Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 79 Gž-2438/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Mileni Frankić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. R., iz K., OIB: …, zastupan po punomoćnici I. B., odvjetnici iz K., protiv tuženika E.&S. d.d., R., OIB: …, zastupan po punomoćniku D. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M., K.&Partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda Karlovcu poslovni broj P-5/2022-5 od 3. svibnja 2022., dana 13. prosinca 2022.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda Karlovcu poslovni broj P-5/2022-5 od 3. svibnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti od 17. veljače 2022., kao neosnovan.

2. Protiv navedenog rješenja se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijano rješenje sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a nema niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati.

5. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st 2. ZPP na ostale bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

6. Odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužitelj je u ovom predmetu podnio tužbu radi isplate iznosa od 11.000,00 kn i iznosa od 3.488,78 Eur, sve sa zateznim kamatama navodeći da je s tuženikom 14. ožujka 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanje založnog prava ne nekretnini dana od 5. veljače 2016. (dalje: Ugovor o kreditu) u iznosu od 98.300 CHF, primljenih na osnovu ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule u CHF.

8. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući se na sporazum o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora (čl. 14. st. 1. Ugovora o kreditu).

9. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 14. st. 1. Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora da se radi o odredbi koje je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, zaključuje da se radi

Zakona o

o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. zaštiti potrošača- "Narodne novine", broj: 96/03; dalje ZZP), radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tuženika ništetan.

10. Dalje, sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju za donošenje odluke o prigovoru mjesne nenadležnosti suda ne primjenjuje ništavan sporazum o mjesnoj nadležnosti sklopljen između stranaka već dolazi do primjene odredba čl. 59. ZPP, budući da iz Ugovora o kreditu, Anexa Ugovora o kreditu i ostale priložene dokumentacije proizlazi da je podružnica tuženika u K. (savjetodavni centar K.) vodila i vodi sve poslove u vezi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

11. Stoga odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti i odlučuje kao u izreci.

12. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

13. Tuženik u žalbi ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi (sporazumu o mjesnoj nadležnosti) prema odredbama čl. 81. i 87. ZZP, kao i da se odredba čl. 59. ZPP u ovom slučaju ne može primijeniti jer podružnica tuženika u K. nije niti je ikada bila upisana u sudski registar.

14. Odredbom je čl. 70. st. 1. ZPP propisano, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

15. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora, a to je Općinski sud u Rijeci, je jasna i razumljiva, a u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP.

16. Međutim, prema ocjeni ovog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu otežava se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

17. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP) koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

18. Naime, tužitelj, čije je prebivalište u K., a gdje se i nalazi poslovnica tuženika u povodu čije djelatnosti je nastao predmet ovoga spora, te koji je za ovaj predmet uzeo punomoćnika za zastupanje čija je pisarnica sa sjedištem u K., za koje područje je nadležan Općinski sud u Karlovcu, cijeneći udaljenost od prebivališta tužitelja (K.) do R. i potrebu ulaganja dodatnog vremena, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u R. mogli utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).

19. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, pozivajući se na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP.

20. U osvrtu na žalbeni navod tuženika da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, valja navesti da je tužitelj podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost da se o tome izjasni, i tu mogućnost je iskoristio isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Sud je omogućio i tužitelju izjašnjavanje o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženika, tako što mu je dostavio odgovor na tužbu, a na koji se tužitelj očitovao podneskom od 25. veljače 2022., pa je po ocjeni ovog suda strankama omogućeno raspravljanje o prigovoru, pa se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da nije raspravljano o prigovoru mjesne nenadležnosti. Tako je sud prvog stupnja pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio temeljem raspoloživih dokaza može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom.

21. Tako u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik u žalbi.

22. U odnosu na žalbene navode da tužitelj može biti saslušan i zamolbenim putem pred sudom svog prebivališta, čime tuženik pokušava dovesti u pitanje zaključak o neravnoteži u pravima i obvezama stranaka valja reći da tužitelji ima pravo na neposredan pristup sudu u smislu odredbe čl. 89. ZPP prema kojoj stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, a stranka je ovlaštena doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika (čl. 89. st. 2. ZPP).

23. U odnosu na sudsku praksu na koju se pozvao tuženik u žalbi a koja podupire njegova pravna shvaćanja treba reći da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci. S tim u vezi valja navesti da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

24. Stoga suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

25. Iz pobijanog rješenja proizlazi da sud prvog stupnja zasniva svoju mjesnu nadležnost u tom sporu na odredbi čl. 59. ZPP, s obzirom na činjenicu da je Ugovor sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u K.

26. Žalbeni navodi kojima tuženik otklanja primjenu čl. 59. ZPP ističući da poslovna jedinica tuženika u K. nije upisana kao podružnica u sudski registar, pri čemu se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Grl-516/2007, nisu osnovani.

27. Naime, čl. 59. ZPP izričito je propisana izberiva mjesna nadležnost suda prema poslovnoj jedinici pravne osobe. Dakle mjesna nadležnost nije vezana uz registriranu poslovnu jedinicu, već je bitno da tuženik ima poslovnu jedinicu u mjestu u kojem u konkretnom slučaju i tužitelj ima prebivalište, ako je navedeni Ugovor sklopljen u toj poslovnoj jedinici ili drugoj organizacijskoj cjelini tuženika i u okviru djelatnosti poslovanja te organizacijske cjeline.

28. Imajući u vidu da se u ovom postupku radi o sporu koji je nastao povodom Ugovora o kreditu (jer tužitelj smatra da je zbog ništetnosti odredbi Ugovora preplatio kredit pa zahtijeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen) to se smatra da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je u ime tuženika potpisala Ugovor o kreditu.

29. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan mogao bi biti (i) sud nadležan prema prebivalištu tužitelja te je riječ o izbornoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnosti sukladno čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009., na koju zakonsku odredbu upućuje i tužitelj u podnesku od 25. veljače 2022.

30. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju 2009. mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

31. Zbog navedenih razloga, sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

32. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

Sutkinja:

Milena Frankić, v.r.