Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 6 Povrv-192/2020-18

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Hugu Wedemeyeru, u pravnoj stvari tužiteljice D. Č., vl. I. N., S., OIB…., koju zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u S., protiv tuženika K. & K. d.o.o., M. S., OIB…, kojeg zastupa punomoćnica S. O., odvjetnica u Č., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave

26. listopada 2022. u prisutnosti tužiteljice D. Č. i punomoćnice tuženika, te danom objave presude 9. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika I. M. iz Č., poslovni broj

Ovrv-150/2020., koji glasi:

"Nalaže se ovršeniku K. & K. d.o.o. sa sjedištem u M.

S., OIB…, da ovrhovoditelju D. Č., vl. I. N., sa sjedištem u

S., OIB…, isplati iznos od 15.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. 03. 2020. godine pa do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, primjenom uvećanja referentne stope za 8%, s tim da je referentna stopa jednaka prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima koja je izračunata za

referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu umanjenoj za 3 postotna poena, kao i da mu podmiri trošak odmjerenih i predvidivih troškova ovog ovršnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom

kamatom, tekućom kako dalje slijedi

-na odmjerene troškove od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne

stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima koja je izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana od dana primitka ovog rješenja,

-na predvidive troškove od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje

od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima koja je izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena", te se odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

II. Nalaže se tužiteljici u roku od 8 dana naknaditi tuženiku parnične troškove postupka u iznosu od 8.000,00 kuna / 1.061,78 eura[1] , dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 100,00 kuna / 13,27 eura[1] odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u svojstvu ovrhovoditelja, protiv tuženika, kao ovršenika, kod javnog bilježnika I. M. iz Č. ishodila rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-150/2020. od 3. travnja 2020. kojim joj je dozvoljena ovrha za iznos od 15.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te troškovima ovršnog postupka.

2. Protiv predmetnog rješenja o ovrsi tuženik je pravovremeno podnio prigovor (listovi 22 i 23 spisa) u kojem je, u bitnome, naveo da predmetno rješenje pobija u cijelosti, da nije sporno da je stupio u kontakt s tužiteljicom koja ga je uputila da za smještaj radnika unajmi kuću u L., da je već od prvog kontakta informiran od strane tužiteljice da usluge posredovanja snosi najmodavac, da on nije prihvatio nikakvu ponudu tužiteljice, da nije s njom sklopio ugovor niti potpisao bilo kakav dokument temeljem kojeg bi se obvezao na plaćanje posredničke provizije, da mu tužiteljica nikada nije dostavila račun za posredovanje, da je tek po primitku rješenja o ovrsi po prvi puta imao uvid u sporni račun, da je bio zapanjen visinom tog računa za posredovanje, koji je u visini mjesečnog najma kuće, te da, a u slučaju da je o obvezi plaćanja te provizije bio informiran prilikom prvog kontakta s tužiteljicom, da tada sigurno ne bi koristio njezine usluge posredovanja.

3. Povodom navedenog prigovora protiv rješenja o ovrsi ovaj je sud rješenjem poslovni broj Povrv-192/2020-2 od 27. studenoga 2020. predmetno rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo je provedene radnje te riješio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Tijekom dokaznog postupka održana su ročišta 22. veljače 2022., 14. travnja 2022., 6. rujna 2022. te 26. listopada 2022., izvršen je uvid u : presliku računa broj 16/01/01. (list 7 spisa), potvrdu o uvidu u potvrdu iz obrtnog registra (list 10 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (listovi 13-16 spisa), preslike tekstualnih poruka i preslike fotografija podnesaka (listovi 38-50 spisa), pročitan je iskaz svjedoka J. S., saslušanog zamolbenim putem na Trgovačkom sudu u S. (list 69-70 spisa), te je proveden i dokaz saslušanjem direktora tuženika

K. K. (listovi 71-73 spisa), te tužiteljice D. Č. (listovi 77-79 spisa)

u svrhu dokazivanja. Na ročištu održanom 26. listopada 2022. tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka G. K.

5. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice.

6. Naime, tužiteljica je tijekom postupka tvrdila da su parnične stranke bile u obvezno pravnom odnosu na temelju naloga za posredovanje, odnosno, na temelju sklopljenog ugovora o nalogu, a koji je potpisani nalog, kako je navela, tužiteljica osobno dostavila direktoru tuženika K. K. Ujedno je tužiteljica tvrdila da je po obavljenoj usluzi (pronalasku kuće u S. za smještaj tuženikovih radnika)

fakturirala utuženi račun broj 16/01/01. od 20. ožujka 2020., a koji je i dostavila tuženiku.

7. U svom podnesku od 1. ožujka 2022. (listovi 59-60 spisa) tužiteljica je pridodala da je iz korespondencije stranaka razvidno da je tuženik bio obaviješten o nalogu, da je tri dana ranije putem e-maila obaviješten o iznosu koji je potrebno platiti, da je primio i račun, a primitak kojeg je potvrdio, te da, ukoliko navedeno i ne bi bilo točno, da je Zakon o obveznim odnosima vrlo jasan po pitanju posredovanja,

te da u čl. 844. navodi kako posrednik ima pravo na proviziju i kad nije ugovorena. Tužiteljica je pridodala da, a u svezi navoda tuženika da je njegov radnik G.

K. bio lažni opunomoćenik, isti nije priložio ni jedan dokaz te da bi bila riječ o lažnom opunomoćeniku prema čl. 312. Zakona o obveznim odnosima potrebno bi bilo da se isti neistinito predstavlja kao njegov opunomoćenik, a što se nikada nije dogodilo. Tužiteljica je pridodala da odobrenje ugovora nije samo izričita izjava, već svako drugo ponašanje iz kojeg se može zaključiti da je ugovor odobren, dakle,

nastavak boravka radnika tuženika u smještaju u kojem je tužiteljica posredovala nakon što je obavijestila tuženika o nalogu za posredovanje, kao i nastavak boravka nakon primitka e-maila i računa, potvrda računa od strane tuženika kao i korespondencija sa nekoliko djelatnika tuženika koji potvrđuju boravak tih djelatnika. Tužiteljica se pozvala na sudsku praksu vezanu za to pitanje naznačivši presudu

Trgovačkog suda u S. poslovni broj Povrv-3106/2015., kao i presudu Općinskog suda u S. poslovni broj Povrv-1560/2018.

8. Na pripremnom ročištu održanom 14. travnja 2022. sud je zaključio prethodni postupak, nastavio je s ročištem za glavnu raspravu te usvojio dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanjem svjedoka J. S. iz S. zamolbenim putem pred Trgovačkim sudom u S. te je usvojio i dokaz za saslušanjem svjedoka G. K. iz S. M., R. S., a usvojen je i dokazni prijedlog stranaka za saslušanjem tužiteljice D. Č. te direktora tuženika K. K. u svrhu dokazivanja.

9. Saslušani svjedok J. S. u svom je iskazu danom pred Trgovačkim sudom u S. na ročištu 2. rujna 2022. (list 69 spisa), u bitnome, naveo da je bio zaposlenik tužiteljice u razdoblju od svibnja do lipnja mjeseca 2021., da je za tužiteljicu radio oko dvije godine, da mu je tužiteljica povjerila zadatak da tuženikove radnike odvede u kuću koja se nalazila u S., da je prethodno kolegica tim radnicima pokazala kuću u V., koja im se nije svidjela, da su radnici tuženika ostali jednu noć u S., da ih je slijedeći dan vlasnica kuće izbacila, da je on istu večer kada je radnike doveo u S. s predstavnikom grupe radnika tuženika u večernjim satima potpisao ugovor o nalogu u kojem je propisano da je tuženik dužan platiti jednu mjesečnu najamninu ako se odluči iznajmiti kuću koju mu tužitelj pokaže. Na kraju je svog iskaza svjedok J. S. pridodao da nakon što su radnici tuženika izbačeni iz kuće u S., da mu je iz pričanja tužiteljice poznato da je tužiteljica te radnike smjestila u L..

10. Saslušani direktor tuženika K. K. u svoj je iskazu danom na ročištu kod ovoga suda održanom 6. rujna 2022. (listovi 71-74 spisa), u bitnome, iskazao da je tuženik tijekom 2020. obavljao građevinske radove na jednom gradilištu u S., da se tamo nalazilo sedam ili osam radnika uključujući i poslovođu gradilišta

G. K., da su u to vrijeme ti radnici bili smješteni u motelu u mjestu H.,

ali da su, iz razloga što je vlasnik motela dobio koronu, isti napustili motel, da je on preko tog vlasnika motela stupio u kontakt s tužiteljicom s kojom je razgovarao o tome da će ista tuženiku pomoći pronaći novi smještaj za radnike tuženika, da je tužiteljica prvotno ponudila jednu kuću koju nisu željeli uzeti iz razloga što je bila u lošem stanju, da je nakon toga ponuđena druga kuća u mjestu L., da je ta kuća prihvaćena te da su tuženikovi radnici u istu smješteni taj dan vrlo kasno na večer. Direktor tuženika je pridodao da ga je slijedeće jutro nazvao poslovođa tuženika G. K. te mu kazao da ga je jedna osoba, koja je uvela u spomenutu kuću radnike prethodne večeri, zatražila da potpiše jedan papir za koji mu je bilo rečeno da je to uvjet za ulaz u tu kuću, da mu je navedeni poslovođa kazao da je taj papir potpisao bez da ga je pročitao, a da taj dokument on nikada nije zaprimio, da navedeni gospodin K. od strane tuženika nije imao niti punomoć niti bilo kakvu drugu ovlast da sklapa bilo kakve poslove ili ugovore za tuženika, da je on bio jedan od radnika te da nikada u tuženiku nije imao nikakvu funkciju u upravi društva ili što slično, da je prethodni dan i to one večeri kad su se radnici tuženika smjestili u spomenutu kuću u L. on telefonskim putem razgovarao sa tužiteljicom, da su razgovarali o tome koliki će biti iznos za najam te kuće ali da uopće nisu razgovarali o bilo kakvoj proviziji te da mu se čini da je tužiteljica tada kazala da će najam te kuće mjesečno iznositi 15.000,00 kuna s time da cijena tog najma nije bila vezana za broj radnika. Direktor tuženika je naveo da je pristao na tu najamninu i da su tamo tuženikovi radnici boravili dva mjeseca i da su te dvije najamnine i plaćene, da tada sa tužiteljicom nije bilo razgovora o proviziji za to što je tužiteljica dovela tuženikove radnike do navedene kuće, već da ga je oko pet do deset dana nakon toga tužiteljica nazvala te mu kazala da treba platiti račun za proviziju za smještaj prema ugovoru i da ta provizija iznosi 15.000,00 kuna, a na što je on kazao da smatra da je cijena previsoka te joj je preložio smanjiti taj račun na razuman iznos i da će joj se to onda odmah platiti. Naveo je da je tužiteljica kazala da je već imala takvih slučajeva te da će svoju proviziju ishoditi sudskim putem, da je točno da se u spisu nalaze e-mailovi

gdje je on komunicirao s tužiteljicom, ali da u istima ne stoji da su oni razgovarali o proviziji, odnosno, da su ugovorili naknadu, odnosno, visinu naknade, a da on nikada nije vidio navodni ugovor koji je potpisao bivši radnik tuženika G. K., da taj ugovor nije dostavljen tuženiku te da se, također, ne može sjetiti da li je tuženik utuženi račun zaprimio putem pošte, ali da je siguran da isti nije zaveden u poslovne knjige tuženika, da o tome gdje će se i kako smjestiti tuženikovi radnici jedino i isključivo on odlučuje te da smatra da je tužiteljica trebala tuženiku unaprijed dati ponudu, te da, u slučaju da mu je rekla da će ta usluga pronalaska kuće koštati 15.000,00 kuna, da on tu uslugu vjerojatno tada ne bi prihvatio jer je ta cijena i viša od koštanja mjesečne najamnine noćenja sa doručkom za 8 do 14 radnika.

11. Sud je, također, kako je iznijeto, saslušao i tužiteljicu D. Č. koja je u svom iskazu na ročištu održanom 26. listopada 2022. (listovi 78-79 spisa) navela da se od 2005. kao obrtnica u obrtu I. N. bavi poslovima u

posredovanju pri kupnji i najmu nekretnina, da ju je 20. ožujka 2020. kontaktirala jedna gospođa po imenu V. koja se predstavila kao partnerica gospodina K. K. te joj je kazala da radnici od tog gospodina trebaju smještaj i to za 15 osoba jer da isti rade na jednom gradilištu u okolici S., da joj je ta gospođa dostavila i telefonski broj od gospodina K. K. s kojim je ona nakon toga stupila u

telefonski kontakt i koji joj je kazao da treba smještaj za 15 svojih radnika, da on nije u S., te da će se pronalazak smještaja obaviti s njegovim poslovođom na terenu za kojeg je rekao da se zove G. te joj je dao kontakt telefon. Tužiteljica je pridodala da se nakon toga čula sa spomenutim gospodinom G., da joj je isti ponovio da trebaju kuću za 15 ljudi za duži period po mogućnosti u okolici S., da je već tog dana odvela tuženikove radnike u V. i da im je pokazala jednu kuću, ali da im taj smještaj nije odgovarao pa da su isti taj dan pronašli drugi smještaj i to u S. u apartmanima I., a u koju je kuću tuženikove radnike odveo njezin radnik

J. S.. Isto tako tužiteljica je navela da je već prilikom obilaska prve kuće u

V. potpisan od strane gospodina G. nalog o posredovanju s ciljem da se predmetni poslovni odnos može dalje regulirati, da su tuženikovi radnici drugi dan napustili kuću u S. jer se vlasnica bojala virusa, pa da je nakon toga ona pronašla novi smještaj u kući na L., da je nakon toga poslala e-mail direktoru tuženika u kojemu je navela da ne može izaći na teren zbog donijetih mjera protiv korona virusa te da je u tom e-mailu navela da direktor tuženika putem e-maila treba potvrditi da će izvršiti plaćanje agenciji u visini od 15.000,00 kuna plus PDV te da će se vlasniku kuće u L. obvezati platiti najam u ponedjeljak jer da mu u suprotnom neće dati adresu te kuće i kontakt telefon. Tužiteljica je navela da je direktor tuženika u e-mailu sve navedeno potvrdio pa da je onda ona gospodinu

G. kazala da se tuženikovi radnici mogu smjestiti u navedeni objekt u L.,

da joj je poznata činjenica da tuženikovi radnici nisu bili uredni u plaćanju najma te kuće, pa da su nakon oko tri mjeseca istu napustili, da je ona nakon toga poslala račun na adresu tuženika, ali da se ne može sjetiti da li je isti poslala e-mailom ili na neki drugi način, da je direktor tuženika izignorirao taj račun, da joj nije kazao koji su razlozi neplaćanja, da je ona u međuvremenu više puta pokušavala pozvati tuženika da taj račun plati ali da nije uspjela telefonski stupiti u kontakt sa direktorom tuženika jer joj se isti nije javljao. Tužiteljica je isto tako iskazala da je predmetna cijena od 15.000,00 kuna po utuženom računu za proviziju za posredovanje kod najma kuće formirala u visini jednog mjesečnog najma kuće plus porez na dodanu vrijednost, da vlasnik agencije kao i svi radnici u istoj koji su uredno registrirani kao agenti za nekretnine potpisuju naloge o posredovanju od strane agencije, da navedeni radnik tuženika gospodin G. prilikom potpisivanja spomenutog ugovora o posredovanju istoj nije pokazao punomoć za zastupanje tuženika, a niti je ona to tražila, već da joj je direktor tuženika kazao u telefonskom razgovoru da će navedeni gospodin koji se nalazi na terenu obaviti sve potrebne radnje kako bi se posao izvršio. Tužiteljica je na kraju svog iskaza navela da bez obzira što nalog za posredovanje nije potpisao direktor tuženika, da samim time nije izostala osnova za plaćanje, da je direktor tuženika prije potpisivanja ugovora u telefonskom razgovoru bio upoznat sa situacijom te da mu je ona kazala da agencijska usluga iznosi jednu mjesečnu najamninu plus PDV, da direktor tuženika to nije komentirao nego da je samo kazao da ona dalje može komunicirati sa poslovođom navedenim gospodinom G.

12. Punomoćnica tuženika prigovorila je iskazu tužiteljice u dijelu u kojem je ona navela da je direktor tuženika potvrdio da pristaje na agencijsku proviziju od 15.000,00 kuna, te da nikakav dokaz u prilog tome nije dostavljen jer da iz dokumentacije koja je priložena ovome spisu proizlazi da nakon što je tužiteljica obavijestila tuženika o činjenici potpisivanja naloga od strane osobe po imenu G.,

da se tuženik usprotivio tom nalogu.

13. Saslušanjem navedenog svjedoka J. S. te tužiteljice i direktora tuženika sud je utvrdio da je tužiteljica za tuženika obavila uslugu pronalaska kuće u mjestu L. koju su unajmili radnici tuženika. Navedena činjenica tijekom postupka nije niti bila sporna između stranaka. Sporno je da li između parničnih stranaka postoji obvezno pravni odnos na temelju ugovora o nalogu, odnosno,

ugovora o posredovanju u prometu nekretnina te posljedično tome da li je osnovana tražbina tužiteljice iz ove pravne stvari, te da li je, u konkretnom slučaju, na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove koristi izvršenom radnjom tužiteljice. Naime,

kako je iznijeto, direktor tuženika K. K., između ostalog, iskazao je da je, a kada je telefonskim putem stupio u kontakt s tužiteljicom, s istom razgovarao o tome da će mu tužiteljica pomoći pronaći smještaj za tuženikove radnike, i da se to i desilo,

ali da on, međutim, niti tom prilikom s tužiteljicom uopće nije razgovarao o bilo kakvoj proviziji u svezi navedene usluge te da mu se čini da je tužiteljica samo kazala koliki će biti najam. Sud, međutim, u tom dijelu iskaz direktora tuženika ne može prihvatiti jer se ne ukazuje vjerojatnim da osobe koje su gospodarstvenici ne bi razgovarali o proviziji, odnosno, naknadi za izvršene usluge jer je tuženiku bilo poznato da smještaj za svoje radnike traži preko agencije za posredovanje u prometu nekretnina, pa stoga nije životno i logično da tuženik ne bi znao da se za tako obavljene usluge naplaćuje provizija, odnosno, naknada. Međutim, tužiteljica je trebala dokazati da je prilikom navedenog telefonskog razgovora, a prije nego li je obavila predmetnu uslugu pronalaska smještaja, obavijestila tuženika o bitnom sastojku predmetnog ugovora i to o cijeni, odnosno, visini naknade za uslugu koju će tužiteljica obaviti, a što ista nije učinila, odnosno, suprotno tijekom postupka nije dokazala. Naime, odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO-a) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora te da je ugovor sklopljen u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu (čl. 252. st. 1. ZOO-a). U konkretnom slučaju, tužiteljica nije uspjela dokazati da je tuženiku poslala ponudu, odnosno, da ga je o istoj obavijestila, a niti je dokazala da je ona naknadno primila izjavu tuženika da tu ponudu prihvaća. Nadalje, odredbom čl. 308. st. 1. i st. 2. ZOO-a propisano je da ugovor kao i drugi pravni posao može se sklopiti, odnosno,

poduzeti i preko zastupnika. Ovlaštenje za zastupanje temelji se na zakonu, statutu,

društvenom ugovoru ili pravilima pravne osobe, aktu nadležnog državnog tijela ili na očitovanju volje zastupanog (punomoć), a člankom 312. st. 1. i st. 3. ZOO-a propisano je da ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri, te ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni sklopljen. Naime, kako je navedeno, tužiteljica je tijekom postupka tvrdila da je sa radnikom tuženika pod imenom G. sklopila ugovor o posredovanju jer da je navedena osoba potpisala nalog o posredovanju.

Međutim, u prilog toj tvrdnji tužiteljica nije priložila valjani dokaz jer niti je priložila ugovor sklopljen između stranaka, a niti predmetni nalog koji je navodno potpisala spomenuta osoba. Jedino što je tužiteljica dostavila u spis nečitka je preslika vjerojatno fotografije podneska koji ima formu ugovora, međutim, kao što je navedeno, isti je zbog svojih dimenzija i činjenice što je u presliku nečitljiv (listovi 36 i 37 te 44 spisa). Isto tako, tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da je navedeni gospodin G., radnik u tuženiku, bio ovlašten za zastupanje tuženika, a niti je dokazala da je tuženik taj navodni ugovor naknadno odobrio jer navedeno ne proizlazi niti iz pisane dokumentacije u spisu, a niti je to u svom iskazu naveo svjedok

J. S. Stoga se sukladno citiranoj odredbi čl. 312. st. 3. ZOO-a, ima i iz tog razloga smatrati da predmetni ugovor o nalogu, odnosno, o posredovanju u prometu nekretnina nije ni sklopljen. Također, a iz razloga što je tuženik osporio tvrdnju tužiteljice da je on potpisao ugovor, odnosno, nalog za posredovanje, time je teret dokazivanja te odlučne činjenice prebacio na tužiteljicu jer je odredbama čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje : ZPP-a) i čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, odnosno, da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Budući da, kako je iznijeto, tužiteljica tijekom postupka u spis nije dostavila navedeni ugovor o nalogu, odnosno o posredovanju o prometu nekretnina za koji je tvrdila da je zaključen između stranaka, to je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a tvrdnju tužiteljice da je bila u ugovornom odnosu s tuženikom temeljem ugovora o nalogu, odnosno, ugovora o posredovanju u prometu nekretnina ocijenio nedokazanom.

14. Također, niti iz, u spis dostavljenih preslika poruka između stranaka i preslike fotografija podneska (listovi 38-50 spisa), ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva jer niti iz istih ne proizlazi da je predmetni ugovor o nalogu, odnosno, o posredovanju između stranaka sklopljen i da su stranke ugovorile iznos naknade za navedenu uslugu. Naime, tužitelj u postupku osim osnove treba dokazati i visinu tužbenog zahtjeva, te je, u konkretnom slučaju, tužiteljica tijekom postupka trebala dokazati ne samo da je predmetni ugovor između stranaka sklopljen, već je trebala dokazati da li su te na koji način parnične stranke ugovorile i visinu eventualne naknade za obavljenu uslugu posredovanja u pronalasku kuće za smještaj tuženikovih radnika, odnosno, trebala je dokazati temeljem koje je osnove odredila visinu te naknade, ukoliko između stranaka nije potpisan ugovor, odnosno, nije postignut sporazum kojim bi se utvrdila njezina visina. Kao što je iznijeto tuženik je tijekom postupka osporio da je direktor tuženika na bilo koji način pristao ili odobrio, odnosno, da se sporazumio i dogovorio s tužiteljicom da će tužiteljici platiti agencijsku proviziju u visini od 15.000,00 kuna, a tužiteljica tijekom postupka suprotno nije dokazala, osim što je ustvrdila da je navedenu posredničku naknadu formirala u visini jednog mjesečnog najma kuće, a da bi dokazala taj navod trebala je u prilog toj tvrdnji dostaviti, ukoliko postoji, predmetni ugovor o najmu kuće u koju su bili smješteni radnici tuženika, odnosno, drugi valjani dokaz iz kojeg bi se nesporno mogla utvrditi visina te najamnine. Osim iznijetog treba pridodati da ugovor o posredovanju u prometu nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku i na određeno vrijeme, te da u njemu, između ostaloga, moraju biti navedeni podaci o posredničkoj naknadi te o mogućim dodatnim troškovima koji nastanu kad posrednik u dogovoru s naručiteljem obavlja za njega i druge usluge u vezi s poslom koji je predmet posredovanja, a kako je to propisano odredbom čl. 15. st. 2. i st. 6. Zakona o posredovanju u prometu nekretnina ("Narodne novine", broj 107/07, 144/12., 14/14.

i 32/19.). Nadalje, odredbom čl. 18. st. 1. i st. 2. navedenog Zakona propisano je da je posrednik obvezan odrediti opće uvjete za obavljanje posredovanja u skladu s navedenim Zakonom i drugim propisima i da ti opći uvjeti, između ostaloga, moraju osobito sadržavati i visinu posredničke naknade. Tužiteljica u spis, također, nije dostavila niti dokaz da bi za svoje usluge odredila opće uvjete, a kojima bi bila propisana i visina posredničke naknade, a odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Stoga je tužiteljica tijekom ovog postupka osim što je trebala dokazati da je s tuženikom bila u gore navedenom obvezno pravnom odnosu trebala i dokazati da je kod određivanja predmetne posredničke naknade uzela u obzir navedenu citiranu odredbu ZOO-a u svezi jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, a što, isto tako, nije učinila. Nadalje, tužiteljica se tijekom postupka pozvala na odredbu čl. 844. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da posrednik ima pravo na proviziju i kad nije ugovorena. Konkretno predmetna se odredba ne može primijeniti, a to iz razloga što je tužiteljica posrednik u prometu nekretnina, te je kao obrtnik koji ispunjava uvjete za obavljanje posredovanja u prometu nekretnina (navedeno proizlazi iz potvrde o uvidu u podatke obrtnog registra za tužiteljicu – list 10 spisa) obavila pronalazak navedene kuće u koju su bili smješteni radnici tuženika. Stoga se na konkretni odnos između stranaka primjenjuju odredbe gore navedenoga Zakona o posredovanju u prometu nekretnina, a kojim je, kako je navedeno, propisano da se ugovor o posredovanju u prometu nekretnina sklapa u pisanom obliku i na određeno vrijeme, te da u tom ugovoru, između ostalog, moraju osobito biti navedeni podaci i o posredničkoj naknadi (čl. 15. st. 2. i st. 6. Zakona o posredovanju u prometu nekretnina). I na kraju, a u odnosu na institut stjecanja bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a treba navesti da, u ovom slučaju, ne može doći ni do primjene tih odredbi Zakona jer se za nastanak takvog obvezno pravnog odnosa trebaju ispuniti i opće pretpostavke, i to, povećanje imovine ("obogaćenje") na jednoj strani, umanjenje imovine ("osiromašenje") na drugoj strani, kauzalna povezanost između umanjenja imovine na jednoj i povećanja imovine na drugoj strani, nepostojanje odgovarajuće pravne osnove te da činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini ne bi smjela biti štetna radnja jer bi u tom slučaju nastao obvezno pravni odnos odgovornosti za štetu, a ne obvezno pravni odnos zbog stjecanja bez pravne osnove.

Međutim, tužba kojom se traži povrat stečene koristi naziva se kondikcija te kad se ispune gore navedene pretpostavke i kad takav odnos nastane ovlaštena strana ima na raspolaganju kondikciju kao jedino pravno sredstvo kojim može i prisilno ostvariti svoje pravo. To znači da kondikcija u načelu ne smije konkurirati ni s kojom drugom tužbom. Posebice to ne bi došlo u obzir s tužbom zbog neispunjenja ugovorne obveze budući da je kod takve obveze dužnik obvezatan izvršiti činidbu na temelju ugovora, dakle, odgovarajuće pravne osnove. Iz razloga što je, u konkretnom slučaju,

tužiteljica upravo ovom tužbom tražila isplatu utuženog iznosa zbog neispunjenja ugovorne obveze tuženika da joj plati posredničku naknadu temeljem spomenutog ugovora o posredovanju u prometu nekretnina te kako nije podnijela tužbu kojom se traži povrat stečene koristi, to, kako je iznijeto, u ovom slučaju ne može doći do primjene odredbi navedenog instituta stjecanja bez osnove.

15. Odredbom čl. 451. st. 3. ZPP-a propisano je da će u odluci o glavnoj stvari sud odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida.

16. Zbog svega iznijetog, a budući da tužiteljica nije uspjela dokazati ni osnovu ni visinu tužbenog zahtjeva, valjalo je temeljem pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a, te temeljem citirane odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

17. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje : ZPP-a), a u svezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a kojim je odredbama propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama. Sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuje upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

Ako je propisana tarifa za odvjetnike ili za druge troškove, podmirit će se takvi troškovi prema toj tarifi. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu dužna je tuženiku naknaditi parnične troškove, te je tako sud tuženiku priznao naknadu troškova i to: za rad njegovog punomoćnika za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa), za rad njegovog punomoćnika za sastav obrazloženog podneska od 21.

veljače 2022. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife) te za rad njegovog punomoćnika za zastupanje tuženika na ročištima održanim 22. veljače 2022., 14.

travnja 2022., 6. rujna 2022. te 26. listopada 2022. u iznosu od po 1.000,00 kuna za svako ročište (Tbr. 9. t. 1. Tarife), a na navedene iznose isti ima pravo obračunati i pripadajući PDV od 1.500,00 kuna (Tbr. 42. Tarife). Na kraju je sud tuženiku dosudio naknadu troškova na ime sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama – "Narodne novine", broj 118/18.), dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka na ime plaćene sudske pristojbe iznad dosuđenog iznosa od 500,00 kuna, a u iznosu od 100,00 kuna valjalo odbiti iz razloga što navedeni trošak nije nužan i opravdan trošak za vođenje ove parnice jer

se isti odnosi na pristojbu na rješenje ovoga suda poslovni broj Povrv-192/2020-3 od

2. prosinca 2020., a kojim je bilo naloženo tuženiku da plati sudsku pristojbu na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 500,00 kuna, kao i dodatnu pristojbu na predmetno rješenje u iznosu od 100,00 kuna te taj trošak ne bi nastao tuženiku da je

na vrijeme, sukladno odredbama zakona platio predmetnu pristojbu. Zbog svega navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove odluke.

Varaždin 9. prosinca 2022.

Sudac:

Hugo Wedemeyer, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda, i to, stranka koja je bila prisutna ili uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dana

objave presude, a stranka koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od petnaest (15) dana od dostave prijepisa odluke.

Odluka se u smislu čl. 467. st. 1. ZPP-a, može pobijati samo zbog bitne povrede

odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.