REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 519/2019-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene D. B. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 6. lipnja 2019. broj K-29/2018-27, u sjednici održanoj 14. prosinca 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog Z. B., odvjetnika R. R.
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Županijski sud u Varaždinu je presudom od 6. lipnja 2019. broj K-29/2018-27, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.- dalje: ZKP/08.-17.) oslobodio optužbe D. B. i Z. B. da bi počinili kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju u pokušaju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. KZ/11. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08.-17. oštećeno društvo D. S. GmbH i oštećena D. A. T. su sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Isto tako na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-17. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.- 17. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
I Kž 519/2019-8
2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, ali pred potpuno izmijenjeno vijeće.
3. Optuženi Z. B. je po branitelju, odvjetniku R. R. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.
4. Spis predmeta je, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženog Z. B., odvjetnika R. R., a u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješten i optuženog Z. B., za kojeg je obavijest o sjednici vraćena s naznakom „otputovao“, a iz izjave njegovog branitelja proizlazi da se isti nalazi na radu u Saveznoj Republici Njemačkoj te da je obaviješten o održavanju sjednice, ali da istoj ne želi prisustvovati, pa je, sukladno članku 475. stavku 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), sjednica održana u njihovoj odsutnosti.
6. Žalba nije osnovana.
7. Državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe kako je prvostupanjski sud, na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene, pogrešno zaključio da optuženici, izdavanjem očitovanja o dozvoli upisa prava zaloga na nekretnini, u tom trenutku nisu imali namjeru pribavljanja nepripadne materijalne koristi društvu P. na štetu društva D. S. jer da se u konkretnom slučaju radilo o legalnom i uobičajenom pravnom poslu. Smatra da takav pogrešan zaključak suda prvog stupnja proizlazi prvenstveno iz činjenice da društvo P. do svog stečaja i brisanja iz sudskog registra (1. kolovoza 2012.) nije ništa uplatilo društvu D. S. , a niti je u tom razdoblju od šesnaest mjeseci postojao bilo kakav poslovni odnos između navedenih društava. Kada se uz navedeno ima u vidu i podatak koji proizlazi iz prometa po žiro-računu društva D. S. za razdoblje od 30. prosinca 2010. do 1. kolovoza 2012., a iz kojeg je vidljivo kako je navedeno društvo od listopada 2011. pa do lipnja 2012. bilo u konstantnom milijunskom negativnom saldu (30. travnja 2012. u iznosu od 1.114.734,37 kuna), tada, po mišljenju žalitelja, upravo ovakvi financijski pokazatelji te činjenica da je u navedenom društvu u tom razdoblju bila zaposlena samo jedna osoba, ne ukazuju na to da je navedeno društvo doista bilo u mogućnosti poduzimati bilo kakve ozbiljnije poslovne aktivnosti i investicije vrijedne više stotina tisuća eura, a kako to u pobijanoj presudi pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.
7.1. Međutim, suprotno tvrdnjama žalitelja, za sagledavanje svih odlučnih činjenica događaja koji je predmet ovog kaznenog postupka, potrebno je uzeti u obzir puno širi kontekst od ovog na koji u ovom dijelu izjavljene žalbe ukazuje državni odvjetnik. Naime, iz obrane optužene D. B. i optuženog Z. B. , a to nije sporno niti državnom odvjetniku, utvrđeno je kako je optuženica 2011. zatrudnjela te je zbog komplikacija u
I Kž 519/2019-8
trudnoći morala mirovati tako da od tada pa nadalje više nije stvarno sudjelovala u poslovanju društva i donošenju poslovnih odluka, već je sve prepustila svome ocu Z. B.. Kada se s druge strane ima na umu i obrana optuženog Z. B. , a koji je stvarno vodio poslovanje društva u inkriminiranom razdoblju i koja izvedenim dokazima nije dovedena u sumnju, proizlazi da je društvo D. S. d.o.o. V. osnovano temeljem dogovora između njega i D. A. T., s obzirom da je ona bila spremna za poslovno ulaganje u Republiku Hrvatsku, a vezano za obnovljive izvore energije odnosno izgradnju solarnih elektrana u P. (R. H.) i S. (B. i H.). Međutim, budući da D. A. T. nije ispunila svoju obvezu glede financiranja poslovanja tog društva do prvog projekta, a kako su se prethodno dogovorili, to je on kontaktirao društvo P. E. , s kojim je i ranije poslovno surađivao te je dogovorio da će oni financirati spomenute projekte do njihove realizacije, pri čemu su se dogovorili za okvirni iznos od 500.000,00 eura, međutim navedena tvrtka nije htjela ući u takvu investiciju bez odgovarajućih garancija. Kako D. A. T.nije bila u mogućnosti dati tražena jamstva, a u to vrijeme se na dražbi prodavala zgrada njegove bivše firme B. d.o.o. za iznos od svega 240.000,00 kuna, odlučio je iz osobnih sredstava (44.000,00 eura) kupiti tu nekretninu i nakon što je nekretnina kupljena i proknjižena na tvrtku D. S. istu je ponudio tvrtki P. te je tako došlo do zasnivanja hipoteke na istoj na ime budućih investicija koje je ta tvrtka trebala uložiti u projekte izgradnje solarnih elektrana u P. i S., u okvirnoj visini od oko 500.000,00 eura. Da je tome doista bilo tako, a kako to tvrdi optuženi Z. B. u svojoj obrani, proizlazi iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo, poreze i financije M. H. od 2. studenog 2017. (list 157-212 spisa predmeta) i njezine dopune nalaza i mišljenja od 10. ožujka 2019. (list 474-480 spisa predmeta), kupoprodajnog ugovora od 30. svibnja 2016. zaključenog između D. A. (stečajnog upravitelja društva P.) i društva S. A. H. GmbH (list 255-259 spisa predmeta), dogovora o poslovnoj suradnji od 8. veljače 2011. zaključenog između društva D. S. i društva A. M. G. I. A.G. iz L. (list 221-224 spisa predmeta), ugovora o zajmu od 15. veljače 2011. zaključenog između društva P., kao zajmodavca i društva A. M. G. I. A. G. iz Luksemburga, kao zajmoprimca, za zajam u visini od 500.000,00 eura (list 214-215 spisa predmeta), ugovora o suradnji na tržištima Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore od 13. prosinca 2010. zaključenog između društva P. i društva A. M. G. I. u svezi ugradnje fotonaponskih sustava (list 267-269 spisa predmeta), ugovora o ustupanju potraživanja od 1. veljače 2011. zaključenog između društva D. S. , kao cesionara, Z. B. , kao cedenta i društva A. B. I. D. GmbH, kao cesusa za iznos od 44.000,00 eura (list 320 spisa predmeta) te izvatka o stanju i prometu po računu od 7. veljače 2011. o uplati iznosa od 44.000,00 eura na račun društva D. S. (list 321 spisa predmeta), a koji nalazi i mišljenja vještaka za računovodstvo, poreze i financije te predmetna poslovna dokumentacija u cijelosti potvrđuju upravo ovakve navode optuženog Z. B. , a vezano za poslovne planove i aktivnosti društva D. S. u navedenom razdoblju i drugim izvedenim dokazima nisu dovedeni u sumnju. To što u navedenom razdoblju nije došlo do realizacije dogovorenih poslovnih aktivnosti između društava D. S. i društva P., a vezano za obnovljive izvore energije i izgradnju solarnih elektrana na području P. i S., suprotno tvrdnjama žalitelja, nije od utjecaja na pravilnu ocjenu suda prvog stupnja da je doista postojala stvarna namjera da se ovi poslovi i realiziraju s obzirom da ovakav zaključak suda nedvojbeno proizlazi iz svih naprijed navedenih i izvedenih dokaza. Naime, suprotno tvrdnjama žalitelja, upravo naprijed navedena dokumentacija u svojoj biti ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja da je doista postojala
I Kž 519/2019-8
iskrena namjera navedenih poslovnih subjekata, među kojima je bilo i društvo D. S. , da se ugovoreni poslovi i realiziraju, a to što do realizacije u konačnici nije i došlo, između ostalog i zbog prestanak djelovanja nekih od poslovnih subjekata iz dogovorenih i planiranih poslovnih odnosa, nije razlog da se, kako to pogrešno tvrdi žalitelj, zaključuje kako društvo D. S. niti u jednom trenutku nije bilo spremno i voljno sudjelovati u ovim poslovnim projektima odnosno da nije imalo namjeru poduzimati sve dogovorene i planirane poslovne aktivnosti.
7.2. Također nije u pravu žalitelj kada tvrdi da na namjeru da društvo P. na štetu društva D. S. bez ikakvog plaćanja stekne vlasništvo nad založenom nekretninom u vrijednosti od 260.000,00 kuna putem ovrhe ukazuje i sam čin upisa založnog prava u zemljišne knjige upravo u korist društva P. jer, po mišljenju žalitelja, sam trenutak upisa založnog prava u zemljišne knjige automatski dovodi do prenošenja založene nekretnine u vlasništvo vjerovnika. Isto tako nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da tu namjeru također dokazuje i činjenica kako je založno pravo ostalo upisano u zemljišnim knjigama i nakon što je brisano i ugašeno društvo P. u stečajnom postupku te nakon što je društvo S. preuzelo imovinu društva P. i potom, prije nego li je i ono brisano iz sudskog registra, izdalo potvrdu od 13. prosinca 2016. da se može obrisati hipotekarni upis na predmetnoj nekretnini, iako to naknadno nikada nije učinjeno.
7.3. Naime, spisa predmeta nedvojbeno proizlazi, a to niti među strankama nije bilo sporno, da je 24. ožujka 2011. u javnobilježničkom uredu Javne bilježnice J. C. u Č. pod brojem OU-47/11-2 bilo sastavljeno očitovanje založnog dužnika D. S. , zastupanog po direktorici odnosno optuženoj D. B. (list 7-10 spisa predmeta). U točki I. tog očitovanja navedeno je kako će društvo P. E. GmbH financirati zajedničke projekte s društvom D. S. u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini do ukupnog iznosa od 500.000,00 eura, dok je točkom II. naznačeno kako će se dinamika financiranja između ovih poslovnih subjekata utvrditi prema potrebama ulaganja u projekte, s time da će se svaka uplata na žiro-račun društva D. S. od strane društva P. E. GmbH tretirati kao iznos koji ulazi u ukupni iznos financiranja naznačen u točki I., a svaka uplata na račun tog društva od strane društva D. S. u razdoblju financiranja (24 mjeseca) bit će dokaz o povratu uloženih sredstava. Kada se uz navedeno ima na umu i točka IV. navedenog očitovanja iz koje proizlazi da društvo D. S. , kao založni dužnik, ovlašćuje P. E. GmbH, kao založnog vjerovnika, da temeljem tog očitovanja, a radi naplate osiguranog potraživanja po njegovoj dospjelosti, može tražiti neposrednu ovrhu nad danom nekretninom (poslovna zgrada i dvor od 202 čhv) te da će, kako je to navedeno pod točkom V. očitovanja, isključivo javni bilježnik dati potvrdu ovršnosti na zahtjev založnog vjerovnika odnosno društva P. E. GmbH, a koji zahtjev mora sadržavati i podatak o tome koliki iznos je isplaćen, kolika je visina potraživanja i dospijeće istog tada je, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, više nego razvidno koliko iznosi najviši odnosno okvirni iznos jamčenja (500.000,00 eura), što može predstavljati pravni temelj iz kojeg potraživanje može nastati (financiranje zajedničkih projekata koji se odnose na obnovljive izvore energije u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), tko i na koji način može odrediti visinu i dospijeće tražbine (javni bilježnik ovlašten za davanje potvrde ovršnosti na zahtjev založnog vjerovnika) te kako i na koji način može doći do aktiviranja predmetne hipoteke na založenoj nekretnini. Naime, upravo imajući u vidu ovakav
I Kž 519/2019-8
sadržaj predmetnog očitovanja, i po ocjeni suda drugog stupnja, pravilna su utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda da u situaciji ukoliko nije bilo stvarnog plaćanja društva P. E. GmbH društvu D. S. , a u svrhu financiranja ovih zajedničkih projekata te uslijed toga nije niti došlo do nastanka bilo kakvog potraživanja po ovoj osnovi, tada, ni pod kojim uvjetima, ne može doći niti do aktiviranja ove hipoteke i do stjecanja vlasništva nad nekretninom koja je dana kao zalog. Kada se uz to ima u vidu i činjenica, a koja proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo, poreze i financije da društvo P. GmbH (novi naziv društva P. E. GmbH) u razdoblju od 30. prosinca 2010. do 31. svibnja 2017. nije uplatilo nikakav novčani iznos društvu D. S. , te isto tako i podatak koji proizlazi iz potvrde od 22. rujna 2011. (list 65 spisa predmeta) koju je društvo P. GmbH dostavilo društvu D. S. kako isti nisu u mogućnosti uplatiti dogovoreni iznos od 720.000,00 eura na ime financiranja zajedničkih ulaganja, tada je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilan zaključak suda prvog stupnja da u ovom konkretnom slučaju niti u jednom trenutku nije došlo do isplate novčanih sredstava s računa društva P. GmbH na račun društva D. S. u svrhu financiranja dogovorenih projekata, kako je to bilo predviđeno točkom I. očitovanja, te da se upravo zbog toga, sukladno točkama IV. i V. navedenog očitovanja, predmetna hipoteka nije niti mogla aktivirati jer društvo P. GmbH nije moglo, zbog toga što nije ništa isplatilo društvu D. S. , ishoditi potvrdu ovršnosti od javnog bilježnika, a temeljem zahtjeva založnog vjerovnika o tome koliki iznosi su u tom razdoblju doista isplaćeni te koliko iznosi ukupna visina potraživanja. Stoga je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, pogrešna i neutemeljena tvrdnja državnog odvjetnika da je sam upis založnog prava na predmetnoj nekretnini u zemljišne knjige automatski doveo do prenošenja založene nekretnine u vlasništvo založnog vjerovnika, s obzirom da nisu bili ispunjeni svi preduvjeti navedeni u prethodno opisanom i citiranom očitovanju, a da bi se takvo vlasništvo i steklo. Okolnost koju u žalbi ističe državni odvjetnik kako društvo D. S. u svojim poslovnim knjigama i financijskim izvještajima nije evidentiralo davanje predmetne nekretnine u zalog u korist društva P. GmbH, iako je to prema računovodstvenim pravilima bilo dužno učiniti, te da je i to dokaz kako je navedena nekretnina bez bilo kakvog plaćanja trebala postati vlasništvo založnog vjerovnika nije od utjecaja na ovako danu prethodnu ocjenu jer samo uslijed toga, a u nedostatku realizacije svih ranije navedenih preduvjeta preciziranih u predmetnom očitovanju, tako nešto nije bilo moguće.
7.4. I na koncu, također nije osnovan prigovor žalitelja kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da optuženi Z. B. nije imao motiva za počinjenje ovog kaznenog djela s obzirom da je društvu D. S. osobno pozajmio iznos od 43.912,00 eura za kupnju poslovne zgrade, a koja je nakon toga dana kao zalog za eventualna buduća potraživanja. Argumentirajući ovaj žalbeni razlog državni odvjetnik ističe kako iz nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo, poreze i financije proizlazi da je izvor tog pozajmljenog novca društvo A. B. I. D. te da je isti uplaćen temeljem cesije vezano za ničim dokumentirano potraživanje ovog optuženika prema tom njemačkom društvu. Kako je društvo D. S. uplatu tog novčanog iznosa na svoj račun neistinito knjižilo kao zajam od člana društva, a optuženi Z. B. nije bio član toga društva tada je, po mišljenju žalitelja, doista moguće i prihvatljivo da je ovaj optuženik i na taj način imao namjeru i interes prenijeti vlasništvo imovine društva D. S. najprije na
I Kž 519/2019-8
društvo P. GmbH, a potom i na društvo S., u kojima je također imao rukovodeću ulogu.
7.5. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama, državni odvjetnik zanemaruje činjenicu da se, kada se radi o zaključenoj cesiji, radi o legalnom pravnom interesu zainteresiranih strana da, ako to žele i ako su ispunjeni zakonski uvjeti, mogu slobodnom voljom zaključiti ugovor o ustupu potraživanja (cesiju), a to su one ovdje i učinile. Tvrdnja državnog odvjetnika da potraživanje optuženog Z. B. prema navedenom njemačkom društvu, koje je predmet ovog ugovora, nije ničim dokumentirano je, po ocjeni drugostupanjskog suda, paušalne i spekulativne naravi i kao takva ne proizlazi niti iz jednog izvedenog i prezentiranog dokaza, a osobito ne proizlazi iz sadržaja samog ugovora o ustupu potraživanja od 1. veljače 2011. (list 320-321 spisa predmeta). Naime, i ovu radnju odnosno zaključenu cesiju u konkretnoj situaciji treba promatrati u kontekstu drugih poslovnih događaja u kojima je optuženi Z. B. pokušavao pronaći jamstva odnosno garancije za financijska ulaganja za izgradnju solarnih elektrana i drugih objekata za proizvodnju obnovljivih izvora energije, a ne kao jedan izolirani događaj, neovisno od cjelokupne situacije u kojoj se sve ovo događalo. Slijedom navedenog, i po ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je ovaj optuženik, u situaciji kada nije mogao pronaći drugačija jamstva za buduća dogovorena financijska ulaganja, imao opravdanih poslovnih razloga i motiva da za dogovoreno ulaganje društva P. GmbH u buduće zajedničke projekte garantira imovinom društva D. S. , pa tako i poslovnom zgradom koju je kupio vlastitim sredstvima, a do kojih sredstava je i došao zaključenom i realiziranom cesijom. Stoga, suprotno ovakvim tvrdnjama državnog odvjetnika, u pravu je prvostupanjski sud kada u pobijanoj presudi ističe da ne postoji niti jedna okolnost koja bi u ovakvoj situaciji životno i logično upućivala na postojanje bilo kakvog motiva na strani ovog optuženika da se društvu P. GmbH (ranije P. E. GmbH) omogući besplatno stjecanje vlasništva nad založenom nekretninom, a na štetu društva D. S. . U tom pogledu i zaključak o konkretnoj namjeri i motivima optuženih D. i Z. B. , a u odnosu na zaključeni govor o ustupu potraživanja koji je predmet ovog kaznenog postupka, treba također promatrati i sagledavati u kontekstu cjelokupnog vođenja poslovanja društva i pokušaja da se osiguraju jamstva za buduća financijska ulaganja te se upravo na temelju tako dane sveukupne ocjene postupanja optuženika treba zaključivati o njihovoj pravoj namjeri i motivima u konkretnoj situaciji, a o čemu je prethodno već bilo govora.
7.6. Dakle, kada se ima u vidu sve naprijed navedeno, a s druge strane kada se ima u vidu i sadržaj očitovanja koje je prethodno već citirano i analizirano, tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je sve ono što se optuženicima inkriminira učinjeno isključivo iz razloga što je optuženi Z. B., kao osoba koja je stvarno vodila poslovanje u društvu D. S. , tražio načina kako da pronađe adekvatno jamstvo za realizaciju budućih poslovnih projekata dogovorenih s društvom P. GmbH. Stoga je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključio kako na temelju cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a osobito imajući u vidu odredbe navedenog očitovanja, nije našao dokaze o postojanju njihovog zajedničkog plana i namjere da, već u trenutku zaključenja ovog očitovanja, omoguće društvu P. GmbH da bez ikakve uplate novčanog iznosa ishode stjecanje prava vlasništva na
I Kž 519/2019-8
nekretnini koja je dana kao zalog te da na taj način navedenom društvu pribave znatnu protupravnu imovinsku korist, a na štetu društva D. S. .
7.7. Iako žalitelj u izjavljenoj žalbi ističe da je činjenično stanje, osim što je pogrešno utvrđeno, istovremeno i nepotpuno utvrđeno i to iz razloga što tijekom dokaznog postupka prvostupanjski sud nije ispitao kao svjedoka V. B., direktora društva S. P., na okolnosti koje se tiču projekta izgradnje solarnih elektrana na području P. te svjedokinju D. A. T., direktoricu društva D. S., osnivača društva D. S. , na okolnosti njezinih relevantnih saznanja o predmetu ovog kaznenog postupka, u suštini se radi o prigovorima takve naravi koji se odnose na tvrdnju da je činjenično stanje zbog toga pogrešno, a ne nepotpuno utvrđeno.
7.8. Međutim, nasuprot ovakvih tvrdnji žalitelja, i po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilno je sud prvog stupnja dokazne prijedloge državnog odvjetnika za ispitivanjem ovih svjedoka na predložene okolnosti odbio kao nevažne. Naime, imajući na umu inkriminacije koje se stavljaju na teret optuženicima, a koje se odnose na društvo D. S. i na zaključenje očitovanja i upisa založnog prava na nekretnini u vlasništvu tog društva, a u korist društva P. E. GmbH, te s druge strane imajući u vidu okolnost da navedeni svjedoci, prema stanju spisa predmeta, u tome nisu neposredno sudjelovali, s obzirom da u tom razdoblju nisu bili zaposlenici navedenih društava, a niti su osobno sudjelovali u poslovnim dogovorima između navedenih društava, vezano za zajednička ulaganja u obnovljive izvore energije, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da navedeni svjedoci svojim iskazivanjem ne bi pridonijeli boljem razjašnjenju stvari odnosno utvrđivanju onih odlučnih činjenica u ovom kaznenom predmetu koje bi eventualno dovele do drugačijih zaključaka od onih koje je sud prvog stupnja donio.
7.9. Slijedom naprijed navedenog, neosnovano je žalbeno stajalište državnog odvjetnika da je na temelju provedenog dokaznog postupka trebalo donijeti drugačije činjenične zaključke te da je sud prvog stupnja pogriješio kada je prihvatio obranu optuženog Z. B. te zauzeo stajalište da rezultati dokaznog postupka na nedvojben način ne ukazuju na činjenicu da su optuženici inkriminirane radnje poduzeli s ciljem da društvu P. E. GmbH pribave nepripadnu imovinsku korist, a na štetu društva D. S. .
8. Stoga, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a pri ispitivanju pobijane presude, po službenoj dužnosti, nisu utvrđene povrede iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-22., na temelju članka 482. ZKP/08.-22. presuđeno je kao u izreci.
Zagreb, 14. prosinca 2022.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalom, v.r.
