Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Kžzd-40/2022-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja za mladež Milenke Slivar kao predsjednice vijeća, Sandre Galjar kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dajane Barberić-Valentić kao članice vijeća, u kaznenom predmetu protiv optužene Z. F., zbog kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine, broj: 125/11., 144/12.,56/15., 61/15., 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Kzd-117/2018 od 13. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2022.,
p r e s u d i o j e
Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Puli-Pola, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP), oslobodio je optuženu Z. F. optužbe zbog pet kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece – povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11.
1.1. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP-a te nužni izdaci optuženice i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje i suđenje prvostupanjskom sudu.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru.
5. Žalba nije osnovana.
6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka državni odvjetnik nalazi da su zaključci suda da nisu počinjene inkriminirane radnje suprotni izvedenim personalnim dokazima koje reproducira u razlozima presude, pa da stoga postoji proturječnost u iznesenim razlozima presude i iskaza danih u postupku, jer proizlazi da svjedoci govore o udarcima optuženice, dok sud zaključuje da se radilo o blagim udarcima, naslanjanju dnevnika na glavu, odnosno minorizira inkriminirane radnje optuženice.
6.1. Neosnovani su žalbeni navodi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu u znatnoj mjeri proturječni, te o tim činjenicama ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i iskaza danih u postupku, tako da se presuda može ispitati, a druga je stvar što žalitelj ne prihvaća ovako utvrđeno činjenično stanje, te se u stvari žali samo zbog pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi protivan zaključak od onog prvostupanjskog suda i da su postupanjem optuženice ostvareni svi elementi kaznenih djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. na štetu petero maloljetnih oštećenika.
7. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza, ispitivanjem svjedoka roditelja maloljetnih oštećenika koji imaju posrednih saznanja o tome što se stvarno događalo, te iskaza svjedokinje A. P. koja je bila svjedokom događaja na štetu M. mllj. P., a što je sve doveo u vezu s iskazom svjedokinja, učiteljica B. A. L., N. Z. i D. L., pedagoginje B. K. M. i tadašnje ravnateljice D. D., kao i s iskazom optuženice, pravilno zaključio da je postupanje optuženice u konkretnom događaju bila pedagoški neprimjerena i pretjerena reakcija optuženice u discipliniranju djece, ali nije dokazano da bi se radilo o takvom načinu i intenzitetu u nasilnom postupanju da bi se radilo o ozbiljnom i sustavnom zlostavljanju i grubom vrijeđanju djetetovih prava kojima bi prouzročila znatan stupanj fizičke ili psihičke neugode kod oštećene djece.
8. U prilog takvom zaključku govore iskazi svjedoka roditelja oštećenika, pa tako majka oštećene L. mlljt. M., svjedokinja T. D. M. navodi da je čula iz razgovora sa kćeri da je optuženica udarila M. dnevnikom po glavi, te da prislanja dnevnik na glavu E. mlljt. K. da se stiša, a da je nju jednom lagano rukom okrznula po ramenu, ali da voli pohađati nastavu kod optuženice i da nije bila izložena nikakvom zlostavljanju, dok majka oštećenog M. mlljt. P., M. P. navodi da se njen sin povjerio učiteljici da ga je optuženica udarila rukom i dnevnikom po glavi, pa je isto i njoj ispričao, ali da se nije radilo o udarcu nekog jačeg intenziteta, dok je svjedokinja V. V., majka A. mlljt.
V., navela da je prvo saznala od učiteljice, a zatim joj je i kćer rekla da ju je optuženica na nastavi dok se smijuljila, udarila nekom bilježnicom po glavi, te da se nije radilo o nekom jačem, nasilničkom udarcu, ali da joj se nije svidio postupak optuženice. Majka oštećenice E. mlljt. K., svjedokinja S. B. K., navodi da joj se kćer nije žalila na optuženicu i da smatra da je cijela priča „prenapuhana“, jer bi joj se kćer sigurno povjerila da se nešto loše događalo na nastavi, dok otac oštećenice, A. K., navodi da mu se kćer povjerila da se boji optuženice i da je zločesta, te da ju je optuženica udarila dnevnikom po glavi i vanjskim dijelom škara po trbuhu. Otac oštećene G. L. ne potvrđuje da bi mu se kćer žalila da bi optuženica udarila nju ili nekog drugoga, ali mu je rekla da zna biti strožija.
8.1. S obzirom na ovakve iskaze svjedoka, roditelje maloljetnih oštećenika o onome što su saznali od svoje djece, proizlazi da se neki oštećenici uopće nisu požalili roditeljima da bi ih optuženica udarila (G. L., L. M.), dok ostali roditelji opisuju da se radilo, iako o neprimjerenom, ali ipak blažem discipliniranju učenika slabim udarcem ruke ili dnevnikom, što je očito odgojno neodgovarajući pristup djeci, ali se još uvijek ne može podvesti pod kaznenopravni pojam zlostave djeteta, kako je to utvrdio i prvostupanjski sud.
9. Za ocjenu postupanja optuženice važan je i iskaz svjedokinje B. K. M., budući je ista pedagog u školi, te je obaviještena o spornim zbivanjima zbog čega je provela razgovore s oštećenom djecom i iz njihovog razgovora zaključila da se nije radilo o nekim ozbiljnim udarcima u smislu nanošenja ozljeda ili boli kod djece, već više da ih se upozori da prestanu pričati na nastavi, pa je nakon prijave pratila rad optuženice na nastavi, te je primijetila da su djeca slobodna tijekom nastave, da ih optuženica potiče na razmišljanje i aktivno sudjelovanje i atmosfera je bila opuštena. Na radionicama koje je obavljala nakon dojave također nije primijetila da djeca osjećaju strah prema optuženici. Iz svog dugogodišnjeg pedagoškog iskustva je zaključila da djeca ne bi bila opuštena na nastavi niti bi sudjelovala na način na koji su to činili da su se bojali optuženice. Isto tako i svjedokinja D. L., učiteljica u školi koju pohađaju oštećenici, navodi da je razgovarala s oštećenicama G. L. i L. M., koje su bile njene učenice, te one nisu ništa negativno iznosile o optuženici, a kada je nakon prijave pitala ostale svoje učenike o optuženici, opisivali su je kao veselu učiteljicu, sklonu šali.
9.1. S obzirom na ovakve iskaze pedagoginje koja je stručna osoba u procjeni kako su oštećena djeca doživjela ponašanje optuženice, ali i iskaza tadašnje ravnateljice, svjedokinje D. D., koja navodi da prije ove prijave tijekom njenog rada nikada nisu upućene primjedbe na rad optuženice, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nema dokaza da bi se postupanje optuženice mogli podvesti pod zlostavu djece u kaznenopravnom smislu i da bi optuženica postupala s namjerom, pa čak i neizravnom, da djeci nanese znatnu psihičku ili fizičku bol, što je vidljivo, među ostalim, iz okolnosti da je ipak bila pozitivno angažirana na nastavi, kako to opisuje pedagoginja.
9.2. Napominje se da tijekom ovog kaznenog postupka nisu ispitani maloljetni oštećenici, koji najbolje znaju što se događalo i kako su sve to doživjeli, iako je to bilo moguće učiniti pomoću stručne osobe na način kako zakon propisuje ispitivanje djece mlađe od četrnaest godine, tako da se i optužba uglavnom temelji na posrednim dokazima, iskazima svjedoka kojima su djeca nešto pričala o spornim događajima, te se ti iskazi razlikuju i svaki od tih svjedoka je na različit način protumačio i interpretirao što se to događalo. Stoga bi bilo mnogo svrsishodnije da je državni odvjetnik, odmah nakon prijave događaja, osigurao dokaze u vidu iskaza maloljetnih oštećenika kada bi se eventualne nejasnoće u vezi spornih događaja mogle otkloniti, što je u ovom trenutku, protekom više od četiri-pet godina od događaja bespredmetno s obzirom na dob oštećenika koji su u međuvremenu postali adolescenti te je prirodno da bi se zbog proteka vremena vrlo teško sjetili detalja tih zbivanja.
10. Iz navedenih razloga, budući žalba državnog odvjetnika nije osnovana, niti je utvrđeno postojanje povrede zakona na koje drugostupanjski sud u smislu čl. 476. st. 1. ZKP-a pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci (čl. 482. ZKP-a).
Bjelovar, 14. prosinca 2022.
Predsjednica vijeća
Milenka Slivar v. r.
