22 P-963/2019-29

                  

       Republika Hrvatska

  Općinski sud u Varaždinu

      Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

 

 

Poslovni broj: 22 P-963/2019-29

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

          Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sucu Draženku Jakopoviću,       kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja L. A. iz K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. K. odvjetniku u I., protiv tuženika banke d.d., Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici P. V., odvjetnici u Z, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. veljače 2019. godine, kojoj je bio nazočan punomoćnik tužitelja D. K., odvjetnik u I. i z. punom. tuženika Z. Ž., odvjetnik u I., te sukladno odredbi članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, objave presude dana 22. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Nalaže se tuženiku banka d.d., Z. OIB: …, da tužitelju L. A. iz K. OIB: …, isplati novčani iznos od 3.406,50 EUR, zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim:

 

- na iznos od   11,01 EUR   od dana   29. 02. 2008. godine, 

- na iznos od     9,06 EUR   od dana   31. 03. 2008. godine, 

- na iznos od     9,06 EUR   od dana   30. 04. 2008. godine,          

- na iznos od   15,43 EUR   od dana   31. 05. 2008. godine, 

- na iznos od    8,69 EUR   od dana   30. 06. 2008. godine, 

- na iznos od     7,92 EUR   od dana   31. 07. 2008. godine, 

- na iznos od     6,45 EUR   od dana   31. 08. 2008. godine, 

- na iznos od     8,32 EUR   od dana   30. 09. 2008. godine, 

- na iznos od   15,35 EUR   od dana   31. 10. 2008. godine, 

- na iznos od   14,66 EUR   od dana   30. 11. 2008. godine, 

- na iznos od   10,98 EUR   od dana   31. 12. 2008. godine, 

- na iznos od   24,11 EUR   od dana   31. 01. 2009. godine, 

- na iznos od   25,53 EUR   od dana   28. 02. 2009. godine, 

- na iznos od   25,53 EUR   od dana   31. 03. 2009. godine, 

- na iznos od   21,52 EUR   od dana   30. 04. 2009. godine, 

- na iznos od   22,18 EUR   od dana   31. 05. 2009. godine, 

- na iznos od   18,86 EUR   od dana   30. 06. 2009. godine, 

- na iznos od   20,19 EUR   od dana   31. 07. 2009. godine, 

- na iznos od   19,53 EUR   od dana   31. 08. 2009. godine, 

- na iznos od   20,32 EUR   od dana   30. 09. 2009. godine, 

- na iznos od   18,07 EUR   od dana   31. 10. 2009. godine, 

- na iznos od   21,52 EUR   od dana   30. 11. 2009. godine, 

- na iznos od   20,19 EUR   od dana   31. 12. 2009. godine, 

- na iznos od   24,17 EUR   od dana   28. 02. 2010. godine, 

- na iznos od   25,76 EUR   od dana   28. 02. 2010. godine, 

- na iznos od   12,23 EUR   od dana   31. 03. 2010. godine, 

- na iznos od   28,29 EUR   od dana   30. 04. 2010. godine, 

- na iznos od   32,40 EUR   od dana   31. 05. 2010. godine, 

- na iznos od   32,40 EUR   od dana   30. 06. 2010. godine, 

- na iznos od   38,11 EUR   od dana   31. 07. 2010. godine, 

- na iznos od   41,56 EUR   od dana   31. 08. 2010. godine, 

- na iznos od   41,82 EUR   od dana   30. 09. 2010. godine, 

- na iznos od   40,89 EUR   od dana   31. 10. 2010. godine, 

- na iznos od   44,08 EUR   od dana   30. 11. 2010. godine, 

- na iznos od   54,03 EUR   od dana   31. 12. 2010. godine, 

- na iznos od   51,11 EUR   od dana   31. 01. 2011. godine, 

- na iznos od   52,71 EUR   od dana   28. 02. 2011. godine, 

- na iznos od   50,72 EUR   od dana   31. 03. 2011. godine, 

- na iznos od   51,38 EUR   od dana   30. 04. 2011. godine, 

- na iznos od   57,35 EUR   od dana   31. 05. 2011. godine, 

- na iznos od   64,92 EUR   od dana   30. 06. 2011. godine, 

- na iznos od   75,93 EUR   od dana   31. 07. 2011. godine, 

- na iznos od   71,29 EUR   od dana   31. 08. 2011. godine, 

- na iznos od   63,99 EUR   od dana   30. 09. 2011. godine, 

- na iznos od   66,51 EUR   od dana   31. 10. 2011. godine, 

- na iznos od   63,32 EUR   od dana   30. 11. 2011. godine, 

- na iznos od   64,65 EUR   od dana   31. 12. 2011. godine, 

- na iznos od   69,30 EUR   od dana   31. 01. 2012. godine, 

- na iznos od   69,96 EUR   od dana   29. 02. 2012. godine, 

- na iznos od   69,03 EUR   od dana   31. 03. 2012. godine, 

- na iznos od   68,77 EUR   od dana   30. 04. 2012. godine, 

- na iznos od   69,96 EUR   od dana   31. 05. 2012. godine, 

- na iznos od   70,62 EUR   od dana   30. 06. 2012. godine, 

- na iznos od   69,43 EUR   od dana   31. 07. 2012. godine, 

- na iznos od   68,63 EUR   od dana   31. 08. 2012. godine, 

- na iznos od   67,97 EUR   od dana   30. 09. 2012. godine, 

- na iznos od   69,30 EUR   od dana   31. 10. 2012. godine, 

- na iznos od   68,63 EUR   od dana   30. 11. 2012. godine, 

- na iznos od   69,96 EUR   od dana   31. 12. 2012. godine, 

- na iznos od   70,62 EUR   od dana   31. 01. 2013. godine, 

- na iznos od   67,97 EUR   od dana   28. 02. 2013. godine, 

- na iznos od   70,62 EUR   od dana   31. 03. 2013. godine, 

- na iznos od   63,99 EUR   od dana   30. 04. 2013. godine, 

- na iznos od   60,01 EUR   od dana   31. 05. 2013. godine, 

- na iznos od   63,59 EUR   od dana   30. 06. 2013. godine, 

- na iznos od   65,39 EUR   od dana   31. 07. 2013. godine, 

- na iznos od   73,28 EUR   od dana   31. 08. 2013. godine, 

- na iznos od   67,97 EUR   od dana   30. 09. 2013. godine, 

- na iznos od   68,10 EUR   od dana   31. 10. 2013. godine, 

- na iznos od   71,95 EUR   od dana   30. 11. 2013. godine, 

- na iznos od   68,10 EUR   od dana   31. 12. 2013. godine, 

- na iznos od   70,62 EUR   od dana   31. 01. 2014. godine, 

- na iznos od   73,41 EUR   od dana   28. 02. 2014. godine, 

- na iznos od   95,20 EUR   od dana   31. 03. 2014. godine.

 

  do isplate, s tim da se zakonske zatezne kamate do 31. srpnja 2015. godine, obračunavaju u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do    31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine          dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan           1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.015,43 EUR (slovima: dvije tisuće petnaest eura i četrdeset tri centa) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od dana 22. ožujka 2024. godine do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate u kojoj navodi da je dana 29.3.2007.kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: … koji je potvrđen – solemniziran od strane javnog bilježnika Z. R.-K. iz V. pod brojem: Ovr-3982/7 dana 29.3.2007. godine, da iz čl. 1. Ugovora proizlazi da je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kreditaa odobrio i stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 17.136,51 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, da je kredit odobren za kupnju vozila, da je u čl. 4 i čl. 6. toč. 2. Ugovora ugovorena promjenjivost kamatne stope na način da na kredit u otplati tužitelj se kao korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 5,10%, da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), da je sadržana u anuitetima i da dospijeva na naplatu zajedno s njima, da je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope tužitelj kao korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te da da se obvezuje plaćati tako izmjenjene anuitete i da će o izmjenjenom iznosu anuiteta banka pisano obavijestiti korisnika kredita, da je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, da je Ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, da je "Potrošač" – hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača podnijelo sudu u tužbu protiv osam osnovnih banaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, da je pravomoćnom presudom suda broj: Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. g. u točki 2. potvrđena presuda suda poslovni broj: P-140/12 od 4.7.2013. g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se potvrđuje da je između ostalih i 2. tuženik banka d.d. u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. g., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna, da je navedena presuda potvrđena revizijskom odlukom suda broj: Revt-249/14-02 od 9.4.2015. g., da je pravomoćnom presudom suda broj: Pž-6632/17-10 od 14.6.2008. g. u točki 1. potvrđena presuda suda u posl. broj: P-1401/12 od 4.7.2013. g. u dijelu točke točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreka kojom se utvrđuje da je između ostalih i 2. tuženik banka d.d. u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važečeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbema Zakona o obveznim odnosima, da su naprijed navedene presude obvezujuće za Naslovni sud u predmetnom postupku obzirom na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da se određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, da čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača navodi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, da temeljem ništetnih odredaba predmetnog ugovora navedenih u točki 2. tužbe je tuženik tijekom razdoblja otplate kredita u više navrata svojim jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja što je rezultiralo povišenjem mjesečnog anuiteta kojeg je isti bio dužan plaćati, da je u istom razdobljuje došlo i do promjene tečaja CHF prema kuni također na štetu tužitelja radi čega su iznosi mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednsoti koje je isti bio dužan plačati također znatno porasli, da ugovaranjem nepoštenih i ništnih odredaba je tuženik bez pravne osnove stekao određene novčane iznose od tužitelja, da se radi o razlici između iznosa anuiteta s početno ugovorenom kamatnom stopom i iznosa anuiteta kojeg je tužitelj platio tuženiku na temelju nezakonito povečanih kamatnih stopa, kao i razlici između anuiteta prema tečaju koji je CHF imao prema kuni na dan isplate predmetnog kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj platio tuženiku po tečaju CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja, da se tužitelj 23.5.2019. obratio tuženiku opomenom pred tužbu koja je u naravi Zahtjev za mirno rješenje spora i kojom je zatražio da mu se vrate preplaćeni iznosi po predmetnom kreditu, odnosno da mu u slučaju neprihvaćanja tog prijedloga tuženik dostavi potpisani i ovjereni tablični prikaz prometa po kreditu iz kojeg će se vidjeti datum svake pojedine uplate sa važećom redovnom kamatnom stopom, iznosom uplate izraženo u CHF i kunama, te podatak koliki dio od iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu a koliki na kamatu, kao i podatak koji je bio tečaj za CHF na dan svake uplate, da je tuženik odgovorio dana 6.6.2019. g. navodeći da je njegov zahtjev zaprimljen, da je u tijeku prikupljanje tražene dokumentacije, da obzirom na opseg i vremensko razdoblje na koje se odnosi da će mu biti dostavljena u najkraćem mogućem vremenu, da u slučaju da namjerava pokrenuti sudski postupak da za samo pokretanje nije nužna tražena dokumentacija i da istu može tražiti putem suda, te s obzirom na sve navedeno tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati utuženi novčani iznosa sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu naknadi troškove postupka.

 

1.2. Tužitelj je podneskom od 30.1.2024. godine uredio tužbeni zahtjev na način da isti iskazuje u valuti EUR koja je od 1.1.2023. godine uvedena u RH kao službena valute.

 

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu            i prijedlogu tužitelja, jer nema određeno postavljenog zahtjeva i predlaže odbaciti tužbu kao neurednu jer da je ista nerazumljiva, neodređena te nepodobna, podredno istu treba odbiti, da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, da ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja, navodi da su tužitelj i tuženik dana 29.3.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: …, da odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, da sud u presudi poslovni broj: Rev-x 183/11-2 odlučuje da: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6.5.2015, Rev 141/2006 od 22.2.2006 i Rev-x 808/11-2 od 12.9.2012), da primjenom relevantnih odredaba zakona, ustaljene sudske prakse i stajališta suda, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, da je odredbom članka 226. ZOO-a propisano: „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. (2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“, da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima, tražbine povremenih davanja, odnosno da tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja, da odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, da sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik, da spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku, da je nesporno da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da je isto je naveo i sud u svojoj odluci broj: Rev-2245/17, da je nesporno da je sud u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare, da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje, da odredba članka 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, da ako Sud ne bi prihvatio navode i činjenice iznesene u gornjem tekstu od strane tuženika, da tuženik ističe da je odredbom članka 215. st. 1. ZOO-a propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, da donošenjem presude suda poslovni broj Pž-7129/13 dana 13.6.2014. (Presuda Pž-7129/13), odnosno pravomoćnim okončanjem predmeta po kolektivnoj tužbi glede ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate, da prema tome i stavu suda rok zastare je istekao dana 14.6.2019. te je predmetno potraživanje tužitelja kojim traži isplatu iznosa s osnove jednostrano promjenjive kamatne stope nedvojbeno zastarjelo, da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, da cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata, da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da isto proizlazi i iz stava suda izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 (Presuda Pž-6632/17); „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača… Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“, da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja, da je u kolektivnom sporu utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu, da je tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, a isto proizlazi iz sljedećih navoda suda sadržanog u presudi Pž-6632/17: „ ...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije…Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora…“, da utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku, da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora, da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda suda poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu, da je kredit zatvoren dana 5.5.2014. i da je ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao, da odredbom članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2009., određeno je da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP, da odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi, da je i sud u izreci presude P-1401/12 naložio bankama „da prekinu s gore opisanim postupanjem...", da je ugovorni odnos prestao još 2014. i da ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, da predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora su u potpunosti neosnovana, da glede navoda tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni kamatne stope odlukom tuženika ističe da je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, pa se moraju uzeti u obzir svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita te na način promjene kamatne stope, da su takvi elementi javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji bilo koje od banaka, pa tako niti tuženika, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima Hrvatske narodne banke, zatim o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta, da je nesporno da su na visinu kamate utjecali realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak, da se radi o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Tuženik dalje ističe da je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZPK), točnije izmjenom ZPK-a 2014. određeno da je kamatna stopa spoj parametra i fiksnog dijela, da tuženik do stupanja izmjene ZPK-a nije niti imao zakonske obveze u pogledu izmjena i usklađivanja odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu u smislu obveze definiranja parametara promjenjivosti, ističe da je svoje obveze propisane svim važećim propisima ispunio, kako u pogledu promjena visine kamatne stope, tako i u pogledu obavještavanja svih korisnika kredita, uključujući i ovdje tužitelja, da odredbom članka 59. ZZP iz 2003. određeno je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju                  i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu, da tada važeća odredba članka 173. Zakona o bankama propisivala je obvezu informiranja potrošača od strane banaka, kao        i ovdje tuženika, da  sukladno navedenom tuženik dostavlja Opće uvjete poslovanja tuženika koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, odnosno od 2004.-2009., da sukladno svemu gore navedenom i temeljem važećih zakonskih propisa, nesporno je da je banka, ovdje tuženik, mogao mijenjati kamatnu stopu i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali je bila dužan postupati sukladno odredbama važećih propisa, da sud svojom odlukom Gzz-2/02-2 utvrdio „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška...stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“, da se kamatna stopa mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, da početno ugovorena kamatna stopa je promjenjiva kamatna stopa, a koja je samo na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,10%, da svojstvo promjenjivosti se ne može odvajati od ugovorene kamatne stope, posebno stoga što ugovaranje promjenjive kamatne stope nije nepošteno, time niti ništetno, da je nesporno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i zakonito, da je odredbom članka 26.     st. 3. ZOO-a predviđena mogućnost i da stopa ugovorene kamate ne bude određena, a u kojem slučaju se primjenjuje određena visina zakonske kamate, da primjena kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu kroz cijelo ugovorno razdoblje, dakle kao fiksnu kamatnu stopu, svakako nema uporište niti u jednom propisu, pa je tako nezakonito     i nedopušteno, da se primjenom kamatne stope koja je jednaka fiksnoj kamatnoj stopi odstupa kako od ugovornog odnosa, tako i od realnih tržišnih okvira u vrijeme ugovaranja kredita, da je ugovaranje kredita s promjenjivom kamatnom stopom bila volja ugovornih strana, pa bi, sukladno traženju tužitelja, pretvaranjem takvog ugovora o kreditu u kredit s fiksnom kamatnom stopom bilo povrijeđeno načelo jednake vrijednosti činidaba, da je odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu, da ugovorom o kreditu nije ugovorena fiksna kamatna stopa u iznosu od 5,10%, a volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja je pravno valjana i zakonita, pa je dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan, da presudom Pž-7129/13 nije utvrđeno da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je utvrđeno da je nepoštena odredba, odnosno dio odredbe o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, da potraživanje tužitelja kojim traži primjenu kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu kroz cijeli ugovorni odnos, odnosno potraživanje tužitelja da se primijeni fiksna kamatna stopa potpuno je suprotno svim propisima i načelima koji uređuju ugovorne odnose te predstavlja i negiranje presude Pž-7129/13 na koju se tužitelj poziva, da sud ukida presudu suda u dijelu u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, pa je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži tuženiku da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu primijeni kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu kao fiksnu kamatnu stopu, da navedenom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi. Stoga, tuženik ponovno ističe da, osim što iz navedenog proizlazi da je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, istim utvrđenjem iz predmetne presude nije određeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo konkretnog potrošača, odnosno tužitelja, da je sud u presudi Revt-249/14 (Presuda Revt-249/14) istaknuo „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“, da iz svih relevantnih zakona i ostalih propisa koji uređuju poslovanje banaka, zaštitu potrošača, obvezne odnose te sukladno pravu Europske unije te dosadašnje sudske prakse suda i nižih sudova, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa promjenjiva kamatna stopa nije i ne može biti ništetna, a u konkretnom slučaju volja ugovornih strana bila je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope, da je odredbom članka 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti R. H. izračunava na temelju tečaja valute R.H. u odnosu prema stranoj valuti, da sud Europske unije (Sud EU) u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) je zauzeo stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive, da je zaključak Suda EU da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva, da je odredba o valutnoj klauzuli unesena u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika, da je sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije, da odluka suda poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 su nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije, da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a, da sud R. H. u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.6.2009. navodi „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“, da sud u presudi poslovni broj Rev 1990/91 ističe „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“, da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama,da je u ugovoru jasno određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu, da su u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci banke, sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja, da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.136,51 CHF, da je odredbom članka 11.9. ugovora o kreditu određeno da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, da su navedene odredbe nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima   i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu, da u odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik, da donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, da prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, da osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke, da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF i da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju, da je Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006. i da je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK, da sud je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja, da je odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena, da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, da sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora, da u postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolaga, da razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene, da sud u presudi Revt-249/14 ističe sljedeće: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“, da je predmetni ugovor o kreditu   i solemniziran od strane javnog bilježnika, da je odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka, da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, da je tužitelj mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila, da je to naveo i sud u presudi Revt-249/14, „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“, da je tužitelj imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja      CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF, da je nesporno i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti, da sud u presudi Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“, da u presudi P-1401/12 sud navodi „…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“, da je nesporno utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti, da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) pristali i na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, da tužitelj ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da se fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu, da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito, da bi se eventualna preplata mogla izračunati jedino na način da se usporedi ugovor o kreditu s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa se izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, prvenstveno zato što volja ugovornih strana nije bila ugovaranje kunskog kredita, nego upravo kredita s valutnom klauzulom, da slijedom svega navedenog predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

 

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: … od dana 29.3.2007. g. (list 6-8 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od dana 29.3.2007. g. (list 9 spisa), Opomenu pred tužbu od 21.5.2019. g. (list 10 spisa), pregled uplata po kreditu (list 12 spisa), plan otplate (list 72-75 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 76-88 spisa), pregled uplata po kreditu (list 203-205 spisa), nalaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo N. J., mag.oec. od dana 27.7.2022. g. (list 218-229 spisa) i očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo N. J., mag. oec. od dana 13.1.2024. g. (list 297-298 spisa).

 

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07. - Odluka USRH, 84/08, 96/08. - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13, 89/1 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

 

5. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: …, dana 29.3.2007. godine (list 6-8 spisa), da se Ugovorom tuženik, Kreditor, obvezao tužitelju, Korisnik kredita, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.136,51 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita za kupnju vozila na rok otplate 84 mjeseca od dana prijenosa kredita u ratu, da je člankom 4. Ugovora o kreditu kamatna stopa određena u visini od 5,10% godišnje, da se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), da je sadržana u anuitetima i da dospijeva na naplatuzajedno sa njima, da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke.

 

6. Predmet spora je isplata novčanog iznosa koji se odnosi na preplaćeni iznos po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF i na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo N. J., mag.oec.

7. Sud je iz Nalaza stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo N. J., mag.oec. od dana 27.7.2022. g. (list 218-229 spisa) i očitovanje stalnog sudskog vještaka utvrdio da je vještak za izradu Nalaza koristio dokumentacija koja je priložena u spisu, da je vještak utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj: … dana 29.3.2007. g. (list 6-8 spisa), da je njime banka odobrila Korisniku kredita, L. A., kredit na iznos od 17.136,51 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je redovna kamatna stopa: 5,10% godišnje, promjenjiva, da je način otplate: 84 mjesečnih anuiteta u iznosu od 234,01 CHF, da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima, da je uvidom u Knjigovodstvenu karticu utvrđeno da je kredit isplaćen dana 29.3.2007. godine, po tečaju koji je iznosio 4,558951 kuna za 1 CHF, da je isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio 78.124,51 kuna, da prvi anuitet dospio na naplatu 30.4.2007. godine, a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s dospijećem zadnjeg dana u mjesecu, da je Metodologija za utvrđivanje razlike između anuiteta obračunatog po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi primijenjenima na kredit i izvršenih uplata protuvrijednosti u kunama vještak je koristio ulazne parametre za obračun anuiteta koji su bili na snazi na dan sklapanja Ugovora, iznos glavnice koji se mora vratiti od 78.124,51 kuna, vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta) je mjesečno, broj dospijeća 84 mjeseci i kamatma stopa 5,10 % godišnje, u Tabeli 1 (list 222-223 spisa) prikazuje otplatni plan obračunat po parametrima iz točke c.4. Nalaza, da je uvidom u Pregled uplata po kreditu Nalazom utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 30.4.2007. do 31.03.2014. godine za povrat kredita uplatio ukupno 118.728,24 kuna, Pregled uplata dan u Tabeli 2 (list 222-225 spisa), da pregled promjena kamatnih stopa daje u Tabeli 3 (list 225 spisa), a izračun razlike anuiteta u Tabeli 4 (list 226-227 spisa), da je u jednom razdoblju otplate kredita tečaj bio niži od tečaja na dan korištenja, da je navedeno uzeto u obzir kod izračuna razlike prezentirane u Tabeli 4, da je iznos iskazane razlike od 25.666,32 kuna već uključuje umanjenje za manje plaćene iznose po tom osnovu, da vještak daje Zaključak da je tužitelj tuženoj zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora (5,10% godišnje) i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita u razdoblju od 30.4.2007. do 31.3.2014. godine više platio 25.666,32 kuna, od čega se 6.213,66 kuna odnosi na promjenu kamatne stope, a 19.452,66 kuna na promjenu tečaja CHF (valutna klauzula), te je razlika od 25.666,32 kuna iskazana u pojedinačnim mjesečnim iznosima (list 228-229 spisa).

 

7.1. Sud je iz i nalaza i očitovanja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije           i bankarstvo N. J., mag. oec. od dana 13.1.2024. g. (list 297-298 spisa) utvrdio da je vještak na prigovor tuženika naveo da u cijelosti ostaje kod Nalaza od 27.07.2022. godine, te se na prigovore tuženika, očitao na način da je naveo da je izračun izvršen u skladu s nalogom postavljenim od strane suda, da nije uzeo u obzir razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita (tzv. negativne razlike), da su u izračunu koji je prezentiran u Nalazu u obzir uzeta i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita (tzv. negativne razlike) i da je to sve vidljivo u Tabeli 4 Nalaza, gdje su u kolonama "razlike" iskazani negativni brojevi.

 

7.2 Sud je u cijelosti prihvatio Nalaza (list 218-229 spisa) i očitovanje (list 297-298 spisa) stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo N. J., mag.oec., jer je prema ocjeni i utvrđenju suda Nalaz vještaka dan opširno, uvjerljivo, objektivno, stručno, savjesno i prema pravilima struke, time da je vještak, po utvrđenju suda, odgovorio na sva potrebita pitanja vezana uz ovaj predmet.

 

8. Dakle, sud je utvrdio da se u razdoblju od 30.4.2007. do 31.3.2014. godine kamatna stopa mijenjala, da je prvotno, prilikom sklapanja Ugovora, ista iznosila 5,10% godišnje,     da se kasnije mijenjala na 6,10% godišnje i na kraju na 7,45% godišnje, te da je uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita po Ugovoru o kreditu broj 9012373388 u razdoblju od 30.4.2007. do 31.3.2014. godine tužitelj više platio 25.666,32 HRK (3.406,50 EUR, jedan EUR = 7,53450 HRK), a što je u Nalazu vještaka iskzano u pojedinačnim mjesečnim iznosima (list 228-229 spisa), a koje razdoblje je tužitelj obuhvatio uređenim tužbenim zahtjevom, odnosno ukupan iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku iznosi 3.406,50 EUR (25.666,32 HRK), upravo onoliko koliko tužitelj i potražuje ovom tužbom, odnosno koliko je više platio tuženiku.

 

9. Iz presude suda broj: P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj Potrošač - udruga ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007. godine, protivno članak 81., 82. i 90. ("Narodne novine", broj: 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

 

10. Presudom suda broj Pž-7129/13-4 od dana 13.6.2014. godine, presuda suda poslovni broj: P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine, je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

 

11. Presudom suda broj: Pž-6632/17-10 od dana 14.6.2018. godine utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Prema presudi zastara tražbina, među kojima je i predmetna tražbina, prekida se podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred sudom koja je podnesena 4. travnja 2012., a zastara individualnih zahtijeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, a to je dan 14. lipnja 2014. godine, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. godine.

 

12. Sud u svojoj odluci broj: Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. godine iznio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da postoji temeljem članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, u daljnjem tekstu: ZZP) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Radi toga u prvostupanjskom postupku nije potrebno dokazivati ništetnost već istu samo deklarirati u postupku.

 

13. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući   i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u        tužbi. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

 

14. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika ovaj sud smatra da nije došlo do nastupanja zastare, a kako i proizlazi iz odluke suda poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine koja se odnosi na praktično identičnu situaciju vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", odnosno da li je podnošenjem one ranije spomenute tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava od 04. travnja 2012. godine, prekinuta zastara i u konkretnoj pravnoj stvari. Ističe se da je revizijski sud u obrazloženju svoje odluke zauzeo stav kojeg zbog snage njegove uvjerljivosti prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, a iz kojeg stava proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članak 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje - ZOO), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Dakle, obzirom je predmetna tužba tužitelja predana ovome sudu dana 12. lipnja 2019. godine to po shvaćanju ovog suda proizlazi da do toga datuma nije protekao rok za zastaru koji je ponovno počeo teći ispočetka od dana 14. lipnja 2014. godine, slijedom čega se ne ukazuje osnovanim prethodno spomenuti tuženikov prigovor zastare.             

 

15. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

 

16. Odluka o trošku ovog postupka temelji se na odredbi članka 154. ZPP, te je sud priznao          i dosudio tužitelju troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.015,43 EUR i to troškove za sastav tužbe po odvjetniku u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 7.1.2022. g. u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 22.3.2022. g. u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 15.9.2022. g. u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka po odvjetniku od dana 30.1.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR, za zastupanje po odvjetniku na raspravi 11.1.2022. g. u iznosu od 200,00 EUR, za zastupanje po odvjetniku na raspravi 23.3.2022. g. u iznosu od 200,00 EUR, za zastupanje po odvjetniku na raspravi 9.2.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 83,62 EUR, a koji troškovi su bili, po mišljenju suda, nužni za vođenje ovog postupka i koji su odmjereni prema važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23).

 

16.1. Sud tužitelju kao potreban nije priznao i dosudio trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 83,62 EUR, budući je tužitelj oslobođen od plaćanja sudske pristojbe prema članku 11. stavak 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023), kao ni trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu u iznosu od 100,00 EUR, a s obzirom da navedeni trošak nije potreban za vođenje ovog parničnog postupka u smislu članka 155. stavak 1. ZPP, to imajući u vidu da se ročište za objavu presude sukladno članku 335. stavak 6. ZPP održava neovisno o tome jesu li stranke na njega uredno pozvane, odnosno jesu li pristupile, a na istom stranke ne poduzimanju nikakve procesne radnje, već im se isključivo uručuje ovjereni prijepis presude.

 

17. Odluka o zateznim kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 57/96, 29/99, 42/00,173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22) sukladno kojem će sud ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi, na prijedlog ovrhovoditelja, u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate, slijedom čega je valjalo naložiti tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate na troškove ovog parničnog postupka od dana donošenja ove presude do isplate.

 

                                                     Ivanec, 22. ožujka 2024. 

 

                                                                                                                                                                   Sudac

                                                                                                                                            Draženko Jakopović, v.r.

 

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba sudu. Žalba se podnosi putem ove stalne službe u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

 

Dostaviti:

1.     D. K., odvjetnik u I.

2.     P. V., odvjetnica u Z.