REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 111/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Mucalo, odvjetnik u Zagrebu i punomoćnica Iskra Bubaš, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika- protutužitelja Hrvatske gospodarske komore, Zagreb, Rooseveltov trg 2, OIB:85167032587, kojeg zastupaju punomoćnici Marijan Ruždjak i Nataša Grah Ruždjak, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-444/2019-2 od 17. listopada 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3339/2018-138 od 10. rujna 2019., u sjednici održanoj 7. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tuženika-protutužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

"I. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o otkazu Ugovora o radu tuženika Hrvatska gospodarska komora, Zagreb, Rooseveltov trg 2, OIB: 85167032587, broj [broj] od 25. siječnja 2006., kojim se otkazuje Ugovor o radu od 26. veljače 1996. tužitelju CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog osobno uvjetovanih razloga te se utvrđuje da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 21. studenog 2006. do 31. srpnja 2011.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska gospodarska komora, Zagreb, Rooseveltov trg 2, OIB: 85167032587, da isplati tužitelju CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi naknade plaće za razdoblje od 21. studenog 2006. do 31. siječnja 2008. iznos od ukupno bruto 80.653,88 kn (od kojeg iznosa neto naknada plaće i prigodnih nagrada u iznosu od 51.396,12 kn, obvezni doprinosi u iznosu od 19.110,90 kn te poreza i prireza u iznosu od 10.146,86 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od neto naknade plaće 1.422,72 kn te obveznog doprinosa 479,66 kn od 6.12.2006. do isplate,

- na iznos od neto naknade plaće od 3.250,65 kn te iznos obveznih doprinosa od 1.319,00 kn od 6.1.2007. do isplate,

- na iznos od neto plaće 3.233,50 kn te na iznos obveznih doprinosa u iznosu od 1319,00 kn tekućih od 5.2.2007. do isplate,

- na iznos od neto plaće 3.233,50 kn te na iznos od 1.319,00 kn obveznih doprinosa tekućih od 6. 3.2007. pa do isplate,

- na iznos od neto naknade plaće od 3.233,50 kn te na iznos od 1.319,00 obveznih doprinosa od 5.4.2007. do isplate,

- na iznos od neto plaće 3.233,50 kn te na iznos od 1.319,00 obveznih doprinosa od 4.5.2007. do isplate,

- na iznos od neto plaće 3.233,50 kn te na iznos od 1.319,00 kn obveznih doprinosa od 5.6.2007. do isplate,

- na iznos od neto plaće 3.233,50 kn te na iznos od 1.319,00 kn obveznih doprinosa od 4.7.2007. do isplate,

- na iznos od neto plaće 3.198,69 kn te iznos od 1.319,00 kn obveznih doprinosa od 3.8.2007. do isplate,

- na iznos od neto plaće 3.198,69 kn te iznos od 1.319,00 kn obveznih doprinosa od 5.9.2007. do isplate,

- na iznos od neto plaće 3.198,69 kn te na iznos od 1.319,00 kn obveznih doprinosa od 3.10.2007. do isplate,

- na iznos od neto plaće 3.198,69 kn te iznos od 1.319,00 kn obveznih doprinosa od 6.11.2007. do isplate,

- na iznos od neto plaće 3.213,92 kn te iznos od 1.324,40 kn obveznih doprinosa od 5. 12.2007. do isplate,

- na iznos od neto plaće 3.213,92 kn te iznos od 1.324,40 kn obveznih doprinosa od 4.1.2008. do isplate,

- na iznos od neto plaće 3.599,15 kn te iznos od 1.473,44 kn obveznih doprinosa od 5.2.2008. do isplate,

- na iznos od 2.000,00 kn od 16.12.2006. do isplate,

- na iznos od 2.500,00 kn od 18.12.2007. do isplate,

po stopi utvrđenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje od dana dospijeća svakog pojedinog iznos do 31. prosinca 2007., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. te po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate, u roku od 8 dana.

III. Odbija se višak zahtjeva tužitelja CS u iznosu od 19.400,61 kn kao i zakonska zatezna kamata na taj iznos, te se odbija djelomično zahtjev tužitelja kojim isti traži isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak na iznos iz toč. I izreke ove presude, kao neosnovan.

IV. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika Hrvatska gospodarska komora, Zagreb, Rooseveltov trg 2, OIB: 85167032587 koji glasi:

"Određuje se dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika 21. studenog 2006.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade štete iznos u visini tri prosječne mjesečne plaće tužitelju isplaćenih mu u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.", kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku Hrvatska gospodarska komora, Zagreb, Rooseveltov trg 2, OIB:85167032587, da naknadi tužitelju CS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 45.687,50 kn, u roku od 8 dana."

2. Protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama 1., 2. i 4. izreke, tuženik-protutužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382.a Zakona o parničnom postupku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu ili u slučaju da utvrdi nedopuštenost odluke o otkazu, odrediti sudski raskid ugovora o radu u skladu s točkom 4. izreke prvostupanjske presude uz naknadu troškova postupka.

3. U odgovoru na reviziju tužitelj-protutuženik je osporio navode tuženika- protutužitelja i predložio reviziju odbaciti kao nedopuštenu ili odbiti kao neosnovanu, a njemu nadoknaditi trošak sastava odgovora na reviziju.

4. Revizija je neosnovana.

5. Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Suprotno revizijskim navodima tuženika-protutužitelja u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Naime, ne postoji proturječnost između utvrđenja suda da je tužitelj-protutuženik bio u radnom odnosu kod tuženika od 21. studenoga 2006. do 31. srpnja 2011. i sadržaja spisa iz kojeg proizlazi da je tužitelju- protutuženiku ugovor o radu otkazan 25. siječnja 2006. U točki 2. odluke o otkazu ugovora o radu od 25. siječnja 2006. navedeno je da otkazni rok iznosi četiri mjeseca od dana dostave te odluke. U postupku je utvrđeno da je u skladu s tom odredbom odluke o otkazu ugovora o radu, posljednji dan otkaznog roka tužitelju-protutuženiku bio 20. studenoga 2006. te da je s 1. kolovoza 2011. tužitelj-protutuženik otišao u starosnu mirovinu. S obzirom na navedeno i utvrđenje sudova da je predmetna odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, proizlazi da je tužitelj-protutuženik bio u radnom odnosu kod tuženika-protutužitelja od 21. studenoga 2006. odnosno od isteka otkaznog roka pa sve do odlaska u starosnu mirovinu 1. kolovoza 2011. i nema proturječnosti na koje revident ukazuje u reviziji.

6.1. Nadalje, neosnovano revident sadržajno ukazuje da je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 394.a ZPP kojom je propisano da je sud kojem je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska presuda, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda. U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 1196/11-2 od 14. veljače 2018. kojim su prihvaćene revizije stranka i ukinute presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1397/10-4 od 12. travnja 2011. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-1185/09 od 25. ožujka 2010., revizijski sud nije izrazio pravno shvaćanje kojim bi nižestupanjski sudovi bili vezani u ovom postupku u smislu odredbe čl. 394.a ZPP, kako to revident neosnovano navodi, već je u tom rješenju revizijski sud ukazao na nepravilnosti u postupanju nižestupanjskih sudova kojima je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, koje su sudovi u ponovljenom postupku sukladno toj uputi otklonili.

7. U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik- protutužitelj pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica, odnosno zaključak sudova da je odluka tuženika-protutužitelja o otkazu ugovora o radu tužitelja-protutuženika od 25. siječnja 2006. zbog osobno uvjetovanih razloga, nedopuštena. Međutim, takvi prigovori po svojoj prirodi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Slijedom navedenog vijeće je ocijenilo da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

9. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja-protutuženika na utvrđenje da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu tuženika od 25. siječnja 2006., kojom je tužitelju-protutuženiku otkazan Ugovor o radu od 26. veljače 1996. zbog osobno uvjetovanih razloga te na utvrđenje da je tužitelj-protutuženik bio u radnom odnosu kod tuženika od 21. studenog 2006. do 31. srpnja 2011. Predmet spora je i zahtjev za isplatu 80.653,88 kuna bruto s osnova naknade plaće za razdoblje od 21. studenog 2006. do 31. siječnja 2008., time što je od tog iznosa, 51.396,12 kuna neto naknada plaće i prigodnih nagrada, 19.110,90 kuna je iznos obveznih doprinosa, te 10.146,86 kuna iznose porez i prirez, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

9.1. Tijekom postupka tuženik je postavio protutužbeni zahtjev na utvrđenje da se kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika odredi 21. studenoga 2006. te da se naloži tužitelju-protutuženiku naknaditi štetu tuženiku- protutužitelju u visini tri prosječne mjesečne plaće isplaćene tužitelju-protutuženiku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

10. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika za utvrđenje da je predmetna odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, sudovi su tužbeni zahtjev prihvatili, primjenom odredbe čl. 113. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 137/04, 68/05 – dalje: ZR) i čl. 110. st. 1. ZR, ocijenivši da je profesionalna nesposobnost za rad tužitelju-protutuženiku utvrđena rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) 1992. i da je tuženik-protutuženik je o tome obaviješten, da je tuženik-protutužitelj nakon toga sklopio s tužiteljem-protutuženikom ugovor o radu 26. veljače 1996. na temelju kojeg je tužitelj-protutuženik raspoređen na radno mjesto u skladu s njegovim sposobnostima, da tuženik-protutužitelj nije dokazao koji su to točno radni zadaci radnog mjesta tužitelja-protutuženika koje on nije izvršavao, niti je dokazao da ne postoji drugo manje složeno radno mjesto na koje bi mogao premjestiti tužitelja. Stoga je ocjena sudova da tuženik-protutužitelj nije imao razloga otkazati predmetni ugovor o radu jer je navedenim zakonskim odredbama propisan prestanak ugovora o radu danom dostave pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad, dok niti jednom odredbom ZR nije popisan prestanak radnog odnosa zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

10.1. S obzirom da je utvrđeno da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu tužitelja od 25. siječnja 2006., sud je utvrdio da je tužitelj-protutuženik bio u radnom odnosu kod tuženika-protutužitelja i nakon isteka otkaznog roka odnosno od 21. studenoga 2006. pa do 31. srpnja 2011. jer je s 1. kolovoza 2011. tužitelju- protutuženiku priznato pravo na starosnu mirovinu. Slijedom toga, prihvaćen je tužbeni zahtjev za isplatu ukupno 80.653,88 kuna bruto sa zateznim kamatama s osnova naknade plaće za navedeno razdoblje, dok je kao neosnovan odbijen zahtjev za isplatu 19.400,61 kuna s tog osnova sa zateznom kamatom, te dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak na iznos iz točke I. izreke prvostupanjske presude, kao i protutužbeni zahtjev tuženika.

11. Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu jesu li sudovi, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 110. st. 1. ZR i čl. 113. ZR.

12. Prema odredbi čl. 110. st. 1. točka 4. ZR ugovor o radu prestaje, među ostalim i dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad. 12.1. Odredbom čl. 113. ZR (redoviti otkaz ugovora o radu) propisano je:

(1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju:

- ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz),

- ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz), ili

- ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

(2) Poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.

(3) Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

(4) Poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

(5) Odredbe stavka 2. do 4. ovoga članka ne primjenjuju se na otkaz ako poslodavac zapošljava dvadeset ili manje od dvadeset radnika.

(6) Radnik može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ne navodeći za to razlog.

(7) Poslodavac koji je zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkazao radniku, ne smije šest mjeseci na istim poslovima zaposliti drugoga radnika.

(8) Ako u roku iz stavka 7. ovoga članka nastane potreba zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova, poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga.

13. Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz citiranih zakonskih odredbi kad su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenje da je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelja-protutuženika od 25. siječnja 2006. zbog osobno uvjetovanih razloga nedopuštena, da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od dana kada je istekao otkazni rok do odlaska u starosnu mirovnu kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade bruto plaće za to razdoblje, te odbili kao neosnovan protutužbeni zahtjev da se odredi prestanak radnog odnosa tužitelja-protutuženika kod tuženika-protutužitelja 21. studenoga 2006. kao i zahtjev za naknadu štete.

13.1. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženiku-protutužitelju dostavljeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 29. svibnja 1992., kojim je tužitelju- protutuženiku kao osiguraniku, priznato pravo na raspoređivanje odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima uz ograničenje za poslove koji zahtijevaju izrazit intelektualni angažman za veća psihička i fizička opterećenja, zbog smanjenja sposobnosti za rad koja je nastala zbog bolesti. Dakle, u trenutku sklapanja ugovora o radu tužitelja-protutuženika 26. veljače 1996. za poslove VSS – diplomiranog politologa, stručnog suradnika s mjestom rada u Županijskoj komori Karlovac koji je otkazan predmetnom odlukom, tuženiku- protutužitelju je bilo poznato zdravstveno stanje tužitelja-protutuženika. Valja navesti i da je u rješenju o rasporedu od 8. travnja 1994. navedeno da poslovi na koje se raspoređuje tužitelj-protutuženik odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i radnim sposobnostima. Tuženik-protutužitelj u ovoj parnici nije dokazao koje konkretno radne zadatke tužitelj nije izvršavao kako bi se utvrdilo je li uzrok tome profesionalna nesposobnost za rad, niti je dokazao da nema drugo manje složeno radno mjesto na kojem bi tužitelj mogao raditi. Nadalje, rješenjem HZMO od 31. kolovoza 2005. s osnova kojeg je donesena predmeta odluka o otkazu ugovora o radu, utvrđeno je da je to rješenje doneseno samo povodom stupanja na snagu novih propisa iz područja mirovinskog i invalidskog osiguranja, te se tim rješenjem pravo tužitelja utvrđeno rješenjem HZMO od 29. svibnja 1992. i prema zdravstvenom stanju koje je utvrđeno 1992., u skladu s novim propisima, samo prevodi na novo pravo odnosno na pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad koje nije jedan od razloga za prestanak ugovora o radu u smislu čl. 110. ZR.

13.2. Pravilan je stoga zaključak sudova da ugovor o radu prema odredbi čl. 110. st. 1. točka 4. ZR, među ostalim prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad te da niti odredbom tog članka niti bilo kojom drugog odredbom ZR ili drugog propisa nije određeno da ugovor o radu prestaje zbog automatizmom, zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

14. S obzirom da je u postupku utvrđeno da je tuženik-protutužitelj odluku o otkazu ugovora o radu donio isključivo zbog ograničenja koja su kod tužitelja-protutuženika postojala i koja su utvrđena još 1992. u rješenju HZMO, da se tuženik-protutužitelj u odluci o otkazu ugovora o radu isključivo na te razloge i pozvao, neosnovano u reviziji navodi da je kod tužitelja-protutuženika nastupila opća nesposobnost za rad i da je iz tog razloga otkazan ugovor o radu. Treba reći i da stjecanje prava na invalidsku mirovinu ne znači automatski i prestanak ugovora o radu. Invalidnost prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11, 14/11, 76/12 i 112/13 - dalje: ZMO) može biti u vidu profesionalne nesposobnosti za rad i opće nesposobnosti za rad. Razlika je u tome što kod opće nesposobnosti za rad (čl. 34. st. 2. ZMO) postoji trajni gubitak sposobnosti za rad, dok profesionalna nesposobnost za rad (čl. 34. st. 1. ZMO) postoji kada je zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti. Tek u slučaju ako je utvrđena opća nesposobnost za rad, dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu prestaje ugovor o radu, dok prema odredbi čl. 192. ZMO (iznimka od odredbe čl. 103. st. 1. točka 4. ZR) ugovor o radu ne prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad. U ovoj parnici je utvrđeno da je kod tužitelja-protutuženika nastupila profesionalna nesposobnost za rad koja sukladno citiranim zakonskim odredbama, nije razlog za prestanak radnog odnosa.

15. Pravilno su sudovi ocijenili i da je radni odnos tužitelja-protutuženika prestao 31. srpnja 2011., u smislu čl. 110. st. 3. ZR, jer mu je priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. kolovoza 2011. i odbili protutužbeni zahtjev u cijelosti.

16. Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojeg je tuženik podnio reviziju, pa je na temelju čl. 393. st.

2. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana i odlučeno je kao u izreci ove presude.

17. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbi čl. 166. st. 1. ZPP i 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 7. prosinca 2022,

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić