REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3027/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća člana vijeća i suca izvjestitelja, Đura Sesse člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Goranke Barać - Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. A. rođ. Š. iz S., OIB ..., zastupana po punomoćniku D. H., odvjetniku u O., protiv tuženika: 1) N. A. iz Savezne Republike Njemačke, F., zastupan po punomoćniku M. G., odvjetniku u Z. i 2) J. A. iz Savezne Republike Njemačke, B., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji 1. tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1143/18-2 od 10. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-786/2017od 5. rujna 2018., u sjednici održanoj 7. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija 1. tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1143/18-2 od 10. svibnja 2019., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je raskinut Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužiteljice i tuženika 11. srpnja 1997. godine ovjeren istoga dana po Općinskom sudu u Kutini broj Ov- 16/1997, naloženo zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru da na temelju ove presude, a po pravomoćnosti iste, u odnosu na tuženike izvrši brisanje zabilježbe upisane u zk.ul.br. 2960 k.o. S. na teret kat. čest. br. 6983 temeljem rješenja posl. br. Z-2941/97, te je naloženo 1. tuženiku N. A. da tužiteljici naknadi parnične troškove postupka.

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi 1. tuženik N. A. (dalje: 1. tuženik) pozivom na revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija 1. tuženika je neosnovana.

5. Prema čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za raskidom Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg je sa tuženicima sklopila 11. srpnja 1997. (dalje: Ugovor) kao i zahtjev za brisanjem zabilježbe ovog ugovora u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru.

7. Povodom revizije 1. tuženika sporan je zaključak nižestupanjskih sudova da su postojali opravdani razlozi za raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju odnosno ocjena nižestupanjskih sudova da 1. tuženik nije tužiteljici pružao uzdržavanje na koje se Ugovorom obvezao.

8. Sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev iz razloga što ocjenjuje da je 1. tuženik (koji je sin tužiteljice) sve usluge koje je izvršio za tužiteljicu i dodatno naplatio. 9. Ovaj zaključak suda prvog stupnja temelji se na činjeničnim utvrđenjima:

- da se 1. tuženik spornim Ugovorom 1997. obvezao tužiteljici pružati cjelovitu prehranu i potrebnu njegu, a u slučaju bolesti i potrebno liječenje te snositi sve troškove liječnika, lijekova i bolničke troškove, a u slučaju smrti sahraniti ju o svom trošku prema mjesnim običajima, za koje uzdržavanje kao naknadu dobiva nekretninu tužiteljice.

- da kada su nastupile okolnosti u kojima je tužiteljici bila potrebna takva skrb (2006. - kada se tužiteljica razboljela,) da je 1. tuženik sa tužiteljicom sklopio dogovor o uzdržavanju,

- da je 17. travnja 2005. sastavljen i dokument prema kojem je tužiteljica 1. tuženiku i njegovoj supruzi dala 14.000,00 € i daljnjih 10.000,00 € za koji je navedeno da će biti isplaćeno u kolovozu iste godine za financiranje izgradnje dva grobna mjesta i uređenje grobnica, trošak organizacije sprovoda, prijevoza iz SR Njemačke u RH, te ostale troškove sprovoda (lijes, angažiranje svećenika, sveta misa, glazba i dr.)

- da su se odnosi između tužiteljice i tuženika znatno pogoršali i da 1. tuženik više tužiteljici ne pruža uzdržavanje

10. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući da su ispunjene zakonske pretpostavke za raskidom Ugovora propisane čl. 125. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 52/71, 47/78 i 56/00 – dalje: ZN) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno sada po čl. 583. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) za koje navodi da su sadržajno iste.

11. Sud drugog stupnja prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao i ocjenu da 1. tuženik nije izvršavao svoje obveze prema sadržaju Ugovora, navodeći da je nakon znatnog pogoršanja zdravstvenog stanja tužiteljice sklopljen „Dogovor o uzdržavanju“ i to samo sa 1. tuženikom i to ne da bi bio izmijenjen zbog promijenjenih okolnosti u smislu čl. 126. ZN. Dodatno ističe da je sklopljen novi ugovor o doživotnom uzdržavanju pred notarom u SR Njemačkoj kojim se tužiteljica obvezala 1. tuženiku dati svoju staru deviznu štednju a on tužiteljicu do kraja života dohraniti pod uvjetom da ju ne stavi u starački dom, te zaključuje da postoje opravdani razlozi za raskidom Ugovora jer po istom 1. tuženik samo ostvaruje korist. Odgovarajući na žalbene navode da ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije ugovorena zajednica života, pa da stoga okolnost pogoršanja odnosa između stranaka nije pravno relevantna, drugostupanjski sud navodi da s obzirom na predmet obveze 1. tuženika koja uključuje kontakte između stranaka, a da tuženik nije tužiteljici osigurao zasebni smještaj u svojoj kući što joj je obećao po sadržaju „Dogovora o uzdržavanju“, što mu je tužiteljica zamjerala, da su se odnosi između stranaka u tolikoj mjeri pogoršali (tužiteljica je protiv 1. tuženika podnijela i kaznenu prijavu) da je ispunjavanje obveza iz Ugovora nemoguće, uslijed čega 1. tuženik više niti ne izvršava obvezu uzdržavanja preuzetu Ugovorom.

12. Iako 1. tuženik u reviziji navodi da istu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sadržajno osporava činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova što nije razlog propisan čl. 385. ZPP zbog kojeg se revizija može podnijeti.

13. Stoga se ovi revizijski navodi 1. tuženika neće uzeti u obzir.

14. Neosnovane su i tvrdnje 1. tuženika kojima osporava ocjenu nižestupanjskih sudova da iako između ugovornih stranaka nije ugovorena zajednica života da nastup poremećenih odnosa između stranaka predstavlja okolnost koja je od utjecaja na postojanje razloga za raskidom Ugovora.

15. Naime, kada su odnosi između ugovornih stranaka poremećeni u tolikoj mjeri da ne komuniciraju, da je primateljica uzdržavanja podnijela i kaznenu prijavu protiv davatelja uzdržavanja, a pritom se ne može zanemariti da su primateljica uzdržavanja i davatelj uzdržavanja u najbližem krvnom srodstvu (majka i sin), te da je obveza koju je davatelj uzdržavanja preuzeo Ugovorom inače njegova zakonska obveza (čl. 4. st. 1., čl. 281. i čl. 292. st. 1. Obiteljskog zakona – "Narodne novine" broj 103/2015, 98/2019, 47/2020 - dalje: OBZ), pravilno nižestupanjski sudovi ocjenjuju da tužiteljica nije prouzročila ovakvu poremećenost međusobnih odnosa pa stoga ne postoje zapreke da tužiteljica traži raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju (te je stoga pozivanje 1. tuženika na drugačiju praksu ovoga suda odluke Rev 961/01, Gž 834/56, Rev 1785/84 neutemeljeno jer se ne radi o činjenično podudarnim situacijama).

16. Stoga, a kako su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke propisane čl. 125. st. 3. ZN (koji se primjenjuje na konkretni Ugovor s obzirom na vrijeme sklapanja) dakle da 1. tuženik više ne izvršava obvezu uzdržavanja prema tužiteljici pravilno su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice za raskidom Ugovora.

17. Iako 1. tuženik nije jedino dijete tužiteljice pa stoga nije niti jedini koji ju je obvezan uzdržavati, to ne umanjuje njegove zakonske obveze (navedene u toč. 15. obrazloženja).

18. Također valja istaknuti da po svojoj prirodi ugovor o doživotnom uzdržavanju podrazumijeva određene skladne odnose između ugovornih stranaka i uzajamnu volju za primanjem uzdržavanja i davanjem uzdržavanja, te kada se ti odnosi naruše izvršavanje obveza preuzetih ugovorom postaje otegotno a ponekad i nemoguće, te u tim okolnostima treba sagledati postoji li krivnja za narušenje tih odnosa i na čijoj je strani nastupila.

19. Sagledavajući odnose ugovornih stranaka proizlazi pravilnim zaključak nižestupanjskih sudova da je na strani tužiteljice postojala volja za primanjem uzdržavanja sve do nastupa okolnosti narušenja odnosa između stranaka a do kojih okolnosti je došlo nakon što je tužiteljica oboljela i realno imala potrebu za uzdržavanjam (jer je od sklapanja Ugovora 1997. pa do 2006. bila zdrava, a nakon toga se njeno zdravlje postepeno narušavalo da bi 2012. bila na bolničkom liječenju).

20. S druge strane, 1. tuženik je u svakoj situaciji kada bi tužiteljica zatrebala njegovu pomoć (na koju se obvezao Ugovorom, a istu je dužan pružati i temeljem Zakona – kako je navedeno u toč. 15. obrazloženja) od tužiteice tražio dodatno uređenje njihovih odnosa koje je za njega podrazumijevalo određenu dodatnu korist („Dogovor o uzdržavanju“, dodatni Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u SR Njemačkoj, isplate novčanih iznosa.).

21. Kako iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskiih sudova proizlazi da su Ugovorom, kao i naprijed spomenutim „Dogovorom o uzdržavanju“, te naknadno sklopljenim novim ugovorom o doživotnom uzdržavanju u SR Njemačkoj (koji nisu predmetom tužbenog zahtjeva ali su od strane nižestupanjskih sudova pravilno cijenjeni radi utvrđivanja odnosa između tužiteljice i tuženika kao i razloga narušenosti istih) ugovorene obveze tuženika, a koje 1. tuženik više ne izvršava, proizlazi pravilnim zaključak nižestupanjskih sudova o osnovanosti zahtjeva za raskidom Ugovora jer je 1. tuženik za izvršavanje obveza koje je sklapanjem ugovora preuzeo izvršavati tražio dodatnu naknadu (a prema sklopljenom Ugovoru za pruženu uslugu doživotnog uzdržavanja tuženicima pripada nekretnina upisana u zk.ul.br. 2960 k.o. S. kat. čest. br. 6983).

22. Stoga je revizija 1. tuženika primjenom čl. 393. ZPP odbijena i odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 7. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.