1              Poslovni broj: 17 Gž-1074/2022-2

 

 

 

   

 

 

 

 

Poslovni broj: 17 Gž-1074/2022-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja E. M. d.o.o., Z.,  OIB: ...., kojeg zastupa opunomoćenica S. Š., odvjetnica u S., protiv tuženika Ž. Z., vlasnika obrta Z. C. iz V., OIB: 57699704120, kojeg zastupa opunomoćenik V. P., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Povrv-48/2020-10 od 26. svibnja 2022., 22. ožujka 2024.

 

 

presudio je

 

              I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Povrv-48/2020-10 od 26. svibnja 2022. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. K. poslovni broj Ovrv-7/2020 od 9. siječnja 2020., a kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 78,06 eura (588,13 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. kolovoza 2018. do isplate, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršenog postupka u iznosu od 144,00 eura (1.085,00 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama.

 

 

              II Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Povrv-48/2020-10 od 26. svibnja 2022. u točki I. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i ukinut citirani platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 79,63 eura (600,00 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama od 17. kolovoza 2019. do isplate, te u točkama II. i IV. izreke i sudi:

 

              Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 79,63 eura (600,00 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. kolovoza 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 14. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 15. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 (petnaest) dana.

 

              Svaka stranka snosi svoje troškove.             

 

 

              III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 25,92 eura (195,31 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) u roku od 15 (petnaest) dana.             

 

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. K. poslovnog broja Ovrv-7/2020 od 9. siječnja 2020. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju tražbinu u iznosu od 157,69 eura (1.188,13 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. kolovoza 2019. do isplate, kao i da naknadi tužitelju nastale i predvidive troškove u iznosu od 144,00 eura (1.085,00 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je tužbeni zahtjev odbijen (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 106,59 eura (803,13 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) (točka II. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka tuženika, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka tužitelja odbijen kao neosnovan (točka III. i IV. izreke).

 

2. Protiv te presude žalbu podnosi tužitelj sadržajno pobijajući točku I., II. i IV. izreke iz žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019.; dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

3. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Osim toga, osporava zaključak prvostupanjskog suda prema kojem odredbe članka 11.8. i 18.5. Općih uvjeta predstavljaju nepoštene, odnosno ništetne odredbe. Zahtjeva naknadu troškova žalbenog postupka.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade zbog prijevremenog raskida ugovora u visini popusta koji je tuženik ostvario u iznosu od 62,45 eura (470,50 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) i naknade za zadržanu terminalnu opremu – modem u iznosu od 63,71 eura (480,00 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna), te  porez na dodanu vrijednost na navedene naknade u iznosu od 31,54 eura (237,63 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna), a što ukupno iznosi 157,69 eura (1.188,13 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna).

 

7. S obzirom na vrijednost predmeta spora, valja reći da se radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, a presuda kojom se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a sukladno članku 467. stavku 1. ZPP-a.

 

8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer u pobijanoj presudi ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

9. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a sukladno ovlaštenju iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od navedenih povreda.

 

              10. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tuženik 15. listopada 2018. podnio zahtjev za izmjenu pretplatničkog ugovora predniku tužitelja I. I. d.d. na prodajnom mjestu V. V. 7. Nadalje, utvrđuje da je tom prilikom sklopljen ugovor putem sredstva daljinske komunikacije za usluge BIZ NET.TEL 20-50 sa mjesečno pretplatom od 220,00 kuna sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost uz ugovornu obvezu u trajanju od 24 mjeseca. Prvostupanjski sud utvrđuje da je zbog neplaćanja računa tuženika prednik tužitelja I. I.. d.d. jednostrano raskinuo ugovor i izdao tuženiku račun za mjesec srpanj 2019. koji se odnosi na naknadu za zadržanu terminalnu opremu – modem i naknadu zbog prijevremenog raskida ugovora sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 157,69 eura (1.188,13 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna).

 

              11. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja koja ovaj sud u žalbenom postupku sukladno članku 461. stavku 1. ZPP-a nije ovlašten ocjenjivati prvostupanjski sud zaključuje da su tuženik i prednik tužitelja I. I. d.d. sklopili ugovor o pružanju usluge potrošaču, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru. Nadalje, a s obzirom da se o Općim uvjetima prednika tužitelja nesporno nije pojedinačno pregovaralo, prvostupanjski sud zaključuje da odredbe članka 11.8. Općih uvjeta koja se odnosi na naknadu za zadržanu terminalnu opremu – modem, kao i odredbe članka 18.5. Općih uvjeta koja se odnosi na naknadu zbog prijevremenog raskida ugovora u visini popusta koji je tuženik ostvario, predstavljaju nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe sukladno članku 49. stavku 1. i 2. u vezi s člankom 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.; dalje: ZZP), slijedom čega donosi pobijanu presudu.

 

              12. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu zbog prijevremenog raskida ugovora, ali je osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za terminalnu opremu – modem.

 

              13. Naime, odredbom članka 49. stavka 1. ZZP-a, a koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog potrošačkog ugovora o pružanju telekomunikacijskih usluga, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravila i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

              13.1. Odredbom članka 55. stavka 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

              14. Iz citiranih odredbi proizlazi da je pojedina ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena, odnosno ništetna u slučaju ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravila i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

              15. Stoga, cijeneći utvrđenje prvostupanjskog suda da se o odredbama članka 11.81 i 18.5. Općih uvjeta prednika tužitelja nije pregovaralo, valjalo je ocijeniti da li te sporne odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravila i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u konkretnom slučaju tuženika.

 

              16. Odredbom članka 18.5. Općih uvjeta koji se odnosi na naknadu zbog prijevremenog raskida ugovora u visini popusta koji je tuženik propisano je da ako je pretplatnički ugovor sklopljen na određeno razdoblje obveznog trajanja ugovora, a pretplatnik tijekom razdoblja obveznog trajanja ugovora jednostrano raskine ugovor ili ako krivnjom pretplatnika dođe do raskida pretplatničkog ugovora prije isteka razdoblja obveznog trajanja ugovora, pretplatnik će biti dužan platiti mjesečne naknade za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario ako je plaćanje te naknade povoljnije za pretplatnika sukladno cjeniku I. što će biti detaljnije utvrđeno posebnim uvjetima pojedinog tarifnog modela i/ili paketa ili u cjeniku usluga I..

 

              17. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da odredba 18.5. Općih uvjeta suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovodi tuženika u neravnopravan položaj u smislu članka 49. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga što je tom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nametnuta obveza tuženiku, a nakon što mu je teleoperater, odnosno prednik tužitelja, već prestao pružati usluge, dakle nakon raskida ugovora, da u cijelosti isplati tužitelju naknadu u visini popusta na proizvode i usluge. Stoga, odredbi članka 18.5. Općih uvjeta predstavlja nepoštenu (ništetnu) odredbu sukladno članku 49. stavku 1. u vezi s člankom 55. stavkom 1. ZZP-a.

 

              18.  Žalbeni navodi tužitelja kojima se poziva na odredbu članka 41. stavka 5. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/2008., 90/2011., 133/2012., 80/2013., 71/2014. i 72/2017.; dalje: ZEK) kojom je propisano da se pretplatničkim ugovorom može utvrditi da, ako pretplatnik raskine ugovor ili je ugovor raskinut krivnjom pretplatnika prije isteka razdoblja obveznog trajanja ugovora, pretplatnik mora platiti mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario, ako je plaćanje te naknade povoljnije za pretplatnika, osim u slučaju iz članka 42. stavka 7. ovoga Zakona, nisu osnovani.

 

              18.1. Naime, imajući u vidu da je odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a propisano da se odredbe ove glave ZZP-a ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju R. H., dakle da ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode ne mogu biti predmet ispitivanja nepoštenosti sukladno ZZP-u.

 

18.2. Međutim, odredba članka 41. stavka 5. ZEK-a, na koju zakonsku odredbu se tužitelj poziva kao temelj odredbe članka 18.5. Općih uvjeta, nije zakonska odredba prisilne naravi, budući da je istom propisana mogućnost, a ne obveza ugovaranja takve naknade. Stoga se, na odredbu članka 18.5. Općih uvjeta primjenjuju odredbe ZZP-a o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

 

19. Međutim, u odnosu na odredbu članka 11.8. Općih uvjeta koja se odnosi na naknadu za zadržanu terminalnu opremu – modem, valja reći da prema ocjeni ovog suda se ne radi o nepoštenoj (ništetnoj) odredbi.

 

20. Naime, odredbom članka 11.8. Općih uvjeta je propisano da je terminalna oprema koju I. stavlja na raspolaganje pretplatniku u isključivom vlasništvu I., osim ukoliko pretplatničkim ugovorom nije određeno drugačije. Istom odredbom određeno je da za vrijeme trajanja pretplatničkog ugovora I. održava, popravlja i prema potrebi zamjenjuje neispravnu terminalnu opremu, kao i da je pretplatnik obvezan u roku od 30 dana po prestanku pretplatničkog ugovora vratiti unajmljenu opremu I. u ispravnom i funkcionalnom stanju.

 

21. Prema ocjeni ovog suda, iako se nesporno radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ista nije, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, nepoštena u smislu članka 49. stavka 1. ZZP-a, a posljedično niti ništetna sukladno članku 55. ZZP-a. Naime, obveza tuženika kao potrošača da nakon raskida pretplatničkog ugovora, vrati teleoperateru terminalnu opremu – modem u roku od trideset dana, a koja oprema je u vlasništvu teleoperatera ne predstavlja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a pri čemu valja naglasiti da činjenica da je tuženik pozvao teleoperatera da sam preuzme opremu nije odlučna, budući da takva obveza teleoperatera ne proizlazi iz odredbe članka 11.8. Općih uvjeta.

 

22. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 368. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.; dalje: ZOO) i članka 11.81 Općih uvjeta tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju naknadu za zadržanu terminalnu opremu – modem u iznosu od 63,70 eura (480,00 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) čija visina je utvrđena sukladno Cjeniku I. usluga, a što sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 15,93 eura (120,00 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) ukupno iznosi 79,63 eura (600,00 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna).

 

22.1. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na dosuđeni iznos donesena je pozivom na članak 29. ZOO-a, a cijeneći da je tražbina tužitelja dospjela 16. kolovoza 2019.

 

23. S obzirom da je ovom presudom tužitelj uspio u sporu u omjeru od 50% (600/1.188,13) to je pravilnom primjenom materijalnog prava 154. stavka 4. ZPP-a valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

24. Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na članak 368. ZPP-a djelomično odbiti žalbu tužitelja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 78,06 eura (588,13 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna), kao u točki I. izreke ove presude, a pozivom na članak 373. točku 3. ZPP-a djelomično uvažiti žalbu tužitelja i preinačiti točku I., II. i IV. izreke prvostupanjske presude, kao u točki II. izreke ove presude.

 

25. S obzirom da je tužitelj uspio u žalbenom postupku na temelju članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. i člankom 155. ZPP-a priznat mu je trošak sastava žalbe u iznosu od 41,48 eura (312,50 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) sukladno Tbr.10.t.1. i Tbr.50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015. i 37/2022.; dalje: Tarifa) koja je važila u vrijeme poduzimanja radnje, a što sa obračunatim PDV-om u iznosu od 10,37 eura (78,12 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna) sukladno Tbr.42. Tarife iznosi 51,84 eura (390,62 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna). Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu budući da iz stanja spisa ne proizlazi da je istu platio.

 

25.1. Međutim, iako je tužitelju priznat potrebnim u smislu članka 155. ZPP-a trošak žalbenog postupka u iznosu od 51,84 eura (390,62 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna), s obzirom da je tužitelj u žalbenom postupku uspio u omjeru od 50%, to je na temelju članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a tužitelju valjalo dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 25,92 eura (195,31 kuna prema fiksnom tečaju konverzije 1eur=7,53450 kuna), kao u točki III. izreke ove presude.

 

26. Točka III. izreke prvostupanjske presude kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci 22. ožujka 2024.

 

 

Sutkinja

Ingrid Bučković, v.r.