REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1003/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. I., OIB …, iz Z., , zastupanog po punomoćniku I. D., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. D. M. d.o.o. u Z., protiv tuženika H. R., OIB …, Z., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & P. d.o.o. u Z., radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1520/2018-2 od 27. studenog 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2761/18-13 od 12. rujna 2018., u sjednici održanoj 6. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da nije dopuštena Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 29. prosinca 2017. kojim se tužitelju otkazuje ugovor o radu sklopljen 12. veljače 2003. i dodatak ugovora o radu sklopljen 10. listopada 2003. za radno mjesto režiser, zbog čega radni odnos tužitelja nije prestao (toč. 1. izreke), naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na posao, na radno mjesto režiser, sa svim pripadajućim pravima ili posao koji je tom odgovarajući, u roku od 8 dana (toč. 2. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2018. do isplate (toč. 3. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. i čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije.

4. Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

5. Revizija nije osnovana.

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).

7. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren. Pobijana presuda ne sadrži navode o iskazima tužitelja i svjedoka koji su proturječni sa samim zapisnicima, kako to ističe tuženik.

7.1. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, obzirom da je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja te je jasno naveo na temelju čega je donio takvu ocjenu.

8. Revizijski navodi tuženika dijelom se svode i na osporavanje činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova, a to nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (čl. 385. ZPP).

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 29. prosinca 2017. i vraćanje tužitelja na rad.

10. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj s tuženikom 12. veljače 2003. sklopio Ugovor o radu za obavljanje poslova redatelja kod tuženika u P. H. t., P. H.-a.

- da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 29. prosinca 2017.,

- da se tužitelju stavlja na teret kršenje obveza iz radnog odnosa budući je za drugu pravnu osobu (udruge A. i F.) obavljao poslove iz opisa poslova svog radnog mjesta redatelja, obavljao je poslove iz djelatnosti poslodavca, odnosno sudjelovao u stvaranju audiovizualnog djela za drugu pravnu osobu bez odobrenja poslodavca, a da je poslodavac do navedenih saznanja došao u razdoblju od 16. studenoga do 12. prosinca 2017. i to da je tužitelj:

1-režiser, montažer i jedan od scenarista dokumentarnog filma A. proizvedenog 2011. u produkciji udruge F.,

2-redatelj i jedan od scenarista dokumentarnog filma D. G. I. nastalog 2010. u produkciji udruge dr. A. S.-T. i izvršnoj produkciji A.,

3-redatelj, jedan od scenarista i montažer dokumentarnog filma Š. k. koji je nastao 2014. u produkciji udruge A. Na taj način tužitelj da je počinio povredu radne obveze iz čl. 93. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11), čl. 76. st. 1. toč. 16. Pravilnika o radu H.-a. (koji su bili na snazi 2010. i 2011.) i čl. 77. istog Pravilnika, čl. VI. i VII. st. 7.7. Općih pravila o radu ponašanja od 22. svibnja 2013.,

- da tuženik do saznanja za sporne filmove nije došao tek u razdoblju od 16. studenoga do 12. prosinca 2017.,

- da je tuženik 2010. sklopio ugovor s udrugom dr. A. S. – T. radi osnivanja prava tuženika na emitiranje dokumentarnog filma D. G. I., koji je prikazivan na H.-u. tj. kod tuženika, a kojem je redatelj tužitelj,

- da je film A. finaliziran 2011., a film Š. k. 2012., koji nisu prikazani na H.-u.

- da je tužitelj iste poslove radio i prije sklapanja ugovora o radu s tuženikom, da se razgovaralo o koprodukciji za filmove,

- da su nadređeni i urednici bili upoznati s radom tužitelja.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je imao opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja tužitelja na temelju odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 - dalje u tekstu: ZR), da ga je pisano upozorio na obvezu iz radnog odnosa i ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, kao niti činjenicu da su postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da radnika usmeno upozori. Sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o skrivljenom ponašanju radnika kada je uz redovno obavljanje poslova temeljem ugovora o radu s tuženikom, prije rada kod tuženika i za vrijeme rada kod tuženika obavljao iste poslove izvan ugovornog odnosa s tuženikom, a koje obavljanje poslova mu tuženik nije zabranio. Stoga sud ocjenjuje da je takav rad tuženik prešutno odobrio (čl. 101. st. 4. ZR).

12. Drugostupanjski sud potvrđuje presudu suda prvog stupnja, navodeći da je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo. Polazeći od svih okolnosti konkretnog slučaja, drugostupanjski sud ocjenjuje da je poslodavac dao tužitelju prešutno odobrenje za obavljanje poslova redatelja za treće osobe, stoga da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena.

13. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženik u reviziji ukazuje da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 101. ZR, kada je utvrdio da je tuženik kao poslodavac za vrijeme trajanja radnog odnosa bio dužan aktivno zabranjivati tužitelju natjecanje s poslodavcem. Tuženik smatra da nema obvezu zabranjivati radniku ponašanje koje je već zabranjeno zakonom.

14. Odredbom čl. 101. st. 1. ZR propisano je da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana natjecanja). Ako radnik postupi protivno navedenoj zabrani, poslodavac može od radnika tražiti naknadu pretrpljene štete ili može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun, odnosno da mu radnik preda zaradu ostvarenu iz takvoga posla ili da na njega prenese potraživanje zarade iz takvoga posla (st. 2. istog čl.). Međutim, u konkretnom slučaju tuženik nije tražio navedeno, odnosno barem tijekom postupka nije naveo da bi postupio prema članku 101. st. 2. ZR.

14.1. Nadalje, odredbom čl. 101. st. 4. ZR propisano je da ako je u vrijeme zasnivanja radnog odnosa poslodavac znao da se radnik bavi obavljanjem određenih poslova, a nije od njega zahtijevao da se prestane time baviti, smatra se da je radniku dao odobrenje za bavljenje takvim poslovima. Obzirom da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tuženiku kao poslodavcu bilo poznato da tužitelj radi i za treće osobe, prema odredbi čl. 101. st. 4. ZR smatra se da je radniku dao odobrenje za bavljenje takvim poslovima. Tuženik u konkretnom slučaju nije tužitelju zabranio obavljanje posla redatelja za treće osobe, a niti ga je sukladno čl. 119. st. 1. ZR pisano upozorio na obvezu iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze. Stoga je pravilna ocjena sudova da je tuženik znao da se tužitelj bavi obavljanjem poslova režisera i izvan radnog mjesta te da je takav rad tuženik prešutno odobrio pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev prihvatili.

15. Neosnovan je i revizijski navod tuženika da tužitelj nije imao odobrenje glavnog ravnatelja H.-a. za snimanje predmetnih filmova, obzirom su filmovi snimljeni u 2010., 2011. i 2012. godini, a sam tuženik u predmetnom otkazu navodi da je člankom VI. Općih pravila o radu i ponašanju tuženika od 22. svibnja 2013. (dakle, nakon što su filmovi snimljeni) propisano da zaposlenik ne smije za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja H., osim ako mu glavni ravnatelj H.-a. izda pisano odobrenje. Prema tome, internim pravilima tuženika je tek od 22. svibnja 2013. bilo potrebno odobrenje glavnog ravnatelja H.-a.

16. Slijedom navedenog, niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 6. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.