REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 341/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Glušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A.-v. d.o.o., Z., S. a. bb, OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva S. i p. u Z., protiv tuženika I. L. iz P., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1559/17-2 od 7. prosinca 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-17844/10-72 od 20. prosinca 2013., u sjednici održanoj 7. prosinca 2022.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1559/17-2 od 7. prosinca 2017. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-17844/10-72 od 20. prosinca 2013., odbija se kao djelomično neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1559/17-2 od 7. prosinca 2017. u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-17844/10-72 od 20. prosinca 2013., odbacuje se kao djelomično nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 404.324,55 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 2. listopada 2001. do isplate (toč. I. izreke), kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 103.327,29 kuna, u roku od 15 dana (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

'' 1. Žalba se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-17844/10-72 od 20. prosinca 2013.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 404.324,55 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 240.000,00 kn od 14. listopada 2001. pa do isplate, te u točki II. izreke (odluci o parničnom trošku);

- preinačuje u točki I. izreke u preostalom dijelu i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 240.000,00 kn od 2. listopada 2001. do 13. listopada 2001., te na iznos od 164.324,55 kn od 2. listopada 2001. pa do isplate.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan. ''.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

8. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8.1. Nadalje, za postojanje pravomoćno presuđene stvari potrebno je postojanje subjektivnog identiteta spora (identitet stranaka spora-tužitelja i tuženika u istoj ili obrnutoj ulozi) i objektivnog identiteta spora (isti predmet spora). Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj N 3/96 od 25. rujna 1997. odobrena je prisilna nagodba na temelju koje je K. d.d. obvezan platiti priznatu tražbinu u iznosu od 60%. U konkretnom postupku revident tužbenim zahtjevom zahtijeva od tuženika I. L. isplatu iznosa od 404.324,55 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. Iz navedenog proizlazi da ne postoji subjektivni identitet spora pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a na koju revizijom ukazuje tuženik.

8.2. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a. Ovo stoga što prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj na iznos glavnice od 404.324,55 kuna potražuje kamate od 1. travnja 2000. do isplate, dok je pobijanom odlukom prihvaćen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 240.000,00 kuna koje teku od 14. listopada 2001. pa do isplate, dakle u iznosu i razdoblju u okviru tužbenog zahtjeva tužitelja. Stoga, u ukupnosti nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu po osnovu ispunjenja ugovorne obveze iz Ugovora o preuzimanju duga u smislu odredbe čl. 446. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), kojeg je u ovoj pravnoj stvari valjalo primijeniti na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08 i 125/11).

11. Nižestupanjski sudovi su obvezali tuženika na isplatu utuženog iznosa od 404.324,55 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na temelju sljedećih utvrđenja i zaključaka:

- da je na temelju Ugovora o zajmu iz 1994. tužitelj A.-v. d.o.o. Z. pozajmio K. d.d. G. iznos od 400.000,00 kuna;

- da je u postupku prisilne nagodbe nad K. d.d. rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj N 3/96 od 25. rujna 1997. u cijelosti priznata tražbina vjerovnika A.-v. d.o.o. u iznosu od 635.049,74 kuna te je odobrena prisilna nagodba na temelju koje je K. d.d. obvezan tom vjerovniku platiti priznatu tražbinu u iznosu od 60% (dakle u ukupnom iznosu od 381.029,84 kuna) u roku od dvije godine, do 25. rujna 1999.;

- da K. d.d. nije ispunio obvezu prema tužitelju u skladu s rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu;

- da su stranke sklopile Ugovor o zajmu od 1. travnja 2000., u kojem je navedeno da tužitelj daje tuženiku u zajam iznos od 404.324,55 kuna, na rok od 18 mjeseci računajući od dana potpisivanja tog ugovora;

- da su na navedenom ugovoru stranke ovjerile potpise kod javnog bilježnika dana 13. travnja 2000., te da je istoga dana S. T., kao ovlaštena osoba za tužitelja, potpisao Izjavu kojom je potvrdio da je potpisom Ugovora o zajmu od 1. travnja 2000. prestala obveza podmirenja duga K. d.d. prema rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu broj N 3/96 od 25. rujna 1997. u iznosu od 404.324,55 kuna, koji iznos je naveden kao iznos zajma u Ugovoru o zajmu od 1. travnja 2000.,

- da u postupku nije dokazano da je tuženiku po Ugovoru o zajmu od 1. travnja 2000. doista izvršena isplata;

- da nije dokazano da je K. d.d. ispunio svoju obvezu iz Ugovora o zajmu iz 1994.,

- da se Ugovor o zajmu kojeg su 1. travnja 2000. sklopili tužitelj kao zajmodavac i tuženik kao zajmoprimac odnosi na dug K. d.d. prema tužitelju iz Ugovora o zajmu iz 1994., na koji dug se odnosi i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 25. rujna 1997.,

- da je Ugovor o zajmu od 1. travnja 2000. prividan, jer prilikom njegova sklapanja nije došlo ni do kakve pozajmice, već je taj ugovor trebao služiti kao pokriće obveze po Ugovoru o zajmu kojeg su 1994. sklopili tužitelj kao zajmodavac i K. d.d., kojemu je direktor i jedan od suvlasnika bio tuženik I. L., kao zajmoprimac,

- da činjenica da su stranke Ugovor o zajmu iz 2000. potpisale isti dan kada je direktor tužitelja S. T. potpisao Izjavu od 13. travnja 2000., kojom potvrđuje prestanak obveze K. d.d. prema tužitelju, upućuje na namjeru stranaka da se dužnik K. d.d. oslobodi obveze prema tužitelju, a da tuženik, koji je bio ovlašten za zastupanje K. d.d., osobno stupi na mjesto dužnika (navedeno proizlazi iz iskaza tuženika te svjedoka V. G. i A. L.),

- da su konkludentnim radnjama i potpisivanjem navedenih isprava vjerovnik (tužitelj), dužnik i tuženik proizveli učinak ugovora o preuzimanju duga u smislu čl. 446. ZOO-a,

- da, iako tuženik na temelju Ugovora o zajmu od 1. travnja 2000. nije primio ikakav novčani iznos i ugovor o zajmu između stranaka nema učinak, budući da je udovoljeno uvjetima za pravnu valjanost prikrivenog ugovora o preuzimanju duga s osnove zajma s kojim se suglasio vjerovnik (jer taj ugovor ne mora biti u pisanoj formi), taj ugovor vrijedi,

- da se kod preuzimanja duga s promjenom osobe dužnika ne mijenja i sadržaj obveze koja je do tada postojala između prijašnjeg dužnika i vjerovnika, tj. preuzimatelj ima isti položaj prema vjerovniku kao prijašnji dužnik pa je tuženik dužan ispuniti tužitelju ono što je on potraživao od K. d.d. temeljem Izjave od 13. travnja 2000.,

- da je tužitelj, iako je, nakon što prisilna nagodba nije izvršena, imao pravo zahtijevati cjelokupno potraživanje prema K. d.d. kao da prisilne nagodbe nije bilo, prilikom preuzimanja duga 13. travnja 2000., ostao pri potraživanju u visini utvrđenoj rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 25. rujna 1997., uvećanim za zatezne kamate,

- da je prema navedenom rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu K. d.d. bio u obvezi podmiriti tražbinu tužitelja u iznosu od 381.029,84 kuna, koji predstavlja 60% od priznate tražbine u ukupnom iznosu od 635.049,74 kuna (što obuhvaća glavnicu od 400.000,00 kuna i kamate od 235.049,74 kuna, kako je navedeno u popisu u cijelosti priznatih tražbina od 8. rujna 1997.),

- da iznos od 381.029,84 kuna obuhvaća umanjenu glavnicu u iznosu od 240.000,00 kuna te kamate u iznosu od 141.029,84 kuna,

- da su, prema dopunskom nalazu i mišljenju vještaka, na iznos glavnice od 240.000,00 kuna u razdoblju od 26. rujna 1997. do 1. travnja 2000. dospjele kamate u iznosu od 108.650,96 kn, pa, kada se taj iznos pribroji iznosu duga prema rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu (381.029,84 kn), ukupni dug na dan 1. travnja 2000. iznosi 489.680,80 kuna,

- da je preuzimanjem duga u iznosu od 404.324,55 kuna tuženik preuzeo i obvezu isplate kamata dospjelih do preuzimanja duga, odnosno ukupni iznos duga prema rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu od 381.029,84 kuna uvećan za daljnje kamate u iznosu od 23.294,71 kuna, koji je znatno manji od onog utvrđenog nalazom i mišljenjem financijskog vještaka,

- da tuženik nije vršio ikakve isplate tužitelju nakon preuzimanja duga u travnju 2000., slijedom čega je u obvezi platiti tužitelju iznos od 404.324,55 kuna.

12. Drugostupanjski sud je djelomično potvrdio, a djelomično preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o zateznim kamatama (djelomično odbivši tužbeni zahtjev tužitelja), uz obrazloženje:

- da je u iznosu od 381.029,84 kuna sadržan iznos kamata od 141.029,84 kuna te da je tuženik stupio u pravni položaj prijašnjeg dužnika pa nije u obvezi platiti kamate na ukupni iznos dospjelih kamata (141.029,84 kuna + 23.294,71 kuna = 164.324,55 kuna), kao što to ne bi bio dužan niti prijašnji dužnik K. d.d. da nije došlo do promjene osobe dužnika,

- da prema odredbama čl. 279. st. 1. i. 2. ZOO-a na dospjele a neisplaćene kamate ne teku zatezne kamate, sve dok postoji nenamirena glavnica,

- da budući da je nakon preuzimanja duga obveza tuženika bila vratiti iznos od 404.324,55 kuna u roku od 18 mjeseci računajući od dana potpisivanja ugovora od 1. travnja 2000., a potpisi stranaka su ovjereni kod javnog bilježnika 13. travnja 2000., to je obveza tuženika dospjela 13. listopada 2001., odnosno tuženik je pao u zakašnjenje tek 14. listopada 2001.,

- da je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju utuženi iznos s pripadajućim zateznim kamatama na iznos glavnice od 240.000,00 kn od 14. listopada 2001. pa do isplate.

13. U prethodno navedenom činjeničnom stanju drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa. Naime, prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO-a prividan ugovor nema učinak među ugovornim stranama, a prema odredbi st. 2. tog zakonskog članka, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost.

13.1. Nadalje, u smislu odredbi čl. 446. do 450. ZOO-a ugovorom o preuzimanju duga (kao trostranim pravnim poslom kojim se mijenja dužnik) treća osoba (preuzimatelj - u konkretnom slučaju tuženik) dužniku (u konkretnom slučaju trgovačko društvo K. d.d.) se obvezuje preuzeti na sebe njegov dug, a vjerovnik (u konkretnom slučaju tužitelj) se s tim složio. Preuzimanjem duga preuzimatelj kao novi dužnik stupa na mjesto prijašnjeg dužnika koji se u cijelosti oslobađa obveze. Novi dužnik (u konkretnom slučaju tuženik) duguje vjerovniku (tužitelju) isto ono što mu je dugovao stari dužnik, jer se prvobitna tražbina nije ugasila (čl. 448. st. 1. i 3. ZOO-a).

13.2. Iz odredbe čl. 446. ZOO-a slijedi da posebna forma ugovora kojim treća osoba preuzima dug nije propisana. Ugovor je među strankama sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora kako je to određeno čl. 26. ZOO-a, a volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima i drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti o njezinom postojanju.

13.3. Budući da su prema utvrđenjima sudova stranke svojim postupanjem u konkretnom slučaju izrazile volju za sklapanje Ugovora o preuzimanju duga, to tuženik prema tužitelju, kako to ispravno zaključuju nižestupanjski sudovi, uz razloge koje prihvaća i ovaj sud, ima neispunjenu obvezu isplate utuženog iznosa koju je shodno odredbi čl. 17. ZOO-a dužan ispuniti.

14. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao djelomično neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci ove presude.

15. Drugostupanjski sud je pobijanom odlukom djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 240.000,00 kuna teku od 2. listopada 2001. do 13. listopada 2001., a na iznos od 164.324,55 kuna od 2. listopada 2001. do isplate, iz čega proizlazi da je u tom dijelu spora riješen u korist tuženika pa on nema pravni interes navedeni dio drugostupanjske presude pobijati revizijom.

16. Zbog toga je u navedenom dijelu revizija tuženika nedopuštena pa je na temelju odredbi čl. 392. st. 1. i 2. ZPP-a reviziju u tom dijelu valjalo odbaciti kao djelomično nedopuštenu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 7. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.