REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli - Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola
Poslovni broj: Gž -1182/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. D. V. OIB:… i 2. A. V. OIB: … obojica iz S., zastupani po punomoćniku Z. M., odvjetniku u S., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko upravni odjel Split, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pnš-323/2012 od 10. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se prihvaća, a u preostalom dijelu odbija žalba tužene, kao neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pnš-323/2012 od 10. siječnja 2022., preinačuje u dijelu točke II. izreke, tako da se:
" – odbija zahtjev tužitelja da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iz osnove neimovinske štete isplati tužitelju 1. tužitelju D. V. iznos od 4.000,00 kuna/530,89 Eura[1] zajedno sa zakonskom zateznim kamatama koje teku od podnošenja zahtjeva tuženoj za mirno rješenje spora (5. ožujka 20212.) do isplate, s tim da se do 31. srpnja 2015. obračunavaju u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope nastanka kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena;
- preinačuje u dijelu točke IV. izreke, tako da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja 2. tužitelja A. V., da se naloži tuženoj da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iz osnova imovinske štete isplati iznos od 4.000,00 kuna/530,89 Eura[1] , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja zahtjeva tuženoj za mirno rješenje spora (5. ožujka 2012.), do isplate, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope nastanka kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. "
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženoj u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe s osnove iz osnove neimovinske štete isplatiti tužitelju pod 1. D. V. iznos od 171.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja zahtjeva tuženoj za mirno rješenje spora (5. ožujka 2012. god.) do isplate (toč. I.), te nalog tuženoj da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe s osnova imovinske štete isplatiti 2. tužitelju A. V. iznos od 4.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja zahtjeva tuženoj za mirno rješenje spora (5. ožujka 2012. god.) do isplate (toč. II. izreke). Tuženoj je naloženo da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe s osnove neimovinske štete isplati tužitelju 2. A. V. iznos od 109.750,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja zahtjeva tuženoj za mirno rješenje spora (5. ožujka 2012. ) do isplate (toč. III. izreke) uz nalog tuženoj da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe s osnova imovinske štete isplati 2. tužitelju A. V. iznos od 4.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja zahtjeva tuženoj za mirno rješenje spora (5. ožujka 2012.) do isplate (toč. IV. izreke). Tuženoj je nadalje naloženo da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe naknadi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 97.223,75 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od 10. siječnja 2022. pa do isplate.
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tužena, iz svih žalbenih razloga, a posebno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom, u bitnome, smatra da zaključak prvostupanjskog suda da bi tužena bila odgovorna za štetu tužitelja je osnovan, a pri tome taj zaključak o osnovanosti nije obrazložen. U odnosu na vođen kazneni postupak pod poslovnim brojem Ik-890/2007 koji je obustavljen zbog nastupa apsolutne zastare, nije utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a načelnik PU Splitsko-Dalmatinske je vezano za predmetni događaj i primjenu prisile, ocijenio da su sredstva prisile upotrijebljena u granicama propisanih ovlasti, sukladno odredbama čl. 54. i čl. 55. te čl. 57. tada važećeg Zakona o policiji ("Narodne novine" broj: 129/00 i 41/08). Time i nije jasan zaključak prvostupanjskog suda da je tijekom postupka bilo sporno da su pripadnici policije bez ikakvog opravdanog razloga nanijeli brojne ozljede, kada je iz citiranog spisa usporedbom iskaza tužitelja saslušanih u kaznenim i građanskim postupcima, slijedi da su kritične zgode policajci uistinu zaustavili tužitelje, zatražili da se legitimiraju, što su isti odbili učiniti, te vrijeđali policajce, pri čemu je A. V. fizički napao policajca P., čime je izazvao fizički sukob i oba su pala na betonski pod. Normalno je pri tome da su policijski službenici učinili sve primjereno konkretnoj situaciji u obavljanju svog posla, dok iz citirane presude proizlazi da do konkretnog događaja ne bi došlo da su tužitelji ispunili svoju građansku dužnost na zahtjev ovlaštenih osoba i pokazali osobne iskaznice, koje su ovlašteni službenici od njih zatražili, jer su tužitelji u kaznenom postupku iskazali suprotno onom što su iskazali kao saslušani u građanskom postupku, a to je da su se policajci predstavili, pokazali službenu značku, nakon što je A. V. odgovorio agresivnim ponašanjem i fizički nasrnuo na policajce, pri čemu ih je razdvojio drugi policajac G.. Obzirom da iz raspravne građe nesporno slijedi da policajci nisu upotrijebili sredstva prisile van granica propisanih ovlasti, da do predmetnog događaja ne bi došlo da su tužitelji izvršili svoju građansku dužnost i legitimirali se ovlaštenim osobama, kao i da u policijskom vozilu nije bilo djela zlostavljanja tužitelja od strane policijskih službenika, iskazi tužitelja u parničnom postupku odudaraju u cijelosti od iskaza u kaznenom postupku koji se vodio pod brojem Ik-890/2007, čime je i osnovano osporen osnov tužbenog zahtjeva. Visina tužbenog zahtjeva dosuđena je zanemarujući orijentacijske kriterije Vrhovnog suda RH za naknadu neimovinske štete od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.,cijeneći i vještačenje vještaka otorinoralingologa u odnosu na tužitelja D. V., kao i u odnosu na tužitelja A. V., vještačenje oftamologa i psihijatrijskog vještačenja u odnosu na A. V.. U odnosu na naknadu imovinske štete tuđe pomoći i njege dan potraživanja naknade štete počeo je teći kada je prestala potreba za tuđom pomoći i njegom što je u donosu na tužitelja D. V. taj rok počeo teći od 9. ožujka 2006. a za tužitelja A. V. od 6. rujna 2006., pa se u odnosu na to ukazuje osnovanim istaknut prigovor zastare. Obzirom da su se tužitelji zahtjevom za mirno rješenje spora obratili tuženoj 5. ožujka 2012. a štetni je događaj nastupio 6. ožujka 2006., a u postupanju djelatnika tužene nisu se ostvarila obilježja nezakonitog i nepravilnog rada, i dalje tužena ostaje kod prigovora zastare. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i preinačenje pobijane presude, odbijanjem tužbenog zahtjeva uz obvezu naknade parničnog troška tuženoj, a podredno ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje, s uputom radi donošenja nove, zakonite odluke.
3. Sa žalbom tužene je postupljeno u skladu sa čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZPP).
4. Tužitelji su dostavili odgovor na žalbu tužene, smatrajući je neosnovanom, uz prijedlog odbijanja žalbe kao neosnovane, i potvrđivanja prvostupanjske presude, uz zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu.
5. Žalba tužene je djelomično osnovana i to samo u odnosu na zahtjev za isplatu neimovinske štete tuđe pomoći i njege.
6. Predmet ovog spora je zahtjev 1. tužitelja D. V. i 2. tužitelja A. V. ( u nastavku teksta: 1. i 2. tužitelja), za naknadom štete osnovom nezakonitog postupanja policijskih službenika F. G. i S. P..
7. Nije sporno da su po dojavi o otuđenom vozilu Odjela za opći kriminalitet policijski službenici F. G. i S. P. došli 6. ožujka 2006. do mjesta gdje je navodno bilo parkirano to vozilo, zamijenili identitet počinioca sa 1. i 2. tužiteljima.
8. Tijekom postupka je utvrđeno:
- da su 1. i 2. tužitelji podnijeli kaznenu prijavu protiv policajaca F. G. i S. P., djelatnika interventne policije, i postupak se vodio kod istog suda prvog stupnja pod poslovnim brojem K-DO-747/2006, a koji je postupak K-251/2012 od 8. ožujka 2012. obustavljen zbog nastupa apsolutne zastare;
- da je iz priloženog kaznenog predmeta koji se vodio protiv, u ovom postupku 2. tužitelja A. V., kao okrivljenika u predmetu Kž-149/2012, u odnosu na kojeg je prvostupanjska presuda kojom je proglašen krivim, ukinuta od strane Županijskog suda u Splitu, a u nastavku isti postupak je obustavljen rješenjem prvostupanjskog suda K-284/2012 od 6. ožujka 2012., zbog nastupa apsolutne zastare;
- da je i iz rješenja Županijskog suda u Splitu kojim je i prihvaćena žalba okrivljenika A. V., u ovom postupku drugo tužitelja, u odnosu na prvo i drugo tužitelja obustavljen prekršajni postupak poslovni broj XVIIJRM-1401/06 budući nije dokazano su vrijeđali i omalovažavali policijskog službenika S. P., već da je upravo dotični policajac njih provocirao a i nakon iskaza policijskih službenika, kao i ocjenjeno da bi iskaz S. P. bio pripremljen i subjektivno pristran, obzirom na iskaz neposrednog očevica policijskog službenika koji se kritičnog događaja nalazio u blizini A. i D. V. te nije čuo niti vidio da bi se bilo tko od njih povišenim tonom obraćao policajcu P. ili da bi bilo tko od njih dvojice vrijeđao iste;
- da također nije sporno da su se tužitelji toga dana 6. ožujka 2006. u večernjim satima uputili po lijekove za njihova oca i dok su se kretali pločnikom pristupili su im dvije civilne osobe koje se nisu predstavile i od njih zatražile uvid u osobne iskaznice, a tužitelji su nosili lijekove u vrećici, dok je A. V. imao nešto sitnog novca kojeg je stavio u džep, pa nakon što je zatraženo objašnjenje što je stavio u džep, uz odgovor da je to njegova privatna stvar, da je došlo do naguravanja i u jednom trenutku su se oboje našli na tlu i pozvano je policijsko pojačanje te je A. V. dobio udarac šakom u lijevu stranu lica i nogom u genitalije, udarce šakama i nogama da bi na kraju i A. V., kao i D. V., bili prevezeni u II. Policijsku postaju Split u kojoj je i D. V. zadobio udarac glavom o zid, a on nije ni došao u sukob ni s kime, već je stajao po strani, što ga nije spasilo od ozljeđivanja, što sve proizlazi i iz utvrđenja stalnog sudskog vještaka od 27. ožujka 2006.;
- da je D. V. zadobio i udarce tupo tvrdim sredstvom koji su mogli nastati kao posljedica udarca šakom, što predstavlja laku tjelesnu ozljedu, te je zadobio traumatsko raskinuće bubnjića lijevog uha s posljedičnim oslabljenjem sluha na tom uhu i zbog toga imao više operativnih zahvata, nakon čega je i utvrđeno da je došlo do ozljede rožnice oka i da se kod njega razvio PTSP, a što sve proizlazi iz liječničke dokumentacije daljnjeg liječenja, dok iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka psihijatra proizlazi da iz sadržaja medicinskih nalaza proizlaze vrlo izraženi simptomi akutno stresne reakcije, koja se registrirala nakon traume, da bi u kasnijem tijeku bolesti dominantno bile smetnje iz PTSP poremećaja, kao i depresivnog poremećaja, uz zaključak postojanja izravne uzročno-posljedične veze pretrpljene traume i predmetnog događaja od 6. ožujka 2006., koje su smetnje dužeg trajanja i da će trajati cijeli život i u značajnoj mjeri ograničavati svakodnevno funkcioniranje, tako da uz ulaganje dosadašnjih osobnih napora i stalne terapijske podrške ne mogu potpuno neutralizirati utjecaj ovih smetnji koje su dovele do trajnog poremećaja duševnog integriteta s 40-45%;
- da i u odnosu na prvo tužitelja D. V., prema vještačenju plastičnog kirurga P., proizlazi da je neposredno nakon ozljeđivanja i sljedećeg dana po ozljeđivanju pregledan obzirom na zadobivene ozljede od strane specijalista neurokirurga, maksilofacionalnog kirurga, rendgenologa, oftalmologa, ortopeda, fizijatra, neurologa, psihijatra te otorinolaringologa uz postavljanje dijagnoze da djelovanjem tupe sile u području glave i lica nastale ozljede nagnječenja glave i vrata, krvni podljev gornjeg i donjeg kapka obostrano, krvni podljev donje usne, oguljotine donje čeljusti desno, oslabljen sluh lijevo, šum u lijevom uhu i nesigurnost u hodu te ruprutu lijevog bubnjića, a koja je dovela do perforacije te se radi o težoj fizičkoj ozljedi zbog koje je u dva navrata operiran, i to 2006., a drugi put 2008., i da je nakon operacije ostala u lijevom uhu nagluhost, pri tome je pri ozljeđivanju trpio jake bolove tri dana, trebao tuđu pomoć i njegu po šest sati na dan, sljedećih tjedan dana imao srednje jake bolove a još tjedan dana lakše bolove, da naruženost nije zaostala ali umanjenje životne aktivnosti zbog djelomičnog gubitka sluha na lijevom uhu 3%;
- da je u odnosu na drugo tužitelja A. V. prema provedenom vještačenju sudskog vještaka oftalmologa utvrđeno i da su navedene ozljede nastale kao posljedica više neovisnih udaraca tupo tvrdim sredstvom, u konkretnom slučaju udarca šakom te u pojedinačnom zbroju predstavljaju laku tjelesnu ozljedu, dok je oguljotinu u području donje čeljusti desno nastala kao posljedica djelovanja sile na površini tijela koja predstavlja laku tjelesnu ozljedu, te da je došlo do oštećenja vida lijevog oka bazično povezano s keratokonusom na tom oku prije predmetnog ozljeđivanja, dok je trauma lijevog oka mogla dodatno utjecati na stanje rožnice i vid lijevog oka, odnosno dekompenzaciju kerotokonusa lijevog oka, pa je došlo do smanjenja opće radne sposobnosti tužitelja nakon takvog ozljeđivanja od 20%, a u odnosu na utjecaj predmetne traume može se procijeniti da su te posljedice ozljeđivanja od opsega od 10%, da je došlo do jake boli dva do tri dana, boli srednjeg intenziteta četiri dana, slabog intenziteta šest mjeseci i povremeni bolovi pobolijevanja s trajnim posljedicama, uz primarni strah intenzivan i kratkotrajan u trenutku ozljeđivanja, sekundarni strah jakog intenziteta dva do četiri dana, srednjeg intenziteta šest do deset dana, a blagog šest mjeseci, kao i trajni strah zbog činjenice da ima kvalitetu vida samo na jedno oko, dok je tuđa njega i pomoć pružena u punom omjeru u bolnici, a sljedećih šest mjeseci dva puta po dva sata tjedno (poslovi u kući, oko kuće, na vjetru, hladnoći, odlasci liječniku), dok je i dopunom nalaza tog vještaka utvrđeno da je u štetnom događaju došlo do traume oba oka na lijevom oku do zamućivanja transplatata uz potrebu za novom transplantacijom koja je u uzročno- posljedičnoj vezi s traumom iz predmetnog ozljeđivanja;
- da prema vještačkom nalazu psihijatrijskog vještaka u odnosu na drugo tužitelja A. V. proizlazi da postoji izravna uzročno-posljedična veza pretrpljene traume od 6. ožujka 2006. i nastalih smetnji utvrđenih izraženim simptomima anksiozno- depresivnih smetnji, a prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji slične smetnji imao je od 2002. i kod psihijatra se liječio do 17. veljače 2006. u koje su vrijeme prevladavale anksiozne smetnje (nervoza, drhtanje, mišićna napetost, znojenje, ošamućenost, lupanje srca i vrtoglavice) a razvoj simptoma ili njegov tijek se učinio težim nakon predmetnog traumatskog događaja, obzirom su se smetnje znatno pogoršale i nakon toga liječene su kao PTSP, a koji se poremećaj javlja i na stresni događaj, te su posljedične smetnje dužeg trajanja, fiksirane i trajat će cijeli život, ograničavaju svakodnevno funkcioniranje tužitelja ali uz ulaganje pojačanih napora i taj utjecat neutralizirati, one su dovele do trajnog poremećaja duševnog integriteta pa kada se prihvati da je imao slične smetnje prije traumatskog događaja, onda ove posljedične se mogu procijeniti lakog stupnja 15-20%, kod ozljeđivanja je trpio i strah, i to primarni strah jakog intenziteta dvije do tri minute, koji je mogao potrajati prva četiri dana do javljanja psihijatru, a dijelom je i podržavan boli jakog intenziteta, prema procjeni oftalmologa to je trajalo dva do tri dana, i strah srednjeg intenziteta mogao je trpiti iduća dva tjedna a strah blagog intenziteta sve vrijeme trpljenja boli šest mjeseci;
- da je prema provedenim saslušanjima vještaka dr. N. K. P. isti ostao u cijelosti kod svog pismenog nalaza i mišljenja u odnosu na prvo tužitelja D. V. i vezano za izvršene operacije 2006. i 2008. godine zbog posljedica ozljeđivanja, da je uobičajeno da ima jače bolove dva dana koje se liječe analgeticima, sljedećih pet dana do skidanja šavova i deponade uha blaže bolove, pa tako i privremeno smanjenje životne aktivnosti u prvih tjedan dana poslije operacijskog zahvata kada može imati bolove i vrtoglavicu, nestabilnost pri hodu i nesposobnost normalnih životnih aktivnosti, dok se ta procjena bolova pridodaje i onoj procjeni danoj u pisanom nalazu i mišljenju, tako da se ti bolovi zbrajaju i cijeni umanjenje i to privremenih životnih aktivnosti, dok je liječenje završeno nakon posljednje operacije a bilo je više kontrolnih pregleda, a stanje je stabilizirano 12. lipnja 2008.;
- da iskazom saslušani vještak dr. Č. V., spec. psihijatar, je ostao u cijelosti kod nalaza i mišljenja za prvo tužitelja D. V. koje su i posljedice trajne te se stanje nije stabilizirano već je potrebno daljnje liječenje, a procjena trajnog poremećaja je srednje teško s 40-45%, a u odnosu na procjenu umanjenja životne aktivnosti vezano i za vještaka oftalmologa S. K. navodi da je procjena umanjenja životne aktivnosti izražena od strane više liječnika organskih sustava uklopljena u najveću procjenu i to u odnosu na prvo tužitelja, tako i za drugo tužitelja, te da se oni ne ubrajaju, već se uzima ona najveća procjena umanjenja životne aktivnosti, a koja je i navedena za prvo tužitelja,
- u odnosu na drugo tužitelja A. V. sudski vještak dr. Č. R., spec. psihijatar, naveo je da se tužitelj i dalje liječi te su smetnje uglavnom bez promjene, dok u odnosu na ocjenu da je isti imao anksiozne smetnje i liječio se kod psihijatra još od 2002. godine, reakcija na stres je uvijek individualna i zavisi od premorbidne ličnosti, dok će ova reakcija uvijek biti izraženija nego kod osobe koja nije imala slične neurološke smetnje, što je uzeto u obzir, dok je u odnosu na drugo tužitelja i uzeta u obzir da je prije imao anksiozne smetnje te je umanjen postotak koji bi bio u odnosu na sveukupnu procjenu.
9. Prvostupanjski sud je utvrdio odgovornost tuženice obzirom da su pripadnici policije bez opravdanog razloga, zbog zamjene identiteta tužitelja s počiniteljem kaznenog djela krađe automobil,a nanijeli brojne ozljede dokumentirane u spisu i to svakom od tužitelja, iz čega i proizlazi da je pasivno legitimirana u predmetnom postupku, a što se tiče zastare, iz iskaza sudskih vještaka, da je liječenje obojice tužitelja u trajanju te prvenstveno psihijatrijsko, dok je kod drugo tužitelja A. V. trajna šteta nastupila 31. listopada 2019., a kod otorinolaringologa završeno je liječenjem 2008., dok su posljedice tog liječenja obuhvaćene postupkom smanjenja životnih aktivnosti kao jednog od kriterija utvrđenog od strane vještaka psihijatra, objedinivši ih za vještačenja i ostalih vještaka kod oba tužitelja.
10. Cijeneći nalaz i mišljenje sudskih vještaka dr. N. K. P., spec. orl., dr. S. K., spec. oftalmologa i dr. Č. L., spec. psihijatra, prvo tužitelju D. V. je dosuđen iznos naknade štete osnove povrede integriteta te psihičkog integriteta u iznosu od 150.000,00 kuna, na temelju pretrljenih bolova 6.000,00 kuna i imovinske štete tuđe pomoći i njege 4.000,00 kuna te povrede psihičkog integriteta povrede ugleda i časti od 15.000,00 kuna, a cijeneći nalaz i mišljenje vještaka dr. N. K. P., dr. S. K., spec. oftalmologa i dr. Č. L. drugo tužitelju je zbog povrede osobnog integriteta poremećaja psihičkog integriteta i smanjenih životnih aktivnosti dosuđen iznos od 50.000,00 kuna, pretrpljenog straha 7.750,00 kuna, povrede osobnog integriteta u vidu povrede tjelesnog integriteta u smanjenju životne aktivnosti i trajnog oštećenja oka 12.000,00 kuna te pretrpljenih bolova 25.000,00 kuna uz pretrpljenu imovinsku štetu tuđe pomoći i njege 4.000,00 kuna, i osnove povrede psihičkog integriteta iznos od 15.000,00 kuna te je odlučeno kao izrijekom odluke.
11. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih žalbom, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP), ocjena je ovog suda da je žalba djelomično osnovana, jer je prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru zastare pogrešno primijenio materijalno pravo, ali samo u odnosu na dosuđen iznos imovinske štete tuđe pomoći i njege, dok je preostali dio u odnosu na osnovanost zahtjeva i nastale povrede pravilno utvrđen.
12. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka ne koje se pazi po službenoj dužnosti, ali je, kao što je već navedeno, ostvaren žalbeni razlog djelomično pogrešne primjene materijalnog prava.
13. U konkretnom je postupku sporna osnovanost prigovora pasivne legitimacije tuženice. Navedeni prigovor nije utvrđen kao osnovan, kada i odgovornost tuženice u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave za štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci, nastaje nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave odnosno pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska. Pri tome, nisu osnovani žalbeni navodi kojima se ukazuje na suprotan iskaz tužitelja, kao i to da su im se policajci predstavili i pokazali službenu značku, što i ne proizlazi iz iskaza saslušanih prvo i drugo tužitelja u kaznenom postupku, ali i policijskih službenika. Upravo suprotno, činjenica je da su došli u civilnom vozilu i nisu bili u službenoj policijskoj odjeći, te su, kao što to i proizlazi iz iskaza F. G. u kaznenom postupku, prema Pravilniku o načinu policijskog postupanja dužni se predstaviti i pokazati službenu značku, na taj način nije postupljeno, obzirom iz iskaza proizlazi da službena značka nije pokazana. Pri tome, nije utvrđeno da bi policijski službenici postupali u okviru odredbe čl. 19. Zakona o policiji prema kojoj u primjeni policijskih ovlasti policijski službenik dužan je postupati čovječno i poštivati dostojanstvo, ugled i čast svake osobe, te druga temeljna prava i slobode čovjeka. Primjena policijske ovlasti mora biti razmjerna potrebi za koju se poduzima i ne smije davati veće štetne posljedice od one da policijska ovlast nije primijenjena, a između više policijskih ovlasti valja primijeniti onu kojom se s najmanje štetnih posljedica i u najkraćem vremenu postiže njezin cilj sukladno čl. 21. Zakona o policiji. Uz navedene i te odredbe sukladno čl. 54. Zakona o policiji koji regulira uporabu sredstava prisile i prema kojima sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života i ljudi, svladavanja otpora, sprječavanje bijega ili odbijanje napada, ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh, time da je policijski službenik dužan uvijek uporabiti najblaže sredstvo prisile koje jamči uspjeh, nije utvrđeno da je prilikom uporabe sredstava prisile od strane policijskih djelatnika i primijenjena sila koja biti razmjerna i apsolutno nužna u konkretnom slučaju, a na tuženici je bio teret dokaza nužnosti primjene sile, Osim toga, iz privedenih dokaza, kao i priklopljenog kaznenog spisa, proizlazi da prvo tužitelj uopće nije na bilo koji način sudjelovao u sukobu s policajcima, ali ipak iz provedenih medicinskih vještačenja proizlazi da su mu nanešene osobito štetne posljedice primjenom fizičke sile. Pritom iz provedenog postupka i nije dokazano da bi upotrijebljena sila policijskih službenika i bila nužna u odnosu i na drugo tužitelja A. V. obzirom da su i iz medicinske dokumentacije utvrđene povrede nastale fizičkom silom. Pritom ne može se posebno, ono što se žalbom navodi, cijeniti da je od načelnika PU Splitsko-dalmatinske policije utvrđeno da su sredstva prisile uporabljena u granicama propisanih ovlasti sukladno čl. 54., 55. i 57. Zakona o policiji.
14. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, prvostupanjski sud je i pravilno zaključio da postoji adekvatna uzročno-posljedična veza između postupanja policijskih službenika i nastalih posljedica 1. i 2. tužitelja, i to što je do istih i došlo uslijed neprimjereno duge primjene fizičke sile nad njima, kao i fizičke sile upotrijebljene i u daljnjem privođenju.
15. Ocjena i visina za nastale imovinske štete cijenjena je sukladno orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., obzirom se iste i odnose na povećanje nastale neimovinske štete od 50% u odnosu na ranije orijentacijske kriterije, cijeneći i nastale posljedice u odnosu na svakog tužitelja.
16. Pri tome, nije osnovan žalbeni navod da bi se smetnja anksioznog tipa u odnosu na drugotužitelja, koja je postojala i prije štetnog događaja, cijenila u okviru nastalih posljedica obzirom je upravo u odnosu na prethodno stanje i posljedice koje su nastale iz štetnog događaja, utvrdila visina nastalog umanjenja životne aktivnosti razdvajajući ih međusobno.
17. Na temelju odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, dok je odredbom st. 2. ovog članka propisano u svakom slučaju da tražbina zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Saznanje za štetnika kao i obujam te nastale štete, odnose se na subjektivni rok zastare kod kojeg objektivni propisan rok nije pravno odlučan. Osnovan je žalbeni navod da je imovinska šteta za tuđu pomoć i njegu u zastari, obzirom se ista i odnosi na zaključno rujan 2006., dok je od strane tužitelja zatražena i zahtjevom za mirno rješenje spora u ožujku 2012., pa je stoga taj zahtjev u zastari, obzirom je naknada takve imovinske štete tuđe pomoći i njege, a koja se visina utvrđuje prema cijenama u vrijeme pružanja te njege, dospjela u trenutku nastanka takve štete, pa obzirom i da je ista i prestala još u rujnu 2006., tada je i nastupio zastarni rok zahtjeva za isplatom iste.
18. Prema odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) svaka povreda prava osobnosti dosuđuje se ako su ispunjene pretpostavke iz stavka 1. toga članka, i ako sud nađe da težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, nezavisno od naknade imovinske štete, jer nje i nema. Jedna od osnovnih pretpostavki naknade štete je nastanak te štete, odnosno štetnih posljedica koje se ne poklapaju s danom i trenutkom štetnog događaja, obzirom nastanak štete treba smatrati završetkom liječenja, uključeno i rehabilitacijskim tretmanom, ako ga je bilo, odnosno trenutak kada se zdravstveno stanje osobe ozlijeđene u štetnom događaju stabiliziralo, i kada se sa sigurnošću može utvrditi obujam štete, konačne i trajne posljedice zadobivenih ozljeda, time i trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova i straha koje su oštećenici i pretrpjeli. Pri tome se cijene i sve druge okolnosti pravno odlučne za utvrđivanje visine pravične novčane naknade.
19. Slijedom navedenoga, vodeći računa o sadržaju gore navedene zakonske odredbe, vrsti povreda koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju, a koje su opisane nalazima i mišljenjima imenovanih vještaka, zaostalim posljedicama, lokalitetu povrede i dobi tužitelja, stav je ovoga suda kao suda drugoga stupnja, da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužitelju na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, dosudio novčanu naknadu upravo u visini
20. Stoga je i od strane prvostupanjskog suda pravilno ocjenjena posljedica umanjenja životnih aktivnosti, nastalih bolova kao i pretrpljenog straha, cijeneći i provedena vještačenja, kao i činjenicu da nastanak štete se ne može cijeniti nastupom štetnog događaja 6. ožujka 2006., pa u odnosu na istu i nije došlo do nastupa zastare.
21. Stoga je tužiteljima trebalo dosuditi pravičnu novčanu naknadu u i visini iznosa koji je i prihvaćen, a koja je utvrđena i u okviru težine povrede i okolnosti slučaja.
22. Stoga je i u odnosu na izjavljen prigovor zastare imovinske štete i odlučeno sukladno odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu odlučeno sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a.
23. Obzirom da su tužitelji uspjeli u 50% uspjeha u postupku, vezano za osnovanost potraživanja, dok je u odnosu na samo umanjen dio od 8.000,00 kuna taj zahtjev odbijen, nije posebno došlo do umanjena dosuđenog parničnog troška, pa je stoga i odlučeno kao u izreci. Pri tome, tužiteljima nije dosuđen trošak odgovora na žalbu tužene, obzirom isti nije bio potreban, pa je stoga prema čl. 155. st. 2. u vezi sa čl. 166. ZPP-a odlučeno kao u izreci.
U Puli - Pola 12. prosinca 2022.
Predsjednik vijeća
Nataša Babić, v.r.
