Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 21 Gž R-2453/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari pravnoj stvari tužitelja A. u. d.o.o., Z., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva T. M. i P. u Z., protiv tuženika T. H. iz D. S., kojeg zastupa punomoćnik G. Š., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1877/2017-46 od 4. svibnja 2022., na sjednici vijeća 13. prosinca 2022.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1877/2017-46 od 4. svibnja 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalima u povodu pravnog lijeka odlučit će u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 48.771,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od 16. studenog 2016. do isplate (toč. I. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.661,00 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2022. do isplate (toč. II. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu zarade koju je ostvario tuženik u razdoblju u kojem je bio zaposlen kao radnik tužitelja u razdoblju od 5. siječnja 2016. do 16. studenoga 2016. putem trgovačkog društva E. T. d.o.o., čiji je tuženik osnivač i jedini član, kada je, prema tvrdnjama tužitelja, bez odobrenja sklapao poslove iz djelatnosti koju obavlja tužitelj.

5. Polazeći od utvrđenja da je tuženik, kao član društva E. T. d.o.o. za svoj račun sklapao poslove iz djelatnosti koju obavlja tužitelj kao njegov poslodavac i to kroz razdoblje trajanja radnog odnosa, što proizlazi iz izvoda iz sudskog registra za oba društva, kao i iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, koje sadrži i kraći opis usluge svakog pojedinog računa (list 152 do 155 spisa/ list 2 do 5 nalaza i mišljenja), bez odobrenja tužitelja kao poslodavca, pozivom na odredbu čl. 101. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14., 127/17., 98/19., dalje: ZR), a s obzirom na pravo tužitelja kao poslodavca da mu tuženik kao radnik preda zaradu ostvarenu iz predmetnih poslova, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan.

6. Odredbom čl. 101. st. 1. ZR propisano je da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana natjecanja). Ako radnik postupi protivno zabrani iz stavka 1. ovoga članka, poslodavac može od radnika tražiti naknadu pretrpljene štete ili može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun, odnosno da mu radnik preda zaradu ostvarenu iz takvoga posla ili da na njega prenese potraživanje zarade iz takvoga posla (st. 2.). Pravo poslodavca iz stavka 2. ovoga članka prestaje u roku tri mjeseca od dana kada je poslodavac saznao za sklapanje posla, odnosno pet godina od dana sklapanja posla (st. 3.). Ako je u vrijeme zasnivanja radnog odnosa poslodavac znao da se radnik bavi obavljanjem određenih poslova, a nije od njega zahtijevao da se prestane time baviti, smatra se da je radniku dao odobrenje za bavljenje takvim poslovima (st. 4.).

7. Sporno je u žalbenoj fazi postupka da li je tužitelj u vrijeme zasnivanja radnog odnosa tuženika znao da se tuženik bavi obavljanjem određenih poslova, s obzirom da je u životopisu tuženik napisao da je vlasnik trgovačkog društva koje se bavi elektroinstalaterskim radovima, kao i da je direktor tužitelja u iskazu naveo da iz njihovog poslovnog iskustva proizlazi i opcija koja bi tolerirala aktivno obavljanje poslova od strane trgovačkog društva radnika (primjena odredbe čl. 101. st. 4. ZR), sporno je da li je tužba podnesena u roku propisanom odredbom čl. 101. st. 3. ZR i sporno je da li utuženi i dosuđeni iznos predstavlja zaradu tuženika u smislu odredbe čl. 101. st. 2. ZR.

8. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nije utvrđeno da bi tužitelj kao poslodavac dao odobrenje tuženiku za sklapanje predmetnih poslova, a niti je utvrđeno da je tužitelj u vrijeme zasnivanja radnog odnosa znao da se tuženik aktivno bavi takvom vrstom poslova i da nije tražio prestanak takve aktivnosti. Prvostupanjski sud je utvrdio da je u vrijeme zasnivanja radnog odnosa tuženika trgovačko društvo u vlasništvu tuženika bilo neaktivno tj. da je tužitelj raspolagao informacijom da je društvo u postupku zatvaranja tj. stečaja, i da je upravo zato i došlo do zapošljavanja tuženika kod tužitelja (E. T. d.o.o. je u stečaju od 14. srpnja 2017.), te je prihvatio navode direktora tužitelja da bi od bilo kojeg poslodavca bilo teško za očekivati da zapošljava radnika koji bi mu ujedno predstavljao i konkurenciju (tuženik je kod tužitelja obavljao poslove elektrotehničara, uključivo i poslove elektro- instaliranja te montaže, što i sam tuženik spominje u svom iskazu). Prvostupanjski sud je za svoj zaključak dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

9. Okolnost da je tuženik u životopisu napisao da je vlasnik trgovačkog društva koje se bavi elektroinstalaterskim radovima sama po sebi ne dokazuje da je tuženik imao odobrenje za obavljanje poslova iz djelatnosti tužitelja. Naime, zakonska zabrana utakmice odnosi se na sklapanje poslova (za svoj ili tuđi račun) iz djelatnosti koju obavlja poslodavac, ali ne zabranjuje radniku da sam ili s drugim osobama poduzima pripremne radnje sa svrhom osnivanja trgovačkog društva ili obrta, odnosno da osnuje trgovačko društvo ili obrt, za obavljanje poslova jednakih onima iz djelatnosti poslodavca, ako to društvo, odnosno obrt, nije aktivno, ne posluje – ne sklapa nikakve poslove za vrijeme trajanja radnog odnosa tog radnika s poslodavcem (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr 484/12-2 od 11. lipnja 2014.). Znači, nije od odlučnog značaja da li je tuženik imao osnovano trgovačko društvo i da li je tužitelj o tome imao saznanja, nego da li je tuženik aktivno obavljao poslove iz djelatnosti tužitelja (što tuženik niti ne osporava) i da li je tužitelj o tome imao saznanja, koja okolnost nije dokazana.

10. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i da nije osnovan prigovori tuženika da je protekao zakonski rok za ostvarenje prava poslodavca, tj. tri mjeseca od saznanja za sklapanje poslova, odnosno pet godina od dana sklapanja posla, jer je utvrdio da je tužitelj o aktivnosti tuženika na potreban način mogao biti upoznat tek kada su financijski izvještaji za 2016. postali javno dostupni, i što je FINA dužna objaviti do 31. srpnja iduće godine za proteklu godinu, što je u ovom slučaju 31. srpnja 2017., dok je sama tužba podnesena 10. listopada 2017. Pri tome je ocijenio da okolnost što je sam direktor tužitelja u svom iskazu spominjao da su za aktivnosti tuženika saznali kakvih tri mjeseca od prestanka radnog odnosa tuženika (do čega je došlo 16. studenog 2016.) nije od značaja, jer iz iskaza direktora tužitelja proizlazi da se radilo o saznanjima da je tuženik pojedine poslove obavljao na crno, spominjući pritom i privatne dugove i slično, koja saznanja prvostupanjski sud ocjenjuje da nisu relevantnim u smislu odredbe čl. 101. st. 3. ZR, koja propisuje citirane rokove. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da iz iskaza direktora tužitelja proizlazi da je tužitelj već tada imao saznanja o konkretnim poslovima koje je obavljao tuženik, a koji su predmet ovog spora.

11. Nadalje, na temelju odredbe članka 101. st. 2. ZR poslodavac je ovlašten tražiti od svoga radnika da mu preda zaradu ostvarenu iz takvoga posla. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da su poslovni prihodi trgovačkog društva E. T. d.o.o. u razdoblju od 5. siječnja 2016. do 16. studenog 2016. iznosili 53.878,00 kn (list 157 spisa), koji iznos je vještak utvrdio na temelju neto iznosa iskazanim na računima trgovačkog društva E. T. d.o.o.(list 156 spisa), a tužitelj potražuje iznos od 48.771,00 kn s osnova računa za poslove iz djelatnosti tužitelja. Međutim, okolnost što su se stranke suglasile da je matematički izračun vještaka točan, ne znači da ga je sud dužan u cijelosti nekritički prihvatiti. Naime, poslodavac nema ovlasti da potražuje sve što je radnik na ime takvih poslova dobio, već je ovlašten potraživati samo zaradu, dobit koju je takvim poslovanjem ostvario, i to bez obzira na način na koji je sa istom raspolagao, a zarada tuženika kao fizičke osobe i ujedno radnika tužitelja predstavlja iznos koji ostaje odbitkom svih ulaganja i troškova, kako to osnovano ističe tuženik u žalbi, a i u prigovoru na nalaz i mišljenje vještaka (list 162 spisa).

12. Odredbom čl. 250. ZPP propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a sukladno odredbi čl. 259. st. 1. ZPP sud rukovodi vještačenjem, označuje vještaku predmet koji će se razgledati, postavlja mu pitanja i, prema potrebi, traži objašnjenja u vezi s danim nalazom i mišljenjem. Prvostupanjski sud je prihvatio prijedlog tužitelja da se provede vještačenje na okolnost poslovnih prihoda trgovačkog društva E. T. d.o.o. i vještak je u skladu sa navedenim zadatkom izradio nalaz i mišljenje i utoliko su se stranke mogle suglasiti da je u tom smislu matematički izračun točan. Međutim, tuženik nije odustao od navoda i prigovora da poslovni prihodi trgovačkog društva ne mogu predstavljati zaradu tuženika u smislu odredbe čl. 101. st. 2. ZR, koji navodi tuženika su osnovani, i iste navode tuženika prvostupanjski sud ne može otkloniti sa obrazloženjem da stranke nisu predložile izvođenje dodatnih dokaza kao npr. dopunsko vještačenje i dosuditi iznos poslovnih prihoda trgovačkog društva E. T. d.o.o. imajući pri tome u vidu da je teret dokaza o postojanju i visini zarade radnika na poslodavcu.

13. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, valjalo je, prihvaćanjem žalbe tuženika, na temelju odredbe iz čl. 370. st. 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

14. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja utvrditi sporne činjenice na koje mu je ukazano ovim rješenjem, te će na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP) potom donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu.

15. Kako je odluka prvostupanjskog suda ukinuta u cijelosti i predmet vraćen na ponovno suđenje, ostavljeno je, u skladu s odredbom čl. 166. st. 3. ZPP, da se troškovima postupka nastalima u povodu pravnih lijekova odluči u konačnoj odluci.

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.