Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-3271/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. N.-P. iz Z.1 , OIB: …, koju zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u S., protiv tužene A. B. d.d., Z.2 , OIB: …, koju zastupaju punomoćnici T. S., L. G. i B. B., odvjetnici iz odvjetničkog društva Š. & partneri d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-965/2021-8 od 15. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene A. B. d.d., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P- 965/2021-8 od 15. lipnja 2022. u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom II. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen u ispunjenju obveze u EUR-ima kojim je tuženici naloženo da tužiteljici isplati iznos od 2.405,53 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju A. b. d.d. na dan plaćanja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

1. Nalaže se tuženoj A. B. d.d., isplatiti tužiteljici J. N.-P. iznos od 18.011,84 kuna/2.390,58 EUR[1] sa zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2016. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.405,53 EUR, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju A. b. d.d. koji vrijedi na dan plaćanja, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2016. pa do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z.2 , OIB: …, isplatiti tužiteljici J. N.-P. iz Z. , OIB: …, iznos od 2.405,53 EUR, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju A. b. d.d. i koji vrijedi na dan plaćanja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. travnja 2016. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

II Nalaze se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 3.560,00 kuna, u roku od 15 dana.“

2. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tuženice za prekid postupka radi upućivanja Sudu Europske unije zahtjeva za donošenje odluke o prethodnom pitanju.

3. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna, te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 530,00 kuna.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da je pobijana presuda sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto sud prvog stupnja smatra osnovanim postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa, kao i o tome zašto smatra da tuženica nije dokazala osnovanost svojih prigovora kojima tužiteljici osporava to pravo.

6. Jednako tako, tuženica neosnovano upire na povredu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP- a, u svezi s odredbom čl. 5. ZPP-a, jer time što prvostupanjski sud nije izveo dokaze po prijedlogu tuženice (na okolnost da je prijevremenom otplatom kredita tuženica pretrpila stvarnu štetu), a koje dokaze je predložila izvesti nakon zaključenja prethodnog postupka, pri čemu nije niti tvrdila, niti dokazivala da bi se radilo o dokazima koje nije mogla bez svoje krivnje predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (čl. 299. st. 2. ZPP-a), slijedi da je tuženica bila prekludirana u pravu na predlaganje tih novih dokaza, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, kojim postupanjem suda prvog stupnja, stoga, tuženica nije bila onemogućena u raspravljanju pred sudom, čime nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st.

2. toč. 6. ZPP-a.

7. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (čl. 355. ZPP-a).

8. Međutim, djelomično je osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice, kao korisnice kredita, usmjeren prema tuženici, kao kreditoru, za isplatom iznosa od 2.405,53 EUR-a u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženice koji vrijedi na dan plaćanja, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2016. do isplate, za koji iznos tužiteljica tvrdi da ga je neosnovano isplatila tuženici na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

10. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su pravni prednik tuženice, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnica kredita, te K. P., kao sudužnik i Ž. P., kao založna dužnica, 28. rujna 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj: …, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, a koji Ugovor je potvrđen od strane javne bilježnice A. K. Z. iz Z.1 pod brojem OU-795/04. Također, nije bilo sporno niti to da je pravni prednik tuženice predmetnim Ugovorom o kreditu odobrio tužiteljici stambeni kredit u svrhu kupnje i adaptacije stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 140.000,00 CHF te da je 28. siječnja 2016. godine sklopljen aneks navedenog ugovora kojim je kredit konvertiran u EUR-e. Nije bilo sporno niti to da je tužiteljica pravovremeno obavijestila banku o namjeri vraćanja kredita prije ugovorenog roka, te da je kredit otplaćen prijevremeno. 11. Isto tako, nije bilo sporno da je čl. 8. (st. 3.) Ugovora o kreditu izričito ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama.

12. Iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka slijedi da je tuženica vezano uz zahtjev tužiteljice za prijevremeno vraćanje kredita, u Obavijesti o privremenom zatvaranju od 12. travnja 2016. (list 4 spisa), dostavila tužiteljici kompletan iznos dugovanja, uključujući naknadu za prijevremeno zatvaranje u utuženom iznosu od 2.405,53 EUR-a, u kojoj obavijesti je navedeno da se radi o stanju duga na dan 30. travnja 2016., dok iz potvrde o plaćanju od 19. travnja 2016. (list 9 spisa), slijedi da je kredit koji je predmetom ovoga spora tužiteljica prijevremeno otplatila 19. travnja 2016. isplatom predniku tuženice iznosa od 622.364,43 kuna (platitelj O. B. je primatelju H. A. A. b., uplatila iznos od 622.364,43 kuna s datumom odobrenja 19. travnja 2016., svrha koje uplate je da se iz kredita O. b. zatvori kredit koji je predmetom ovoga spora, br. … kred. partija … korisnice J. N. P.).

13. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i u žalbenom stupnju postupka, sporno je, je li naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženica povrijedila zakon na štetu tužiteljice, te povlači li navedena povreda ništetnost dijela ugovorne odredbe o pravu tuženice na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

14. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na zaključku da je naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada iz čl. 8. (st. 3.) predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO/05), u kojem je člankom 1024. propisano da u slučaju vraćanja kredita prije roka, korisnik kredita mora platiti štetu davatelju kredita, ako je do štete došlo, dok u odnosu na štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i sl., te rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, kao unaprijed ugovorenog iznosa naknade štete, cijeni da tuženica nije konkretizirala stvarni iznos štete za svaku od tih stavki koje ističe, niti je priložila dokaze kojima bi potkrijepila svoje navode o stvarnoj šteti, odnosno da joj je ista doista i nastala upravo u visini naplaćene naknade, pa smatra da tuženica stvarnu štetu (kod otplate kredita prije vremena) i njezinu visinu na koju bi jedino imala pravo, ničim nije dokazala, slijedom čega naknadu za prijevremenu otplatu kredita ocjenjuje nezakonitom, iz kojeg razloga smatra i to da unatoč tome što je ugovorena, da se nije smjela naplatiti, te da stoga tužiteljica u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO/05 i čl. 1111. ZOO/05, ima pravo na vraćanje iznosa naknade koju joj je tuženica nezakonito naplatila.

15. Tuženica u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da je prijeporna ugovorna odredba (čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu), u suprotnosti s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a iz 2005., pa da je stoga ništetna, te ističe da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u vrijeme prijevremenog zatvaranja kredita, bilo dopušteno ugovoriti naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita, da su uvjeti u svezi prijevremene potpune otplate kredita bili ugovoreni i regulirani općim aktima tuženice, slijedom čega da prijeporna odredba ugovora o kreditu nije protivna niti jednoj kogentnoj normi, pa tako niti odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), tako da se ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, s time da ističe i to da obveza plaćanja ugovorene naknade nema značenje supstituiranja kamate, već da ista predstavlja isključivo odgovarajuću naknadu za troškove angažiranja resursa tuženice izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita (u vidu tzv. troškova likvidnosti kredita i administrativnih troškova prijevremenog zatvaranja), na koju okolnost je predložila izvođenje dokaza (saslušanje svjedoka, izvršnog direktora riznice tuženice i voditeljice administracije tuženice, te financijsko vještačenje). Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tuženica uslijed prijevremene otplate kredita nije trpjela štetu, te da tužiteljica nije dokazala koji je iznos isplatila na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, s tvrdnjom da je iz univerzalnog naloga kojeg je tužiteljica priložila na okolnost dokazivanja da je platila naknadu, vidljiv samo cjelokupni iznos za zatvaranje predmetnog kredita koji je plaćen u kunama, dok tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu u devizama (eurima). Upire i na to da pobijanom presudom nacionalno zakonodavstvo nije tumačeno u duhu prava Europske unije, uz tvrdnju da prvostupanjski sud pogrešno tumači Direktivu Vijeća 93/13/EEZ i da pogrešno primjenjuje pravila o opsegu vraćanja stečenog bez osnove, pozivajući se na domaću sudsku praksu u istovjetnim slučajevima koja potvrđuje njezine stavove, kao i na praksu suda Europske unije.

16. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti (ispravno ništavosti) odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom se tužiteljica, kao korisnica kredita, obvezala tuženici platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita (taksa sukladno Odluci o naknadama za usluge H. A.-A.-B. d.d.).

17. Pri tome su za prihvatiti žalbeni navodi tuženice da naknada za prijevremenu otplatu kredita, sama po sebi, nije ništetna, što proizlazi i iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ, kao i iz odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22), te Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 117/08, 74/09, 153/09, 108/12, 54/13 i 159/13, koja oba Zakona su stupila na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Međutim, ovdje je za naglasiti da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/17), koji Zakon je također stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

18. U konkretnom slučaju treba ipak poći od odredaba ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koji je u članku 81. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi da u postupku pred sudom prvog stupnja nije bilo sporno da je tužiteljica potrošač, s time da i iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita navedena tužiteljica kao fizička osoba, pa je svojstvo tužiteljice kao potrošača potvrđeno i sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, dok iz rezultata provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja, proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužiteljica, kao korisnica, obvezala tuženici platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), a da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdila, niti dokazivala (na tužiteljici je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog u skladu s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP- a), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljici, kao korisnici kredita, dala dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužiteljicu informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno naznačila neku referentnu vrijednost koja je utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodila računa i o interesima tužiteljice), kao što nije dokazivala niti to (ali isto tako niti tvrdila), da se o spornoj odredbi Ugovora (čl. 8. st. 3.), pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženice, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženice, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

20. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti (ispravno ništavosti) predmetne odredbe Ugovora o kreditu (kojom se tužiteljica, kao korisnica, obvezala tuženici platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), primjenom naprijed citiranih odredbi čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora (ispravno ništavoj). U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

21. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice da sporni dio odredbe čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03.

22. Što se tiče žalbenih navoda tuženice vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude Aziz, nastavio razvijati test znatne neravnoteže, kao što je to učinjeno i na naprijed opisani način, u bitnom tumačeći kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača provodi komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu, s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

23. Također, praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

24. Pored navedenog, čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

25. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

26. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom zauzeo pravno shvaćanje koje je u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, kao što su neutemeljeni i žalbeni navodi u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije.

27. U svezi navoda tuženice o slobodi ugovaranja, s tvrdnjom da o volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor i kakvog će isti biti sadržaja, za obrazložiti je da u situaciji kada je tužiteljica dizala stambeni kredit kod tuženice, kako je to prethodno i obrazloženo, tužiteljica nije bila u poziciji da traži od tuženice da iz Ugovora izostavi čl. 8. st. 3. kojim se regulira tzv. izlazna naknada, s time da je tužiteljica tuženici podnosila prigovore u svezi te naknade, ali u konačnici nije imala izbora nego istu platiti ukoliko želi prijevremeno zatvoriti postojeći kredit.

28. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje da tuženica ničim nije dokazala stvarnu štetu (koja je za tuženicu nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno odredbi čl. 1068. st. 2. i 3. ZOO/91 (prvostupanjski sud se pogrešno poziva na odredbu čl. 1024. st. 2. i 3. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima iz 2005., jer se na konkretni pravni odnos ima primijeniti Zakon koji je bio na snazi u vrijeme njegova nastanka, s time da je navedena odredba istovjetna odredbi prije važećeg zakona), glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpila prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita

29. Naime, odredbom čl. 1068. st. 2. ZOO/91, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je korisnik kredita dužan u tom slučaju naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita ima pravo samo na naknadu stvarno pretrpljene štete.

30. Cijeneći navedenu odredbu čl. 8. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijetiti da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom Ugovoru o kreditu, ne navodi koliko iznosi ta naknada ili taksa koju je korisnik kredita u obvezi naknaditi banci u slučaju prijevremene otplate kredita, kao niti što ona obuhvaća, a sve s obzirom na žalbene prigovore tuženice da ta naknada predstavlja iznos troškova likvidnosti kredita i administrativnih troškova prijevremenog zatvaranja, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete. Iz predmetnog Ugovora ne proizlazi niti to da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete. Jedino što iz Odluke o naknadama banke (tuženice) proizlazi, jest da banka tu naknadu obračunava u iznosu od 3% od nevraćene glavnice kod otplate kredita.

31. Dakle, cijeneći odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, u ovom postupku tuženica, na kojoj je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog, nije dokazala da bi joj nastala ikakva šteta prijevremenom isplatom kredita, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja. To stoga što tuženica u tijeku postupka nije pravodobno predložila izvođenje dokaza na okolnost da je zaista imala troškove koji su joj nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), dok s druge strane, tužiteljica time što je zatražila i sukladno odredbama ZOO-a ishodila prijevremenu otplatu kredita, nije ni na koji način postupala protupravno (kao pretpostavkom odgovornosti za štetu), a to što je tuženica nakon zaključenja prethodnog postupka na okolnost da je prijevremenom otplatom kredita pretrpila stvarnu štetu, pri čemu nije niti tvrdila, niti dokazivala da bi se radilo o dokazima koje nije mogla bez svoje krivnje predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (čl. 299. st. 2. ZPP-a), ne utječe na prednji zaključak suda (o tome da tuženica nije dokazala da bi joj nastala šteta prijevremenom isplatom kredita), jer je tuženica, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, bila prekludirana u pravu na predlaganje tih novih dokaza nakon zaključenja prethodnog postupka, slijedom čega tuženica i sada u žalbi neosnovano upire na pogrešnu odluku suda prvog stupnja kojom je odbio njezin prijedlog za izvođenje dokaza koje je predložila na navedenu okolnost.

32. Kako u konkretnom slučaju, tuženica nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpila prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti i to da je sporna odredba (čl. 8. st. 3. ugovora), suprotna odredbi čl. 1068. st. 3. ZOO/91 (kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja, pri čemu se pogrešno pozvao na odredbu čl. 1024. st. 3. kasnijeg ZOO/05, koja je istovjetnog sadržaja), kojom je bilo propisano da je korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu ako ju je isti pretrpio, a u konkretnom slučaju, tuženica nije dokazala da je pretrpila štetu uslijed prijevremene otplate kredita, pa se i u tom smislu radi o ništetnoj odredbi u skladu s čl. 104. st. 1. ZOO/91, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja (pri tome se pogrešno pozivajući na odredbu čl. 322. st. 1. kasnijeg ZOO/05).

33. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima upire na praksu suda Europske unije u slučajevima za koje tvrdi da su istovjetni predmetu ovoga spora, jer se ne radi o istovjetnim slučajevima, s obzirom na to da u konkretnom slučaju tuženica nije dokazala da joj je prijevremenom otplatom kredita nastala konkretna (objektivna) šteta.

34. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to tuženica niti ne spori, tužiteljica je svoju obvezu prema tuženici, polazeći od odredbe članka 1068. st. 2. ZOO/91, u cijelosti izvršila, te je prijevremenom isplatom tuženici u cijelosti vratila kredit. 35. Iz pobijane presude jasno slijedi da prvostupanjski sud usvaja postavljeni tužbeni zahtjev u utuženom iznosu ocjenjujući da se radi o notornoj činjenici da je tužiteljica prilikom prijevremene otplate kredita tuženici platila i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu koji proizlazi iz Obavijesti o prijevremenom zatvaranju.

36. Pravilno, i po stavu ovoga suda, prvostupanjski sud zaključuje o tome da je tužiteljica prilikom zatvaranja kredita, platila i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, to naročito kada se uzmu u obzir navodi odgovora na tužbu tuženice kojima tuženica, kao spornu činjenicu ističe samo to da tuženica spornu naknadu nije naplatila neosnovano, uz tvrdnju da je iznos koji je tužiteljici naplatila po tom osnovu, iznos štete koju je tuženica pretrpila zbog prijevremene otplate kredita, pri čemu i iz međusobne prepiske stranaka (prije i nakon zatvaranja kredita), proizlazi zaključak o isplati navedene naknade, naročito iz očitovanja tuženice na opomenu pred tužbu tužiteljice od 4. rujna 2016., u kojem tuženica obavještava tužiteljicu da nije u mogućnosti udovoljiti njezinom zahtjevu za povratom „naplaćene“ naknade (list 12 spisa), pa iz svega navedenog, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, jasno slijedi da se radi o naknadi koju je tužiteljica platila prilikom zatvaranja kredita.

37. Dakle, neosnovano tuženica prigovara da tužiteljica nije dokazala da je prilikom zatvaranja kredita, platila i spornu naknadu.

38. Isto tako, neosnovano tuženica prigovara i visini utuženog potraživanja, pri čemu ovaj sud u potpunosti prihvaća obrazloženje suda prvog stupnja da utuženi iznos proizlazi iz Obavijesti o prijevremenom zatvaranju kojom je tuženica na zahtjev tužiteljice za prijevremeni povrat kredita, tužiteljici dostavila točan iznos cjelokupnog dugovanja po predmetnom kreditu, uključujući i točan iznos naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, što odgovara upravo utuženom iznosu, s time da je navedena Obavijest datirana s 12. travnja 2016., u kojoj je navedeno da se radi o stanju duga na dan 30. travnja 2016., a da je kredit zatvoren svega sedam dana nakon te obavijesti, točnije 19. travnja 2016., slijedom čega je opravdano za zaključiti da se iznos naknade za prijevremeno zatvaranje kredita u tom kratkom razdoblju evidentno nije mijenjao, te da je upravo u skladu s tim iznosom koji je naznačen u Obavijesti i izvršeno zatvaranje kredita, pri čemu je za prihvatiti i zaključak prvostupanjskog suda o tome da upravo banka prije samog zatvaranja kredita, određuje korisniku točne iznose dugovanja po stavkama, koji dug je potrebno uplatiti kako bi se kredit prijevremeno zatvorio, s time da je iznos naknade koji je naveden u Obavijesti (a utvrđen je na dan 30. travnja 2016.), po stavu ovoga suda, svakako veći od onog iznosa naknade na dan plaćanja (19. travnja 2016.), s obzirom na to da je nedospjelo dugovanje u odnosu na koje se vršio obračun naknade (3%), na dan 30. travnja 2016., u svakom slučaju bilo manje od onoga na dan 19. travnja 2016., pa je time na taj dan i naknada iznosila manje.

39. Kako je neupitno da je 19. travnja 2016. tužiteljica prijevremenom isplatom tuženici u cijelosti vratila kredit, s time da je uplatu za zatvaranje kredita izvršila nakon primitka Obavijesti o prijevremenom zatvaranju, suprotno prigovorima tuženice, prvostupanjski sud je s dovoljnim stupnjem uvjerenja utvrdio odlučnu činjenicu koja se odnosi na visinu utuženog potraživanja, pri čemu tuženica u prvostupanjskom postupku, nije dokazivala suprotno. Naime, imajući u vidu iznos nedospjelog dugovanja glavnice od 80.184,49 EUR-a koji je naveden u Obavijesti o prijevremenom zatvaranju, od čega se 3% odnosi na predmetnu naknadu u iznosu od utuženih 2.405, 53 EUR-a, (u skladu s Odlukom o naknadama tuženice), kada se ta oba iznosa u valuti EUR preračunaju po srednjem tečaju banke (tada prednika H. A.-A.-B. d.d.) na dan plaćanja 19. travnja 2016. (na koji tečaj upućuje Odluka o naknadama tuženice, a isti proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu), koji tečaj je na navedeni dan plaćanja iznosio 7,487682 kuna (kako to proizlazi iz Arhive tečajnih lista tuženice koja je svima javno dostupna putem interneta), dobije se iznos od ukupno 618.407,81 kuna, pa kada se tom iznosu pribroji dospjelo dugovanje navedeno u Obavijesti o prijevremenom zatvaranju u iznosu od 4.036,68 kuna (glavnica, redovne i zatezne kamate), tada se dobije iznos od sveukupno 622.446,49 kuna, koji je neznatno veći od plaćenog iznosa od 622.364,43 kuna, do koje neznatne razlike je najvjerojatnije došlo u obračunu kamata (imajući u vidu da se utvrđeni iznos duga u Obavijesti odnosio na stanje duga na dan 30. travnja 2016., a da je zatvaranje kredita izvršeno 11 dana ranije). Upravo stoga, prigovori koje tuženica iznosi na visinu utuženog potraživanja, u okolnostima konkretnog slučaja, nisu osnovani.

40. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužiteljica temeljem ništave odredbe platila tuženici, pri čemu to što se sud prvog stupnja odlučujući o navedenom pravu tužiteljice, pogrešno pozvao na odredbe kasnijeg ZOO/05 (čl. 323. st. 1., u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05), nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom dijelu (kojim se odlučivalo o navedenom pravu tužiteljice), jer je pravilnom primjenom odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/91, u vezi s odredbom čl. 210. i čl. 214. ZOO/91, trebalo jednako odlučiti, imajući u vidu da je utvrđenjem sporne ugovorne odredbe ništavom, tužiteljica stekla subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

41. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ZOO-a, te kao takva ništava, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na utuženi iznos plati od dana stjecanja neosnovano plaćenog iznosa.

42. Međutim, imajući u vidu da je tužiteljica predmetnu naknadu isplatila u kunama (primjenom valutne klauzule), kako to neupitno proizlazi iz uplatnice od 19. travnja 2016., na što tuženica osnovano upire u žalbi, to tužiteljici pripada pravo potraživati dužni iznos u kunama. Naime, u slučaju kao što je konkretan, kada se utvrdi ništavost odredbe o naknadi koja je ugovorena u slučaju prijevremene otplate kredita s ugovorenom valutnom klauzulom u EUR (prvotno u CHF, a nakon konverzije u EUR), tužiteljici pripada pravo na isplatu stečenog bez osnove na temelju te ništave ugovorne odredbe u valuti kuna u kojoj je tužiteljica izvršila predmetnu uplatu.

43. Po stavu ovoga suda, tužbenim zahtjevom kojim se traži isplata devizne svote od 2.405,53 EUR-a, sadržan je i zahtjev za isplatu u visini kunske protuvrijednosti tog deviznog iznosa (prema srednjem tečaju tuženice na dan isplate 19. travnja 2016.), jer je riječ o istovjetnoj tražbini iskazanoj u drugoj valuti.

44. Kako je na temelju ništave ugovorne odredbe tužiteljica ovlaštena tražiti od tuženice ono što je tuženica primila na temelju te odredbe, a to je iznos domaće valute (koji predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa strane valute od 2.405,53 EUR- a na dan isplate 19. travnja 2016., prema srednjem tečaju tuženice), što je jednako kao i da se traži ta isplata strane valute, stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenjeno materijalno pravo (odredbu čl 307. st. 1. ZOO/91, prema kojoj se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo,), kada je tužiteljici umjesto dužnog iznosa domaće valute (kunska protuvrijednost iznosa od 2.405, 53 EUR-a), dosudio stranu valutu.

45. Tuženica, stoga, tužiteljici treba vratiti iznos od 18.011,84 kuna, koji predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa strane valute od 2.405,53 EUR-a prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja 19. travnja 2016., koji tečaj je na navedeni dan plaćanja iznosio 7,487682 kuna (kako to proizlazi iz Arhive tečajnih lista tuženice koja je svima javno dostupna putem interneta), zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja (19. travnja 2016.), pa do isplate (sukladno čl. 214. ZOO/91 i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

46. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen u ispunjenju obveze u EUR-ima i u tom dijelu, slijedom toga, naložiti tuženici da tužiteljici ispuni obvezu u kunama, a odbiti zahtjev za isplatu deviznog iznosa u protuvrijednosti u kunama, (točka II. izreke ove drugostupanjske odluke).

47. Kako je djelomično preinačena prvostupanjska presuda, valjalo je odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka temeljem odredbe čl. 166. st. 2 ZPP-a.

48. S obzirom na to da navedenom preinakom nije promijenjen uspjeh stranaka u parnici, to je prema pravilno obračunatom trošku po prvostupanjskom sudu sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: OT), primjenom odredaba čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo potvrditi odluku o troškovima parničnog postupka, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

49. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je sa žalbom uspjela u neznatnom dijelu (čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom III. izreke ove presude.

50. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.