Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2, Đakovo

Poslovni broj: 5. Pr-16/2022-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sutkinja Ljerka Ljulj, kao sudac pojedinac, u pravnoj stvari tužiteljice R. E., OIB: …, iz N., koju zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik iz N., protiv tuženika N. V. d.o.o. za obavljanje komunalnih djelatnosti, OIB: …, iz N., koga zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Našica te umješača na strani tuženika C. o. d.d., OIB: …, iz Z., koga zastupa M. D. dipl. iur., punomoćnik po zaposlenju, radi izgubljene zarade, nakon održane i dovršene glavne i javne rasprave dana 22. studenoga 2022. godine u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, punomoćnika tuženika i punomoćnika umješača, dana 9. prosinca 2022. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku N. V. d.o.o. iz N., da tužiteljici R. E. iz N., na ime izgubljene zarade u periodu od 1. srpnja 2016. godine pa do dana podnošenja tužbe plati iznos od 124.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 8 dana."

II Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi nastali parnični trošak u iznosu od 15.625,00 kn / 2.073,79 eur[1] , u roku od 15 dana, dok je s preostalim zahtjevom preko dosuđenoga za naknadom parničnog troška tuženik odbijen kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ustala tužbom, protiv tuženika dana 24. siječnja 2019. godine radi isplate izgubljene zarade za period od 1. srpnja 2016. godine pa do 24. siječnja 2019. godine kao dana podnošenja tužbe, a sve s osnova štetnog događaja od 15. prosinca 2012. godine kada je tužiteljica pala niz stepenice tržnice u N. te zadobila ozljedu lijevog ramena, a u trenutku ozljeđivanja bila je zaposlena kod tuženika, tvrdi da su okolnosti štetnog događaja i odgovornost tuženika za štetu utvrđeni pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Našicama posl. br. Pr-507/2015-27, kao i da je tužiteljica u posebnom postupku pred Općinskim sudom u Osijeku u predmetu posl. br. Pr-155/2017, sada posl. br. Pr-438/2018 ustala tužbom zbog njezine radne nesposobnosti koja je posljedica opisane ove ozljede i u kojem postupku potražuje izgubljenu zaradu nastalu u periodu od 1. srpnja 2013. godine pa do 31. lipnja 2016. godine pa bez obzira što ovaj postupak nije pravomoćno okončan ustala je i ovom tužbom dana 24. siječnja 2019. godine sa tužbenim zahtjevom za naknadu izgubljene zarade u periodu od 1. srpnja 2016. godine pa do podnošenja tužbe navodeći da zbog posljedica ove ozljede na radu se još uvijek stalno liječi te da je upravo zbog posljedica ove ozljede na radu radno nesposobna, a da je radno sposobna da bi se već bila zaposlila na poslovima u okviru NKV radnika što je njezina stručna sprema te bi ostvarivala i zaradu u visini prosječne plaće NKV radnika u Republici Hrvatskoj koja iznosi oko 4.000,00 kn pa kako je odgovornost tuženika kao poslodavca za štetu proizašlu iz ovog štetnog događaja temeljem odredbe čl. 103. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09, čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 59/96…75/09) nesporna to temeljem odredbe čl. 1063. i čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima potražuje naknadu izgubljene zarade za utuženi period.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, prije svega osporavajući odgovornost tuženika za nastali štetni događaj ističući da je tužiteljica sama odgovorna za ozljedu koju je pretrpjela u štetnom događaju smatrajući da tužiteljica nije dokazala uzročnu posljedičnu vezu štetnog događaja i pretrpljene štete, da je nastavila raditi i nakon štetnog događaja 15. prosinca 2022. godine, da je od ozljeđivanja pa do prvog javljanja svom liječniku prošlo 16 dana, da je radila sve do isteka Ugovora o radu kod tuženika, odnosno do 31. prosinca 2012. godine, da je kasnije radila za G. N. u periodu od 1. ožujka 2013. godine pa do 31. svibnja 2013. godine, da niti jedan dan nije bila na bolovanju što dokazuje da tužiteljica nije bila radno nesposobna, a protivi se i navodima tužiteljice da bi se zaposlila na bilo kojim poslovima i ostvarivala zaradu jer je kod tuženika bila zaposlena na javnim radovima upravo iz razloga jer se nigdje drugdje nije mogla zaposliti, a prije javnih radova nije bila zaposlena te iako je rođena 1969. godine ima ukupno 7 godina radnog staža jer je samo povremeno radila, da nikada nije išla na invalidsku komisiju, da ranije nije bila na bolovanju, a da je iz provedenog medicinskog vještačenja u predmetu Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr- 438/2018, a za koje utvrđenje je vezan ovaj sud, utvrđeno upravo prema dokaznom prijedlogu tužiteljice i to specijalisti medicine rada kao jedinom vještaku ovlaštenom procjenjivati radnu sposobnost, u konkretnom slučaju tužiteljice, utvrđeno da tendinoza kod tužiteljice postoji, ali ne kao posljedica traume nego kao ozljeda ramena nastala prenaprezanjem i da operativni zahvat i sva ostala terapija kod tužiteljice proizlazi upravo iz tendinoze dvoglavog mišića nadlaktice, a ne zbog traume, odnosno ne kao posljedica štetnog događaja.

3. Umješač C. o. d.d. Z. se tijekom postupka pridružio tuženiku u ovom postupku te se također u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti ističući da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-438/2018 u kojem postupku je provedeno medicinsko vještačenje i istim utvrđeno da liječenje tužiteljice nakon 1. travnja 2014. godine nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem od dana 15. prosinca 2012. godine pa stoga smatra tužbeni zahtjev tužiteljice iz ove tužbe neosnovanim.

4. I tuženik i umješač tijekom postupka ističu i prigovor zastare tužiteljeva potraživanja.

5. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je pročitao priležeću dokumentaciju u spisu i izvršio uvid u spis Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-438/2018, a odbio je provesti dokaze uvidom u spis Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Našicama posl. br. Pr-507/2015 jer je uvidom u e-spis utvrđeno da je ta presuda postala pravomoćna 2016. godine i da se radi o tužbenom zahtjevu za naknadu neimovinske štete, a po mišljenju ovog suda odgovornost tuženika nije sporna jer je ista utvrđena i pravomoćno presuđena u predmetu Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-438/2018 i nije ju potrebno ponovno utvrđivati, sud nije prihvatio ni ostale prijedloge punomoćnika stranaka, posebno punomoćnika tužitelja da se provede vještačenje po vještaku ortopedu i ponovno po vještaku medicine rada jer je vještačenje po vještaku medicine rada provedeno u predmetu posl. br. Pr-438/2018, istim je nalazom točno utvrđen dan završetka liječenja tužiteljice i stabilizacije njezinog zdravstvenog stanja u odnosu na štetni događaj od 15. prosinca 2012. godine i zbog toga nije potrebno ponovno provoditi isti dokaz.

6. Kako su tuženik i umješač istaknuli i prigovor zastare tužiteljeva potraživanja o istom prigovoru valjalo je najprije odlučiti.

7. Prigovor zastare nije osnovan iz razloga što je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o sukcesivnom utuživanju buduće štete, ovdje izgubljene zarade za koju tužiteljica smatra da je u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem od 15. prosinca 2012. godine jer u slučaju sukcesivnog utuživanja budućih šteta tužbe moraju biti podnesene unutar rokova iz čl. 230. i 231. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/19 – dalje: ZOO), s tim da tužba prekida zastaru za sljedeće razdoblje za koje počinje teći novi zastarni rok, ali od pravomoćnosti prethodne odluke pa kako je tužba podnesena 24. siječnja 2019. godine, a presuda u predmetu posl. br. Pr-438/2018 je postala pravomoćna 10. ožujka 2022. godine to znači da je podnesena u trogodišnjem zastarnom roku pa je zbog toga ovaj prigovor odbijen kao neosnovan.

8. Temeljem provedenog dokaznog postupka, prije svega uvidom u spis Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-438/2018, ranije posl. br. Pr-155/2017 i temeljem sve priležeće dokumentacije u spisu, sud smatra tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovanim.

9. Naime, iz priležeće medicinske dokumentacije u spisu koju je tužitelj dostavio uz tužbu nije sporno da tužiteljica i dalje ima zdravstvenih tegoba i provodi liječenje vezano uz tegobe sustava za kretanje, glavobolje i degenerativnih promjena jer se tendinozom označava sindrom prenaprezanja, a ne trauma, ovaj sud smatra da je utvrđenje radne sposobnosti, odnosno nesposobnosti tužiteljice nastale zbog štetnog događaja od 15. prosinca 2012. godine i koje je pravomoćno utvrđeno presudom Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-438/2018-26 od 19. studenog 2021. godine i potvrđujućom presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-766/2022-2 od 10. ožujka 2022. godine potpuno relevantno utvrđenje za donošenje odluke i povodom ovog sukcesivnog tužbenog zahtjeva tužiteljice, stoga i nije prihvatio ponovni prijedlog punomoćnika tužiteljice za provođenjem ponovnog vještačenja upravo na okolnosti radne nesposobnosti tužiteljice, ali po drugom vještaku jer je nalaz i mišljenje vještaka medicine rada D. V. cijenjeno kao stručno i objektivno i prihvaćeno od obiju strana pa bi ponovno vještačenje istih okolnosti samo produžavalo trajanje ovog postupka i prouzročilo dodatne troškove.

10. Naime, navedenim nalazom i mišljenjem vještaka je nesporno utvrđeno, a sve, dakle, pravomoćno presuđeno u gore citiranim presudama Općinskog suda u Osijeku i Županijskog suda u Zagrebu da je radna nesposobnost tužiteljice uzrokovana štetnim događajem od 15. prosinca 2012. godine trajala do 31. ožujka 2014. godine, a radi se o radnoj nesposobnosti vezanoj za ozljedu ramena, da je lijevo rame subjektivno i klinički dobro, da su zaliječene posljedice ovog štetnog događaja i da radna nesposobnost tužiteljice poslije 1. travnja 2014. godine pa nadalje te njezino daljnje liječenje je vezano za liječenje drugih tegoba sustava za kretanje, za tegobe glavobolje i degenerativne promjene kod tužiteljice te to liječenje nije vezano i uzrokovano traumatskim promjenama lijevog ramena koje je ozlijeđeno u štetnom događaju jer daljnje liječenje tendinoze lijevog ramena tužiteljice, a tendinoza označava sindrom prenaprezanja nije više posljedica traume iz štetnog događaja.

11. Dakle, temeljem takvog nalaza i mišljenja vještaka je pravomoćno i odlučeno o tužbenom zahtjevu tužiteljice za isplatom izgubljene zarade za period od 1. srpnja 2013. godine pa do 31. ožujka 2014. godine kada joj je dosuđena izgubljena zarada zbog radne nesposobnosti koja je u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem od 15. prosinca 2021. godine, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbijena kao neosnovanim upravo iz razloga jer u periodu od 1. travnja 2014. godine tužiteljica više nije bila radno nesposobna zbog ovog štetnog događaja, već zbog drugih zdravstvenih tegoba koje nisu u uzročnoj vezi sa ovim štetnim događajem.

12. Iako se, u konkretnom slučaju, ne radi o presuđenoj stvari kako to smatra umješač, predmetni nalaz i mišljenje vještaka D. V. danog u predmetu Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-438/2018 ovaj sud također smatra potpuno relevantnim i prihvaćenim kao i utvrđenje da od 1. travnja 2014. godine eventualna radna nesposobnost tužiteljice nije u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem na kojem tužiteljica temelji ovaj tužbeni zahtjev pa upravo iz svega navedenog je dakle, nesporno utvrđeno da poslije 31. ožujka 2014. godine kada je završeno tužiteljičino liječenje traume iz štetnog događaja ista nije bila radno nesposobna zbog povrede lijevog ramena zadobivenog u štetnom događaju od 15. prosinca 2012. godine pa se tužbeni zahtjev za isplatom izgubljene zarade tužiteljice kao sukcesivni tužbeni zahtjev za razdoblje od 1. srpnja 2016. godine pa do podnošenja ove tužbe, odnosno do 24. siječnja 2019. godine u cijelosti odbija kao neosnovan, s tim da sud napominje da s obzirom na utvrđenu neosnovanost ovog tužbenog zahtjeva sud nije utvrđivao eventualnu visinu postavljenog tužbenog zahtjeva kao relevantnu jer nije odlučno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

13. Dakle, kako je utvrđena neosnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljica je s istim u cijelosti odbijena te je presuđeno kao pod točkom I izreke ove presude.

14. Kako je tužiteljica u cijelosti izgubila ovaj spor to je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku dužna naknaditi tuženiku troškove nastale vođenjem ovog postupka u iznosu od 15.625,00 kn, a koji trošak se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn, troška pristupa na ročište 7. ožujka 2019. godine na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima u iznosu od 1.250,00 kn, sastava pisanog, obrazloženog i potrebnog podneska od 4. listopada 2022. godine u iznosu od 2.500,00 kn, pristupa na ročište dana 11. listopada 2022. godine u iznosu od 2.500,00 kn i pristupa na ročište dana 22. studenog 2022. godine u iznosu od 3.750,00 kn, a što sve s pripadajućim PDV-om iznosi 15.625,00 kn, kako je i presuđeno kao pod točkom II izreke ove presude, a sve prema zahtjevu punomoćnika tuženika za naknadom troška koji je u skladu s OT, osim u dijelu u kojem potražuje naknadu za pristup na ročište dana 7. ožujka 2019. godine u iznosu od 2.500,00 kn jer se radi o ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa tužitelju pripada 50% zahtijevane naknade, odnosno 1.250,00 kn, kako mu je sud i dosudio, a s preostalim iznosom od 1.250,00 kn s pripadajućim PDV-om tužitelj je odbijen kao neosnovanim.

15. Sukladno obrazloženom, presuđeno je kao u izreci.

U Đakovu, 9. prosinca 2022. godine

Sutkinja

Ljerka Ljulj, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

3. Umješaču