Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Poslovni broj: 2. P-1556/2019-34
Europska avenija 7
31000 Osijek
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Dubravki Čapelj, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. H., odvjetnica u O., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. K. K., odvjetnica iz Odvjetničkog društva P. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 18. listopada 2022. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja S. H., odvjetnice u O. i punomoćnika tuženika F. F., odvjetnika u Odvjetničkom društvu P. & P. d.o.o. Z., uz javnu objavu 9. prosinca 2022.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209997554, kreditna partija 7103711853, sklopljenog dana 27. 06. 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Z. P. – M. iz O., pod brojem: Ov- 14.287/07, dana 27. 06. 2007., koji glasi: ''u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora'', ''u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d", te ''u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.''.
II/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209997554, kreditna partija 7103711853, sklopljenog dana 27. 06. 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Z. P. – M. iz O., pod brojem: Ov- 14.287/07, dana 27. 06. 2007., koji glasi: "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.".
III/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z., tužitelju N. K. iz V., na ime preplaćenih iznosa kamata isplatiti iznos od 51.497,11 kuna / 6.834,84 Eura1 (slovima: pedeset jednu tisuću četiri stotine devedeset sedam kuna i jedanaest lipa / šest tisuća osam stotina trideset četiri eura i osamdeset četiri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31.12.2007. u visini od 15 % godišnje, zatim od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:
na iznos od 438,65 kn od 01.11.2007. pa do isplate
na iznos od 442,66 kn od 01.12.2007. pa do isplate
na iznos od 443,03 kn od 01.01.2008. pa do isplate
na iznos od 450,39 kn od 01.02.2008. pa do isplate
na iznos od 857,07 kn od 01.03.2008. pa do isplate
na iznos od 868,60 kn od 01.04.2008. pa do isplate
na iznos od 843,23 kn od 01.05.2008. pa do isplate
na iznos od 834,69 kn od 01.06.2008. pa do isplate
na iznos od 846,01 kn od 01.07.2008. pa do isplate
na iznos od 827,69 kn od 01.08.2008. pa do isplate
na iznos od 830,28 kn od 01.09.2008. pa do isplate
na iznos od 842,45 kn od 01.10.2008. pa do isplate
na iznos od 914,84 kn od 01.11.2008. pa do isplate
na iznos od 862,35 kn od 01.12.2008. pa do isplate
na iznos od 920,43 kn od 01.01.2009. pa do isplate
na iznos od 928,30 kn od 01.02.2009. pa do isplate
na iznos od 932,18 kn od 01.03.2009. pa do isplate
na iznos od 922,44 kn od 01.04.2009. pa do isplate
na iznos od 920,88 kn od 01.05.2009. pa do isplate
na iznos od 905,68 kn od 01.06.2009. pa do isplate
na iznos od 892,99 kn od 01.07.2009. pa do isplate
na iznos od 1.213,21 kn od 01.08.2009. pa do isplate
na iznos od 1.226,32 kn od 01.09.2009. pa do isplate
na iznos od 1.218,59 kn od 01.10.2009. pa do isplate
na iznos od 1.211,05 kn od 01.11.2009. pa do isplate
na iznos od 1.227,79 kn od 01.12.2009. pa do isplate
na iznos od 1.243,61 kn od 01.01.2010. pa do isplate
na iznos od 1.260,27 kn od 01.02.2010. pa do isplate
na iznos od 1.255,64 kn od 01.03.2010. pa do isplate
na iznos od 1.283,80 kn od 01.04.2010. pa do isplate
na iznos od 1.276,26 kn od 01.05.2010. pa do isplate
na iznos od 1.290,29 kn od 01.06.2010. pa do isplate
na iznos od 1.370,37 kn od 01.07.2010. pa do isplate
na iznos od 1.351,81 kn od 01.08.2010. pa do isplate
na iznos od 1.420,09 kn od 01.09.2010. pa do isplate
na iznos od 1.383,63 kn od 01.10.2010. pa do isplate
na iznos od 1.356,14 kn od 01.11.2010. pa do isplate
na iznos od 847,33 kn od 01.12.2010. pa do isplate
na iznos od 877,10 kn od 01.01.2011. pa do isplate
na iznos od 854,95 kn od 01.02.2011. pa do isplate
na iznos od 857,81 kn od 01.03.2011. pa do isplate
na iznos od 841,82 kn od 01.04.2011. pa do isplate
na iznos od 846,31 kn od 01.05.2011. pa do isplate
na iznos od 899,12 kn od 01.06.2011. pa do isplate
na iznos od 906,21 kn od 01.07.2011. pa do isplate
na iznos od 756,00 kn od 01.08.2011. pa do isplate
na iznos od 738,90 kn od 01.09.2011. pa do isplate
na iznos od 712,48 kn od 01.10.2011. pa do isplate
na iznos od 722,62 kn od 01.11.2011. pa do isplate
na iznos od 708,22 kn od 01.12.2011. pa do isplate
na iznos od 717,28 kn od 01.01.2012. pa do isplate
na iznos od 727,28 kn od 01.02.2012. pa do isplate
na iznos od 727,19 kn od 01.03.2012. pa do isplate
na iznos od 720,27 kn od 01.04.2012. pa do isplate
na iznos od 722,51 kn od 01.05.2012. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.
IV/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209997554, kreditna partija 7103711853, sklopljenog dana 27. 06. 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Z. P. – M. iz O., pod brojem: Ov- 14.287/07, dana 27. 06. 2007., koji glasi: "u iznosu kunske protuvrijednosti 162.900,00 CHF (slovima: stošezdesetdvijetisućedevetsto i 00/100 CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.
V/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209997554, kreditna partija 7103711853, sklopljenog dana 27. 06. 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Z. P. – M. iz O., pod brojem: Ov- 14.287/07, dana 27. 06. 2007., koji glasi: "od 162.900,00 CHF (slovima: stošezdesetdvijetisućedevetsto i 00/100 CHF)", te "sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.".
VI/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209997554, kreditna partija 7103711853, sklopljenog dana 27. 06. 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Z. P. – M. iz O., pod brojem: Ov- 14.287/07, dana 27. 06. 2007., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF'', te ''iznosi 816,68 CHF (slovima: osamstošesnaest i 68/100 CHF)".
VII/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 23. točka P. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209997554, kreditna partija 7103711853, sklopljenog dana 27. 06. 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Z. P. – M. iz O., pod brojem:
Ov14.287/07, dana 27. 06. 2007., koji glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.
VIII/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z., tužitelju N. K. iz V., zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, isplatiti iznos od 25.656,23 kuna / 3.405,17 eura (slovima: dvadeset pet tisuća šest stotina pedeset šest kuna i dvadeset tri lipe / tri tisuće četiri stotine pet eura i sedamnaest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31.12.2007. u visini od 15 % godišnje, zatim od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:
na iznos od 6,24 kn od 01.08.2007. pa do isplate
na iznos od 23,11 kn od 01.09.2007. pa do isplate
na iznos od 140,35 kn od 01.11.2008. pa do isplate
na iznos od 164,64 kn od 01.01.2009. pa do isplate
na iznos od 197,63 kn od 01.02.2009. pa do isplate
na iznos od 214,34 kn od 01.03.2009. pa do isplate
na iznos od 175,18 kn od 01.04.2009. pa do isplate
na iznos od 169,65 kn od 01.05.2009. pa do isplate
na iznos od 108,15 kn od 01.06.2009. pa do isplate
na iznos od 56,96 kn od 01.07.2009. pa do isplate
na iznos od 36,30 kn od 01.09.2009. pa do isplate
na iznos od 13,98 kn od 01.10.2009. pa do isplate
na iznos od 42,73 kn od 01.12.2009. pa do isplate
na iznos od 90,54 kn od 01.01.2010. pa do isplate
na iznos od 140,88 kn od 01.02.2010. pa do isplate
na iznos od 127,93 kn od 01.03.2010. pa do isplate
na iznos od 212,59 kn od 01.04.2010. pa do isplate
na iznos od 191,07 kn od 01.05.2010. pa do isplate
na iznos od 233,77 kn od 01.06.2010. pa do isplate
na iznos od 473,20 kn od 01.07.2010. pa do isplate
na iznos od 419,04 kn od 01.08.2010. pa do isplate
na iznos od 623,56 kn od 01.09.2010. pa do isplate
na iznos od 516,12 kn od 01.10.2010. pa do isplate
na iznos od 435,39 kn od 01.11.2010. pa do isplate
na iznos od 834,04 kn od 01.12.2010. pa do isplate
na iznos od 992,14 kn od 01.01.2011. pa do isplate
na iznos od 878,07 kn od 01.02.2011. pa do isplate
na iznos od 895,18 kn od 01.03.2011. pa do isplate
na iznos od 813,34 kn od 01.04.2011. pa do isplate
na iznos od 839,06 kn od 01.05.2011. pa do isplate
na iznos od 1.118,86 kn od 01.06.2011. pa do isplate
na iznos od 1.158,51 kn od 01.07.2011. pa do isplate
na iznos od 1.526,78 kn od 01.08.2011. pa do isplate
na iznos od 1.413,54 kn od 01.09.2011. pa do isplate
na iznos od 1.236,88 kn od 01.10.2011. pa do isplate
na iznos od 1.308,72 kn od 01.11.2011. pa do isplate
na iznos od 1.213,65 kn od 01.12.2011. pa do isplate
na iznos od 1.278,32 kn od 01.01.2012. pa do isplate
na iznos od 1.349,49 kn od 01.02.2012. pa do isplate
na iznos od 1.352,01 kn od 01.03.2012. pa do isplate
na iznos od 1.307,92 kn od 01.04.2012. pa do isplate na iznos od 1.326,40 kn od 01.05.2012. pa do isplate a sve u roku od 15 dana.
IX/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z., tužitelju N. K. iz V., naknaditi prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 14.740,00 kuna / 1.956,33 Eura (slovima: četrnaest tisuća sedam stotina četrdeset kuna / jedna tisuća devet stotina pedeset šest eura i trideset tri centa) sa zateznim kamatama koje teku od dana 9. prosinca 2022. kao dana presuđenja pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.
X/ S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva vezanim za naknadu parničnog troška tužitelj se odbija kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom dana 27. lipnja 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209997554, kreditna partija 7103711853 kojim se Ugovorom tuženik, kao kreditor, obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 162.900,00 CHF obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima uz redovnu kamatu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d., a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50% godišnje. Tuženik je umjesto po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,50% jednostranom odlukom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, mijenjao kamatnu stopu, a čime je zbog razlike u kamati došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Dakle, dio odredbe u članku 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke banke o kamatnim stopama Z. b. d.d., je ništetan. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorene kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjala jednostranom odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev pobliže opisan u izreci presude uz naknadu parničnog troška tužitelju.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije i prigovor zastare. Nadalje navodi da je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema euru i time omogući stabilnost cijena te kako je to bila javno dostupna činjenica isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB-e ne štiti tečaj kune prema CHF već da se isti posredno formira preko eura. Tuženik je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te iste nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u eurima i kunama. Na strani banke nije postojalo bilo kakvo saznanje o budućem kretanju tečaja dapače, banka je imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja i u samom ugovoru je tužitelja upozorila na valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tuženik predlaže da sud tužitelja s tužbenim zahtjevom odbije kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženiku.
3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u prijedlog za uknjižbu založnog prava na listu 10 spisa, Ugovor o namjenskom kreditu zaključen između Z. b. d.d. Z. i N. K. na listu 11 do 16 a spisa, promet po kreditu na listu 17 do 29 spisa, podaci po kreditnoj partiji broj 7103711853 na listu 30 do 34 spisa, priloge uz odgovor na tužbu od 49 do 95 spisa, otkaz kredita na listu 98 spisa, izvadak iz poslovnih knjiga na listu 99 spisa, proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku F. j.d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka L. B., dipl. oec., izvršio uvid u očitovanje vještaka od 24. lipnja 2022. na listu 171 do 173 spisa, saslušao vještaka na ročištu od 14. rujna 2022., na ročištu održanom 18. listopada 2022. saslušao svjedokinju T. R. na listu 222 spisa i tužitelja N. K. na listu 223 spisa.
4. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. j.d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka L. B., dipl. oec.
5. Vještak L. B., dipl. oec., u nalazu i mišljenju od 7. rujna 2021. navodi da je tužitelj 27.06.2007., kao korisnik kredita, sklopio sa tuženikom, kao davateljem kredita – bankom, Ugovor o kreditu broj 320997554. Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 162.900,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima od 816,68 CHF, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke. Sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosi 4,50% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke. U roku od dvije godine od dana stavljanja kredita u otplatu kamatna stopa je fiksna. Tužitelj se poziva na ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, o kojima se nije pregovaralo sa korisnikom kredita, a obzirom da je tuženik u više navrata svojom jednostranom voljom bez suglasnosti tužitelja mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj navodi da je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu, te traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos kamata, odnosno razliku između prvobitno ugovorene kamate i kamata koje je zaista platio temeljem mijenjanih kamatnih stopa. Tužitelj također zahtijeva i povrat preplate temeljem tečajne razlike koja je nastala porastom tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke.
5.1. Tijekom otplate kredita kamatna stopa po predmetnom kreditu mijenjana je te je iznosila od 26.06.2007. do 30.09.2007. 4,50%, od 01.10.2007. do 31.01.2008. 5,15%, od 01.02.2008. do 30.06.2009. 5,80%, od 01.07.2009. do 31.10.2010. 6,30%, od 01.11.2010. do 30.06.2011. 5,50%, od 01.07.2011. do 31.05.2012. 5,25% te od 01.06.2012. na dalje 6,05%.
5.2. Kredit je tužitelju otkazan 09.05.2012., te je cijela nedospjela glavnica tada učinjena dospjelom. Izračun preplate po kreditu računat je do otkaza kredita.
5.3. Tužitelj je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 9.972,27 CHF, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 51.497,11 HRK.
5.4. Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,50% anuitet je iznosio 816,69 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 29.06.2007. od 4,416595 iznosi 3.606,99 HRK. Datum isplate kredita utvrđen je iz Prometa po kreditu (list 17 spisa).
5.5. Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 25.656,23 HRK.
5.6. U promatranom periodu sukladno zaključenom ugovoru o kreditu, kojega je tužitelj sklopio sa tuženikom, tužitelj je platio više tijekom otplate kredita u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to po osnovi promjena kamatnih stopa iznos od 51.497,11 kuna, a po osnovi tečajne razlike iznos od 25.656,23 kune, ukupna preplata iznosi 77.153,34 kune. Dakle, tužitelj je tijekom otplate kredita platio više radi povećanja kamatnih stopa i porasta tečaja u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita ukupno 77.153,34 HRK.
6. U pisanom očitovanju od 24. lipnja 2022. na podnesak tuženika vještakinja L. B., dipl. oec., je navela: "Svojim podneskom od 30.03.2022. godine tuženik prigovora nalazu i mišljenju vještaka navodeći da vještak nije uzeo u obzir da je tužiteljev kredit otkazan zbog neplaćanja. Nadalje tuženik navodi da je tužitelj zaključno sa 09.05.2012. godine, odnosno do otkaza kredita imao dug od ukupno 10.367,13 CHF, te da nije imao višak uplata (preplatu) već manjak uplata. Navodi tuženika da je vještak zanemario otkaz kredita nisu točni, budući da sam u svom nalazu i mišljenju preplatu računala do otkaza kredita, odnosno zaključno sa anuitetom koji je dospijevao 01.05.2012. godine, a što je vidljivo iz svih tablica prikazanih u nalazu i mišljenju. Isto je i navedeno ispod tablice 2. na stranici 5, gdje sam utvrdila da je kredit tužitelju otkazan 09.05.2012. godine, te je cijela nedospjela glavnica tada učinjena dospjelom, pa je stoga izračun preplate po kreditu računat do otkaza kredita. Sukladno zadatku, vještačenje je bilo potrebno provesti na okolnost utvrđenja činjenica koliko je tužitelj preplatio obvezu po kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope na način da po anuitetima u kojima postoji razlika iskaže više plaćenu razliku između početno ugovorene kamatne stope i svake naknadno povećane stope mijenjane odlukom tuženika, te da utvrdi koliko je tužitelj preplatio kredit po osnovi tečajne razlike na način da izračuna više plaćenu razliku između tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja. Stoga sam u svom nalazu usporedbom inicijalnog, početnog otplatnog plana po prvobitno ugovorenim uvjetima sa realiziranim otplatnim planom utvrdila razliku između iznosa s kojima je tužitelj zaduživao tužitelja i iznosa sa kojima bi tužitelj bio zadužen primjenom prvobitno ugovorenih uvjeta, odnosno da nije bilo promjena kamatne stope i tečaja za CHF. Dakle, da nije bilo promjena kamatne stope i tečaja za CHF, tužitelj bi plaćanjem realiziranih anuiteta (sa uključenim promjenama kamatne stope i tečaja za CHF) preplatio obveze u odnosu na obveze koje bi imao po prvobitno ugovorenim uvjetima kredita, odnosno da promjena kamate i tečaja nije bilo, a sve sukladno izračunu u nalazu i mišljenju. Tuženik je utvrdio da je tužitelj bio dužan u vrijeme otkaza kredita u odnosu na primijenjeni realizirani otplatni plan po kojem je zaduživao tužitelja, a po kojem su obveze bile veće nego po prvobitno ugovorenom otplatnom planu. Tuženik također navodi da je vještak nalazom i mišljenjem obuhvatio samo pozitivne stavke tečajne razlike, dok su izostavljene negativne stavke, odnosno stavke tečajne razlike anuiteta u mjesecima kada je tečaj za CHF na dan dospijeća anuiteta bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Navedeno je točno, međutim isto je sukladno definiranom zadatku koji navodi da je potrebno izračunati koliko je tužitelj preplatio obvezu po kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope na način da iskaže više plaćenu razliku između početno ugovorene kamatne stope i svake naknadno povećane stope mijenjane odlukom tuženika, te da utvrdi koliko je tužitelj preplatio kredit po osnovi tečajne razlike na način da izračuna više plaćenu razliku između tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja. Iako je izračun sačinjen sukladno zadatku, u nastavku dajem izračun tečajne razlike sa uključenim i negativnim stavkama tečajne razlike, a o primjeni istih odlučit će sud. Uključujući i negativne stavke tečajne razlike, tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 23.889,10 HRK. U ukupnom zbroju samo pozitivne stavke iznose ukupno 25.656,23 HRK, a samo negativne stavke iznose ukupno 1.767,13 HRK.".
7. Saslušana na ročištu održanom 14. rujna 2022. vještak L. B., dipl. oec., je iskazala da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 7. rujna 2021. kao i kod pisanog očitovanja od 24. lipnja 2022. na podnesak tuženika.
8. Kako su nalaz i mišljenje vještaka dani stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke te kako je vještak odgovorila na primjedbe tuženika decidirano i stručno u pisanim očitovanja od 24. lipnja 2022., te je kod nalaza i mišljenja u cijelosti ostala i na ročištu, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka L. B., dipl. oec. 9. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev kojim potražuje po osnovi promjene kamatnih stopa iznos od 51.497,11 kuna, a po osnovi tečajne razlike iznos od 25.656,23 kuna, odnosno potražuje ukupan iznos od 77.153,34 kune.
10. Svjedokinja T. R. saslušana na ročištu održanom 18. listopada 2022. navela je: "Mogu reći da se ne sjećam baš detalja, ali prema ugovorima kako sam vidjela mogu reći da sam ja 27. lipnja 2007. sklopila ugovor sa N. K. Ugovor je bio sklopljen za kupovinu kuće. Mogu reći da sam N. uputila vezano za kamate i valutu, objasnila sam mu da ukoliko bude rasla valuta da će rasti i same rate kredita. Mi jesmo imali neke projekcije, međutim nismo znali da će doći baš do tolikog porasta rata kredita. Ne mogu se sjetiti što sam razgovarala sa N. K. prije 15 godina kod sklapanja ugovora o kreditu, ali ako sam i druge klijente upozorila na kamatu i valutu i što će se dogoditi ukoliko valuta bude rasla, pretpostavljam onda da sam to učinila i objasnila N. K. Isto tako, opće poznata je bila činjenica, a mi smo tu informaciju i dijeliti s klijentima, da HNB-e štiti samo valutu Euro, međutim mogu reći da N. K. nisam sigurno nagovarala na uzimanje kredita u švicarcima, a klijenti su uzimali kredite u švicarcima zbog niže kamatne stope i bilo im je to povoljnije i prihvatljivije. Ne mogu se sjetiti da li me je sam tužitelj ispitivao i postavljao pitanja vezano za valutu i kamatu, odnosno što će se dogoditi s njegovim kreditom odnosno s ratama ako valuta poraste. Ne sjećam se da li je imao i neka eventualno druga pitanja vezano za sam kredit i valutu CHF te što će se dogoditi ukoliko ista bude rasla.". Nadalje je svjedokinja u iskazu navela da klijentima daju ugovore o kreditu koje oni sami nose kod javnog bilježnika, a što se tiče samog iščitavanja sa klijentima ne iščitavaju ugovore o kreditu, a klijenti ugovor mogu dobiti na uvid i prije samog potpisivanja ugovora. Ne može se točno sjetiti što je bilo prije 15 godina vezano za klijenta N. K. Ne sjeća se konkretno N. K., ne sjeća se kada je ugovor sklopljen niti točnog razgovora koji je vodila s njim. Ne može sa sigurnošću reći da je N. K. upozorila na porast tečaja i vezano za kamatu, isto tako, ne može se sjetiti da li je 29. lipnja istome predala ugovor o kreditu.
11. Tužitelj N. K. saslušan na ročištu održanom 18. listopada 2022. naveo je: "Mogu reći da sam predmetni kredit podigao za kupnju obiteljske kuće. Kuću koristim za stanovanje sa bivšom suprugom i djetetom. Nemam nikakav obrt niti zanat s kojim bi se bavio, odnosno zaposlen sam u Gradskom prijevoznom poduzeću u O. Osobno sam uplaćivao rate kredita. Mogu reći da osoba koja je navedena kod uplata gospođe R. radi se zapravo o bivšoj vlasnici kuće od koje sam kuću i kupio i ti podaci u opisu prometa zapravo su isplata kupovnine za predmetnu kuću tako da sam kako sam već rekao rate kredita osobno uplaćivao ja.".
11.1. Nadalje tužitelj navodi da se svjedokinje T. R. sjeća onako kroz maglu, nije sto posto siguran da je ista zaključila s njim u ime banke ugovor o kreditu, ali misli da je. Nije bio upućen od strane djelatnice banke na koji način će se obračunavati kamata niti na rizik povećanja valute CHF. Nije mu spominjala nikakve parametre promjene kamatne stope, to danas čuje prvi put. Isto tako, prilikom sklapanja ugovora nije mu predočila nikakvu odluku banke o načinu promjene parametara. Došao je u banku, dobio je već sastavljen ugovor, pročitao ga, potpisao i odnio kod javnog bilježnika. Prva rata je bila negdje oko 3.800,00 kuna, a na kraju bila je negdje oko 7.000,00 kuna. Da je znao da će rata toliko porasti ne bi podigao taj kredit. Ne sjeća se s kojom bankaricom je razgovarao o kreditu, da li s ovom koja je danas saslušana ili s nekom drugom, s obzirom da je taj kredit dizao mjesecima i uvijek je bilo puno djelatnika banke. Tko god da je tamo radio da li bankarica koja je danas saslušana ili netko deseti nitko mu nije objasnio ništa vezano niti za kamatu niti za valutu. Pročitao je ugovor i za njega u ugovoru nije bilo nikakvih nejasnoća. Što se tiče pojma valutne klauzule čuo je za valutu. Nije vidio potrebe da od djelatnika banke traži da mu objasni što znači valutna klauzula. Koliko se sjeća početna kamatna stopa je bila oko nekih 4%, a da li je bila ugovorena fiksna ili promjenjiva ne sjeća se. Dostavljane su mu obavijesti o promjeni kamatnih stopa. Rate kredita nitko nije uplaćivao za njega već ih je on plaćao sam.
12. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da su banke prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit s druge strane kao kreditori postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja.
13. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/212 od 04. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.
14. Što je bitno u konkretnom slučaju, a što je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.
15. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (NN broj 96/03, 79/07, 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
15.1. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.
15.2. Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.
16. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona.
17. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.
18. Ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.
19. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".
20. Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.
20.1. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužiteljice, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužiteljica nije mogla utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.
20.2. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
20.3. Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.
21. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.
22. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne.
22.1. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale banke s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.
23. Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava da uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt te se ne može stoga govoriti o propustu u radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom.
24. Odredba čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".
24.1. Odredba čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga zakona u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.".
25. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
26. Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu sklopljenim između tužene i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu Ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.
27. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tužene, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene) time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-6632/17-10 utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio valutnu klauzulu ništetnom, jer da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, te da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
28. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ZPP-a, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c ZPP). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.
28.1. Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).
28.2. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeo stav prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", pa je iz navedenog razvidno da tužiteljevo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom.
28.3. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je stajalište da je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev 2245/2017-2). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeni zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.
29. Odredbom čl. 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a istog Zakona, dok je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku.
30. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB-a, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.
31. Sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva jer je na sastanku predsjedništva građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenog 2021. donesen zaključak o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem da se u takvim predmetima dopušta preinaka odnosno ista je dopuštena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
32. U odnosu na eventualno potraživanje tuženika naspram tužitelja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog, valja navesti kako isto nije osnovano. Plaćanje tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio. Iz tog razloga ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Tuženikovim smanjenjem kamatne stope nije došlo do povrede interesa potrošača i nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu pa da bi odluka o smanjenju kamatne stope bila ništetna, a kamata je smanjena na temelju članka 11. a stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, i predstavlja kogentnu zakonsku odredbu koju je tuženik dužan poštovati, tako da tuženik nema pravo na isplatu razlike između te zakonom određene kamate i kamate koja je bila ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu. Ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju jer je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru ostala neizmijenjena, nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na konkretni Ugovor odnosi odredba članka 11. a stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kako je to ranije navedeno neovisno o tome što je tužitelj naknadu preplaćene kamate tražio te mu je isto dosuđeno prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi jer samim tim sklopljeni ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije postao ugovor s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu, pa i na niže, a za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike CHF, koji nisu bili jasno predočeni tužitelju, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem nižih anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primljeno, pa time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.
33. Vezano za tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač potrebno je istaći da su potrošači osobe koje kupuju proizvode i konzumiraju usluge koje im se nude na određenom tržištu proizvoda i usluga u određenom trenutku. Potrošač je prema Zakonu o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje, trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je kao korisnik kredita – potrošač predmetni ugovor sa tuženikom sklopio u svojstvu potrošača te isti potpisao u svoje ime u svojstvu fizičke osobe. Isto proizlazi i iz čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu. U članku 6. Ugovora o kreditu, kao namjena kredita navedeno je refinanciranje stambenih kredita i adaptacija kuće. Iz navedenog slijedi da ne stoje tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač. Isto tako, iz presude Europskog suda za ljudska prava broj C-497/13 od 4. lipnja 2015. proizlazi da tužitelj ne samo da nije dužan dokazati svoje svojstvo potrošača, nego se nije čak obvezan niti pozvati na svojstvo potrošača, budući da bi njegovo samostalno kvalificiranje vlastite pravne pozicije predstavljalo nezanemariv rizik gubitka prava koje mu je zakonodavac Europske unije želio dodijeliti Direktivom čija je svrha upravo jamčenje zaštite potrošača, a ne otežavanje istima procesne pozicije. Stoga, sud drži neosnovane tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač.
34. Sud nije prihvatio prigovor promašene aktivne legitimacije istaknut od strane tuženika jer je tužitelj kao korisnik kredita aktivno legitimiran voditi sve sporove koji bi proizašli iz predmetnog ugovora o kreditu. Osim toga, nije točno da su treće osobe uplaćivale obvezu po kreditu, što je razvidno iz prometa po kreditu tužitelja, a i sam tužitelj je u svom iskazu naveo da je on sam uplaćivao kredit, a osoba navedena kod uplata pod prezimenom R. je zapravo bivša vlasnica kuće od koje je kuću kupio i ti podaci u opisu prometa zapravo su isplata kupovnine za predmetnu kuću, a što se tiče samih rata rate je sve osobno on uplaćivao sam.
35. Prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. sud je saslušao djelatnicu tuženika – osobnog bankara T. R. Iz iskaza samog tužitelja, a posebno iz iskaza svjedokinje T. R. – osobnog bankara i djelatnice tuženika, proizlazi da se svjedokinja ne sjeća konkretno N. K., ne sjeća se kada je ugovor sklopljen niti točnog razgovora kojeg je s njim vodila, da ne može sa sigurnošću reći da je N. K. upozorila na porast tečaja i porast kamate, niti se može sjetiti da mu je 29. lipnja predala ugovor o kreditu, a sve s obzirom na protek 15 godina od sklapanja ugovora, te da s klijentima ne iščitavaju ugovore o kreditu, da im daju ugovore o kreditu koje oni sami nose kod javnog bilježnika. Ne sjeća se da li ju je sam tužitelj ispitivao i postavljao pitanja vezano za valutu i kamatu odnosno što će se dogoditi s njegovim kreditom odnosno ratama kredita ako valuta poraste. Ne sjeća se ni da li je imao neka druga eventualna pitanja vezano za sam kredit i valutu CHF.
35.1. Iz iskaza tužitelja i iskaza svjedokinje može se zaključiti da obavijesti koje je potrošač odnosno ovdje tužitelj dobio od tuženika odnosno banke nisu bile odgovarajuće kako bi se pristanak pri sklapanju ugovora mogao smatrati "informiranim", a teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača je na bankama pa kako je tijekom postupka utvrđeno da tužitelj kao potrošač nije bio na odgovarajući način informiran prilikom sklapanja ugovora, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.
36. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati ukupan iznos od 77.153,34 kune, a koji iznos predstavlja preplatu po anuitetima (kamata i valuta), osnovanim u cijelosti.
37. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).
38. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), tako što je sud tužitelju priznao pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku i to za sastav tužbe od 28. svibnja 2019. u iznosu od 1.000,00 kuna, za sastav četiri obrazložena podneska za svaki u iznosu od po 1.000,00 kuna, za ročišta 11. ožujka 2021., 14. rujna 2022. i 18. listopada 2022. za svako u iznosu od po 1.000,00 kuna, PDV-e od 25% u iznosu od 2.000,00 kuna, za trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna, za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 1.120,00 kuna i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 1.120,00 kuna, što čini ukupno priznati i dosuđeni trošak u iznosu od 14.740,00 kuna.
38.1. Sud je tužitelja odbio sa zatraženim troškom za podnesak od 10. listopada 2022. u iznosu od 1.000,00 kuna, budući se radi o petom podnesku po redu za koji prema Odvjetničkoj tarifi tužitelj ne može zatražiti trošak, budući je tarifom odobren trošak za četiri obrazložena podneska.
Osijek, 9. prosinca 2022.
SUTKINJA
Dubravka Čapelj,v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
Dostaviti:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
