REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3857/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari JG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Jasmina Vukalović, odvjetnica u odvjetničkom društvu Korušić, Hrg i Vukalović u Varaždinu, protiv tuženika HP - Hrvatska pošta d.d., Zagreb, Jurišićeva 13, OIB 87311810356, radi diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1152/18-2 od 29. svibnja 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2777/2016-38 od 20. lipnja 2018., na sjednici 13. prosinca 2022.

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja kao neosnovana se odbija.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda kojom je odlučeno:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tuženik HP-Hrvatska pošta d.d. Zagreb, Jurišićeva 13, OIB:87311810356, radnjama radnice KG, voditeljice u organizacijskoj jedinici tuženika Diviziji pošta, Sektor prodaje, Služba regionalne prodaje, Područje prodaje 2, povrijedio prava tužitelja GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na jednako postupanje na osnovi obrazovanja i dobi tužitelja, te da je uznemiravanjem i omalovažavanjem tužitelja povrijeđeno njegovo pravo osobnosti i to pravo dostojanstva, pravo na čast i ugled, pravo na osobni i obiteljski mir te na duševno zdravlje.

II. Zabranjuje se tuženiku HP-Hrvatska pošta d.d. Zagreb, Jurišićeva 13, OIB:87311810356, poduzimanje radnji kojima se tužitelju GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vrijeđa pravo na jednako postupanje i kojima se tužitelj uznemirava i omalovažava na osnovi obrazovanja i dobi.

III. Nalaže se tuženiku HP-Hrvatska pošta d.d. Zagreb, Jurišićeva 13, OIB:87311810356, da tužitelju GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 90.000,00 kn s osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka tekućom od dana podnošenja tužbe pa sve do isplate, sve u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku HP-Hrvatska pošta d.d. Zagreb, Jurišićeva 13, OIB:87311810356, da tužitelju GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 8 dana."

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP) s prijedlogom da se prihvati revizija i pobijane nižestupanjske odluke preinače, ili ukinu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove u povodu revizije.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija nije osnovana.

5. Predmet spora je antidiskriminacijska zaštita tužitelja s osnova obrazovanja i dobi tužitelja te s tim u vezi povreda prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo, na osobni i obiteljski mir te na duševno zdravlje, slijedom čega zahtijeva deklaraciju povrede, zabranu poduzimanja radnji kojim se vrijeđa pravo tužitelja na jednako postupanje i kojim ga se uznemirava i omalovažava, te naknadu štete.

6. Revident je postavio pitanja:

"1. Da li je utvrđivanje suda u postupku zaštite dostojanstva radnika i utvrđivanje uznemiravanja na radu ili u svezi s radom ograničeno zabranjenim diskriminacijskim osnovama propisanim odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije?

2. Da li je radnik dužan dokazati jasno određenu namjeru i cilj za negativno postupanje i uznemiravanje na radu ili u svezi s radom osobe koja ga zlostavlja ili je dovoljno da radnik samo učini vjerojatnim postojanje negativnog postupanja neposredno nadređene osobe prema njemu?

3. Da li je dokazivanje namjere i cilja za negativno postupanje i uznemiravanje na radu ili u svezi s radom pretpostavka za utvrđenje postojanja takvog postupanja i za utvrđenje povrede prava osobnosti radnika?"

7. Na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. zauzeto je pravno shvaćanje da se nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2639/2017 od 4. veljače 2020. mijenja ranije pravno shvaćanje revizijskog suda, odnosno da je u postupcima radi zaštite od diskriminacije iz čl. 17. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08. i 112/12., dalje ZSD) u kojima se ne primjenjuju odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.) dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP. Stoga je ovaj sud podnesenu reviziju razmatrao kao redovnu reviziju i ocjenjivao osnovanost i zakonitost pobijane presude.

8. Na prethodno opisan način revizija je podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

10. Drugostupanjski sud prihvatio je razloge prvostupanjske presude te se umjesto posebnog obrazloženja pozvao na razloge prvostupanjske presude u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP. Uz to, u odnosu na u žalbi istaknute razloge postupovnih povreda taj sud je u obrazloženju presude odgovorio na sve žalbene navode. Stoga je za svoju odluku dao pravilne i potpune razloge. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredba postupka iz čl. 385. st. t. 1. ZPP u svezi s čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP te iz čl. 385. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 375. st.1. ZPP, koje povrede se sadržajno ističu u reviziji. Nadalje, kada podnositelj revizije prigovara da su sudovi propustili pravilno cijeniti dokaze te kada on drugačije interpretira činjenično stanje, takvim revizijskim navodima on osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja što u reviziji, arg. iz odredbe čl. 385. st.1. t. 1. ZPP, nije dopušteno.

11. I materijalno pravo je pravilno primijenjeno iz razloga koji slijede.

12.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj od 2009. do 2011. bio potpredsjednik uprave tuženika za Karlovačku županiju, uz ostalih 20 potpredsjednika uprave za pojedinu županiju, a nakon ukidanja tog radnog mjesta, da je jedan dio njih raspoređen na radno mjesto ekspert divizija mreža, dok je drugi dio, kao i tužitelj, na radno mjesto voditelj ključnih kupaca, za koje bila predviđena SSS, VŠS i VSS. Za te poslove tužitelj je imao istu plaću kao i potpredsjednik uprave te mu je kao i ostalim voditeljima ključnih kupaca, odobreno korištenje službenog automobila. Potom da tužitelj sklapa ugovor o radu za radno mjesto prodajni predstavnik gdje se plaća obračunava na temelju 1280 bodova, dok iz ugovora o radu od 12. siječnja 2011. za radno mjesto voditelja ključnih kupaca proizlazi da mu se plaća obračunava prema 2112 bodova.

12.2. U odnosu na tvrdnje tužitelja da ga je tuženik radnjama KG od ožujka 2013., od kada je raspoređen u njezin tim, diskriminirao i uznemiravao na temelju dobi, obrazovanja i stručne spreme, taj sud zaključuje da tužitelj tijekom postupka sudu nije predočio činjenice koje opravdavaju sumnju da su njene radnje, nabrojane u tužbi i tijekom postupka (zaduženje s kupcima koji ne ispunjavaju uvjete za sklapanje ugovora, zaduženje prodajnog predstavnika ključnim kupcima, obilaženje korisnika, širenje laži i izazivanje svađe među zaposlenicima, prijavljivanje za greške, ocjenjivanje lošim ocjenama, vrijeđanje, neomogućavanje korištenja godišnjeg odmora, zabrana komuniciranja sa ostalim zaposlenicima i sl.), uvjetovane njegovom dobi i obrazovanjem, kako izravno tako i neizravno.

12.3. To jer da je za radno mjesto voditelj ključnih kupaca bila predviđena SSS, VŠS i VSS, da je tužitelj zadržao istu plaću, s pravom na službeno vozilo, gdje su i tri bivša potpredsjednika uprave tuženika sa VSS, približno istih godina života i radnog staža, raspoređeni na isto radno mjesto, pa taj sud zaključuje da se ne nalazi elemenata nejednakog postupanja tuženika prema tužitelju s osnove dobi i obrazovanja. Zatim je utvrdio da je svim voditeljima ključnih kupaca dodijeljen jednak broj kupaca, uz kasnija preraspoređivanja i daljnju dodjelu korisnika, pa tako i tužitelju. Sama činjenica što je tužitelj bio zadužen manjim brojem korisnika, a posebno ključnih, da ne predstavlja diskriminaciju ili uznemiravanje temeljeno na nekoj od diskriminacijskih osnova, već je rezultat toga što je, konkretno, RG prodajni predstavnik još od 2009., zbog čega je bio zadužen za veći broj (ključnih) korisnika. U odnosu na tvrdnje kako način raspoređivanja kupaca predstavlja diskriminaciju ili uznemiravanje taj sud cijeni da tužitelj ni u Prigovoru na ocjenu rada za 2013., a niti u ovom postupku nije konkretizirao koji točno kupci koji su njemu dodijeljeni nisu zadovoljavali potrebne uvjete.

12.4. U pogledu opomene KG tužitelju zbog nedolaska na večeru kada se održavala i edukacija zaposlenika prvostupanjski sud razlog izostanka cijeni opravdanim, ali uz nepoštivanje obveze tužitelja da nadređenu izvijestiti o razlozima nedolaska, a u odnosu na izricane opomene pristupa je da svaki poslodavac ima pravo radniku izreći upozorenje na povredu radne obveze, koje radnik ima pravo osporiti te da izricanje spornih opomena koje ističe tužitelj ne predstavlja diskriminaciju ili uznemiravanje, posebno jer ih je tužitelj očitovanjima osporio. Nadalje, da je KG, kao nadređena, imala pravo obilaziti korisnike svih radnika, pa tako i tužiteljeve, te da nije bila u obvezi to obrazlagati radnicima. Isto tako je utvrđeno da je u zadanim rokovima postojala obveza dostave podataka i izvješća prodajnih predstavnika administratorici tuženika, pa da je tuženik u odnosu na dostavu izvješća postupao jednako prema svim radnicima, te da kako je tužitelj iskoristio sve godišnje odmore, iako ne u željenom razdoblju, da to nije dostatno za zaključak o nepovoljnijem položaju.

12.5. Slijedom izloženog prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije učinio vjerojatnim da ga je tuženik na bilo koji način stavio u nejednak položaj zbog njegove dobi i obrazovanja i da nije učinio vjerojatnim da je predmetno postupanje radnice tuženika KG bilo uvjetovano suspektnim diskriminatornim osnovama, a kojima je za njega stvoreno neprijateljsko radno okruženje. Stoga u smislu pravila o teretu dokazivanja predviđenog odredbom čl. 20. st. 1. ZSD zaključuje da tuženik tijekom postupka nije bio u obvezi dokazivati da diskriminacije i uznemiravanja nije bilo.

12.6. U odnosu na zlostavljanje (uznemiravanje) koje u obrazloženju svoje odluke taj sud definira kao pojam koje se podvodi pod pojam mobinga, a što da predstavlja fizičko ili psihičko zlostavljanje na radnom mjestu bez obzira na diskriminacijsku osnovu, kao oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili grupa ljudi sustavno fizički ili psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezinog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, te često dovodi do uklanjanja s njegova područja djelovanja, kao dugotrajni ciljani psihoteror na radnom mjestu što ga radnici provode prema svojim kolegama, koji kada se utvrdi, te ako težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, predstavlja osnovu za naknadu štete zbog povrede prava iz radnog odnosa, prvostupanjski sud zaključuje da je to zlostavljanje / uznemiravane izostalo. Dozvoljava mogućnost da je tužitelj postupanje KG doživio kao ugrožavanje vlastite osobnosti, dostojanstva, ugleda i časti, no taj sud je pristupa da bi neko ponašanje imalo elemente mobinga da je potrebno postojanje jasno određene namjere tog ugrožavanja od strane onog koji zlostavlja, a da je ovdje to izostalo, jer da je KG korisnike radnicima dodjeljivala onako kako je to zahtijevala postojeća organizacija rada i kako joj je bilo naloženo. Postojanje problema u komunikaciji pripisuje različitom pristupu zadavanja i izvršenja radnih zadataka. Stoga da su i sporne opomene, ocijene, te obilaženje korisnika posljedica opisanog nerazumijevanja, a ne namjernog ponižavanja ili povrede prava na osobnost.

12.7. Taj sud je i stava da tužitelj nije dokazao niti šikanu, odnosno, koje je to pravo tuženik zloupotrijebio na tužiteljevu štetu.

12.8. Stoga kako taj sud zaključuje da tuženik tužitelja nije diskriminirao, uznemiravao, ponižavao i šikanirao, odbija tužbeni zahtjev u cijelosti.

13. Drugostupanjski sud prihvaća navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilna.

14.1. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li postupanje tuženika prema tužitelju prilikom obavljanja poslova kod tuženika imalo obilježja diskriminacije.

14.2. Prema odredbi čl. 111. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17. i 98/19., dalje: ZR ) ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

14.3. Odredbom čl. 7. st. 4. ZR propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno tom i posebnim zakonima, dok je odredbom čl. 7. st. 5. ZR propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti Zakonom o radu i s posebnim zakonima.

14.4. Prema odredbi čl. 1. st. 1. i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" br. 85/08., 112/12., dalje: ZSD) diskriminacija je stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Prema st. 3. diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju.

14.5. Sukladno odredbi čl. 2. ZSD izravna diskriminacija znači postupanje uvjetovano nekim od temelja iz st. 1. toga članka kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (st. 1.). Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. toga Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna (st. 2.).

15.1. Dakle, diskriminacija je nejednako postupanje odnosno stavljanje osobe u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika, a postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe odnosno pojedinca, različito tretiranje prema zabranjenim osnovama bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili je cilj neprimjeren).

15.2. Odredbom čl. 20. st. 1. ZSD je propisano da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

15.3. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova potvrđuju tvrdnje tuženika da nije diskriminirao tužitelja ni po jednoj osnovi koja je navedena u tužbi - na osnovi dobi i obrazovanja, a kako je tužitelj tvrdio. 15.4. Postojanje diskriminacije je potrebno sagledati u okviru iznesenih tvrdnji o diskriminaciji, cijeneći ne samo pojedinačne postupke tuženikovih zaposlenika nego i objektivne okolnosti cjelokupnog okruženja kojemu je tužitelj bilo izložen.

15.5. Imajući u vidu izloženo te činjenice na kojima tužitelj temelji svoje tvrdnje o diskriminatornom ponašanju tuženika, pravilno su sudovi zaključili da se takve tvrdnje tužitelja ne mogu podvesti pod pojam diskriminacije u smislu odredbe čl. 1. ZSD i čl.

7. st. 4. ZR. Isto tako tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi bio stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženika.

15.6. U predmetnoj situaciji tužitelj nije učinio vjerojatnim neke od zabranjenih temelja diskriminacije u postupanju nadređenog spram njega, a niti u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji od strane nadređene osobe da bi bio stavljen u nepovoljniji položaj i da bi time bio izazvan strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

15.7. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev. Pritom s pravilnim razlozima i pravilnom primjenom materijalnog prava odbijaju i zahtjev za naknadom štete.

16. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP, o reviziji tužitelja odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 13. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug