REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1802/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika INA – INDUSTRIJA NAFTE d.d. Zagreb, Avenija V. Holjevca 10, OIB: 27759560625, kojeg zastupa punomoćnik Siniša Baričević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stanić i partneri u Rijeci, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-305/2016-2 od 21. studenoga 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr- 151/15-9 od 5. listopada 2015., u sjednici održanoj 14. prosinca 2022.,
p r e s u d i o j e :
I Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena Odluka tuženika od 3. prosinca 2010., znak IZ-SPP-03231/10; da je tuženik donošenjem predmetne Odluke povrijedio odredbu članka 102. Kolektivnog ugovora za INA d.d. od 30. lipnja 2010.; da se zabrani tuženiku poduzimanje radnji kojima se krši pravo na jednako postupanje pa da se ukida Odluka tuženika od 3. prosinca 2010., znak IZ-SPP-03231/10; a odbijen je i zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu 500.00,00 kn, kao i zahtjev da tuženik isplatiti tužitelju na ime stimulacije za mjesec lipanj 2011. 589,556 kn s pripadajućim zateznim kamatama (stavak I. izreke): Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 69.887,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (stavak II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda (stavak I. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijen (stavak II. izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je pobijanu presudu preinačiti.
4. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio istu u cijelosti odbiti kao neosnovanu, a tužitelja obvezati da mu naknadi trošak sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao radnika tuženika, da se utvrdi nedopuštenom odluka kojom je tuženik ovlastio GŠ, dipl. iur. spec. za zastupanje III u Sektoru pravnih poslova, Službi pravnih poslova za tuzemstvo, da zaposlenicima u toj službi raspoređuje poslove, koordinira i nadzire njihovo izvršavanje, daje prijedloge za donošenje odluka za godišnje odmore, za službeni put u zemlji i inozemstvu, za predlaganje izobrazbe zaposlenika i potpisuje dozvole za izlaz („izlaznice“); zahtjev da se utvrdi da je tuženik donošenjem te odluke povrijedio odredbu članka 102. Kolektivnog ugovora za INA d.d. od 30. lipnja 2010. (dalje: KU); zahtjev za utvrđenjem diskriminacije, pa s tim u vezi i zahtjev da se tuženiku zabrani poduzimanje radnji kojima krši pravo na jednako postupanje, kojem zahtjevu je kumuliran i novčani zahtjev za naknadu štete i isplatu stimulacije.
8. Polazeći od toga da se osporavanom odlukom tuženika od 3. prosinca 2010. nije odlučivalo o napredovanju, niti o novom (sistematiziranom) radnom mjestu ili zahtjevnijem poslu, već da su tom odlukom tuženika GŠ samo nadodani novi administrativno-tehnički poslovi, koji su izrijekom naznačeni u spornoj odluci, slijedom čega radnopravni status GŠ kod tuženika nije promijenjen (jer ona s tuženikom nije sklopila novi ugovor o radu niti joj je povećan postojeći koeficijent složenosti radnog mjesta), nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik prilikom donošenja pobijane odluke nije ni trebao primijeniti odredbu članka 102. KU.
8.1. Naime, odredbom članka 102. stavak 1. alineja 4. KU propisana je obveza poslodavca da prilikom raspoređivanja na zahtjevnije radno mjesto prednost da osobama sa statusom hrvatskog branitelja ili invalida Domovinskog rata, ukoliko oni u cijelosti zadovoljavaju tražene uvjete.
8.2. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju nije radilo o raspoređivanju na zahtjevnije radno mjesto, odnosno da ne postoje kriteriji (uvjeti) za imenovanje koordinatora, sudovi smatraju da tužitelj nije mogao biti stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na uvjete za raspoređivanje na zahtjevnije radno mjesto prema odredbi članka 102. KU.
9. Iako je prema odredbi članka 5. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 – dalje: ZR) zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, status hrvatskog branitelja nije diskriminacijska osnova prema odredbi članka 1. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 55/08 – dalje: ZSD), a iako je tužitelj tijekom postupka kao diskriminacijsku osnovu naveo i članstvo u HDZ-u, sudovi smatraju da tužitelj, u smislu odredbe članka 20. stavak 1. ZSD, nije učinio vjerojatnim da zbog članstva u političkoj stranci nije mogao napredovati.
10. Utvrdivši također da je izostala uzročna veze između zdravstvenog stanja tužitelja i postupanja tuženika, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u smislu odredbe članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), a jednako tako, zbog odbijanja deklaratornih zahtjeva, odbijen je i tužbeni zahtjev za isplatu stimulacije, koju GŠ kod tuženika ionako nije ni ostvarila.
11. Tužitelj u reviziji u bitnome osporava utvrđeno činjenično stanje, pa tako ustraje u tvrdnji da je GŠ raspoređena na zahtjevnije radno mjesto, slijedom čega da je tuženik bio dužan, prema odredbama KU, pri raspoređivanju na to radno mjesto, prednost dati njemu kao hrvatskom branitelju.
12. S obzirom na to da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (argumentum a contrario iz odredbe članka 385. stavak 1. ZPP), revizijski navodi koji se iscrpljuju u osporavanju sadržaja odluke tuženika od 3. prosinca 2010. odnosno navodima da radno mjesto koordinatora predstavlja zahtjevnije radno mjesto, nisu dopušteni.
13. Budući da je smisao odredbe članka 102. KU da se u slučaju kada postoje dvije osobe koje ispunjavaju iste uvjete za napredovanje, prednost da osobi koja je hrvatski branitelj, onda je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju, kada za mjesto koordinatora nisu postojali kriteriji raspoređivanja i kada se nije radilo o raspoređivanju na zahtjevnije radno mjesto, nema mogućnosti da tužitelj bude stavljen u nepovoljniji položaj zato što nije uzet u obzir njegov braniteljski status.
14. Tužitelj u reviziji ističe kako se između istih stranka vodi još jedan spor, također radi utvrđenja diskriminacije (jer mu tuženik nije omogućio napredovanje, školovanje, odlazak na programirane odmore, i dr.), međutim ističe se da je tužitelj i taj spor pravomoćno izgubio, a ovaj je sud u odluci broj Revr-1871/14-2 od 11. travnja 2018., odbijanjem revizije tužitelja potvrdio shvaćanje da ponašanje tuženika nema diskriminatorni karakter.
15. Slijedom svega navedenoga, odluka tuženika od 3. prosinca 2010. nije protivna odredbama KU, a kako tužitelj nije učinio vjerojatnim da ga je tuženik po bilo kojoj osnovi diskriminirao, neosnovan je i njegov zahtjev za zaštitu od diskriminacije.
16. Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove presude.
17. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta radnja nije bila potrebna za donošenje odluke o reviziji (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP), slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove presude.
Zagreb, 14. prosinca 2022.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
