REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2804/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Rukavina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Lacković & Rukavina u Đurđevcu, protiv tuženika Hrvatski autoklub – HAK, Avenija Dubrovnik 44, Zagreb, OIB: 53540975485, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-3328/14-2 od 16. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-1091/11-43 od 19. prosinca 2013., u sjednici održanoj 7. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužitelja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime naknade štete isplati iznos od 11.530,88 kuna sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 kuna (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači presude suda nižeg stupnja na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog postupka i revizijskog postupka.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

6. Obzirom da je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe članka 373.a ZPP protiv pobijane presude dopuštena je revizija na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP, pa je, na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP, ovaj sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Neosnovani su navodi tužitelja da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, odnosno da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer je drugostupanjski sud donio odluku temeljem odredbe članka 373.a ZPP bez provođenja ikakvog dokaza.

7.1. Drugostupanjski sud je pravilno zaključio o istaknutom prigovoru zastare, jer je bitne činjenice utvrdio i ocijenio temeljem isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, što mu omogućuje odredba članka 373.a stavak 1. točka 2. ZPP. Stoga nije u pravu tužitelj kada ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja je tužitelju nastala na njegovom vozilu dana 8. siječnja 2007.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je do oštećenja na vozilu tužitelja došlo prilikom utovara osobnog vozila na teretno vozilo tuženika namijenjeno za prijevoz vozila, na način da je došlo do puknuća spoja između sajle i vijka koji se nalazio na vozilu koje treba biti utovareno, zbog čega se to osobno vozilo počelo kretati unatrag i u tom kretanju udarilo u vozilo tužitelja.

10. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer za nastanak štetnog događaja, zaključuje prvostupanjski sud nije odgovoran tuženik budući da je do puknuća došlo na vijku koji se nalazio na vozilu koje je trebalo biti utovareno, a vozač vozila tuženika je postupao za svoj račun (članak 1066. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO).

10.1. Pri tome je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zatare istaknut od strane tuženika jer da subjektivni rok zastare naknade štete iz odredbe članka 230. stavak 1. ZOO u konkretnom slučaju počinje teći od 18. studenoga 2010. kada je tužitelj primio nalaz i mišljenje prometnog vještaka (u predmetu P-1832/2009) u kojem je vještak dao mišljenje glede dinamike nastanka oštećenja na vozilu tužitelja i glede štetnika.

11. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu članka 373.a ZPP, ocjenjujući da bi prema odredbi članka 1069. stavak 1. ZOO u konkretnom slučaju tužitelju za štetu solidarno odgovarali tuženik kao vlasnik vozila i vlasnik osobnog vozila koje je udarilo u vozilo tužitelja. Međutim, zaključuje drugostupanjski sud, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja jer je osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika (članak 230. stavak 1. ZOO). Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je saznao za štetu 9. siječnja 2007. kada je primio Izvid štete Croatia osiguranja d.o.o. i u kojem Izvidu štete je mogao utvrditi koja su oštećenja na njegovom vozilu. Druga kumulativna činjenica za početak tijeka subjektivnog roka zastare tražbine naknade štete je saznanje tužitelja za štetnika. Međutim, to saznanje za štetnika ne određuje se prema vremenu u kojem je tužitelj mogao saznati za osobu koja je štetu počinila, a pogotovo ne za saznanje tužitelja koja osoba je odgovorna za nastanak štetnog događaja već se to procjenjuje prema vremenu kad su tužitelju kao oštećenoj osobi bili dostupni podaci o štetniku s potrebnim podacima za poduzimanje odgovarajućih radnji radi ostvarenja naknade štete. Stoga drugostupanjski sud zaključuje da je tužitelj imao saznanje već u vrijeme nastanka štetnog događaja tko su vlasnici vozila koji su mu mogli prouzročiti štetu, zbog čega početak tijeka zastarnog roka za tražbinu tužitelja po osnovi naknade štete iz ovog štetnog događaja počinje teći 10. siječnja 2007. dakle prvi dan nakon što je tužitelj saznao za opseg štete jer je za štetnika mogao saznati već u trenutku štetnog događaja. Kako je tužba podnijeta 5. rujna 2011. nastupila je zastara.

12. U revizijskom stupnju postupka sporan je trenutak u kojem je počeo teći subjektivni rok zastare potraživanja naknade štete, budući tužitelj smatra da primitkom Izvida štete od strane Croatia osiguranja d.d. je tek saznao za visinu štete i opseg štete, no ne i za osobu koju je štetu učinila. Izvidom štete tužitelj nije upućen na osobu kojoj bi se trebao obratiti za traženje štete. Tužitelj je za osobu štetnika saznao tek tijekom parničnog postupka koji se vodio pod brojem P-1832/2009, odnosno tek zaprimanjem nalaza i mišljenja vještaka (18. studenoga 2010.) u predmetu broj P-1832/2009. Tužitelj se u reviziji poziva i na odluku ovoga suda broj Rev-1305/2007 od 28. veljače 2008. u kojoj je, po njegovim tvrdnjama navedeno kako se računa objektivni i subjektivni zastarni rok.

13. Odredbom članka 230. stavak 1. ZOO propisano je da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila. Dakle, prema navedenoj odredbi početak subjektivnog roka za tražbine naknade uzrokovane štete ovisi istodobno o dvije činjenice: 1. oštećenikovu saznanju za štetu i 2. o oštećenikovu saznanju za osobu koja je učinila štetu.

14. Saznanje oštećenika za štetu podrazumijeva saznanje o postojanju štete, ali i saznanje o obujmu štete odnosno o visini štete, dok se saznanje oštećenika za štetnika određuje prema vremenu kad su oštećeniku bili dostupni podaci o osobi štetnika s potrebnim podacima za poduzimanje odgovarajućih pravnih radnji radi ostvarenja prava na popravljanje štete.

15. Neosnovano tužitelj smatra da bi početak zastarnog roka trebalo računati od 18. studenoga 2010., odnosno od primitka nalaza i mišljenja vještaka u predmetu broj P- 1832/2009, jer se pod saznanjem za štetnika ne podrazumijeva saznanje za činjenicu postojanja odgovornosti štetnika za konkretnu štetu. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je imao saznanje već u vrijeme nastanka štetnog događaja tko su vlasnici vozila koji su mu mogli prouzročiti štetu.

16. Stoga je pravilno drugostupanjski sud zaključio da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od saznanja oštećenika za štetu i osobu koja je štetu počinila (članak 230. stavak 1. ZOO), pa da je time protekao zastarni rok koji je počeo teći 10. siječnja 2007. do podnošenja tužbe 5. rujna 2011.

17. Slijedom navedenoga neosnovan je prigovor revidenta da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, budući da je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 230. stavak 1. ZOO.

18. Pri tome valja reći da odluka broj Rev-1305/2007 od 28. veljače 2008. na koju se revident poziva u reviziji, nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer je u tom predmetu utvrđeno da je zastarni rok od tri godine istekao prije podnošenja tužbe, po oba zakona (Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata i Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija).

19. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Zagreb, 7. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa