Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: 77561654785

Poslovni broj: 17 P-1029/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Jeleni Bušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima M. G. i H. Š., odvjetnicima iz Z. o. u. M. G. i H. Š. iz ., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. K. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 16. studenog 2022., u nazočnosti tužitelja osobno s punomoćnikom M. G., odvjetnikom iz V., te T. K., odvjetnicom iz Ž., kao zamjenicom punomoćnika tuženika iz O. d. K. & P. d.o.o. iz Z., a koja presuda je donesena i objavljena 9. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj: ..., od ..., u dijelu u kojem se navodi da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa ovog Ugovoru, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja T. B. iz V., OIB: ..., kao korisnika kredita, i prednika tuženika A. B. d. d. Z., OIB: ..., te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II . Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. istog Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj: ..., od ..., kojima se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o namjenskom kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: ..., od ...

III. Nalaže se tuženiku A. B. d. d. Z., OIB: ..., da tužitelju T. B. iz V., OIB: ..., s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu iznosa od 4.963,45 kn (slovima: četiri tisuće devet stotina šezdeset tri kune i četrdeset pet lipa)/658,76 eura¹ (slovima: šest stotina pedeset osam eura i sedamdeset šest centi), uvećano za pripadajuću zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos i to po kamatnoj stopi u visini od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a nadalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., te nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena, na slijedeće iznose:

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. listopada 2007. do isplate,

- 36/29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. studenog 2007. do isplate,

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. prosinca 2007. do isplate,

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. siječnja 2008. do isplate,

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. veljače 2008. do isplate,

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. ožujka 2008. do isplate,

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. travnja 2008. do isplate,

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. svibnja 2008. do isplate,

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. lipnja 2008. do isplate,

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. srpnja 2008. do isplate,

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. rujna 2008. do isplate,

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. listopada 2008. do isplate,

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. studenog 2008. do isplate,

- 36,29 kn/4,82 eura¹ počevši od 1. prosinca 2008. do isplate,

- 62,30 kn/8,27 eura¹ počevši od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 62,30 kn/8,27 eura¹ počevši od 1. veljače 2009. do isplate,

- 62,30 kn/8,27 eura¹ počevši od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 62,30 kn/8,27 eura¹ počevši od 1. travnja 2009. do isplate,

- 62,30 kn/8,27 eura¹ počevši od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. rujna 2009. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. listopada 2009. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. studenog 2009. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. veljače 2010. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. travnja 2010. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. rujna 2010. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. listopada 2010. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. studenog 2010. do isplate,

- 93,61 kn/12,42 eura¹ počevši od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 85,31 kn/11,32 eura¹ počevši od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 73,62 kn/9,77 eura¹ počevši od 1. veljače 2011. do isplate,

- 73,62 kn/9,77 eura¹ počevši od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 73,62 kn/9,77 eura¹ počevši od 1. travnja 2011. do isplate,

- 73,62 kn/9,77 eura¹ počevši od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 73,62 kn/9,77 eura¹ počevši od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 73,62 kn/9,77 eura¹ počevši od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 73,62 kn/9,77 eura¹ počevši od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 73,62 kn/9,77 eura¹ počevši od 1. rujna 2011. do isplate,

- 73,62 kn/9,77 eura¹ počevši od 1. listopada 2011. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. studenog 2011. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. veljače 2012. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. travnja 2012. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. rujna 2012. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. listopada 2012. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. studenog 2012. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. prosinca 2012. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. siječnja 2013. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. veljače 2013. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. travnja 2013. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. svibnja 2013. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. lipnja 2013. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. srpnja 2013. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. rujna 2013. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. listopada 2013. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. studenog 2013. do isplate,

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. prosinca 2013. do isplate, i

- 58,56 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. siječnja 2014. do isplate,

a sve to u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku A. B. d. d. Z., OIB: ..., da tužitelju T. B. iz V., OIB: ..., s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu iznosa od 33.062,66 kn (slovima: trideset tri tisuće šezdeset dvije kune i šezdeset šest lipa)/4.388,18 eura¹ (slovima: četiri tisuće tri stotine osamdeset osam eura i osamnaest centi), uvećano za pripadajuću zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos i to po kamatnoj stopi u visini od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., te na dalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena, na slijedeće iznose:

- 1,88 kn/0,25 eura¹ počevši od 1. ožujka 2008. do isplate,

- 17,25 kn/2,29 eura¹ počevši od 1. travnja 2008. do isplate,

- 79,50 kn/10,55 eura¹ počevši od 1. studenog 2008. do isplate,

- 9,00 kn/1,19 eura¹ počevši od 1. prosinca 2008. do isplate,

- 89,28 kn/11,85 eura¹ počevši od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 100,14 kn/13,29 eura¹ počevši od 1. veljače 2009. do isplate,

- 105,61 kn/14,02 eura¹ počevši od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 92,61 kn/12,29 eura¹ počevši od 1. travnja 2009. do isplate,

- 90,72 kn/12,00 eura¹ počevši od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 72,24 kn/9,59 eura¹ počevši od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 53,82 kn/7,14 eura¹ počevši od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 60,25 kn/8,00 eura¹ počevši od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 73,92 kn/9,81 eura¹ počevši od 1. rujna 2009. do isplate,

- 66,12 kn/8,78 eura¹ počevši od 1. listopada 2009. do isplate,

- 58,53 kn/7,77 eura¹ počevši od 1. studenog 2009. do isplate,

- 75,96 kn/10,08 eura¹ počevši od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 92,47 kn/12,27 eura¹ počevši od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 109,85 kn/14,58 eura¹ počevši od 1. veljače 2010. do isplate,

- 105,30 kn/13,98 eura¹ počevši od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 134,56 kn/17,86 eura¹ počevši od 1. travnja 2010. do isplate,

- 127,02 kn/16,86 eura¹ počevši od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 141,74 kn/18,81 eura¹ počevši od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 224,64 kn/29,81 eura¹ počevši od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 205,77 kn/27,31 eura¹ počevši od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 276,55 kn/36,70 eura¹ počevši od 1. rujna 2010. do isplate,

- 239,22 kn/31,75 eura¹ počevši od 1. listopada 2010. do isplate,

- 211,14 kn/28,02 eura¹ počevši od 1. studenog 2010. do isplate,

- 296,53 kn/39,36 eura¹ počevši od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 346,87 kn/46,04 eura¹ počevši od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 305,82 kn/40,59 eura¹ počevši od 1. veljače 2011. do isplate,

- 311,34 kn/41,32 eura¹ počevši od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 284,30 kn/37,73 eura¹ počevši od 1. travnja 2011. do isplate,

- 292,65 kn/38,84 eura¹ počevši od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 384,54 kn/51,04 eura¹ počevši od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 397,45 kn/52,75 eura¹ počevši od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 499,17 kn/66,25 eura¹ počevši od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 462,24 kn/61,35 eura¹ počevši od 1. rujna 2011. do isplate,

- 404,71 kn/53,71 eura¹ počevši od 1. listopada 2011. do isplate,

- 398,02 kn/52,83 eura¹ počevši od 1. studenog 2011. do isplate,

- 391,80 kn/52,00 eura¹ počevši od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 412,43 kn/54,74 eura¹ počevši od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 435,13 kn/57,75 eura¹ počevši od 1. veljače 2012. do isplate,

- 435,80 kn/57,84 eura¹ počevši od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 421,53 kn/55,95 eura¹ počevši od 1. travnja 2012. do isplate,

- 427,33 kn/56,72 eura¹ počevši od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 435,84 kn/57,85 eura¹ počevši od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 426,67 kn/56,63 eura¹ počevši od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 427,45 kn/56,73 eura¹ počevši od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 418,99 kn/55,61 eura¹ počevši od 1. rujna 2012. do isplate,

- 403,33 kn/53,53 eura¹ počevši od 1. listopada 2012. do isplate,

- 422,42 kn/56,06 eura¹ počevši od 1. studenog 2012. do isplate,

- 429,36 kn/56,99 eura¹ počevši od 1. prosinca 2012. do isplate,

- 426,95 kn/56,62 eura¹ počevši od 1. siječnja 2013. do isplate,

- 398,70 kn/52,92 eura¹ počevši od 1. veljače 2013. do isplate,

- 418,03 kn/55,48 eura¹ počevši od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 422,45 kn/56,07 eura¹ počevši od 1. travnja 2013. do isplate,

- 413,77 kn/54,92 eura¹ počevši od 1. svibnja 2013. do isplate,

- 388,07 kn/51,51 eura¹ počevši od 1. lipnja 2013. do isplate,

- 372,11 kn/49,39 eura¹ počevši od 1. srpnja 2013. do isplate,

- 386,26 kn/51,27 eura¹ počevši od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- 396,01 kn/52,56 eura¹ počevši od 1. rujna 2013. do isplate,

- 420,90 kn/55,86 eura¹ počevši od 1. listopada 2013. do isplate,

- 407,19 kn/54,04 eura¹ počevši od 1. studenog 2013. do isplate,

- 413,32 kn/54,86 eura¹ počevši od 1. prosinca 2013. do isplate,

- 418,35 kn/55,52 eura¹ počevši od 1. siječnja 2014. do isplate,

- 412,30 kn/54,72 eura¹ počevši od 1. veljače 2014. do isplate,

- 421,96 kn/56,00 eura¹ počevši od 1. ožujka 2014. do isplate,

- 417,00 kn/55,35 eura¹ počevši od 1. travnja 2014. do isplate,

- 407,36 kn/54,07 eura¹ počevši od 1. svibnja 2014. do isplate,

- 403,00 kn/53,49 eura¹ počevši od 1. lipnja 2014. do isplate,

- 404,91 kn/53,74 eura¹ počevši od 1. srpnja 2014. do isplate,

- 417,05 kn/55,35 eura¹ počevši od 1. srpnja 2014. do isplate, i

- 12.110,52 kn/1.607,34 eura¹ počevši od 1. srpnja 2014. do isplate,

a sve to u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužitelj T. B. iz V., OIB: ..., sa zahtjevom za isplatom iznosa od 115,01 kn (slovima: stotinu petnaest kuna i jednu lipu) na ime preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na slijedeće iznose:

- 16,43 kn/2,18 eura¹ počevši od 1. veljače 2014. do isplate,

- 16,43 kn/2,18 eura¹ počevši od 1. ožujka 2014. do isplate,

- 16,43 kn/2,18 eura¹ počevši od 1. travnja 2014. do isplate,

- 16,43 kn/2,18 eura¹ počevši od 1. svibnja 2014. do isplate,

- 16,43 kn/2,18 eura¹ počevši od 1. lipnja 2014. do isplate,

- 16,43 kn/2,18 eura¹ počevši od 1. srpnja 2014. do isplate, i

- 16,43 kn/2,18 eura¹ počevši od 1. kolovoza 2014. do isplate.

VIII. Nalaže se tuženiku A. B. d. d. Z., OIB: ..., da tužitelju T. B. iz V., OIB: ..., naknadi parnične troškove u iznosu od 16.193,75 kn (slovima: šesnaest tisuća stotinu devedeset tri kune i sedamdeset pet lipa)/2.149,28 eura¹ (slovima: dvije tisuće stotinu četrdeset devet eura i dvadeset osam centi), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 9. prosinca 2022. do isplate, i to po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je povučen dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 9. Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj: ..., od ..., koji glasi: Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita ukoliko u toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 15. Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj: ..., od ..., koji glasi:

Potpisom ovog Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koje iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora...

Potpisom na ovom Ugovoru korisnik kredita i založni dužnik, sudužnik i prikriveni vlasnik u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune."

II. Nalaže se tužitelju T. B. iz V..., OIB: ..., da tuženiku A. B. d. d. Z., OIB: ..., na ime naknade troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva isplati iznos od 1.562,50 kn (slovima: tisuću pet stotina šezdeset dvije kune i pedeset lipa)/207,38 eura¹ (slovima: dvije stotine sedam eura i trideset osam centi), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika tadašnjom S. b. d.d. O. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit i to ..., kojim ugovorom mu je stavljen na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem deviznom tečaju HNB-a na dan korištenja kredita i to na rok otplate od 10 godina. Istim ugovorom o kreditu navodi da

je čl. 4. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, s tim da se utvrđuje jednostrano, odlukom o kamatnim stopama kreditora ili drugim aktom banke bez ikakvih drugih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope, s tim što njemu prilikom sklapanja ugovora nije uručena nikakva daljnja dokumentacija poput Općih uvjeta banke ili nešto slično, niti mu je objašnjen mehanizam promjene kamatnih stopa. Tijekom razdoblja otplate kredita navodi da je tuženik u nekoliko navrata mijenjao ugovorenu visinu kamatne stope bez da je njemu omogućio da pregovara o visini iste, a niti su mu razjašnjeni bilo kakvi daljnji parametri uslijed kojih bi eventualno došlo do opravdane promjene kamatne stope, veću mu je samo dostavljana jednostrana obavijest tuženika da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko zbog toga iznosi nova ali veća visina anuiteta. Upravo zbog svega toga tužitelj smatra da je takva odredba o načinu promjene kamatne stope neodređena odnosno neodrediva i kao takva ništetna, pa da nema učinak na obveznopravni odnos stranaka, zbog čega je tužitelj najprije deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva zahtijevao da se utvrdi ništetnom dio odredbe čl. 4. ugovora o kreditu u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa kamatnim stopama kreditora bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, a naknadno je na ročištu za glavnu raspravu održanu 16. studenog 2022. djelomično izmijenio dio tužbenog zahtjeva i to na način da je sada zahtijevao da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 4. ugovora o kreditu i to u dijelu u kojem se regulira da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa tom ugovoru, a što stranke potvrđuju potpisom istog ugovora.

1.1. Osim zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope tužitelj u tužbi navodi da je čl. 3. ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita u 120 jednakih mjesečnih anuiteta prema otplatnom planu i to uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu ugovora, a sve to prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća. Tijekom trajanja otplate kredita navodi da je tečaj CHF znatno rastao u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanja anuiteta nominalno iskazanih u kunama, pa i takvu odredbu o načinu ugovaranja valutne klauzule tužitelj smatra ništetnom.

1.2. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj se poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, od 14. lipnja 2014., te na presudu istoga suda poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. travnja 2013., a kojom presudom je utvrđeno između ostalih da je i tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i to na način da ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna promjene kamatne stope, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da su u istim ugovorima o kreditima koristili ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je također za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na koji način je između ostalih i tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i to čl. 81., 82 i 90., te suprotno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.

1.3. Zbog svega naprijed navedenog tužitelj je deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva osim utvrđenja ništetnim dijela odredbe čl. 4. ugovora o kreditu zahtijevao da se utvrdi ništetnom i odredba čl. 3. istog ugovora o kreditu, a koja regulira primjenu valutne klauzule, te je još zahtijevao i utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 15. istog ugovora, a kojom odredbom se regulira da potpisom ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele i da on predstavlja njihovu pravu volju, te da prihvaćaju sva prava i obveze koje iz njega proistječu i da se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja istog ugovora.

1.4. Obrazlažući zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 15. ugovora tužitelj navodi da je i konkretni ugovor o kreditu sklopljen prema redovito unaprijed pripremljenim obrascima gdje se unosi odredba kojom korisnik kredita potvrđuje da je upoznat sa sadržajem Općih uvjeta i da ih prihvaća, a smatra da korisnik kredita prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora nije bio upoznat i informiran o istim Općim uvjetima i da takvi Opći uvjeti ne sadrže dovoljno informacija o uvjetima pružanja usluga i to da se prije svega odnosi na cijenu kredita izraženu u kamatama, troškove kredita izražene u različitim naknadama i slično, te da nedostatak istih informacija kreditne institucije rješavaju upućivanjem na Opće uvjete poslovanja i na neke druge svoje interne akte kojim uređuju određena prava i obveze ugovornih strana, a s čijim postojanjem i sadržajem u konkretnom slučaju tužitelj kao klijent prije sklapanja ugovora nije bio upoznat.

1.5. Prvotno podnesenom tužbom tužitelj je zahtijevao da se utvrdi ništetnim i čl. 9. ugovora o kreditu, a koji članak regulira prijevremenu otplatu kredita, u kom slučaju mu banka može zaračunati naknadu prema tarifi banke, s tim što je naknadno tijekom postupka i to na ročištu održanom 20. siječnja 2022. tužitelj povukao točku 3. tužbenoga zahtjeva a koja se odnosila na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 9.

1.6. Osim deklaratornog dijela tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu tužitelj je kondemnatornim dijelom tužbenoga zahtjeva zahtijevao da mu tuženik isplati sve ono što je stekao temeljem ništetnim odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule, s tim što je u tužbi isti dio tužbenog zahtjeva postavio kao stupnjevitu tužbu sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: Zakona o parničnom postupku), a sve to iz razloga jer je u tužbi navodio da ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom koja mu je nužna kako bi mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, pa je stoga najprije zahtijevao da se tuženik obveže da mu preda određenu dokumentaciju i nakon toga da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, da bi potom mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev.

1.7. Po provođenju financijsko-knjigovodstvenoga vještačenja u ovoj pravnoj stvari tužitelj je podneskom od 25. travnja 2022. točno odredio novčani iznos koji potražuje temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope i načinu primjene valutne klauzule i to na način da je temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope zahtijevao isplatu iznosa od 5.078,46 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose i to počev od 1. listopada 2007. do zaključno 1. kolovoza 2014., a temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zahtijevao je isplatu iznosa od 33.062,66 kn također zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose počev od 1. ožujka 2008. do zaključno 14. kolovoza 2014.

1.8. Naknadno, a nakon što je sudski vještak dopunom vještačenja od 14. rujna 2022., iznose preplate iskazao i u eurima, tužitelj je svojim podneskom od 4. studenog 2022. ponovno uredio tužbeni zahtjev i to na način da je sada iznose u kunama iskazao i u eurima, te sada istim tužbenim zahtjevom više nije zahtijevao utvrđenje niti ništetnom odredbe čl. 15. ugovora o kreditu, zbog čega se ima smatrati da je i taj dio tužbenog zahtjeva povučen.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio osnovu i visini tužbenoga zahtjeva, te je prije svega isticao prigovor da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/17, te na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14, a na temelju čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c Zakona o parničnom postupku.

2.1. Naime, stav je tuženika da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača, ali da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, te da stoga tek u individualnom sporu kao što je ovaj treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici a sada na konkretnog tužitelja, odnosno smatra da je u svakom konkretnom slučaju nužno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku.

2.2. Osim naprijed navedenog prigovora tuženik je još isticao da se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu ne odnose na odredbe ugovora o kreditu koji je sklopljen sa S. b. d.d. s obzirom da ista nije bila stranka u kolektivnom sporu.

2.3. Ukoliko sud ne bi prihvatio isti prigovor tuženik je još isticao da ukoliko bi sud i utvrdio da je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope ništetna, da učinak ništetnosti ne bi mogao biti onakav kako to predlaže tužitelj, odnosno da bi se u konkretnom slučaju trebala primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, odnosno da bi se jedino mogla odrediti početna referentna kamatna stopa s kojom bi se potom mogla uspoređivati kamatna stopa koja je mijenjana od strane tuženika.

2.4. Nadalje, da bi se eventualno utvrdila nepoštenom i ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope tuženik smatra da je najprije nužno utvrditi jesu li ispunjene sve pretpostavke za nepoštenost takve odredbe koje su određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je unesena odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, odnosno smatra da je osim utvrđenja da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo potrebno kumulativno utvrditi i uzrokuje li ista ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra da su ugovorne strane prije sklapanja ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju svih bitnih elemenata istog ugovora, odnosno smatra da je upravo tužitelj bio taj koji je odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isto samo napisao nakon postignute suglasnosti volja, pa stoga smatra da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, te da je stoga teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Nadalje, tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao mogućnost utjecati na njen sadržaj i pregovarati o istoj, zbog čega je i predlagao da se na istu okolnost saslušaju određeni djelatnici tuženika.

2.5. Posebno tuženik ističe da je odredba o načinu promjene kamatne stope jasna i uočljiva odredba i da je stoga tužitelj kao prosječan potrošač imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu i tražiti odgovarajuće pojašnjenje ako mu je nešto bilo nejasno.

2.6. Nadalje tuženik navodi da je u vrijeme sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze on u cijelosti postupao sukladno čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, te svim kasnijim izmjenama istog zakona, te navodi da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje izmjene su stupile na snagu 1. siječnja 2014., tuženik uopće nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Upravo zbog svega toga tuženik osporava da bi predmetna odredba ugovora o načinu promjene kamatne stope bila ništetna.

2.7. I u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli tuženik smatra da ne postoje uvjeti da se ista utvrdi ništetnom i to prije svega iz razloga jer smatra da sukladno odredbi čl. 84. odnosno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati poštenost iste odredbe s obzirom da je ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa tako smatra da je tužitelju kao prosječnom potrošaču moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. Također ističe da je tužitelj imao obvezu pročitati svaku ugovornu odredbu i tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu nešto nije bilo jasno i razumljivo i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Smatra da ista ugovorna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, odnosno da u konkretnom slučaju tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da je o istoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj.

2.8. Pored svih naprijed navedenih prigovora tuženik je još posebno isticao prigovor zastare smatrajući da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina za povrat eventualno preplaćenih iznosa, te da podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa.

2.9. Naknadno je još tijekom postupka tuženik isticao i prigovor da se tužitelj ne može smatrati prosječnim potrošačem s obzirom da je isti po zvanju diplomirani pravnik i da je zaključivao više ugovora o kreditu. Smatrao je da se kod eventualnog odlučivanja o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja trebaju uzeti u obzir i manje plaćeni iznosi koji su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka, te je još prigovarao i tijeku zakonskih zateznih kamata smatrajući da se u konkretnom slučaju tuženim ima smatrati savjesnim i da stoga zakonske zatezne kamate ne mogu teći na način kako je to tužitelj zahtijevao tužbom. Nakon što je tužitelj uskladio svoj tužbeni zahtjev na način da je iznose koje potražuje osim u kunama iskazao i u eurima, tuženik se istome protivio smatrajući da isto predstavlja preinaku tužbe, a koja nije dopuštena s obzirom na zaključeni prethodni postupak, odnosno smatra da prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj nije propisana obveza fizičkih niti pravnih osoba da tužbene zahtjeve u postojećim parničnim postupcima preinače na način da zahtijevaju isplatu iznosa i u eurima.

2.10. Nakon što je tužitelj povukao dio tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 9. ugovora o kreditu tuženik se istom povlačenju tužbe u tom dijelu nije protivio, ali je zahtijevao da mu tužitelj naknadi prouzročeni parnični trošak u odnosu na povučeni dio tužbenoga zahtjeva i to u iznosu od 2.500,00 kn (list 168 spisa), dok se u odnosu na povlačenje tužbe u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 15. ugovora o kreditu tuženik nije posebno očitovao.

3. Tužitelj se protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika pozivajući se prije svega na odredbu čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, prema kojem odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, kao i na odredbe čl. 502. a do 502. h Zakona o parničnim postupku, koji reguliraju učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u pojedinačnim parničnim postupcima. Posebno se tužitelj protivio prigovoru tuženika da se na njega ne bi odnosila pravna shvaćanja zauzeta u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz razloga jer S. b. d.d. nije bila stranka u tom sporu, pri čemu se tužitelj pozivao na to da je 9. prosinca 2008. rješenjem HNB došlo do pripajanja S. b. d.d. O. H. A.-A. B. d.d., te da je stoga ista univerzalni pravni sljednik ranije S. b. d.d. O. sukladno odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima. Protivio se i istaknutom prigovoru zastare, pri čemu se tužitelj pozivao glede zastarnih rokova na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: Ugovor o kreditu zaključen između parničnih stranaka ..., metodologiju promjene kamatnih stopa tuženika s lista 34 do 35 spisa, promotivne uvjete tuženika s lista 38 do 52 spisa, obavijesti tuženika o promjenama kamatnih stopa sa otplatnim planovima s lista 173 do 186 spisa, početni otplatni plan s lista 187 do 190 spisa, otplatni plan za cijelo razdoblje otplate kredita s lista 191 do 193 spisa, pregled prometa za klijenta s lista 194 do 206 spisa, obavijest o parametrima kamatne stope upućene tužitelju od 30. prosinac 2013., otplatni plan s lista 209 spisa, nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I. od 15. travnja 2022., dopunu nalaza i mišljenja od 14. rujna 2022., te je saslušan vještaka i tužitelj kao parnična stranka.

5. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o namjenskom kreditu broj: …, od ..., nesporno je utvrđeno da su tužitelj i prednik tuženika zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora o kreditu je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 23.000,00 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja, da je kredit zaključen na rok otplate od 10 godina, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,65%, s tim da je člankom 4. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati i da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa, a da je čl. 3. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, a da je isti kredit odobren u svrhu adaptacije stana.

5.1. Među strankama je također nesporno da je podignuti iznos temeljem zaključenog ugovora o kreditu u cijelosti otplaćen.

5.2. Utvrđeno je i to uvidom u obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 186 spisa) da je prednik tuženika tijekom razdoblja otplate kredita u nekoliko navrata mijenja početno ugovorenu kamatnu stopu sa 4,65% godišnje i to na više, te da je u jednom razdoblju ista kamatna stopa iznosila 6,75%, te da je o svakoj od tih promjena kamatnih stopa tuženik slao tužitelju pismenu obavijest i novi otplatni plan, a kojim ga samo obavještava o novoj većoj kamatnoj stopi i koliko zbog toga iznosi novi viši iznos anuiteta, te da istu promjenu kamatne stope tuženik samo opravdava zaključenim ugovorom o kreditu, a da je tek prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tuženik dopisom od 30. prosinca 2013. obavijestio tužitelja o parametrima kamatne stope i to navodeći fiksni i promjenjivi dio kamatne stope, s tim što je za razdoblje i od 1. siječnja 2014. tuženik i nadalje ostavio kamatnu stopu od 5,65% koja se primjenjivala i u periodu od 1. listopada 2011. do 1. siječnja 2014.

5.3. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

5.4. Također je nesporno da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

5.5. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019., te da je u ovom postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ocjenjivano da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretni tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

6. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 3. i 4., a kojima je ugovoren način promjene kamatne stope i primjena valutne klauzule.

6.1. Sporno je nadalje da li tužitelj uopće ima svojstvo prosječnoga potrošača, te je sporna i visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

6.2. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, a sve to s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se u kolektivnom sporu osiguravala apstraktna zaštita potrošača, kao što je sporno da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope bila tužitelju jasna, uočljiva i razumljiva. Također je sporno da li se u ovom konkretnom slučaju tužitelj može pozivati na pravna shvaćanja zauzeta u presudi povodom kolektivne zaštite potrošača, a sve to iz razloga jer S. b. d.d. O. s kojom je zaključen ugovor o kreditu nije bila stranka u istom kolektivnom sporu.

6.3. Sporno je također da li je tuženik u ovom postupku ovlašten dokazivati, a s obzirom na postojanje pravomoćne presude u kolektivnom sporu, da je tužitelj prilikom pregovaranja o sklapanju konkretnog ugovora o kreditu predočio sve relevantne informacije i dao joj odgovarajuća upozorenja vezana uz valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope.

6.4. Sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na eventualno preplaćene iznose, te da li je prilikom utvrđivanja preplate potrebno uzeti u obzir i tzv. "negativne iznose", odnosno iznose koje je tužitelj tijekom razdoblja otplate kredita platio manje u odnosu na početni anuitet, a s obzirom da promjene tečaja tijekom razdoblja otplate kredita.

7. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje da li su točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušan tužitelj kao parnična stranka, dok se nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka S. G., koji dokazni prijedlog je sud prihvatio, ali je tuženik na posljednjem ročištu za glavnu raspravu odustao od istog dokaznog prijedloga.

8. Tužitelj saslušan kao stranka navodi da je on predmetni ugovor o kreditu zaključio 2007. jer su mu bila potrebna financijska sredstva za renoviranje stana, a da je prije toga bio dugogodišnji klijent S. b. d.d., te da je u to vrijeme bila veoma intenzivna medijska kampanja koju je provodila ista banka u promoviranju stambenih kredita vezanih uz valutu CHF, gdje su se ti krediti prikazivali kao najpovoljniji i najsigurniji na tržištu. Upravo ponukan takvom medijskom kampanjom navodi da se najprije obratio u banku radi dobivanja točnih informacija o predmetnoj vrsti kredita, te da mu je prilikom razgovora u banci i od strane djelatnika banke također bilo prezentirano da je takva vrsta kredita trenutno najpovoljnija, te je CHF bio prezentiran kao najsigurnija valuta na tržištu. Prilikom tog posjeta banci navodi da mu je napravljen i izračun kredita, te je prema tim izračunima njegov mjesečni anuitet trebao iznositi negdje oko 1.000,00 kn, a što je njemu odgovaralo s obzirom na njegova mjesečna primanja, te se iz tog razloga i odlučio na zaključenje takvog kredita. Čini nespornim da su mu tom prilikom spominjali i kredite vezane uz valutu euro, ali da mu je isto tako odmah bilo rečeno da su ti krediti nešto nepovoljniji u odnosu na kredite vezane uz valutu CHF, zbog čega je on odmah i otklonio mogućnost podizanja takve vrste kredita. Nakon što je prikupio svu potrebnu dokumentaciju vezanu za ishođenje kredita i nakon što je obaviješten da mu je kredit odobren, ističe da je ponovno došao u banku gdje ga je dočekao već unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu, s tim što mu prije potpisivanja istog ugovora nitko nije posebno pojašnjavao pojedine odredbe ugovora, pa tako niti odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, osim što su mu djelatnici banke rekli da oni ne očekuju neke velike promjene koje bi mogle dovesti do znatnog povećanja kamatnih stopa. Tužitelj navodi da je on po zanimanju diplomirani pravnih i da je stoga njemu poznat pojam i značenje valutne klauzule, ali iz razloga jer je predmetni kredit vezao uz valutu CHF koji mu je tada prezentiran kao najsigurnija valuta, navodi da nije mogao niti na koji način očekivati da će ista valuta u jednom razdoblju u tolikoj mjeri narasti, zbog čega je njegov mjesečni anuitet s početnih 1.000,00 kn u jednom razdoblju iznosio do 1.800,00 kn do 1.900,00 kn, pa je zbog takve nesigurnosti isti kredit i prijevremeno otplatio. 9. Iskaz saslušanog tužitelja kao parnične stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobio od strane tuženika prije zaključenja ugovora o kreditu, sud je cijenio kao istinitim i uvjerljivim, a sve to iz razloga jer tuženik tijekom postupka niti na koji način nije dokazao svoje tvrdnje iz odgovora na tužbu da je tužitelja prilikom pregovaranja upoznao sa spornim odredbama i da je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, s obzirom da je sam tuženik tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svog djelatnika koji je sudjelovao prilikom zaključenja konkretnog ugovora o kreditu.

10. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da se u ovom konkretnom slučaju tužitelj ne može smatrati prosječnim potrošačem i kao takav pozivati na zaštitu koju mu pruža Zakon o zaštiti potrošača i to iz razloga jer je on po zanimanju diplomirani pravnik, a sve to iz razloga jer je isti prigovor tuženika u cijelosti u suprotnosti sa zauzetim stajalištem Suda Europske unije u predmetu C-198/20, od 10. lipnja 2021., prema kojoj odluci pravo na zaštitu predviđenu Direktivom 93/13 imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati "prosječnim potrošačem koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću", odnosno da se potrošačem kako ga definira i naš Zakon o zaštiti potrošača ima smatrati svaka fizička osoba koja u ugovoru nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora, te da standard "prosječnog potrošača" se ima odnositi samo na utvrđivanje je li pružatelj usluge, a u ovom konkretnom slučaju tuženik, ispunio zahtjev transparentnosti.

11. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 21. ožujka 2006.

11.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.3. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.4. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

12. Uzimajući u obzir sve provedene dokaze u ovom postupku, a posebno cijeneći činjenicu da je tuženik tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svog djelatnika koji je sa tužiteljem pregovarao prilikom zaključenja ugovora o kreditu i kojega je upravo tuženik predlagao na okolnost da je tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora ponudio sve potrebne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja konkretnog ugovora, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelja kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, odnosno da je potrošač u potpunosti obaviješten o svim rizicima zaključivanja istog ugovora vezanog uz valutu CHF, kao i da ga je upoznao o svim parametrima o kojima može ovisiti promjena kamatnih stopa, ali da je unatoč tome svejedno pristao na zaključenje takvog ugovora, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

13. Analizirajući spornu odredbu članka 4. ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa istom ugovoru, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Ovakvo formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

14. Upravo iz tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 4. ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

15. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu.

15.1. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, te je i u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-141/12, od 4. srpnja 2013., je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

15.2. S obzirom na navedeno utvrđeno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 3. toč. 3. gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

16. U pogledu prigovora tuženika da je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" i utvrđivati da li je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, potrebno je navesti da je u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, te stoga na ove okolnosti u ovom postupku nije potrebno provoditi nikakve dokaze budući je isto bilo predmet utvrđivanja u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe.

17. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i način promjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

17.1. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača.

17.2. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

18. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača obzirom da za S. b. d.d. O. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezanih za način ugovaranja valutne klauzule i promjene kamatne stope. Naime, kao što je naprijed navedeno nesporno je da je kolektivna tužba za zaštitu interesa potrošača podnesena 2012., kada S. b. d.d. O. nije postojala kao zaseban pravni subjekt, budući je ista tijekom 2008. pripojena H. A.-A. B. d.d. Z. koja je kao takva sudjelovala u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, a potom ista od 2016. nastavlja poslovati pod nazivom A. B. d.d. Z.

18.1. Uzimajući u obzir pravne učinke pripajanja koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 11/93, 34/99, 121/99, 55/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19), odnosno da upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, to onda proizlazi da je tadašnja H. A.-A. B. d.d. Z. kao prednik ovdje tuženika preuzela sva prava i obveza tadašnje S. b. d.d. O., pa tako i obveze koje eventualno mogu nastati temeljem utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora.

18.2. Sve ovo naprijed navedeno potvrđuje činjenične navode tužbe da je i prednik tuženika S. b. d.d. O. prilikom zaključenja potrošačkih kredita u istom razdoblju koristila identičan obrazac ponašanja kao i sve druge tužene banke, odnosno kao i sama H. A.-A. B. d.d. Z. kojoj je kasnije pripojena S. b. d.d. O., zbog čega se u ovom konkretnom slučaju mogu također na odgovarajući način primijeniti sva utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

19. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

20. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I., dipl. oec. iz Ž.

20.1. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I., od 15. travnja 2022., utvrđeno je da je vještak sukladno nalogu za vještačenje utvrđivao razlike u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu i sve naknadne promjene kamatnih stopa i to za cijelo razdoblje od odobrenja kredita pa do konačne otplate, te da je utvrđivao razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme isplate kredita i sve naknade izmjene tečaja, te je pri tome iskazivao i iznose koje je tužitelj manje platio u odnosu na početni anuitet.

20.2. Temeljem takvog naloga vještak je utvrdio da je ugovorom o kreditu ugovoren iznos kredita od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, na rok otplate od 10 godina, te sa početnom kamatnom stopom od 4,65% godišnje, da je primjenom iste kamatne stope i tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita odnosno na dan 24. siječnja 2007. mjesečni anuitet iznosio 240,10 CHF, što je uz primjenu tečaja 4,564224 kn za 1,00 CHF iznosilo 1.095,87 kn mjesečno. Vještak je također utvrdio da se tijekom razdoblja otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina kamatne stope i to sa početno ugovorenih 4,65% na čak 6,75% godišnje u jednom razdoblju, te da se zbog toga mijenjala i visina anuiteta, s tim što je od 1. veljače 2014. na predmetni ugovor o kreditu, s obzirom da se radi o stambenom kreditu, primjenjivana kamatna stopa od 3,23% godišnje.

20.3. Uzimajući u obzir sve naprijed gore navedeno vještak je u razdoblju od 1. ožujka 2007. pa do zaključno 14. kolovoza 2014. utvrdio ukupnu razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i sve njene naknadne promjene u iznosu od 5.078,46 kn, dok je za isto razdoblje utvrdio ukupnu razliku u uplatama u odnosu na povećanje tečaja i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja na više u iznosu od 33.062,66 kn, s tim što je u istom razdoblju utvrdio da je tužitelj uplatio i iznos od 472,34 kn manje u odnosu na početni anuitet, a sve to iz razloga jer je u jednom razdoblju otplate kredita došlo do smanjenja tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da po vještaku ukupna razlika u uplatama tužitelja u odnosu na promjenu tečaja CHF i to uzimajući u obzir kako promjene na više tako i na niže iznosi 32.590,32 kn.

20.4. Naknadno je vještak nakon stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22 i 88/22), dopunom svog nalaza i mišljenja, od 14. rujna 2022., sve iznose kako negativne tako i pozitivne iz svog nalaza i mišljenja od 15. travnja 2022. iskazao i u eurima.

21. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju i postavio točno određeni tužbeni zahtjev i to najprije podneskom od 25. travnja 2022., i to na način da je kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zahtijevao isplatu iznosa od 5.078,46 kn, dok je s naslova povrata temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zahtijevao isplatu iznosa od 33.062,66 kn, odnosno zahtijevao je isplatu samo više plaćenih iznosa tijekom razdoblja otplate kredita, smatrajući da nema osnove za tzv. utvrđenu negativnu razliku u iznosu od 472,34 kn koju je vještak izvještačio smanjivati isti dio tužbenoga zahtjeva.

22. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka u cijelosti, s tim što je prije svega navodio da su njegovi prigovori na nalaz i mišljenje vještaka pravne prirode, te je prije svega prigovarao nalogu za vještačenje temeljem kojega je vještak vještačio, odnosno smatra da bi se kod utvrđivanja eventualne preplate zbog promjene kamatne stope imala primijeniti kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u kunama u to vrijeme, a ne početno ugovorena kamatna stopa budući bi to dovelo do fiksiranja iste kamatne stope iako to nije bila stvarna volja ugovornih stranaka. Također je tuženik smatrao da kod utvrđivanja preplate zbog valutne klauzule u obzir trebaju biti obuhvaćeni i manje plaćeni iznosi koje je vještak utvrdio u svom nalazu i mišljenju, pri čemu se pozivao na određenu praksu drugostupanjskih sudova, s tim što tuženik taj svoj zahtjev nije posebno postavio niti u obliku prigovora radi prebijanja, niti u obliku zasebnog protutužbenog zahtjeva.

23. Tužitelj se protivio prigovoru tuženika da bi se kod odlučivanja o visini iznosa koji je tuženik u obvezi vratiti tužitelju zbog ništetne odredbe o načinu primjene valutne klauzule u obzir trebali uzeti i negativni iznosi tj. manje plaćeni iznos u odnosu na početni iznos, a sve to iz razloga jer plaćanjem tih anuiteta tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa budući je čitavu uplatu primio tuženik, pa da stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečeg što nije primio, odnosno da zbog toga ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetne ugovorne odredbe. Tužitelj je također u odnosu na taj dio zahtjeva i prigovora tuženika isticao prigovor zastare i to iz razloga jer ga je tuženik po prvi put istaknuo u podnesku od 2. lipnja 2022., a isti zahtjev je postavljen u apstraktnom iznosu, te smatra da se u odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženika ne može primjenjivati pravno shvaćanje u pogledu računanja tijeka zastarnih rokova.

24. Prilikom usmenog saslušanja vještak je i nadalje ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja, s tim što je posebno naveo da je uvidom u knjigovodstvenu karticu po zaključenom ugovoru o kreditu utvrdio da tuženik nije zaduživao od tužitelja, niti je tužitelj plaćao dužne iznose po početnom otplatnom planu, pa da je stoga on svoj nalaz i mišljenje i izračun preplate tijekom razdoblja otplate kredita vršio uzimajući u obzir izračun prema ugovoru o kreditu i temeljem tako simuliranog obračuna je utvrdio da bi mjesečni početni anuitet trebao iznositi 240,10 CHF što u kunama iznosi 1.095,87 kn, pa je u skladu s tim i uspoređivao ono što je tužitelj tijekom razdoblja otplate kredita stvarno i platio. Zbog takvog načina pristupa vještačenju navodi da je on u razdoblju od 1. veljače 2014. kada se primjenjivala zakonom propisana kamatna stopa od 3,23% ipak utvrdio određenu pozitivnu preplatu temeljem promjene kamatne stope, iako je stvarno u sveukupnom iznosu mjesečnog anuiteta iznos kamata manji u odnosu na prethodnu kamatnu stopu koja se do tada primjenjivala u postotku od 5,65%. Posebno je istaknuo da je nalaz i mišljenje izradio temeljem naloga suda, te da je upravo temeljem takvog naloga kod utvrđivanja preplate temeljem promjene kamatne stope uzeo u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu, a nije imao nikakve osnove utvrđivati eventualnu preplatu uzimajući u obzir kamatnu stopu koja se u to vrijeme primjenjivala na kunske kredite.

25. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan i sačinjen prema pravilima struke, posebno uzimajući u obzir da su i prigovori tuženika na isti nalaz prije svega bili pravne prirode i da su se odnosili na sam nalog za određivanje vještačenja, a ne na matematički izračun vještaka.

26. Kako je u ovom postupku nesporno da je utvrđena ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope, te da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je zbog takvog načina promjene kamatne stope tužitelj izvršio preplatu iznosa od 5.078,46 kn, to je stoga tuženik u obvezi temeljem pravila o stjecanju bez osnove da tužitelju vrati određeni novčani iznos temeljem tako ništetne odredbe, s tim što je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja usvojen samo djelomično i to za preplate koje su izvršene do zaključno siječnja 2014., dok je za preplate koje su izvršene nakon veljače 2014. tužitelj s tim dijelom tužbenog zahtjeva odbijen.

27. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na način promjene redovne kamate odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

27.1. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

27.2. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te se taj dio odredbe ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

27.3. S obzirom na to da su stranke ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,65%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,65% sve dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti.

27.4. Stav je suda da u odnosu na predmetni ugovor o kreditu do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 112/12), a koji se primjenjuje od 1. siječnja 2013., nije došlo do nikakvoga mehanizma promjene kamatne stope po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tužena bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do 1. siječnja 2013. obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,65%. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor.

27.5. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom.

27.6. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 4,65% (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/18, od 19. ožujka 2019.).

27.7. Nesporno je da je 1. siječnja 2013. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim Zakonom je zakonodavac intervenirao u obvezne odnose zasnovane na već postojećim ugovorima o potrošačkim kreditiranjima, pa je tako čl. 5. istog Zakona dodan čl. 11. a, koji glasi: "1. Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanje istih parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojem se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope." Po istoj zakonskoj odredbi parametri koji utječu na korekciju promjenjive kamatne stope mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik RH i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane. Dakle, zakonom je naloženo banci da kod sklapanja ugovora definira parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope tako što će izabrati jedan od ponuđenih parametara promjenjivosti. Radi se o prisilnom propisu, pa su tuženik kao banka i tužitelj kao korisnik kredita nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. mogli u konkretnom slučaju nadomjestiti ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope i to samo u skladu sa naprijed citiranim čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012., kojim se nadomješta ništetna odredba, i koji se primjenjuje na već postojeći ugovorni odnos samo za ubuduće dok traje isti ugovorni odnos. 27.8. Tijekom ovoga postupka tuženik uopće nije dostavio nikakve akte iz kojih bi bio vidljiv način formiranja kamatnih stopa sukladno čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, već je dostavio samo Metodologiju promjene kamatnih stopa i kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, a koja se primjenjuje još od 1. siječnja 2011., dok niti na koji način nije pokušao dokazati kako je u razdoblju nakon 1. siječnja 2011., a pogotovo u razdoblju nakon 1. siječnja 2013., obavještavao tužitelja o načinu formiranja kamatnih stopa, osim što je slao jednostrane obavijesti o novoj visini kamatne stope.

28. Međutim, tužitelj je odbijen sa zahtjevom za vraćanje preplaćenih iznosa počev od 1. veljače 2014. i to u ukupnom iznosu od 115,01 kn.

28.1. Nesporno je u ovom postupku da je odredbom čl. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) zakonodavac izravno intervenirao u obvezne odnose zasnovane na već postojećim ugovorima o stambenim kreditima s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom propisivanjem najviše kamatne stope, tako što je iza čl. 11. a dodan članak 11. b koji glasi: "Maksimalna dopuštena kamatna stopa na stambene kredite s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanje takvih kredita odobrenih u Republici Hrvatskoj određene za svaku valutu uvećane za 1/3."

28.2. Upravo je stoga, a kako to i proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, od 1. veljače 2014. na zaključeni ugovor o kreditu tužitelja primijenjena kamatna stopa u visini od 3,23%, a koja kamatna stopa se primjenjivala sve do konačne otplate kredita.

28.3. Zbog svega naprijed navedenog, a cijeneći i činjenične navode iz tužbe prema kojima tužitelj potražuje razliku iznosa koji je preplatio između početno ugovorene kamatne stope od 4,65% i naknadnih promjena kamatnih stopa na više koje su mijenjana temeljem jednostrane odluke tuženika, proizlazi da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu bilo kakvih iznosa na ime preplate u razdoblju nakon 1. veljače 2014. kada je izravno zakonodavac intervenirao u ugovorni odnos stranaka i nadomjestio ništetnu odredbu ugovora o načinu promjene kamatnih stopa, pa je stoga za to razdoblje tužitelj odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom u iznosu od 115,01 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, te je stoga i odlučeno kao u izreci ove presude. Pri tome je sud posebno uzeo u obzir i cijenio dio iskaza saslušanog vještaka gdje navodi da je on u pisanom nalazu i mišljenju u razdoblju nakon zakonodavne intervencije u visinu kamatnih stopa ipak utvrdio određene pozitivne razlike preplate ali samo zbog pristupa i metode vještačenja, dok je stvarno u sveukupnom iznosu mjesečnog anuiteta iznos kamata manji u odnosu na prethodnu kamatnu stopu koja se do tada primjenjivala u postotku od 5,65%.

29. Ovakav stav u pogledu načina utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope utvrđen je i u nizu revizijskih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako između ostaloga i u odluci poslovni broj Rev-708/22 od 29. lipnja 2022.

30. Upravo je iz tog razloga odbijen kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za provođenjem dopunskog vještačenja, a kojim bi se trebala utvrditi eventualna preplata i to uzimajući u obzir kamatnu stopu koja se u to vrijeme primjenjivala na kunske kredite.

31. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 33.062,66 kn na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, budući je neosnovanim ocijenjen prigovor tuženika da se ovakvim načinom utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule predmetni ugovor o kreditu zapravo pretvara u kunski kredit, iako to nije bila volja ugovornih strana, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

32. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 33.062,66 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana izvršenog plaćanja, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

32.1. U ovom dijelu sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi trebalo uzeti u obzir i tzv. "negativne iznose", a sve to iz razloga jer taj svoj prigovor tuženik niti na koji način nije obrazložio, odnosno isti zahtjev nije postavio niti u obliku protutužbenog zahtjeva, niti u obliku prigovora radi prebijanja u parnici. Osim toga, plaćanjem tih anuiteta tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio (tako u svojim odlukama i Županijski sud u Splitu poslovni broj Gž-755/21 od 13. listopada 2021., poslovni broj Gž-200/22 od 2. ožujka 2022.).

32.2. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 1294/21, od 12. listopada 2021.

33. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

34. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da podnesak tužitelja kojim isti uređuje tužbeni zahtjev na način da iznose u kunama iskazuje i u eurima predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva, a sve to iz razloga jer nije ispunjena niti jedna od pretpostavki iz čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku da bi se isto moglo smatrati preinakom, već tužitelj samo korigira tužbeni zahtjev sukladno važećim zakonskim propisima.

35. Odbijen je istaknuti prigovor zastare i to upravo uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., i presude poslovni broj Pž-7129/13, od 14. lipnja 2014., a tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2019., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

36. S obzirom da je tužitelj tijekom postupka povukao dio tužbenoga zahtjeva a koji se odnosi na utvrđenje ništetnim dijela odredbi čl. 9. i čl. 15. ugovora o kreditu, a kojem povlačenju tužbe se tuženik nije protivio, to je iz tog razloga temeljem odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku i odlučeno kao u točki I. izreke ovoga rješenja.

37. Zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva je osnovan i to iz razloga jer prema odredbi čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan tuženiku naknaditi troškove postupka.

37.1. S obzirom na povučeni dio tužbenog zahtjeva, te uzimajući u obzir Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22; dalje u tekstu: OT), kao i odredbu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati su kao potrebni i nužni i to trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 100 bodova i trošak sastava podneska od 14. siječnja 2022. prema Tbr. 8. toč. 3. OT sa 25 bodova, odnosno za sve poduzete radnje 125 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 1.562,50 kn, dok je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tuženik odbijen, s obzirom da mu je za trošak sastava podneska od 14. siječnja 2022. nagrada priznata prema T.br. 8. toč. 3 OT a ne prema Tbr. 8. toč. 1. OT kako je zahtijevao s obzirom da se ne radi o podnesku koji je taksativno naveden u istom tarifnom broju.

38. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u najvećem dijelu uspio sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova, trošak sastava podneska od 12. siječnja 2022. prema Tbr. 8. toč. 1. OT a kojim se tužitelj očituje na navode iz odgovora na tužbu sa 100 bodova, trošak zastupanja na 3 ročišta prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova, odnosno sveukupno 300 bodova, trošak sastava podneska od 17. lipnja 2022. prema Tbr. 8. toč. 3. OT sa 25 bodova, te trošak sastava 2 podneska a kojim se tužitelj očituje na nalaz i mišljenje vještaka i to podneska od 25. travnja 2022. i 3. studenog 2022. prema Tbr. 8. toč. 1. OT za svaki podnesak po 100 bodova, odnosno sveukupno 200 bodova, tako da je tužitelju za sve poduzete parnične radnje priznato sveukupno 725 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 13.593,75 kn. 38.1. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u sveukupnom iznosu od 1.100,00 kn, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 16.193,75 kn.

38.2. Tužitelju nije priznat kao potreban i nužan trošak sastava podneska od 9. rujna 2022. a kojim isti samoinicijativno vrši preračunavanje u eure, niti mu je priznat u cijelosti trošak sastava podneska od 17. lipnja 2022. već mu je nagrada za sastav istog podneska odmjerena prema T.br. 8. toč. 3. OT.

U Županji 9. prosinca 2022.

Sudac

Jelena Bušić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćnicima odvjetnicima iz Z. o. u. G. & Š. iz V.,

2. Tužena po punomoćnicima odvjetnicima iz O. d. K. & P. d.o.o. iz Z.