Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 8 Kž-557/2022-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Ljiljane Kolenko, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optužene VE, zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11.,144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja AE podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: 12 K-398/2017-52 od 11. travnja 2022., na javnoj sjednici održanoj 14. prosinca 2022. u prisutnosti oštećenika kao tužitelja AE, opunomoćenika Nenada Slunjskog odvjetnika, te branitelja optužene, Želimira Pajkovića, odvjetnika,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba oštećenog kao tužitelja AE kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Varaždinu presudom poslovni broj: 12 K-398/2017-52 od 11. travnja 2022. oslobodio je optužbe optuženu VE da bi počinila kazneno djelo protiv imovine – prijevarom iz čl. 236. KZ/11.
1.1. Na temelju čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08-19) oštećeni kao tužitelj obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kn i troškove iz čl. 145. st. 2. t. 1. – 5. ZKP/08-19, nužne izdatke optuženice te nužne izdatke i nagradu njenog branitelja.
2. Protiv te presude žali se oštećeni kao tužitelj AE po opunomoćeniku Nenadu Slunjskom, odvjetniku, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženici "izrekne osuđujuća presuda", odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. U skladu s čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje: ZKP/08-22) sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti oštećenika kao tužitelja, njegovog opunomoćenika Nenada Slunjskog, odvjetnika, branitelja optuženika, Želimira Pajkovića, odvjetnika, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08-22 održana u odsutnosti uredno obaviještene optuženice.
5. Žalba nije osnovana.
6. Prije svega ovaj žalbeni sud primjećuje da oštećenik kao tužitelj ostvarenje žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22 nalazi kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Naime, žalitelj smatra da se pobijana presuda ne može ispitati jer se njezina izreka temelji na pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda o nepostojanju prijevarne namjere kod optuženice, kakvo utvrđenje je, po mišljenju žalitelja, suprotno utvrđenom karakteru inkriminiranog pravnog odnosa iz kojeg proizlazi nenamireno potraživanje žalitelja, slijedom čega smatra da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi u odnosu na ključno pitanje postojanja prijevarne namjere kod optuženice.
Iz navedenog jasno proizlazi da žalitelj ustvari napada pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda prema kojem u konkretnom slučaju nije dokazano postojanje subjektivnog elementa predmetnog kaznenog djela (prijevarne namjere), kakvi žalbeni navodi, međutim, ne ulaze u okvire citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će više riječi biti u daljnjem tekstu.
Pritom valja dodatno primijetiti da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi iznio jasne, određene i po ocjeni ovog žalbenog suda dostatne razloge na temelju kojih zaključuje da u konkretnom slučaju nije dokazano postojanje subjektivnog elementa predmetnog kaznenog djela.
7. Ostvarenje žalbene osnove povrede kaznenog zakona oštećenik kao tužitelj u žalbi ne konkretizira niti posebno obrazlaže, s time da se iz cjelokupnog konteksta žalbe može zaključiti da i ostvarenje te žalbene osnove nalazi kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, u takvom slučaju se ne radi o ostvarenju žalbene osnove povrede kaznenog zakona, budući da je o toj povredi riječ samo u situaciji kada se žalitelj u svemu slaže sa činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, ali smatra da je na ista pogrešno primijenjen kazneni zakon. 8. Ovaj žalbeni sud je povodom žalbe optuženika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-22, pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-22, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon.
9. Oštećenik kao tužitelj nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Žalitelj prije svega upire da pravni posao pozajmice između njega i optuženice predstavlja apstraktni posao koji je za optuženicu proizveo bezuvjetnu obvezu vraćanja primljenog iznosa novca, dakle, obvezu neuvjetovanu uspjehom ili neuspjehom njezinog poslovnog poduhvata s peradarnikom i rezultatima njezinog odnosa s IE, a što s aspekta žalitelja znači da on ulazeći u apstraktni pravni odnos sa optuženicom nije pristao snositi rizik neuspjeha njezinih akvizicija, niti ga je ista upoznala s takvim rizikom, odnosno uvjetom vraćanja pozajmice, niti bi on u tom slučaju uopće pristao dati joj pozajmicu.
Pritom oštećenik kao tužitelj u žalbi upire da je optuženica u svojoj obrani osporavala da bi predmetni dug bio njezin, a što u povezanosti s očitim prikrivanjem imovine i onemogućivanjem naplate žalitelja iz njene imovine, pa i u ovršnom postupku, po njegovom mišljenju, upućuje na jasan zaključak da je optuženica postupala sa prijevarnom namjerom.
Zaključno, žalitelj ističe da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je optuženica rizik neuspjeha poduhvata u kojem je sudjelovala sa IE (ulaganje u peradarnik), prevalila na njega bez njegovog znanja i pristanka navevši ga time da joj takovu pozajmicu dade na štetu svoje imovine.
9.1. Suprotno žalitelju, po ocjeni Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud svoje zaključke o odlučnim i drugim važnim činjenicama temelji na logičnoj i savjesnoj analizi te kritičkoj i pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svih relevantnih dokaza izvedenih na raspravi, posebice proturječnih, koje sagledava kako svaki za sebe tako i u međusobnoj vezi. Na temelju takve analize dokaza prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da u konkretnom slučaju nije na izvjestan način dokazano da bi optuženica počinila kazneno djelo za koje se tereti.
9.2. Prije svega, a vezano za žalbene navode kojima oštećenik kao tužitelj upire iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je optuženica rizik neuspjeha poduhvata u kojem je sudjelovala sa IE (ulaganje u peradarnik) bez njegovog znanja i pristanka prevalila na njega navevši ga time da joj na štetu svoje imovine pozajmi inkriminirane iznose, valja primijetiti da se optuženica u predmetnoj optužnici ne tereti da je oštećenika kao tužitelja dovela u zabludu time što mu je prešutjela da pozajmljeni novac namjerava uložiti u poslovni poduhvat sa peradarnikom, već time što je prilikom uzimanja inkriminiranih pozajmica znala da mu primljene pozajmice, osim neznatnog dijela (6.500,00 kuna), neće vratiti na način kako je to dogovoreno. Drugim riječima, optuženica se u optužnici teretila da je već prilikom sklapanja inkriminiranih pravih poslova postupala s unaprijed stvorenom prijevarnom namjerom da primljene pozajmice ne vrati oštećeniku kao tužitelju u cijelosti, na koji način ga je dovela u zabludu navevši ga time da nešto učini na štetu svoje imovine.
Prema tome, navedene činjenice koje oštećenik kao tužitelj ističe u žalbi glede načina na koji ga je optuženica dovela u zabludu nisu sadržane u činjeničnom opisu djela u optužnici, te stoga ne predstavljaju odlučne činjenice, tako da se žalba oštećenika kao tužitelja u tom pravcu ukazuje kao promašena.
Pritom valja ukazati i na odredbu iz čl. 449. st. 1. ZKP/08-22 prema kojoj se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici.
9.3. Nadalje, žalitelj je doduše u pravu kada u žalbi navodi da inkriminirani pravni posao između njega i optuženice predstavlja apstraktni posao koji je za optuženicu proizveo bezuvjetnu obvezu vraćanja primljenog iznosa novca, dakle, obvezu neuvjetovanu uspjehom ili neuspjehom njezinog poslovnog poduhvata s peradarnikom.
Naime, takve žalbene tvrdnje su točne s aspekta građanskog prava, međutim, da bi građanskopravni odnos prešao u kriminalnu zonu, konkretno u zonu kaznenog djela prijevare iz čl. 236. KZ/11, potrebno je utvrditi da je počinitelj postupajući s ciljem da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist doveo drugoga u zabludu ili ga održavao u zabludi i time ga naveo da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini.
Slijedom navedenih bitnih obilježja predmetnog kaznenog djela, prvostupanjski sud prije svega zauzima ispravan pravni stav da subjektivno biće kaznenog djela prijevare, tzv. prijevarna namjera mora postojati kod počinitelja već u trenutku sklapanja inkriminiranog pravnog posla, a što imajući u vidu konkretni slučaj znači da je prijevarna namjera kod optuženice prema onome kako je djelo činjenično opisano u optužnici, odnosno da oštećeniku kao tužitelju neće vrati pozajmljene iznose u cijelosti na način kako je to dogovoreno, morala postojati već u trenutku sklapanja tih pravnih poslova.
Na temelju rezultata dokaznog postupka, prvostupanjski sud je izveo pravilan zaključak da je optuženica inkriminirane pozajmice uložila u poslovanje peradarske farme u vlasništvu svjedoka IE (navedene činjenice žalitelj ne osporava u žalbi), očekujući da će ostvariti zaradu koja bi joj omogućila vraćanje pozajmica dobivenih od oštećenika kao tužitelja (opravdanost očekivanja optuženice da će peradarnik dobro poslovati i donijeti joj zaradu proizlazi i iz iskaza samog oštećenika kao tužitelja u dijelu gdje navodi da je bio u tom peradarniku i vidio da isti normalno funkcionira, da je kapaciteta 15.000 pilića te da je suvremeno opremljen, zbog čega je i osobno uložio u njegovo poslovanje 5.000,00 kuna), koji poslovni poduhvat, međutim, nije uspio.
Polazeći od tako utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud, a suprotno žalitelju, s pravom zaključuje da u konkretnom slučaju nije na izvjestan način dokazano subjektivno obilježje predmetnog kaznenog djela, odnosno da je kod optuženice već u trenutku sklapanja inkriminiranih pravnih poslova postojala unaprijed stvorena prijevarna namjera da oštećeniku kao tužitelju neće vrati pozajmljene iznose u cijelosti na način kako je to dogovoreno.
Stoga žalba oštećenika kao tužitelja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
10. Kako žalba oštećenika kao tužitelja nije osnovana, a budući da ovaj žalbeni sud nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-22 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-22 odlučiti kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 14. prosinca 2022.
Predsjednik vijeća
Rajko Kipke
