REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Jž-2539/2019

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. K. M., zbog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenice, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola od 16. studenog 2019., broj: 1. Pp J-889/2019, u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. K. M. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. K. M. je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 HRK (dvjestokuna)/26,54 EUR (dvadesetšest eura i pedesetčetiri centa)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Puli-Pola od 16. studenog 2019., broj: 1. Pp J-889/2019, proglašena je krivom okr. K. M. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji joj je primijenjena uvjetna osuda na način da kazna zatvora u trajanju od 15 dana neće biti izvršena ako okrivljenica u roku 10 mjeseci ne počini novi prekršaj za koji joj bude izrečena kazna zatvora, pri čemu će se, u slučaju opoziva uvjetne osude, u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme lišenja slobode od 16. do 20. studenog 2019. kao šest dana zatvora.

1.1. Istom presudom, okrivljenica je obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 300,00 kuna.

2. Protiv te presude, okrivljenica je podnijela dvije žalbe, putem branitelja odvjetnice M. B. i odvjetnika M. M. Obje žalbe su identičnog sadržaja i s identično dostavljenim prilozima, tako da će biti razmatrane kao jedna žalba.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Ostvarenje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona i nezakonitost pobijane presude, okrivljenica vidi u činjenici da joj je primijenjena uvjetna osuda i istovremeno određeno lišenje slobode kroz mjeru zadržavanja, pri čemu se poziva na čl. 125. st. 1. t. 5. ZKP/08, smatrajući da Prekršajni zakon, u odnosu na to pitanje, ne sadrži nikakve odredbe.

6. Prije svega, iako okrivljenica osnovano ističe da, nakon što joj je nepravomoćnom presudom primijenjena uvjetna osuda, nije bilo mjesta za daljnju primjenu mjere zadržavanja, pogrešno se poziva na supsidijarnu primjenu odgovarajućih odredaba Zakona o kaznenom postupku, jer su odredbom čl. 135. st. 3. Prekršajnog zakona uređeni uvjeti za određivanje ili produljenje zadržavanja nakon donesene nepravomoćne presude. Tako je iz ove odredbe Prekršajnog zakona jasno i nedvojbeno da je za određivanje ili produljenje zadržavanja nakon donesene nepravomoćne presude potrebno kumulativno ispunjenje dva zakonom propisana uvjeta: prvi, da je okrivljeniku izrečena kazna zatvora ili maloljetnički zatvor te drugi, da postoje osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će okrivljenik počiniti istovrsni prekršaj.

7. Dakle, odredbom čl. 135. st. 3. Prekršajnog zakona, bitno se reduciraju uvjeti za određivanje ili produljenje mjere zadržavanja nakon donesene nepravomoćne presude i jasno je da određivanje odnosno produljenje zadržavanja nakon donesene nepravomoćne presude, u prekršajnim predmetima u kojima nisu kumulativno ispunjena oba navedena zakonska uvjeta, nije moguće.

8. Pravilnom primjenom ove odredbe, u procesnim situacijama kada je mjera zadržavanja određena (ili produljena) prije donošenja nepravomoćne presude, ta mjera mora biti ukinuta i okrivljenik mora biti pušten na slobodu ako nedostaje jedan od gore navedena dva kumulativna uvjeta određena čl. 135. st. 3. Prekršajnog zakona.

9. Prema podacima u spisu, prvostupanjski sud je odluku o određivanju zadržavanja okr. K. M. donio nakon ispitivanja okrivljenice, istog dana ali vremenski prije donesene nepravomoćne presude, kojom ju je proglasio krivom te primijenio uvjetnu osudu. S obzirom da u ovom prekršajnom predmetu, pobijanom presudom nije izrečena kazna zatvora, to je potpuno jasno da nije bio ispunjen jedan od dva nužna zakonska uvjeta iz čl. 135. st. 3. Prekršajnog zakona, a to znači da, nakon donesene presude, nisu postojale zakonske osnove za daljnju opstojnost mjere zadržavanja okr. K. M.

10. Međutim, ovim propustom prvostupanjskog suda izreka pobijane presude nije nerazumljiva, ni proturječna razlozima presude, kako to neosnovano smatra okrivljenica, a niti je taj propust imao bilo kakvog utjecaja na zakonitost pobijane presude. Stoga, nepravilnom primjenom čl. 135. st. 3. Prekršajnog zakona nije došlo do počinjenja bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, kako to okrivljenica tvrdi u žalbi. Navedeno nepravilno postupanje prvostupanjskog suda moglo je biti pobijano žalbom protiv rješenja kojim je okrivljenici određeno zadržavanje.

11. U odnosu na žalbene tvrdnje da je gore navedenim propustom prvostupanjskog suda okrivljenici grubo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je odmah, nakon donošenja presude, sprovedena u zatvor i nije mogla kontaktirati obitelj i moguće branitelje, potrebno je navesti da je iz izvješća o uhićenju (list 4 spisa) vidljivo da je okrivljenica, odmah po uhićenju, obaviještena, između ostalog, i o svom pravu na branitelja, što je odbila, te da je zatražila da se o njenom uhićenju obavijesti njen otac D. M., koji je, putem telefona, obaviješten 16. prosinca 2019. u 04,20 sati, dakle jedan sat nakon što je okrivljenica uhićena, i koji je, kasnije, opunomoćio branitelja (odvjetnika M. M.) u svrhu podnošenja žalbe protiv presude.

12. Neosnovano okrivljenica u žalbi tvrdi i da joj je grubo povrijeđeno pravo na branitelja, navodeći da joj je prvostupanjski sud trebao, na temelju čl. 66. st. 1. t. 1. ZKP/08, odrediti branitelja po službenoj dužnosti, jer je, zbog jako pijanog stanja u kojem se nalazila (u svojoj obrani je navela da je popila četiri litre vina) te nasilja kojem je bila izvrgnuta od strane policijskog službenika, bila nesposobna da se sama brani.

13. Međutim, u prekršajnom postupku nema mjesta supsidijarnoj primjeni čl. 66. st. 1. t. 1. ZKP/08, jer je čl. 172. st. 3. Prekršajnog zakona propisano pravo na branitelja po službenoj dužnosti. Činjenica da je pravo na branitelja po službenoj dužnosti drugačije propisano odredbama Prekršajnog zakona, nego odredbama Zakona o kaznenom postupku nikako ne znači da treba supsidijarno primijeniti odredbe Zakona o kaznenom postupku, jer bi se, ako bi se svako procesno pitanje rješavalo po toj logici, onda prekršajni postupak zapravo vodio prema odredbama Zakona o kaznenom postupku, a ne prema odredbama Prekršajnog zakona. Čl. 83. st. 3. Prekršajnog zakona ne ostavlja nikakvu dvojbu o tome kada u prekršajnom postupku treba supsidijarno primijeniti odredbe Zakona o kaznenom postupku – onda kada neko postupovno pitanje nije pravno uređeno odredbama Prekršajnog zakona, a ne onda kada je neko postupovno pitanje drugačije uređeno odredbama Prekršajnog zakona nego odredbama Zakona o kaznenom postupku, kako to neosnovano ističe okrivljenica u žalbi. Stoga, nije osnovana žalbena tvrdnja da je okrivljenici grubo povrijeđeno pravo na branitelja jer prvostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 66. st. 1. t. 1. ZKP/08.

14. Neosnovan je i žalbeni navod da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu pa da bi bila počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. Prekršajnog zakona. Pritom se kao nezakonit dokaz ističe obrana okrivljenice, s obrazloženjem da je obrana dana u okolnostima kada se okrivljenica nije bila sposobna sama braniti. Po ocjeni ovog suda, činjenica da je okrivljenica, u vrijeme ispitivanja, imala ozljede koje su, po njenom mišljenju, trebale biti vidljive prvostupanjskom sudu, ne čini njenu obranu nezakonitom, pri čemu se ističe da iz zapisnika o ispitivanju okrivljenice nije vidljivo da bi postojanje tih ozljeda na bilo koji način utjecalo na mogućnost okrivljenice da iznosi obranu (to ne proizlazi iz sadržaja njene obrane, a niti je prvostupanjski sud zabilježio bilo kakvu opasku u tom smislu). Ovaj sud se neće upuštati u razmatranje pitanja jesu li ozljede okrivljenice, a koje su i dokazane medicinskom dokumentacijom priloženom uz žalbu, nastale uslijed postupanja policijskog službenika ili samoozljeđivanjem okrivljenice. Nadalje, iz zapisnika o ispitivanju okrivljenice ne proizlazi da bi ista, u vrijeme ispitivanja, bila u jako pijanom stanju, kako se to pokušava prikazati u žalbi, jer nije zabilježeno da bi okrivljenica govorila nesuvislo, nerazumljivo i nerazgovijetno, a ni da se osjetio alkoholni zadah, a što bi prvostupanjski sud sasvim sigurno unio u zapisnik da je bilo što u tom smislu primijetio.

15. S obzirom da, dakle, obrana okrivljenice nije nezakonit dokaz, nije osnovan ni žalbeni navod da je povreda prava obrane odnosno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona počinjena time što je sadržaj obrane okrivljenice utjecao na odluku prvostupanjskog suda o tome koliko će dokaza u postupku izvesti da bi odlučio o krivnji žaliteljice. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe okrivljeničina eventualna neubrojivost u vrijeme počinjenja djela, treba navesti da tim žalbenim navodima okrivljenica očigledno zanemaruje odredbu čl. 27. Prekršajnog zakona o samoskrivljenoj neubrojivosti.

16. Neosnovan je i žalbeni navod da je bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona počinjena, jer „razlozi ne proizlaze iz dokaza izvedenih u postupku“, da „iskaz žaliteljice ne sadrži nikakvih pojedinosti o okolnostima koje tvore obilježja prekršaja“ te da pobijana presuda nema razloga „o tome iz kojih dokaza je sud ove okolnosti utvrdio“. Takvim žalbenim navodima okrivljenica, očigledno, ujedno ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona te žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenice, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni, a dao je i dostatne razloge zbog kojih je korigirao činjenični opis djela. Druga je stvar što se okrivljenica ne slaže sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda, ali, po ocjeni ovog suda, razlozi prvostupanjskog suda su dostatni i nisu proturječni ni u jednom dijelu, ni sami sebi, a niti izreci presude.

17. Okrivljenica je u obrani priznala počinjenje prekršaja koji joj se stavlja na teret te izrazila žaljenje i kajanje. Radi se o okrivljeničinom potpunom i cjelovitom priznanju svih bitnih elemenata bića djela inkriminiranog prekršaja pa, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica, zbog čega nije osnovana ni žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u okviru koje osnove se, osim tvrdnje da „iskaz žaliteljice ne sadrži nikakvih pojedinosti o okolnostima koje tvore obilježja prekršaja“ ističe i da je prvostupanjski sud propustio ispitati svjedoka optužbe redara M. B.

18. U žalbi se, nadalje, neosnovano tvrdi i da je ispitivanje svjedoka optužbe redara M. B. bilo nužno „kako bi se u konačnici razgraničilo radili se o prekršaju iz čl. 6. ili čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira“. Naime, u ovom prekršajnom predmetu je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo pravilno primijenio na činjenični opis djela koji okrivljenica ni u jednom dijelu nije osporavala. I po ocjeni ovog suda, radi se o takvom ponašanju koje svojim intenzitetom nadilazi radnje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Pritom se ovaj sud rukovodio da naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem u smislu čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira treba smatrati postupke koji u doista znatnoj mjeri odstupaju od usvojenih normi ponašanja, kao i nasilničke postupke prema stvarima te da se stupanj drskosti i bezobzirnosti ocjenjuje se prema shvaćanjima javnog mnijenja. Zbog navedenog, nije osnovana ni žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

19. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okr. K. M. nije žalila zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, jer, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da su okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja dostatno vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Stoga, cijeneći sve okolnosti relevantne za odmjeravanje prekršajnopravne sankcije, a naročito veći stupanj upornosti i veću protupravnu količinu u ponašanju okrivljenice, stanovište je ovog suda da je primijenjena uvjetna osuda i više nego primjerena prekršajnopravna sankcija. Ujedno, radi se o najblažoj vrsti prekršajnopravne sankcije koja se za inkriminirani prekršaj može primijeniti.

20. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, okrivljenica je mlada i zdrava osoba, sposobna za rad i nema obvezu uzdržavati nikog drugog osim sebe, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje.

21. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 7. prosinca 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Puli-Pola u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenicu, branitelje i tužitelja.