1

                                                                                                Poslovni broj: 16 P-1307/2019-26

               

       Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

   Stalna služba u Županji

           Veliki kraj 48

     OIB: 77561654785

                                                                                                     Poslovni broj: 16 P-1307/2019-26

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

I

R J E Š E NJ E

                                                                                   

                Općinski sud u Vinkovcima,  Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. Ž. iz C., OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. B., odvjetniku u V., protiv tuženika H. p. b. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u OD Ž.i p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 7. veljače 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja N. B., odvjetnika u V., te zamjenika punomoćnika tuženika S. Ž., odvjetnika u Ž., a koja presuda je donesena i objavljena 22. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Nalaže se tuženiku H. p. b. d.d. Z., Z., OIB: …, da isplati tužitelju  A. Ž. iz C., OIB: …, iznos od 151,33 eura (slovima: stotinu pedeset jedan euro i trideset tri centa) sa zakonskim zateznim kamatama do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri poena, i to tekućom: 

-na iznos od 2,31 eura od 2. listopada 2009. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. studenog 2009. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. prosinca 2009. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. siječnja 2010. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. veljače 2010. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. ožujka 2010. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. travnja 2010. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 4. svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. lipnja 2010. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. rujna 2010. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. listopada 2010. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. studenog 2010. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. prosinca 2010. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 4. siječnja 2011. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. svibnja 2011. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. rujna 2011. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. studenog 2011. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. prosinca 2011. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. veljače 2012. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. ožujka 2012. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. svibnja 2012. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. lipnja 2012. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. srpnja 2012. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. rujna 2012. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. studenog 2012. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. prosinca 2012. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. siječnja 2013. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. veljače 2013. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. ožujka 2013. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. travnja 2013. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. svibnja 2013. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. lipnja 2013. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. srpnja 2013. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. kolovoza 2013. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. rujna 2013. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. listopada 2013. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. studenog 2013. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. prosinca 2013. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. siječnja 2014. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. veljače 2014. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. ožujka 2014. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. travnja 2014. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. svibnja 2014. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. lipnja 2014. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. srpnja 2014. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. kolovoza 2014. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. rujna 2014. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. listopada 2014. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 4. studenog 2014. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 2. prosinca 2014. do isplate,

-na iznos od 2,31 eura od 3. siječnja 2015. do isplate,

-na iznos od 3,49 eura od 2. veljače 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

                            II. Nalaže se tuženiku H. p. b. d.d. Z., Z., OIB: …, da tužitelju A. Ž. iz C., OIB: …, isplati iznos od 3.916,26 eura (slovima: tri tisuće devet stotina šesnaest eura i dvadeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to tekućom:

- na iznos od 3,24 eura od 2. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 5,48 eura od 2. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 0,60 eura od 3. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,18 eura od 2. srpnja 2008. do isplate,

-na iznos od 1,04 eura od 2. listopada 2008. do isplate,

-na iznos od 14,56 eura od 4. studenog 2008. do isplate,

-na iznos od 4,44 eura od 2. prosinca 2008. do isplate,

-na iznos od 17,10 eura od 3. siječnja 2009. do isplate,

-na iznos od 18,66 eura od 3. veljače 2009. do isplate,

-na iznos od 19,81 eura od 3. ožujka 2009. do isplate,

-na iznos od 17,76 eura od 2. travnja 2009. do isplate,

-na iznos od 17,31 eura od 3. svibnja 2009. do isplate,

-na iznos od 14,90 eura od 2. lipnja 2009. do isplate,

-na iznos od 11,80 eura od 2. srpnja 2009. do isplate,

-na iznos od 12,88 eura od 2. kolovoza 2009. do isplate,

-na iznos od 14,44 eura od 2. rujna 2009. do isplate,

-na iznos od 12,84 eura od 2. listopada 2009. do isplate,

-na iznos od 12,47 eura od 3. studenog 2009. do isplate,

-na iznos od 15,29 eura od 2. prosinca 2009. do isplate,

-na iznos od 17,81 eura od 3. siječnja 2010. do isplate,

-na iznos od 19,74 eura od 2. veljače 2010. do isplate,

-na iznos od 19,28 eura od 2. ožujka 2010. do isplate,

-na iznos od 23,99 eura od 2. travnja 2010. do isplate,

-na iznos od 22,55 eura od 4. svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 25,01 eura od 2. lipnja 2010. do isplate,

-na iznos od 36,80 eura od 2. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 33,92 eura od 3. kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 43,99 eura od 2. rujna 2010. do isplate,

-na iznos od 38,88 eura od 2. listopada 2010. do isplate,

-na iznos od 34,30 eura od 3. studenog 2010. do isplate,

-na iznos od 47,45 eura od 2. prosinca 2010. do isplate,

-na iznos od 54,55 eura od 4. siječnja 2011. do isplate,

-na iznos od 48,05 eura od 2. veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 48,85 eura od 2. ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 45,99 eura od 2. travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 49,27 eura od 3. svibnja 2011. do isplate,

-na iznos od 59,61 eura od 2. lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 62,36 eura od 2. srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 79,45 eura  od 2. kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos od 74,06 eura od 2. rujna 2011. do isplate,

-na iznos od 63,41 eura od 2. listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 63,64 eura od 3. studenog 2011. do isplate,

-na iznos od 62,73 eura od 2. prosinca 2011. do isplate,

-na iznos od 67,56 eura od 3. siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 68,64 eura od 2. veljače 2012. do isplate,

-na iznos od 68,74 eura od 2. ožujka 2012. do isplate,

-na iznos od 68,91 eura od 3. travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 69,77 eura od 3. svibnja 2012. do isplate,

-na iznos od 71,03 eura od 2. lipnja 2012. do isplate,

-na iznos od 69,67 eura od 3. srpnja 2012. do isplate,

-na iznos od 69,79 eura od 2. kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 68,53 eura od 2. rujna 2012. do isplate,

-na iznos od 66,21 eura od 2. listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 69,04 eura od 3. studenog 2012.do isplate,

-na iznos od 70,07 eura od 2. prosinca 2012. do isplate,

-na iznos od 69,66 eura od 3. siječnja 2013. do isplate,

-na iznos od 65,53 eura od 2. veljače 2013. do isplate,

-na iznos od 68,39 eura od 2. ožujka 2013. do isplate,,

-na iznos od 69,05 eura od 3. travnja 2013. do isplate,

-na iznos od 67,76 eura od 3. svibnja 2013. do isplate,

-na iznos od 63,96 eura od 2. lipnja 2013. do isplate,

-na iznos od 61,59 eura od 2. srpnja 2013. do isplate,

-na iznos od 63,69 eura od 2. kolovoza 2013. do isplate,

-na iznos od 65,13 eura od 3. rujna 2013. do isplate,

-na iznos od 68,82 eura od 2. listopada 2013. do isplate,

-na iznos od 66,79 eura od 3. studenog 2013. do isplate,

-na iznos od 67,69 eura od 3. prosinca 2013. do isplate,

-na iznos od 68,44 eura od 3. siječnja 2014. do isplate,

-na iznos od 70,31 eura  od 2. veljače 2014. do isplate,

-na iznos od 71,80 eura od 2. ožujka 2014. do isplate,

-na iznos od 71,04 eura od 2. travnja 2014. do isplate,

-na iznos od 69,55 eura od 3. svibnja 2014. do isplate,

-na iznos od 69,04 eura od 3.  lipnja 2014. do isplate,

-na iznos od 69,29 eura od 2. srpnja 2014. do isplate,

-na iznos od 71,16 eura od 2. kolovoza 2014. do isplate,

-na iznos od 73,07 eura od 2. rujna 2014. do isplate,

-na iznos od 72,90 eura od 2. listopada 2014. do isplate,

-na iznos od 73,86 eura od 4. studenog 2014. do isplate,

-na iznos od 75,26 eura od 2. prosinca 20214. do isplate,

-na iznos od 74,70 eura od 3. siječnja 2015. do isplate,

-na iznos od 68,33 eura od 2. veljače 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku H. p. b. d.d. Z., Z., OIB: …, da tužitelju A. Ž. iz C., OIB: …, naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.331,76 eura (slovima:  dvije tisuće tri stotine trideset jedan euro i sedamdeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22.  ožujka 2024. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to  u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za dosudu parničnog troška preko dosuđenog iznosa a do zatraženog iznosa od 2.592,88 eura.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj tužbi navodi da je sa tada V. d.d. Z. 14. veljače 2008. zaključio Ugovor o kreditu broj: …, temeljem kojeg je koristila kredit u iznosu od 18.399,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 270,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju V. d.d. za devize važeće na dan dospijeća, te da prema ugovoru o kreditu anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. u mjesecu počevši od 1. ožujka 2008. Tužiteljica navodi da je u ugovoru o kreditu tuženik ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna godišnja kamata od 6,15% koja je tijekom postupanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke o kamatama i naknadama kreditora, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, stoga uglavci o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama su protivni kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, s tim da posljedice nepoštenosti ugovornih odredbi povlače njezinu ništetnost temeljem čl. 102. citiranog zakona, a kako je samo jedna ugovorna strana - tuženik bila ovlaštena mijenjati ugovornu kamatu, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Nadalje, navodi da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili domaći sudovi, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi tužiteljeve tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na tuženika  potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH je odbio reviziju tužene kao neosnovanu svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Tužitelj navodi da je pored navedenih ništetnih odredbi koje se odnose na jednostranu samovoljnu promjenu ugovorne kamatne stope od strane tuženika predmetni ugovor o kreditu je sačinjen na način da je njime ugovorena valuta (CHF) sa isplatom u kunskoj protuvrijednosti (valutna klauzula), što je također imalo za posljedicu povećanje anuiteta kredita temeljem tečaja CHF u odnosu na kunu, čime je tužitelj kao potrošač stavljena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika. U navedenom smislu govori i  naprijed navedena presuda Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena naprijed navedenom presudom Vrhovnog suda RH od 3. rujna 2019., kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U ovom kontekstu tužitelj navodi da je priroda i specifičnost valute CHF poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču, koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije mogao i ne može biti svjestan rizika koji je preuzeo sklapanjem navedenog ugovora o kreditu. Također smatra da ova očita neravnoteža u pravima i obvezama nesumnjivo ide na štetu potrošača, jer je takvom neizvjesnom ugovornom odredbom ugovoren iznos glavnice kredita koji potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, a koja je glavnica i sama neizvjesna jer se i kamata plaća u istoj valuti odnosno u CHF. Dalje, navodi da tužitelj smatra da je zbog  svega naprijed navedenog nesporno da su odredbe citiranog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje načina promjene kamatne stope i valutne klauzule nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj navodi da je polazeći od pravila da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača takva da obvezuje i ostale sudove u postupcima koji potrošači osobno pokrenu protiv tuženog trgovca, pa tužitelj tužbom postavlja zahtjev za vraćanje (restituciju) onoga što je tuženik primio odnosno više naplatio od tužitelja kako po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj navodi da  ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom vezanom za promjenu kamatnih stopa, niti drugim podacima temeljem kojih bi bilo moguće utvrditi visinu iznosa koji tuženik mora vratiti tužitelju, no da tuženik raspolaže s ovom potrebnom dokumentacijom za izračun visine preplaćenog iznosa od citiranom ugovoru o kreditu, stoga tužitelj postavlja tužbu kao stupnjevitu, navodi da će tužbeni zahtjev postaviti i specificirati nakon što mu tuženik dostavi dokumentaciju neophodnu za specificiranje tužbenog zahtjeva, a sve u smislu čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, te tužitelj pridržava pravo da nakon dostavljanja tražene dokumentacije isti tužbeni zahtjev i specificira, kao i da sud obveže tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.

2. O manifestacijskom dijelu stupnjevite tužbe pravomoćno je odlučeno rješenjem ovoga suda poslovni broj P-1307/19-9 od 27. listopada 2022.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga, jer su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu i to temeljem odredbe čl. 11.4. Ugovora o kreditu. navodeći da Zakon o parničnom postupku u čl. 70. dozvoljava ugovornim stranama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost.

Da se tužitelj nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost, niti objašnjava iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu, tuženik anticipira kako će tužitelj pokušati u postupku ovu odredbu prikazati kao nepošten i stoga ništetnu odredbu. Tuženik skreće pozornost da tužitelj ničime nije dokazao zašto bi u konkretnom slučaju navedena prorogacijska klauzula  bila nepoštena, a time i ništetna u odnosu na njega, odnosno tužitelj je propustio dokazati  na koji način ista odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama u ugovornom odnosu zasnovanom između tužitelja i tuženika temeljem Ugovora o kreditu. Naime, tuženik smatra da poštenost odredbi treba biti dokazana u svakom konkretnom slučaju, a ta dužnost leži na tužitelju, da je ispravnost tuženikova stajališta potvrđena i pravomoćnom sudskom praksom, da se istom argumentacijom kao i tuženik služi se Županijski sud u Karlovcu koji u rješenju poslovni broj Gž-468/2019 od 2. svibnja 2019. Zaključno, tužitelj navodi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora pristao na mjesnu nadležnost suda u Zagrebu, pa je legitimno očekivanje i tuženika da se svi potencijalni sporovi iz Ugovora o kreditu vode pred sudom mjesta koje je ugovoreno u ugovoru, pa stoga, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive nadležnosti, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nadležnim za suđenje u ovome predmetu.

Tuženik smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti.

U bitnom, tužba i tužbeni zahtjev po stavu tuženika su neosnovani zbog toga što: je potraživanje tužitelja u zastari; utvrđenja iz parnice "potrošač" nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi presuda iz parnice "potrošač" bila primjenjiva, ugovorne odredbe o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnim u parnici "potrošač"; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. ZPP); ističe i prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva.

Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare.

Obzirom na datum pokretanja parničnog postupka, tuženik prigovara zastari utuženih iznosa, i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

Smatra da ukoliko bi se zahtjev tužitelja kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, da bi tada zastarni rok iznosio pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, a s obzirom da je Ugovor  zaključen 14. veljače 2008., a parnični postupak je pokrenuo tek 9. listopada 2019., to je po tuženiku nastupila zastara za potraživanje tužitelja. Ukoliko bi se postupak i zahtjev tužitelja kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tuženik smatra da bi se tada trebao primijeniti zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima koju propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a svakom slučaju za pet godina. Po tuženiku je protekao kako trogodišnji tako i petogodišnji rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa koje tužitelj zahtijeva. Nadalje, ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta tada bi se po tuženiku trebao primijeniti zastarni rok iz čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Osim naprijed navedenog prigovora zastare tuženik ističe da utvrđenja iz parnice "potrošač" nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi se ista presuda koja je donesena u kolektivnom sporu primjenjivala, da, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Smatra da tužitelj nije, niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovode do neravnoteže među strankama. Također tuženik smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i nepoštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Posebno se tuženik protivio metodi i načinu temeljem koje tužitelj postavlja svoj zahtjev za isplatu.

Razlog zašto tuženik smatra da ne postoji mogućnost automatske primjene utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača je u tome jer je istom presudom utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, već u svakom pojedinačnom postupku po tuženiku treba dokazati da li su utvrđenja iz parnice "potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Smatra da tužitelj u svojoj tužbi nije, niti pokušao dokazati da se u pogledu načina promjene kamatne stope i valutne klauzule radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovode do neravnoteže među strankama. Po tuženiku da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da kumulativno budu ispunjene određene pretpostavke i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik smatra da tužitelj nije ponudio, niti jedan dokaz kako bi se moglo utvrditi da su ispunjene gore naprijed potrebne pretpostavke, pa stoga osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i nema mjesta primjeni odredbi Zakona o obveznim odnosima, a koje reguliraju stjecanje bez osnove. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

4. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud ocjenjuje neosnovanim.

Nesporno je između parničnih stranaka da je Ugovorom o kreditu broj: … od 14. veljače  2008.  (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Z., a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - nastavno ZPP).

Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu, odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

5. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen Direktivom Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

6. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

7. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

8. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 11.4. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da je tužitelj, imao prebivalište u C., što je na području Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, a također je iz iskaza tužitelja, kojem niti tuženik nije prigovorio, nesporno utvrđeno da je ugovor zaključen u V., gdje je sjedište podružnice tuženika.

9. Ovaj spor pokrenut radi neizvršavanja ugovornih obveza tuženika prema pravnom slijedniku tužitelja, a ne radi ostvarivanja tuženikovih prava iz ugovora pred sudom.

10. Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN102/15. i 52/16.- dalje ZPK) uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova, pa je tako čl. 19.l. st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

11. Slijedom navedenoga u predmetnom parničnom postupku za određivanje mjesne nadležnosti primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, točnije odredba čl. 19.l. st. 1. toga Zakona.

12. Odredbom čl. 19.l st. 1. ZPK propisano je da u sporovima koji nastaju u vezi s Ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stajalište izraženo u rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Gr1- 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.) prema kojem tuženik, kao financijski jača strana u postupku koja je sačinila ugovor o kreditu na način da nije omogućila tužitelju pojedinačno pregovaranje o mjesnoj nadležnosti u slučaju spora, činio sve kako bi ograničio pravo tužitelja kao potrošača na upuštanje u sudski postupak i sudjelovanje u tom postupku.

13. Radi navedenoga, kada je tužitelj, kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u Vinkovcima, Staloj službi u Županji kao sudu prebivališta potrošača, postupljeno je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. ZPK (ovakav stav zauzet je u odluci Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 72 Gž-2018/21-2 od 15. ožujka 2022.), pa je imajući u vidu sve navedeno valjalo odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

14. Upravo iz tog razloga odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika i odlučeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.

15. Sukladno čl. 327. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - nastavno ZOO), sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, pa je po čl. 12. ZPP sudeći u okviru činjeničnog supstrata tužbe, kao prethodno pitanje riješio pitanje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu za koje tužitelj vezuje svoj kondemnatorni zahtjev za isplatu, stoga je neosnovan prigovor tuženika da cjelokupni tužbeni zahtjev smatra pogrešno formuliranim i da tužitelju nedostaje pravni interes za postavljenje kondemnatornog zahtjev za isplatu, jer nije postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje nišetnim, a ovako postavljena tužba potpuno je procesno podobna za raspravljanje i nisu ispunjeni uvjeti za njeno odbacivanje.

16. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: Ugovor o kreditu broj … od 14. veljače 2008. s lista 4 do 7 spisa,  dokaze s lista 21 do 24 spisa, zamolbu za dostavu dokumentacije od 31. svibnja 2019. s lista 42 spisa, izvadak iz sudskog registra s lista 47 do 50 spisa, otplatnu tablicu po kreditu s lista 55 do 56 spisa, prometnu karticu po kreditu s lista 57 do 66 spisa,  plan otplate s lista 67 i 68 spisa, saslušan je tužitelj kao parnična stranka i financijsko-knjigovodstveni vještak M. I., dok  drugih dokaza nije bilo.

17. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: … od 14. veljače 2008., nesporno je utvrđeno da su ovdje tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika tada V. d.d. zaključili Ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 18.399,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate, a da je čl. 8. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u 84 mjesečna anuiteta u iznosu od 270,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, a da je čl. 2. 1. ugovorena redovna kamata od 6,15% godišnje i to na način da je ista kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora.

18. Nesporno je da je tužitelj podigao kredit kod V. d.d. Z.; da je pravni slijednik V. d.d. Z. bila S. d.d. Z.; da je pravni slijednik S. d.d. Z. bila S. d.d. u sanaciji Z.; da je pravni slijednik S. d.d. u sanaciji Z. bila N. h. b. d.d. Z..; da je pravni slijednik N. h. b. d.d. Z. sada H. p. b. d.d. Z., te da je stoga tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.

19. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je kreditom ugovoren rok otplate na 84 mjeseca, kao i da je temeljem Ugovora o kreditu i prvog otplatnog plana, uz ugovorenu kamatnu stopu od 6,15% godišnje, mjesečni iznos anuiteta trebao iznositi 270,12 CHF protuvrijednosti u kunama, a što je utvrđeno uvidom u Ugovor o kreditu (list 4 do 7 spisa), te otplatnu tablicu (list 55 do 56 spisa).

20. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju koje uključuje i vrijeme davanja spornog kredita povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

21. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju koje uključuje i vrijeme davanja spornog kredita povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u predmetnu poslovni broj Rev-2221/18, od 3. rujna 2019.

22. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, i to čl. 8., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po prodajnom tečaju banke za devize važećem na dan dospijeća, te čl. 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom banke o kamatama i naknadi kreditora.

23. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

24. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 –nastavno ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 14. veljače 2008.

25. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

26. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

27. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora, ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

28. Analizirajući spornu odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Dakle, u postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovarao.

29. Ovo stoga, jer je odredba o promijeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

30. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Ovakvo formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog Ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 2. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

31. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredbe članka 2.  Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

32. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16 i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda broj: P-141/12 od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to dijela čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju banke za devize važećem na dan dospijeća.

33. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 - nastavno ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku saslušava tužitelj kao parnična stranka.

34. Ova presuda Vrhovnog suda RH bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj UIII-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo, niti je proizvoljno.

35. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 1111. ZOO, a koji se u ovom predmetu primjenjuje s obzirom na vrijeme nastanka pravnog odnosa među parničnim strankama, i to sve temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

36. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 2. unaprijed formulirana i da, dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu, dakle tuženik je ovako ugovorio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku, pa je zbog tog razloga stav je suda da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

37. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato da ugovara kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

38. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razlika korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

39. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to čl. 8. u dijelu gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF po tečaju banke kao kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora za valutu ugovora na dan dospijeća, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci kreditora (čl. 2. Ugovora o kreditu).

40. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 - nastavno ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

41. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku saslušava tužitelj kao stranka, a na okolnosti koje su prethodile zaključenju ugovora o kreditu.

42. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo, niti je proizvoljno.

43. Iako iz odluke Vrhovnog  suda RH  (presuda poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.) nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, no unatoč tome poštujući stav Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br.U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022. da okolnost obavještavanja tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, nije bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu saslušan je tužitelj kao stranka, a na okolnost informiranosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu.

44.  Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje su dane i dobivene prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinite i uvjerljive, odnosno da je tužitelj kao zainteresirana osoba za podizanje kredita nije upoznat, niti sa generalnim uvjetima zaključenja svake pojedine vrste kredita, da nije upoznat ni sa pojmom značenja promjenjive kamatne stope, ni sa pojmom valutne klauzule. Iz iskaza tužitelja očito je da je tužitelju od strane tuženika nije objašnjen, niti opći pojam značenja valutne klauzule i promjenjive kamate, da je ugovor bio sačinjen na unaprijed pripremljenom obrascu, od strane tuženika, te da nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj istog.

45. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik nije posebno upozoravao tužitelja na značenje valutne klauzule kod ugovaranja kredita vezanog uz valutu CHF, odnosno da isti nije bio posebno upozoren da u slučaju eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu Republika Hrvatska putem svojim ovlaštenih institucija ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu nego samo na euro, a što je onda po stavu ovog suda dovelo do toga da tužitelju nije predočena eventualna rizičnost takvog kredita vezanog uz valutu CHF. Iz iskaza tužitelja također je potvrđeno da je ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da dakle nije bio podložan nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na sadržaj odnosno na odredbe istog, jer je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je on potpisao ugovor o kreditu koji mu je predan od strane tuženika, da na isti nije imao mogućnost stavljati primjedbe, niti je imao mogućnost raspravljanja o sadržaju ugovora, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac-ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj, niti je u dovoljnoj mjeri informiran o spornim odredbama vezanim za valutnu klauzulu u CHF i za promjenjivu kamatnu stopu.

46. Kako su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu ugovaranja promjenjive kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 1111. ZOO, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

47. Tužitelj je tužbom na ime preplate vezane za ništetne odredbe o kamatnoj stopi potraživao ukupni iznos od 151,33 eura, dok je na ime preplate vezane za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potraživao iznos od 3.916,26 eura.

48. Podneskom od 12. lipnja 2023. (list 95-99) tužitelj je uskladio tužbu sa nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka, na način da je tužbeni zahtjev, kako u ukupnim iznosima, tako i u pojedinačnim iznosima (osim u kunama) izrazio i u eurima, na način kako je to navedeno u točki II. i III. izreke ove presude.

49. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I.      

50.  Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenoga i očitovanja vještaka vidljivo je da je u razdoblju od isplate kredita tužitelju pa sve do konačne otplate kredita tuženik mijenjao visinu kamatne stope i to sa početnih 6,15% na 6,85% od 1. listopada 2009., zbog čega se anuitete povećao, kao i da se mijenjao tečaj CHF, odnosno da je isti rastao. Razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na promjene kamatnih stopa vještak utvrđuje na iznosu od 151,33 eura, a u odnosu na kretanje tečaja CHF, a uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj u vrijeme isplate kredita i sve naknade izmjene tečaja, vještak utvrđuje u iznosu od 3.916,26 eura. Vještak je vezano za utvrđivanje preplate po osnovi ništetnih odredbi vezanih za valutnu klauzulu utvrdio osim naprijed utvrđenih tzv. pozitivnih razlika i tzv. negativne razlike (kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni), te je tako utvrđene pozitivne razlike umanjio za negativne razlike, pri čemu visina preplate po osnovi tečaja CHF iznosi 3.911,07 eura.

51. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tuženik je imao primjedbi.

52. Vezano primjedbe tuženika, te na okolnost utvrđenja ispravnosti postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva, saslušan je knjigovodstveno-financijski vještak,  koji je naveo da tuženik prigovora osnovi po kojoj je vještak sačinio obračun, te da smatra da nije bilo mjesta utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva na način kako je to vještak utvrdio, no da vještak smatra da se radi o pravnoj kvalifikaciji, da je svoj nalaz i mišljenje sačinio prema nalogu za vještačenje ovoga suda, a tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun. Na upit da li je konačno postavljen tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, te da li su istim obuhvaćene i tzv. negativne razlike ukoliko ih je vještak utvrdio, vještak je naveo da je tužbeni zahtjev od 12. lipnja 2023. u skladu sa nalazom i mišljenjem, odnosno tužitelj potražuje razlike zbog promjene kamatne stope i to pozitivne, jer negativnih nije bilo, te pozitivne razlike zbog promjene tečaja, odnosno tzv. negativne razlike tužitelj nije uzeo u obzir, iako su one iskazane u nalazu i mišljenju. Na ročištu vještak je izvršio umanjenje utvrđenih preplata u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vezanom za tečaj CHF, Navodeći da u točki II. petita podneska od 12. lipnja 2023. umjesto ukupnog iznosa od 3.916,26 eura treba stajati iznos od 3.911,07 eura, (a umjesto iznosa od 29.506,89 kn treba stajati iznos od 29.467,87 kn), a u pojedinačnim iznosima potrebno je brisati 1., 2., 3. i 4. anuitet do anuiteta od 1,18 eura, te umjesto njih treba stajati iznos od 5,31 eura/40,16 kn sa rokom dospijeća od 1. rujna 2008.

53. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, budući je prilikom izrade tog nalaza i mišljenja vještak u cijelosti postupio sukladno nalogu o određivanju vještačenja, te kako je vještak detaljno i uspješno odgovorio na sva pitanja i primjedbe tuženika, one ga ničim nisu dovele u sumnju ili dvojbu, stoga ga sud u cijelosti prihvaća, a posebno, jer nakon usmenog iznošenja istog stranke više nisu  imale primjedbi, niti pitanja za vještaka.

54. Uzimajući u obzir nesporne razlike u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF i početno ugovorenu kamatnu stopu u vrijeme isplate kredita i sve naknadne izmjene kamatne stope i tečaja CHF za utuženo razdoblje, kako je to utvrdio financijsko-knjigovodstveni vještak, sud je utvrdio da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama preplatio tuženiku iznos od 151,33 eura, a po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od  3.916,26 eura.

55. Činjenica je da tuženik nije potraživao isplatu koju bi eventualno mogao zahtijevati kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, te da tuženik, niti nije postavio protutužbeni zahtjev ili zahtjev za eventualni prijeboj ove tražbine, s tražbinom tužitelja kada je tečaj CHF bio viši u odnosu na ugovoreni, pa tužitelj može potraživati samo pozitivne razlike, jer je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka.

56. Kako iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog povećanja kamatnih stopa platio iznos od 151,33 eura, a zbog primjene valutne klauzule platio viši iznos od 3.916,26 eura, a tužitelj je tijekom postupka postavio po podnesku od 12. lipnja 2023. tužbeni zahtjev na način da potražuje samo pozitivne razlike na ime tečaja CHF, stoga je sud mogao udovoljiti tom zahtjevu, jer je vještak u svom nalazu i mišljenju iskazao kako pozitivne, tako i negativne razlike, pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude. Radi navedenog tuženik je sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO obvezan vratiti tužitelju naprijed navedeni novčani iznos, a utvrđen nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO.

57. Činjenica je da tuženik nije potraživao isplatu koju bi imao pravo zahtijevati kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, te da tuženik, niti nije stavio odgovarajući zahtjev za isplatu ili eventualni prijeboj ove tražbine, s tražbinom tužitelja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, no parnične stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, pa imajući u vidu da tuženik nije zahtijevao isplatu iznosa kada je tečaj bio niži u odnosu na početno ugovoreni, stoga tužitelju pripada pravo potraživati samo pozitivne razlike, jer je to i utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka.

Ovdje je potrebno dodati da ugovor o kreditu treba sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita i jednoj ugovornoj strani ovim ne dosuđuje ništa više od onoga što je on stvarno platio tuženiku, temeljem ništetnih ugovornih odredbi, no kako tuženik nije postavio zahtjev za isplatu ovih razlika u vidu da je isto potraživanje stavio u prijeboj, odnosno za isto nije postavio bilo kakav zahtjev za isplatu u vidu eventualne protutužbe, stoga sud o uračunavanju tzv. negativnih kamata, bez takvog zahtjeva, nije niti mogao odlučivati. Ovdje je potrebno dodati je da hrvatsko pravo ne poznaje prijeboj ex lege. No, čak i da je tuženik istakao prigovor prijeboja, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost ugovornih odredbi, nego je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi se samo na povrat koje pravo pripada zahtijevati potrošaču. Cijelu isplatu iznosa je primio tuženik, a ne tužitelj, pa ne postoji stoga, niti obveza tužitelja na vraćanje, jer tužitelj ništa nije primio odnosno stekao bez osnove.

Ovdje je također potrebno dodati i da je ovakav stav u potpunosti sa odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., u kojoj je navedeno da u slučaju izostanak prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten, niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj kn u odnosu na tečaj CHF bio manji, odnosno sud nije dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu za tzv. negativne razlike, a  ovdje je posebno prvostupanjski sud imao u vidu da tužitelj nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja, niti protutužbeni zahtjev, nego je samo osporavao tužitelju pravo na isplatu  tzv. pozitivnih razlika.

58. S obzirom na to da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na način primjene redovne kamate i valute odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se Ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 105. st. 1. ZOO, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

59. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 6,15% (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1172/2018, od 19. ožujka 2019.).

60. Identično se odnosi i na utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli gdje je sud uzeo u obzir tečaj CHF u odnosu na kunu u vrijeme isplate kredita kao jedini poznati parametar.

Naime, nesporno je u ovom postupku utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati utvrđena ništetnom i stoga je početni tečaj jedini odrediv kriterij temeljem kojega je moguće utvrditi iznose kojega je tuženik u obvezi isplatiti tužitelj temeljem tako ništetne odredbe.

61. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, a uvažavajući nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, odlučeno je kao u točki II. i III. izreke presude i tuženik je obvezan temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO isplatiti tužitelju iznos od  3.916,26 eura na ime razlika u promjenama tečaja CHF, te iznos od  151,33  eura na ime promjene kamatne stope, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. ZOO budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

62. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. za potraživanja temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

63. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj osnovu ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule temelji na pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjene kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, te tužbom koju podnosi u ovome postupku 9. listopada 2019. zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa temeljem tako ništetnih odredbi i to zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počevši od 2. ožujka 2008., a na ime ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope od 2. listopada 2009.

64. Međutim, kako je u odnosu na tuženu S. d.d. presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i to kako na utvrđenje ništetnosti koje se odnosi na način promjene kamatne stope, tako i u odnosu na valutnu klauzulu, postala pravomoćna tek donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to onda proizlazi da u odnosu na tuženika od tog datuma počinje ponovno teći zastara i to kako u odnosu na restitucijske zahtjeve koji se temelje na ništetnoj odredbi o načinu promjene kamatne stope, tako i na zahtjeve koji se temelje na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno primjenom naprijed navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH zastara istog zahtjeva nastupila bi tek 14. lipnja 2023., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 9. listopada 2019., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 14. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

65. Sud prihvaća izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz njegove odluke poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., iz kojeg proizlazi da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle u odnosu na tuženika od 13. lipnja 2018., kako u odnosu na zahtjeve za preplatu zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, tako i u odnosu na zahtjeve za preplatu zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te da zastarni rok iznosi pet godina, a sve to iz razloga, jer je već u naprijed navedenim presudama koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u pogledu načina promjene kamatnih stopa i valutne klauzule, a koje identične odredbe sadrži i ugovor o kreditu tužitelja iz ovog postupka, dakle ništetnost takvih odredbi ustanovljena je u naprijed navedenoj presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe.

66. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22).

67. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO i određeno je da iste teku od dana kada je tuženik zaduživao i prihvaćao uplate svakog pojedinog anuiteta, a koji datum tuženik nije osporio, kao dan dospijeća, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

68. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - nastavno OT).

Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT, sastav 3 obrazložena podneska od 21. siječnja 2020., 14. studeni 2022. i 12. lipnja 2023., prema Tbr. 8. toč. 1. OT), na ime zastupanja tužitelja na 4 ročišta prema Tbr. 9. toč 1. OT (2. rujna 2022., 28. ožujka 2023., 16. studeni 2023. i 7. veljače 2024.) svaka radnja po 100 bodova, odnosno ukupno  800 bodova, te pripadajući PDV u iznosu od 200 bodova, odnosno ukupno 1000 bodova, a što imajući u vidu visinu vrijednosti odvjetničkog boda od 1,99 eura iznosi 1.990,00 eura.

Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenog vještačenja u zatraženom iznosu od 265,45 eura, te iznos od 26,54 eura na ime sudske pristojbe na tužbu.

Tužitelju je također priznat iznos od 49,77 eura na ime sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije od 31. svibnja 2019. (Tbr. 32. st. 3. OT).

Na ime ukupnog troška tužitelju je priznat iznos od 2.331,76 eura.

69. Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP, tužitelju je na dosuđeni parnični trošak priznato pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadu ove kamate.

70.Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška na ime zatraženog troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 87,13 eura, budući da su temeljem čl. 7. toč. 20.  Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) oslobođeni od plaćanja sudske pristojbe na tužbu i presudu potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

71. Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eura, na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e-oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP, a u vezi sa čl. 155. st. 2. ZPP i odredbom Tbr. 9. toč. 3. OT na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e-oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju OT naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.

 

U Županji  22. ožujka 2024.

                                                                                                                                               Sudac  

                                                                                                                                            Helena Zetić, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

                                                                     

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda  i rješenje objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

O tom obavijest:

 

1. Tužitelj po punomoćnici N. B., odvjetnici u V.,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima u OD Ž. i p. d.o.o. u Z..