REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 9 Pž-1251/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Baran, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ODVJETNIČKO DRUŠTVO LEKO I PARTNERI d.o.o., OIB 35913314365, Zagreb, Domagojeva 18, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Petrova 182, protiv tuženika A1 HRVATSKA d.o.o., OIB 29524210204, Zagreb, Vrtni put 1, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1346/2019-35 od 31. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2022.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1346/2019-35 od 31. siječnja 2022. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 21.401,55 EUR.

III. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1346/2019-35 od 31. siječnja 2022. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 15.461.796,87 HRK / 2.052.133,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 13.198.577,05 HRK / 1.751.752,21 EUR od 31. siječnja 2022. do isplate, a na iznos od 2.263.219,82 HRK / 300.380,89 EUR od 4. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za trgovačke ugovore (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove odmjerene u iznosu od 1.175.000,00 kn / 155.949,03 EUR (točka II. izreke). Tako je sud ocjenom i analizom Ugovora o zastupanju u postupcima naplate dospjelih nenaplaćenih potraživanja od 6. rujna 2010., ocjenom i analizom iskaza saslušanih svjedoka te ocjenom i analizom provedenog vještačenja odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Odluka o parničnom trošku donesena je pozivom na određenja iz članka 154. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

2. Protiv presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavku 1. ZPP-a s prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbene zahtjeve, odnosno podredno predlaže ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje pred drugim sucem. Traži trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 317.500,00 kn / 42.139,49 EUR.

3. Tužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu koju u cijelosti smatra neosnovanom te predlaže preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, odnosno predlaže potvrditi presudu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 161.250,00 kn / 21.401,55 EUR.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitavši presudu sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a sve kako to pravilno opisuje tuženik u žalbi. Naime, izreka presude je proturječna obrazloženju spisa. Naime, sud je pobijanom presudom dosudio tužitelju ukupno iznos od 15.461.796,87 HRK / 2.052.133,01 EUR iako iz nalaza i mišljenja vještaka, koji je sud ocijenio kao stručan, detaljan i sukladan pravilima struke – proizlazi da je ukupno potraživanje tužitelja utvrdio da iznosi 14.212.048,70 kn / 1.886.263,02 EUR; tako da se pojavljuje razlika od 1.249.748,17 kn / 165.870,09 EUR.

6. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22) svi iznosi u uvodu i izreci sudske odluke su iskazani i u valuti kn i u valuti EUR, na način da se nakon iznosa u kunama doda / i iznos u eurima. Preračunavanje se vrši uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450 i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanja iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a sve u smislu članka 43. i članka 48 navedenog Zakona.

7. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužba podnesena 3. srpnja 2019. radi isplate, odnosno naknade štete. Naime, tužitelj navodi da su stranke sklopile 6. rujna 2010. Ugovor o zastupanju u postupcima naplate dospjelih nenaplaćenih potraživanja, a koji ugovor je sastavio isključivo tuženik. Tuženik je do stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj: 68/18; dalje: ZPONS) tj. do 4. kolovoza 2018. ispunjavao svoju ugovornu obvezu na način da nije ograničavao tužitelja u poduzimanju radnji pravnog zastupanja koje su dovodile do naplate potraživanja. Međutim, nakon stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, tuženik je jednostrano onemogućio tužitelja u ispunjavanju ciljeva ugovora, odnosno onemogućio je tužiteljevo pravo na naplatu nagrade za njegov u cijelosti obavljeni rad. Na osnovni članka 12. ZPONS-a Agencija je prestala izvršavati osnove za plaćanje u 12.079 predmeta u kojima je tužitelj zastupao tuženika u postupku naplate potraživanja koja je tuženik imao prema svojim dužnicima. Dopisom od 23. travnja 2019. tužitelj je raskinuo Ugovor od 6. rujna 2010. zbog neispunjavanja obveza tuženika te ističe da je u trenutku raskida ugovora 23. travnja 2019. zastupao tuženika u velikom broju predmeta, u kojem broju i 12.079 predmeta na koje je FINA primijenila članak 12. ZPONS-a. I tužitelj ističe da je u odnosu na 12.079 predmeta u kojima je Agencija prestala provoditi ovrhu – tužitelj obavio posao u cijelosti. Međutim, kako naplata ovisi isključivo o tuženikovoj volji da te osnove (predmete) u smislu članka 22. ZPONS-a (kojom odredbom su regulirane naknade za provedbu osnove za plaćanje), da ih ponovno aktivira, a budući da je tuženik to jednostrano odbio, tužitelj je mišljenja da mu je nastala šteta u obliku izmakle koristi u smislu članka 1046. i članka 1089. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO); pa kako tuženik nije ispunio svoju obvezu, duguje tužitelju naknadu za obavljeni rad u smislu članka 776. ZOO-a, odnosno odgovara tužitelju za štetu u obliku izmakle koristi iz članka 1046. i članka 1089. stavka 3. ZOO-a (šteta, obična šteta i izmakla korist). Ističe da tužiteljeva nagrada u svim predmetima u kojima je Agencija prestala s izvršavanjem osnova za plaćanje iznosi 13.198.577,05 kn / 1.751.752,21 EUR, te da navedeni iznos je iznos koji tužitelju pripada kao naknada za obavljeni posao zastupanja ili podredno kao naknada štete zbog izmakle koristi koju bi tužitelj ostvario od rada uloženog u izvršenje ugovora o zastupanju s tuženikom. Navodi da tuženik duguje tužitelju i kamate na troškove postupka za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 1. prosinca 2017. u iznosu od 2.263.219,82 kn / 300.380,89 EUR. Ovdje se radi o predmetima u kojima je u navedenom razdoblju tuženik, na temelju tužiteljevih pravnih radnji, u cijelosti naplatio svoje tražbine od svojih dužnika (telefonskih pretplatnika), pa i kamate na troškove postupka koje pripadaju tužitelju. Stoga tužitelj predlaže donošenje presude usvajanjem tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 15.461.796,87 kn / 2.052.133,01 EUR.

8. Nije sporno da je 6. rujna 2010. sklopljen Ugovor o zastupanju u postupcima naplate dospjelih nenaplaćenih potraživanja (dalje: Ugovor) između tužitelja kao zastupnika i tuženika kao nalogodavatelja. Prema članku 11. (predmet ugovora) nalogodavatelj povjerava, a zastupnik preuzima obavljanje određenih pravnih poslova u ime i za račun nalogodavca koji se sastoji u zastupanju nalogodavca pred javnim bilježnicima i nadležnim sudovima u postupcima naplate dospjelih nenaplaćenih potraživanja nalogodavca prema drugim pravnim i/ili fizičkim osobama s osnove pruženih javnih telekomunikacijskih i s njima povezanih usluga. Ugovoreno je da će zastupnik pravne poslove obavljati u skladu s pravnim i etičkim normama odvjetničke struke, u svemu pazeći najbolje interese nalogodavca uvažavajući i rukovodeći se njegovim nalozima danima u bilo kojem obliku i na bilo koji način (točka 3.2.1. Ugovora). Ugovorne strane ugovaraju nagradu za rad sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (točka 4.1. Ugovora); da zastupnik u slučaju uspjeha u naplati ukupna potraživanja pripada naplaćeni iznos dosuđenih troškova zastupanja prema odluci suda ili javnog bilježnika u postupku koji je okončan te razdužen zbog potpunog namirenja potraživanja nalogodavca (točka 4.3. Ugovora). Nadalje, ugovorne strane suglasno utvrđuju da u postupcima koji su predmet ovog ugovora, a u kojima zastupnik ne uspije u naplati cjelokupnog potraživanja nalogodavca, da zastupniku ne pripada pravo na naknadu troškova zastupanja (točka 6.3.9. Ugovora). Ugovor je sklopljen na neodređeno vrijeme time da obje ugovorne strane mogu otkazati ugovor pisanom obaviješću i prije isteka roka bez navođenja posebnog razloga s time da je raskidni rok utvrđen u trajanju od 60 dana, a sve prema točki 6.1. Ugovora. Prema točki 6.2. Ugovora svaka ugovorna strana ima pravo zbog neispunjavanja obveza druge ugovorne strane raskinuti ovaj ugovor pisanom obaviješću s trenutnim učinkom ako takva povreda ne bude ispravljena niti u roku od 30 dana nakon primitka pisane obavijesti kojom se takva povreda navodi.

9. Iz provedenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo Ljupku Omaziću, dipl. oec. iz Zagreba od 20. svibnja 2021. proizlazi zaključno mišljenje: ukupno potraživanje tužitelja od tuženika iznosi ukupno 14.212.048,70 kn / 1.886.263,02 EUR, koje se sastoji od iznosa od 13.198.577,05 kn / 1.751.752,21 EUR na ime potraživanja za priznate nagrade po javnobilježničkim rješenjima i sudskim odlukama, te iznosa od 1.013.471,65 kn / 134.510,08 EUR na ime potraživanja za kamate na troškove u predmetima koje je zastupao tužitelj, a koje je tražbine tuženik u cijelosti naplatio od ovršenika u periodu od 1. srpnja 2016. do 1. prosinca 2017. Dakle, temeljem obavljenih odvjetničkih radnji u 12.079 predmeta, javnobilježničkim rješenjem i sudskom odlukom uz primjenu Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika, priznato je tužitelju kao nagrada za njegov rad u navedenim predmetima u ukupnom iznosu od 13.198.577,05 kn / 1.751.752,21 EUR koji iznos se sastoji od priznatih nagrada u pojedinim predmetima; a ukupne zakonske zatezne kamate na troškove u predmetima koje je zastupao tužitelj, a koje je tuženik u cijelosti naplatio od ovršenika u periodu od 1. srpnja 2016. do 1. prosinca 2017., pa kamate na troškove postupka iznose 1.013.471,65 kn / 134.510,08 EUR; a sve kako to proizlazi iz mišljenja vještaka (list 876. spisa).

10. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva valjalo je prvenstveno analizirati odredbe Ugovora od 6. rujna 2010., te ocijeniti o kakvom se ugovoru radi. Prema ocjeni ovog suda Ugovor od 6. rujna 2010. treba promatrati kao okvirni ugovor o zastupanju, a prema članku 1. točka 3. Ugovora – broj predmeta povjerenih zastupniku u postupcima naplate dospjelih neplaćenih potraživanja ugovorne strane će utvrditi za svaku seriju primopredaje predmeta posebno pripadajućim zapisnikom o primopredaji predmeta koji će biti usuglašen i potpisan od ovlaštenih osoba obje ugovorne strane; iz čega proizlazi prema ocjeni ovog suda da se radi o ugovoru o okvirnom zastupanju koji je sadržajno ugovor o poslovnoj suradnji stranaka u kojima su stranke dogovorile da će se predmeti predavati zapisnikom o primopredaji, iz čega valja zaključiti da je za svaki konkretni dostavljeni predmet tuženik izdavao tužitelju punomoć. Stoga je izdavanjem punomoći tužitelju od stranke tuženika u svakom konkretnom predmetu danom na utuženje, na temelju navedenog Ugovora – zaključivan posebni ugovor o zastupanju.

11. Isto tako, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva valjalo je imati u vidu pitanje primjene članka 12. ZPONS-a, člankom 12. tog Zakona regulirana je "Nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje za ovršenika fizičku osobu". Prema članku 12. stavku 1. ZPONS-a, ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s tog računa ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti. Valja zaključiti, a tako i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 104/22-2 od 9. veljače 2022. proizlazi da jednostavno Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima u članku 12. stavku 1. propisuje brisanje iz Očevidnika i prestanak postupanja Financijske agencije u takvim slučajevima.

12. Naime, prema odredbi članka 12. stavka 1. ZPONS-a, ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciji,nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanja za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti. Prema stavku 5. istog članka ministar financija detaljnije pravilnikom propisuje postupanje Agencije u slučaju nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje.

13. Prema odredbi članka 10. stavka 1. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 71/18), kada Agencija utvrdi nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje za ovršenika fizičku osobu sukladno odredbi članka 12. stavka 1. ZPONS-a, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje i pohranjuje do ispunjenja uvjeta za njeno uništenje sukladno odredbi članka 21. tog Zakona.

14. Prema odredbi članka 21. stavka 1. ZPONS-a, Agencija je dužna čuvati osnovu za plaćanje tri godine od dana kada je tražbina za koju je zatražena ovrha na temelju osnove za plaćanje naplaćena u cijelosti, odnosno od dana kad je Agencija prestala provoditi ovrhu radi obustave, na zahtjev ovrhovoditelja ili na temelju posebnog propisa kojim se uređuje prestanak provedbe ovrhe u odnosu na pojedinu osnovu za plaćanje, dok prema stavku 2. istog članka, ovrhovoditelj ili ovršenik kada je ovlašten na temelju Zakona, može u roku iz stavka 1. tog članka od Agencije zatražiti vraćanje osnove za plaćanje.

15. Imajući u vidu citirano rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 104/22-2 od 9. veljače 2022. valja zaključiti da jednostavno Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima u članku 12. stavku 1. propisuje brisanje iz Očevidnika i prestanak postupanja Financijske agencije u takvim slučajevima, te nema nikakve mogućnosti ponovnog postupanja po osnovi za plaćanje.

16. Odredbom članka 22. ZPONS-a propisano je da je ovrhovoditelj dužan predujmiti Agenciji iznos propisane naknade za provedbu osnove za plaćanje, a Agencija će taj iznos upisati u Očevidnik zajedno s tražbinom iz osnove za plaćanje te provesti ovrhu u korist ovrhovoditelja (stavak 1.). Agencija neće upisati osnovu za plaćanje u Očevidnik niti poduzimati radnje po osnovi za plaćanje ako ovrhovoditelj nije platio iznos predujma (stavak 2.). Odredom članka 67. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22; dalje: OZ) propisano je da će se ovrha obustaviti ako je postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti. Odredbom članka 14. stavka 2. OZ-a propisano je da ovrhovoditelj, odnosno predlagatelj osiguranja je dužan troškove postupka predujmiti u roku koji sud odredi. Imajući u vidu citirane odredbe jasno proizlazi da nastavak ovrhe ovisi isključivo o volji ovrhovoditelja, u konkretnom predmetu tuženika, a koji nije poduzeo takve radnje u utuženim predmetima.

17. Imajući u vidu izneseno, ocjena je ovog suda da je donošenjem pobijane presude ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a budući je izreka presude proturječna obrazloženju, a u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

18. Zbog toga je valjalo na temelju članka 369. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke.

19. U ponovnom postupku sud prvog stupnja imat će u vidu primjedbe iznesene u ovom ukidnom rješenju, te ocjenom i analizom Ugovora od 6. rujna 2010. u vezi odredaba Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima na koje je ukazano donijeti novu na zakonu osnovanu odluku. Isto tako, ocjena je ovog vijeća da tužitelj nije mogao prisiliti tuženika na aktiviranje predmeta koji su kod Financijske agencije obustavljeni, budući da u smislu članka 12. i 22. ZPONS-a tuženik kao ovrhovoditelj je taj koji o tome odlučuje.

20. Odbijen je tužiteljev zahtjev za trošak sastava odgovora na žalbu, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. i člankom 155. stavkom 1. ZPP-a).

21. Stoga je riješeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

22. Na temelju članka 166. stavka 3. ZPP-a ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci, a sve kako je riješeno u točki III. izreke.

Zagreb, 14. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća

Nevenka Baran