Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 26 Gž Ob-777/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice M. N., OIB: … i II. tužitelja R. N. OIB: …, oboje iz Z.1 , koje oboje zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u Z.1 , protiv I. tuženog D. N., OIB: … i II. tužene V. N., OIB: …, oboje iz Z.1 , koje oboje zastupaju punomoćnici M. K., L. C.-P. i J. P., odvjetnici u Odvjetničkom društvu K., C.-P. i P. j.t.d., Z.2 , radi uzdržavanja, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P Ob-481/2021-32 od 3. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba I. tužiteljice M. N. i II. tužitelja R. N., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P Ob-481/2021- 32 od 3. veljače 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II., izreke, te u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom III. i V. izreke.

II. Odbija se žalba I. tuženog D. N. i II. tužene V. N., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P Ob-481/2021-32 od 3. veljače 2022. u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom IV. izreke

, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 20.273,50 kuna/2.690,76 eura.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P Ob-481/2021-32 od 3. veljače 2022., u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 kuna/33,18 eura i u tom dijelu sudi:

Nalaže se I. tužiteljici M. N. i II. tužitelju R. N. naknaditi I. tuženom D. N. i II. tuženoj V. N. troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 250,00 kuna/33,18 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 13. prosinca 2022. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim I. tužiteljica M. N. zahtijeva naložiti tuženicima da joj solidarno isplate iznos od 109.200,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude, dok je pod točkom II. izreke u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev II. tužitelja R. N. kojim zahtijeva naložiti tuženicima da mu solidarno isplate iznos od 118.200,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude. Pod točkom III. izreke naloženo je tužiteljima da tuženicima naknade prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, dok je u preostalom dijelu do zatraženih 23.023,50 kuna, zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova, odbijen (točka IV. izreke), a pod točkom V. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke (u dijelu u kojem tužitelji nisu uspjeli u sporu), žale se tužitelji zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, i70/19 i 80722, dalje: ZPP). Predlažu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom IV. izreke kojim je (djelomično) odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, žale se tuženici zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlažu presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijevaju i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.718,75 kuna, te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.112,00 kuna.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju obje stranke u žalbi posebno upiru, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu sadržajno istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 377. st.1. ZPP-a (kojom je propisano da je prvostupanjski sud dužan ako je presuda ukinuta, provesti novu glavnu raspravu), te s čl. 293. ZPP-a i čl. 335. st. 6. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ista nije ostvarena. To stoga što činjenica da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom naprijed navedenih odredbi, nakon ukidne odluke ovoga suda poslovni broj Gž Ob-1173/2021 od 30. studenog 2021., bez održavanja nove glavne rasprave, zakazao ročište na kojem je objavio presudu, u sutaciji kada je do ukidanja prijašnje presude došlo zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a (tako što je izreka pobijane presude bila nejasna i nerazumljiva, jer su tužbeni zahtjevi oba tužitelja odbijeni bez navođenja njihovog sadržaja, uslijed čega je presuda imala nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati), a ne radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja (u kojem slučaju bi na novoj glavnoj raspravi trebalo pravilno utvrđivati činjenično stanje), takvo postupanje nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, niti su takvim postupanjem tužitelji bili na bilo koji način onemogućeni u raspravljanju pred sudom (čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a), a pobijanom se presudom odlučivalo o tužbenim zahtjevima za koje tužitelji ne tvrde da su ih imali namjeru preinačavati, kao što ne tvrde niti to da su imali namjeru predlagati daljnje dokaze na okolnost osnovanosti svoga potraživanja.

8. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjevi oba tužitelja za solodarnom isplatom ( I. tužiteljica M. N. zahtijeva isplatu iznosa od 109.200,00 kuna, a II. tužitelj R. N. iznosa od 118.200,00 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama), usmjeren protiv tuženika kao njihovih djeda i bake po ocu, koje zahtjeve temelje na tvrdnjama da se radi o nenamirenim dospjelim svotama za njihovo zakonsko uzdržavanje koje je za njih trebao platiti njihov otac temeljem nagodbe sklopljene kod Centra za socijalnu skrb u Z.1 od 30. prosinca 2009. (za I. tužiteljicu), odnosno temeljem presude općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj P-1564/10 od 25. siječnja 2011

. (

za II. tužitelja).

10. Iz provedenog postupku proizlazi da između stranaka nije sporno da otac tužitelja (

S. N.), a koji je sin tiuženika, nije postupao po postojećim ovršnim ispravama, odnosno da nije plaćao zakonsko uzdržavanje u odnosu na razdoblja obuhvaćena tužbenim zahtjevima oboje tužitelja, koje tužbe su oboje tužitelja nakon utuženja preinačili tako što su postojeće zahtjeve povećali podnescima od 18. ožujka 2019. i to I. tužiteljica M. N. podneskom s lista 14-21 spisa (ispravljen podneskom s istovjetnim povećanim tužbenim zahtjevom od 31. listopada 2019., s lista 24-38 85- spisa), a II. tužitelj R. N. podneskom s lista 74-81 spisa (ispravljen podneskom s istovjetnim povećanim tužbenim zahtjevom od 30. listopada 2019., s lista 85-100 spisa), kojim je I. tužiteljica od tuženika zahtijevala solidarno isplatu iznosa od 109.200,00 kuna ( prvobitno utužen iznos od 42.000,00 kuna tužbom od 12. veljače 2019.), s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos neplaćenog uzdržavanja počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate (za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. srpnja 2017.), a II. tužitelj solidarno isplatu iznosa od 118.200,00 kuna (prvobitno utužen iznos od 29.400,00 kuna tužbom od 12. veljače 2019.), također s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos neplaćenog uzdržavanja počevši od dospijeća pa do isplate (za razdoblje od 17. studenog 2010. do 31. prosinca 2018.).

11. Prvostupanjski sud odbija oba postavljena tužbena zahtjeva pozivom na odredbe čl. 288., 289. i 306. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj: 103/15, 98/19 i 47/20, dalje: ObZ), ocjenjujući da se tražbine oba tužitelja odnose na naknadu uskraćenog uzdržavanja koje se ne može proširiti na bake i djedove po roditelju koji nije plaćao uzdržavanje, obrazlažući da se odredba o obvezi za naknadu uskraćenog uzdržavanja iz čl. 289. ObZ-a, ne može poistovjetiti sa uzdržavanjem iz čl. 288. ObZ- a i staviti na teret baki i djedu po ocu, naročito budući da su tužbe u ovoj pravnoj stvari podnesene 12. veljače 2019. te da se očito tražbine oboje tužitelja odnose na razdoblja koja prethode tužbi, što je protivno odredbi čl. 306. st. 1. ObZ-a, imajući u vidu i to da je I. tužiteljica M. N. rođena … 1991., a II. tužitelj R. N. … 1996., tako da su oboje u trenutku podnošenja tužbi bili punoljetni, te kao punoljetna djeca sina tuženih, usmjerili prema tuženicima zahtjeve za naknadu uskraćenih uzdržavanja za razdoblja koja počinju i završavaju u razdoblju prije podnošenja tužbi.

12. Takvo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13. Naime, pravilno prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev I. i II. tužitelja za isplatu naknade za uskraćeno uzdržavanje pozivajući se na naprijed navedene odredbe ObZ-a, imajući u vidu da prema odredbi čl. 288. st. 2. ObZ-a, kojom je propisano da ako roditelj ne uzdržava maloljetno dijete, da su ga dužni uzdržavati baka i djed po tom roditelju, tako da se u konkretnom slučaju, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, ne radi o tužbi za uzdržavanje iz naprijed navedene odredbe (čl. 288. st. 2. ObZ-a), jer se navedenom tužbom uzdržavanje može tražiti samo za razdoblje nakon njezina podnošenja, što ovdje nije slučaj jer se tužbeni zahtjevi oba tužitelja odnose na razdoblja prije utuženja.

14. Suprotno žalbenim navodima, pravilno prvostupanjski sud ukazuje da se odredba čl. 289. ObZ-a kojom je propisano da je roditelj koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje za svoje maloljetno dijete, dužan isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka tog prava pa do podnošenja tužbe, ne odnosi na beke i djedove po roditelju koji ne plaća uzdržavanje, tako da prema odredbi čl. 289. ObZ-a, naplata uskraćenog uzdržavanja maloljetnog djeteta nije moguća u odnosu na baku i djeda.

15. Naime, budući da tužitelji od tuženika traže naknadu za uskraćeno uzdržavanje, a ne uzdržavanje u smislu citirane odredbe čl. 288. st. 2. ObZ-a, to je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen tužbeni zahtjev oba tužitelja, s time da u odnosu na I. tužiteljicu M. N., valja naglasiti i to da je ista, pored navedenog, za cijelo razdoblje za koje traži uskraćeno uzdržavanje, bila punoljetna, tako da joj prema čl. 289. ObZ-a, takvo pravo nikako ne pripada, jer se pravo na naknadu za uskraćeno uzdržavanje, odnosi samo na maloljetnu djecu.

16. Na žalbene navode koji se odnose na tvrdnje da se tužbeni zahtjev II. tužitelja R. N. odnosi i na uzdržavanje II. tužitelja za razdoblje od utuženja pa ubuduće (dok za to postoji potreba, odnosno dok mu bude trajao redovni studij na fakultetu u R.), valja odgovoriti da suprotno proizlazi iz podneska II. tužitelja R. N. od 18. rujna 2019. (list 74-81 spisa), koji podnesak je ispravljen podneskom od 30. listopada 2019., ali s istovjetnim povećanim tužbenim zahtjevom (list 85-100 spisa), kojim je II. tužitelj od tuženika zahtijevao solidarno isplatu iznosa od ukupno 118.200,00 kuna, i to za razdoblje od 17. studenog 2010. do 31. prosinca 2018., s obrazloženjem da se redovno školuje na fakultetu Sveučilišta u R.), dok je tužba u ovom predmetu podnesena 12. veljače 2019. (list 63-68 spisa), tako da se i potraživanje II. tužitelja u cijelosti odnosi na razdoblje prije utuženja, o kojem potraživanju je prvostupanjski sud i odlučivao, s time da ovdje treba ukazati i na činjenicu da prvostupanjski sud ročišnim rješenjem od 2. ožujka 2020. (list 125-126 spisa), nije dopustio preinačenje tužbe II. tužitelja R. N. kojim je na istom ročištu zahtijevao povećanje tužbenog zahtjeva na način da je tražio plaćanje budućeg uzdržavanja počevši od 1. siječnja 2019. pa nadalje dok za to bude postojala potreba s obzirom na redovno školovanje II. tužitelja, kojoj preinaci tužbe su se tuženici protivili, slijedom čega prvostupanjski sud takvu preinaku pravilno nije dopustio, u skladu s odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a (koja propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka), već je odlučivao o tužbenom zahtjevu koji je II. tužitelj povećao podneskom koji je dostavio prije zaključenja prethodnog postupka (koji prethodni postupak je zaključen na ročištu od 23. prosinca 2019., list 60-61 spisa). Da su ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a, tužitelji nisu dokazivali tijekom prvostupanjskog postupka, s time da se na navedeno ne pozivaju niti sada u žalbi.

17. Stoga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu oboje tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

18. U odnosu na odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud odlučuje primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, imajući u vidu da tužitelji nisu ostvarili uspjeh u ovoj parnici, pri tome tuženicima odmjeravajući naknadu parničnih troškova sukladno paušalnoj visini nagrade iz Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'' broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), za predmete po zahtjevima za uzdržavanje, u iznosu od 2.000,00 kuna, uvećano za PDV po stopi od 25% (500,00 kuna), odnosno ukupno 2.500,00 kuna, dok je u preostalom dijelu do pune visine zahtjeva od 23.023,50 kuna,

zahtjev

tuženika

odbio.

19. Pravilno je prvostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a, odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova (točka V. izreke pobijane odluke), kao što je pravilno troškove tuženika za zastupanje po punomoćnicima odvjetnicima, odmjeravao u skladu s Tbr. 7. toč. 2. Tarife, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, radi o sporu o zakonskom uzdržavanju na koji se odnosi navedeni tarifni broj, i to neovisno o tome što se radi o isplati naknade za uskraćeno uzdržavanje, s obzirom na to da je i takvo uzdržavanje, zakonsko uzdržavanje na koje se odnosi Tbr. 7. toč. 2. Tarife.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika, odvjetnicima tuženika, u skladu s Tbr. 7. toč. 2. Tarife, za zastupanje tuženika u ovom postupku (za zakonsko uzdržavanje), pripada nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje su poduzeli u ovom postupku, u visini od 200 bodova. Stoga se tuženici neosnovano pozivaju na to da su se po tužbama tužitelja vodila dva zasebna postupka koja su kasnije spojena, pa da bi odvjetnicima tužanika svakako barem trebala pripasti nagrada za oba postupka pojedinačno po naprijed navedenom Tbr. 7. toč. 2. Tarife. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima upiru na to da se radi o zahtjevu tužitelja za isplatom, te da se vrijednost predmeta spora prilikom izračuna visine nagrade za zastupanje tužitelja kao suparničara, trebala utvrđivati zbrajanjem njihovih pojedinačnih zahtjeva za isplatu.

21. Međutim, osnovano tuženici žalbom ukazuju na primjenu odredbe Tbr. 36 Tarife koja propisuje pravo na povišenje tarifnih stavaka odvjetniku koji zastupa u istom postupku više osoba.

22. S obzirom na navedeno, pravilnom primjenom Tbr. 36 Tarife, tuženicima pripada pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćnicima odvjetnicima (u skladu s Tbr. 7. toč. 2. Tarife), u iznosu od 2.000,00 kuna, što uvećano za 10% po Tbr. 36 Tarife (200 kuna), iznosi 2.200,00 kuna, koji iznos je valjalo uvećati za PDV po stopi od 25% (550,00 kuna), čime se dobije iznos od ukupno 2.750,00 kuna. Imajući u vidu da su tuženici troškovnikom predanim na ročištu od 30. studenog 2020. (list 150 spisa), zahtijevali naknadu troškova postupka u iznosu od sveukupno 23.023,50 kuna, valjalo je odbiti žalbu tuženika, kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 20.273,50 kuna (točka II. izreke ove odluke), a u preostalom dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 250,00 kuna, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom IV. izreke, te naložiti tužiteljima da naknade tuženicima trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 250,00 kuna (točka III. izreke ove odluke), dok je žalbu tužitelja u odnosu na troškove postupka, valjalo odbiti (točka I. izreke ove odluke).

23. U odnosu na prijedlog tuženika za dopunu presude koji je podnesen uz premetnu žalbu o kojoj se odlučivalo ovom odlukom (donošenjem rješenja o trošku žalbenog postupka zatražen uz žalbu tuženika od 24. svibnja 2021.), treba obrazložiti da je o navedenom prvostupanjski sud odlučio dopunskim rješenjem o trošku poslovni bgroj P Ob-481/2021-38 od 8. listopada 2022., slijedom čega ovom odlukom nije odlučivano o žalbi tuženika u navedenom dijelu.

24. S obzirom na to da su tuženici uspjeli sa žalbom u razmjerno neznatnom dijelu, isti sukladno odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, nemaju pravo na naknadu žalbenog troška, slijedom čega je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška i odlučiti kao pod točkom IV. izreke ove odluke.

25. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 13. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.