 1,80 kn od 15. rujna 1991. godine, na 1,80 kn od 15. listopada 1991. godine, na 1,80 kn od 15. studenog 1991. godine, na 1,80 kn od 15. prosinca 1991. godine, na 1,80 kn od 15. siječnja 1992. godine, na 1,80 kn od 15. veljače 1992. godine, na 1,80 kn od 15. ožujka 1992. godine, na 1,80 kn od 15. travnja 1992. godine, na 1,80 kn od 15. svibnja 1992. godine, na 1,80 kn od 15. lipnja 1992. godine, na 1,80 kn od 15. srpnja 1992. godine, na 1,80 kn od 15. kolovoza 1992. godine, na 1,80 kn od 15. rujna 1992. godine, na 1,80 kn od 15. listopada 1992. godine, na 1,80 kn od 15. studenog 1992. godine, na 1,80 kn od 15. prosinca 1992. godine, na 1,80 kn od 15. siječnja 1993. godine, na 1,80 kn od 15. veljače 1993. godine, na 1,80 kn od 15. ožujka 1993. godine, na 1,80 kn od 15. travnja 1993. godine, na 1,80 kn od 15. svibnja 1993. godine, na 1,80 kn od 15. lipnja 1993. godine, na 1,80 kn od 15. srpnja 1993. godine, na 1,80 kn od 15. kolovoza 1993. godine, na 1,80 kn od 15. rujna 1993. godine, na 1,80 kn od 15. listopada 1993. godine, na 1,80 kn od 15. studenog 1993. godine, na 1,80 kn od 15. prosinca 1993. godine, na 1,80 kn od 15. siječnja 1994. godine, na 1,80 kn od 15. veljače 1994. godine, na 1,80 kn od 15. ožujka 1994. godine, na 1,80 kn od 15. travnja 1994. godine, na 1,80 kn od 15. svibnja 1994. godine, na 1,80 kn od 15. lipnja 1994. godine, na 1,80 kn od 15. srpnja 1994. godine, na 1,80 kn od 15. kolovoza 1994. godine, na 1,80 kn od 15. rujna 1994. godine, na 1,80 kn od 15. listopada 1994. godine, na 1,80 kn od 15. studenog 1994. godine, na 1,80 kn od 15. prosinca 1994. godine, na 1,80 kn od 15. siječnja 1995. godine, na 1,80 kn od 15. veljače 1995. godine, na 1,80 kn od 15. ožujka 1995. godine, na 1,80 kn od 15. travnja 1995. godine, na 1,80 kn od 15. svibnja 1995. godine, na 1,80 kn od 15. lipnja 1995. godine, na 1,80 kn od 15. srpnja 1995. godine, na 1,80 kn od 15. kolovoza 1995. godine, na 1,80 kn od 15. rujna 1995. godine, na 1,80 kn od 15. listopada 1995. godine, na 1,80 kn od 15. studenog 1995. godine, na 1,80 kn od 15. prosinca1995. godine, na 1,80 kn od 15. siječnja 1996. godine, na 1,80 kn od 15. veljače 1996. godine, na 1,80 kn od 15. ožujka 1996. godine, na 1,80 kn od 15. travnja 1996. godine, na 1,80 kn od 15. svibnja 1996. godine, na 1,80 kn od 15. lipnja 1996. godine, na 1,80 kn od 15. srpnja 1996. godine, na 1,80 kn od 15. kolovoza 1996. godine, na 1,80 kn od 15. rujna 1996. godine, na 1,80 kn od 15. listopada 1996. godine, na 1,80 kn od 15. studenog 1996. godine, na 1,80 kn od 15. prosinca 1996. godine, na 1,80 kn od 15. siječnja 1997. godine, na 1,80 kn od 15. veljače 1997. godine, na 1,80 kn od 15. ožujka 1997. godine, na 1,80 kn od 15. travnja 1997. godine, na 1,80 kn od 15. svibnja 1997. godine, na 1,80 kn od 15. lipnja 1997. godine, na 1,80 kn od 15. srpnja 1997. godine, na 1,80 kn od 15. kolovoza 1997. godine, na 1,80 kn od 15. rujna 1997. godine, na 1,80 kn od 15. listopada 1997. godine, na 1,80 kn od 15. studenog 1997. godine, na 1,80 kn od 15. prosinca 1997. godine, na 1,80 kn od 15. siječnja 1998. godine, na 1,80 kn od 15. veljače 1998. godine, na 1,80 kn od 15. ožujka 1998. godine, na 1,80 kn od 15. travnja 1998. godine, na 1,80 kn od 15. svibnja 1998. godine, na 1,80 kn od 15. lipnja 1998. godine, na 1,80 kn od 15. srpnja 1998. godine, na 1,80 kn od 15. kolovoza 1998. godine, na 1,80 kn od 15. rujna 1998. godine, na 1,80 kn od 15. listopada 1998. godine, na 1,80 kn od 15. studenog 1998. godine, na 1,80 kn od 15. prosinca 1998. godine, na 1,80 kn od 15. siječnja 1999. godine i na 1,39 kn od 15. veljače 1999. godine, sve do isplate."

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

"I Odbija se žalba tuženika 1/HŽ Infrastruktura d.o.o. i 2/HŽ Putnički prijevoz d.o.o. te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2043/16-62 od 31. ožujka 2017. u dijelu pobijane točke I izreke kojim je tuženicima naloženo isplatiti tužitelju 34,61 kn s zateznim kamatama tekućim na 0,41 kn od 15. veljače 1999. godine, na 1,80 kn od 15. ožujka 1999. godine, na 1,80 kn od 15. travnja 1999. godine, na 1,80 kn od 15. svibnja 1999. godine, na 1,80 kn od 15. lipnja 1999. godine, na 1,80 kn od 15. srpnja 1999. godine, na 1,80 kn od 15. kolovoza 1999. godine, na 1,80 kn od 15. rujna 1999. godine, na 1,80 kn od 15. listopada 1999. godine, na 1,80 kn od 15. studenog 1999. godine, na 1,80 kn od 15. prosinca 1999. godine, na 1,80 kn od 15. siječnja 2000. godine, na 1,80 kn od 15. veljače 2000. godine, na 1,80 kn od 15. ožujka 2000. godine, na 1,80 kn od 15. travnja 2000. godine, na 1,80 kn od 15. svibnja 2000. godine, na 1,80 kn od 15. lipnja 2000. godine, na 1,80 kn od 15. srpnja 2000. godine, na 1,80 kn od 15. kolovoza 2000. godine, na 1,80 kn od 15. rujna 2000. godine, kao i solidarno platiti 521.100,00 kn s zateznim kamatama od 31. ožujka 2017. godine do isplate te od 1. listopada 2016. godine nadalje solidarno plaćati mjesečno 2.700,00 kn s zateznim kamatama na svaku mjesečnu svotu od dospjelosti do isplate, koje svote mjesečno dospijevaju 15-tog u slijedećem mjesecu za prethodni mjesec, kao i naknaditi solidarno parbeni trošak u svoti od 73.850,62 kn, s zateznim kamatama tekućima od 31.ožujka 2017. godine do isplate sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku 15 dana.

II Prihvaća se žalba tuženika te se preinačava navedena presuda u dijelu točke I izreke, kojim je tuženicima naloženo solidarno naknaditi tužitelju trošak parnice u iznosu od 17.850,62 kn, te se u tom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

III Preinačava se navedena presuda u dijelu pobijane točke II izreke, kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 31,45 kn, sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 1,26 kn od 15. rujna 1997., 1,80 od 15. listopada 1997., 1,80 kn od 15. studenoga 1997., 1,80 kn od 15. prosinca 1997., 1,80 kn od 15. siječnja 1998., 1,80 kn od 15. veljače 1998., 1,80 kn od 15. ožujka 1998., 1,80 kn od 15. travnja 1998., 1,80 kn od 15. svibnja 1998., 1,80 kn od 15. lipnja 1998.,1,80 kn od 15. srpnja 1998., 1,80 kn od 15. kolovoza 1998., 1,80 kn od 15. rujna 1998., 1,80 kn od 15. listopada 1998., 1,80 kn od 15. studenoga 1998., 1,80 kn od 15. prosinca 1998., 1,80 kn od 15 .siječnja 1999. i na 1,39 kn od 15. veljače 1999., po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za druge odnose i sudi:

Nalaže se tuženicima 1/HŽ Infrastruktura d.o.o i 2/HŽ Putnički prijevoz d.o.o. solidarno isplatiti tužitelju iznos od 31,45 kn, sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 1,26 kn od 15. rujna 1997., 1,80 od 15. listopada 1997., 1,80 kn od 15. studenoga 1997., 1,80 kn od 15. prosinca 1997., 1,80 kn od 15. siječnja 1998., 1,80 kn od 15. veljače 1998., 1,80 kn od 15. ožujka 1998., 1,80 kn od 15. travnja 1998., 1,80 kn od 15. svibnja 1998., 1,80 kn od 15. lipnja 1998.,1,80 kn od 15. srpnja 1998., 1,80 kn od 15. kolovoza 1998., 1,80 kn od 15. rujna 1998., 1,80 kn od 15. listopada 1998., 1,80 kn od 15. studenoga 1998., 1,80 kn od 15. prosinca 1998., 1,80 kn od 15. siječnja 1999. i na 1,39 kn od 15. veljače 1999., po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za druge odnose, u roku od 15 dana.

IV Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje navedena presuda u dijelu pobijane točke II izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 131,94 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose od 15. kolovoza 1991. do 15. rujna 1997.

V. Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju troškove žalbe u iznosu od 74,21 kn, u roku od 15 dana.

VI Tužitelju se ne dosuđuje daljnji trošak žalbe u zatraženom iznosu od 10.602,31 kn i trošak odgovora na žalbu, a tuženiku 2/HŽ Putnički prijevoz se ne dosuđuje trošak žalbe i odgovora na žalbu."

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, reviziju je podnio tuženik pod 1. zbog pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači u pobijanom dijelu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da nižestupanjske presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.1. Tuženik pod 2. je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda ukine odnosno preinači u smislu revizijskih navoda na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizije su osnovane.

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od srpnja 1991. nadalje, a koju mu je tuženikov prednik u vidu rente isplaćivao u iznosu od 1,80 kuna mjesečno od 1. travnja 1991. do 25. lipnja 1991. na temelju pravomoćne presude I. Općinskog suda u Beogradu broj P - 12529/76 od 30. svibnja 1980.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je tužitelj stradao u prometnoj nezgodi u Zagrebu 30. kolovoza 1974.,

- da mu je pravomoćnom presudom I. Općinskog suda u Beogradu br. P – 12529/76 od 30. svibnja 1980. dosuđena renta za tuđu pomoć i njegu u visini od 300 tadašnjih dinara,

- da mu je prednik tuženika 5. lipnja 1991. povisio rentu za tuđu pomoć i njegu na 1.800 tadašnjih dinara od 1. travnja 1991.,

- da je prednik tuženika posljednji put isplatio naknadu tužitelju po ovom osnovu 25. lipnja 1991.,

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. kolovoza 2000.

9. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski sud je djelomično prihvatio zahtjev tužitelja, zaključivši u bitnom:

- da nije osnovan prigovor tuženika o nepostojanju valjane pravne osnove jer je tužiteljevo pravo nastalo još u vrijeme bivše SFRJ – pravomoćnom presudom I Općinskog suda u Beogradu donesena 30. svibnja 1980.,

- da nije osnovan prigovor više sile iz odredbe čl. 263. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91,73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO),

- da je odredbom čl. 40. Zakona o hrvatskim željeznicama („Narodne novine“, broj: 42/90), stavljen izvan snage Zakon o željeznicama („Narodne novine“, broj: 18/79 i 57/89), dakle i odredba čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o željeznicama („Narodne novine“, broj: 57/89) kojom je osnovano ŽTP- Željezničko transportno poduzeće Zagreb kao javno poduzeće sa sjedištem u Zagrebu, a za promjene njegova statusa je potrebna suglasnost Sabor, dočim je po odredbi čl.1. st.

3. Zakona o Hrvatskim željeznicama osnovano HŽP - Hrvatsko željezničko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu – javno poduzeće,

- da je uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženike utvrđeno da je rješenjem Fi-4569/89 od 29. prosinca 1989. upisano ŽTP- Željezničko transportno poduzeće Zagreba - dakle po odredbi čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o željeznicama („Narodne novine“, broj: 57/89), a rješenjem broj Fi-9951/90 od 27. studenog 1990. je upisano HŽP- Hrvatsko željezničko poduzeće PO, dakle po čl. 1. st.3. Zakona o hrvatskim željeznicama („Narodne novine“, 42/90),

- da su upisane HŽ-Hrvatske željeznice PO Zagreb rješenjem broj Fi-5770/92 od 13. svibnja 1992., sve sukladno čl.1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskim željeznicama („Narodne novine“, broj: 19/92), a potom je upisan HŽ- Hrvatske željeznice d.o.o. po rješenju broj Tt-95/569 od 5. srpnja 1995. jer je odredbom čl. 1. Zakona o hrvatskim željeznicama („Narodne novine“, broj: 53/94), javno poduzeće HŽ- Hrvatske željeznice preoblikovano u društvo s vlastitom pravnom osobnošću te su konačnim rješenjem broj Tt-06/0909 od 29. prosinca 2006. upisani tuženici koji su s HŽ- Cargo i HŽ- Vuča vlakova d.o.o. upisani kao sveopći pravni slijednici HŽ-Hrvatskih željeznica d.o.o., sukladno čl.1. Zakona o podjeli trgovačkog društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o. („Narodne novine“, broj: 153/05),

- da stoga nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije,

- da je shodno odredbama čl. 361. st. 1. i čl. 376. st. 1. ZOO-a potraživanje tužitelja zastarjelo zaključno do prosinca 1998., dok je za ostale mjesečne obroke od siječnja 1999. prigovor zastare neosnovan,

- da je od 24. siječnja 1996., kada je uspostavljen brzojavni promet sa SRJ, tužitelj mogao podnijeti tužbu, jer je znao kada je nastupila šteta u svom opsegu jer je to utvrđeno pravomoćnom presudom suda u Srbiji, što se odnosi i na štetnika,

- da je tužitelj već 1980. kad je donesena presuda u Srbiji znao za štetnika i opseg štete pa je 24. siječnja 1996. mogao podnijeti tužbu i od tada teče zastarni rok od tri godine i istječe 24. siječnja 1999.,

- da je iznos rente 1.800 dinara, koliko je tuženikov prednik dopisom od 5. lipnja 1991. priznao tužitelju, odnosno 1,80 kuna, a koliko tužitelji potražuje unatrag do dana podnošenja tužbe, dok od 1. rujna potražuje 2.700,00 kn mjesečno,

- da tužitelju pripada navedeni iznos imajući u vidu naknadu od 15,00 kuna po satu; da je tužitelju tuđa pomoć potrebna 6 sati dnevno ili 180 sati mjesečno, što je utvrđeno još presudom I Općinskog suda u Beogradu, a koju pružaju ukućani; što za 193 mjeseca isto iznosi 34.740,00 sati odnosno 521.000,00 kuna, sa kamatama od donošenja presude te nadalje od presuđenja 2.700,00 kuna mjesečno,

- da prema čl. 21. st. 2. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu („Narodne novine“, broj: 53/91) prijevoznik odgovara ograničeno samo ako dokaže da šteta nije uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom, što tuženici nisu učinili te odgovaraju u cijelosti.

10. Drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, zaključivši u bitnom:

- da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da je tužiteljevo potraživanje u zastari sve do 24. siječnja 1999., računajući zastarni rok na način da je trogodišnji rok zastare računao od 24. siječnja 1996., kada je tužitelj mogao podnijeti tužbu pa do 24. siječnja 1999.,

- da je u predmetnom postupku tužba je podnesena 10. kolovoza 2000. pa se zastara računa tri godine unazad od dana podnošenja tužbe,

- da stoga nisu zastarjeli svi neisplaćeni iznosi rente dospjeli nakon 10. kolovoza 1997.

11. U revizijskoj fazi postupka sporno je, kao i tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, je li potraživanje tužitelja zastarjelo i u kojem dijelu je zastarjelo. Revidenti u bitnom ukazuju da nisu postojale nesavladive prepreke koje bi tužitelju onemogućile da pokrene parnicu te da je nastupila zastara samog prava iz čl. 373. ZOO-a. Tuženik pod 2. ujedno prigovara utvrđenoj odgovornosti tuženika za nastanak štetnog događaja te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije.

12. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije valja reći da je Zakonom o hrvatskim željeznicama od 5. listopada 1990. („Narodne novine“ broj 42/90 – dalje: ZHŽ) ukinuta Samoupravna interesna zajednica željezničkog prometa u Republici Hrvatskoj koja je prestala s radom 31. prosinca 1990. i umjesto iste je navedenim zakonom osnovano javno poduzeće ŽTP - Hrvatsko željezničko poduzeće - kao njezin pravni sljednik sa sjedištem u Zagrebu. ŽTP- Hrvatsko željezničko poduzeće je i pravni sljednik javnog poduzeća Željezničko transportnog poduzeća, što je vidljivo iz čl. 5. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz područja prometa i veza, koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni od 28. lipnja 1991. („Narodne novine“ broj 53/91) prema kojem ovlaštenja i poslovi željezničkih transportnih poduzeća postaju ovlaštenja i poslovi ŽTP- Hrvatskog željezničkog poduzeća.

12.1. Nakon toga, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskim željeznicama od 31. ožujka 1992. („Narodne novine“, broj: 19/92) ŽTP-Hrvatsko željezničko poduzeće mijenja naziv u Javno poduzeće HŽ – Hrvatske željeznice te se Zakonom o hrvatskim željeznicama od 1. srpnja 1994. („Narodne novine“ broj 53/94) Javno poduzeće HŽ Hrvatske željeznice preoblikuje u društvo s vlastitom pravnom osobnošću, a na društvo su se primjenjivali propisi koji su vrijedili za društva s ograničenom odgovornošću (d.o.o.). HŽ – Hrvatske željeznice d.o.o. Zagreb je prestao postojati 29. prosinca 2006. te je izbrisan iz Registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

12.2. Odredbom čl. 7. st. 2. Zakona o podjeli trgovačkog društva HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o. (''Narodne novine'', broj 153/05 – dalje: Zakon o podjeli) izričito je navedeno da su trgovačka društva iz čl. 1. tog Zakona (upravljanje, održavanje i izgradnja željezničke infrastrukture; prijevoz putnika; prijevoz tereta; vuča vlakova) pravni slijednici trgovačkog društva HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o. u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze (osim obveze iz čl. 42. st. 3. Zakona o željeznici - obveze po kreditima koje preuzima Republika Hrvatska).

12.3. Tuženici su jedni od pravnih sljednika trgovačkog društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o. u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze (čl. 7. st. 2. Zakona o podjeli) te odgovaraju za obveze tog društva prema trećim osobama neovisno o tome koju je imovinu stekao podjelom imovine istog društva između pravnih slijednika tog društva. Pri tome valja istaknuti da je odredbom čl. 550. st. 4. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'', broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15 – dalje: ZTD) određeno da vjerovnik društva koje se dijeli, sve dok nije obaviješten o tome na koje od novih društava je prešla njegova tražbina, može zahtijevati njeno podmirenje od bilo kojeg od njih.

12.4. Pogrešno tuženik pod 2. smatra da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske Željezničko transportno poduzeće Zagreb prestalo postojati. Naime, Odlukom Vlade Republike Hrvatske o prestanku primjene odredaba st. 1. čl. 32. Zakona o hrvatskim željeznicama od 18. prosinca 1997. („Narodne novine“, broj: 162/98) utvrđeno je da su stečeni uvjeti za prestanak primjene odredaba st. 1. čl. 32. Zakona o Hrvatskim željeznicama ("Narodne novine", broj: 53/94), slijedom čega će se s danom 31. prosinca 1998., prestati postupati prema propisima st. 1. čl. 32. Zakona o Hrvatskim željeznicama.

13. Nadalje, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odlučio o istaknutom prigovoru zastare, cijeneći:

- da se u konkretnom slučaju ne radi o povremenim potraživanjima koja zastarijevaju prema odredbama čl. 372. i 373. ZOO-a,

- da zastara rentnih odštetnih zahtjeva utvrđenih pravomoćnom sudskom odlukom ne nastupa sve dok štete traju, time da pojedini iznos takve štete zastarijeva za tri godine sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 361. st. 1. ZOO-a,

- da po osnovu zahtijeva za povišenje već ranije dosuđene mjesečne rente (čl. 196. ZOO) nema zastare, jer se povećanje rente dosuđuje za ubuduće (tj. od podnošenja tužbe pa nadalje) jer je već ranijom odlukom uređen pravni odnos između stranaka, pri čemu mogućnost sukcesivnog utuživanja naknade za razdoblje prije utuženja ne uključuje i pravo na retroaktivno povećanje pravomoćno dosuđene rente prije utuženja.

14. Međutim, osnovan je revizijski prigovor da je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer u nižestupanjskim presudama nedostaju jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost zahtjeva (odgovornosti tuženika). Naime, pravomoćnost odluke na koju se prvostupanjski sud pozvao ne odnosi se na osnovu odgovornosti pa je stoga, imajući u vidu revizijske prigovore tuženika, bilo potrebno raspraviti i navesti razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, a što je u ovom konkretnom slučaju izostalo (tako i u Rev-3467/19-2 od 9. ožujka 2022.).

15. Budući da u nižestupanjskim presudama nedostaju jasni razlozi o tim odlučnim činjenicama, valjalo je na temelju odredbe članka 394. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod t.

I. izreke ovog rješenja.

16. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznesenim shvaćanjem ovog suda i razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano te ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja.

17. Kako odluka o trošku postupka ovisi o konačnom rješenju spora, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka iz nižestupanjskih odluka te predmet i u tome dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 14. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek