Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž R-71/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od Marina Grbića, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. B. iz P., zastupanog po punomoćniku A. Z., odvjetniku u P., protiv tuženika S. J. D. u P., zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku G. B., odvjetniku u P., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj Pr-213/2017-52 od 31. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 6. prosinca 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja R, B, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj Pr-213/2017-52 od 31. ožujka 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

»I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Tuženik S. J. D. U P., OIB … je dužan tužitelju izvan. Prof. dr. sc. R. B., OIB … isplatiti

-na ime glavnice iznos od 27.269,76 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02.02.2019. pa do konačne isplate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima primjenom uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

-na ime dospjele, a neplaćene zakonske zatezne kamate dospjele 01.02.0219. iznos od 1.999,56 kuna, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da isplati tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 9.687,50 kuna, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da se ista presuda preinači na način da se udovolji postavljenom tužbenom zahtjevu te naloži tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak. U žalbi ističe kako je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Nadalje, ističe kako vještak financijske struke izrekom kazuje da bi se mogla primijeniti Odluka od 15. prosinca 2011. u pogledu određenih predavanja i obračuna satnice, a ne da je i obvezujuća. Osim toga, rezolutnom pristupu primjenjivosti navedene odluke proturječi i temeljni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke kojim se jasno izražava o spornim akademskim godinama dugovanje tuženika prema tužitelju, koji izračun se temeljio na istoj dokumentaciji i obračunskim listama kao i dopuna toga nalaza. Vještak svoj nalaz I dopunu nalaza nije neposredno izlagao na sudu pred strankama pa je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Također, izreka prvostupanjske presude i njezino obrazloženje su u suprotnosti sa sadržajem iskaza tužitelja i svjedokinje K. B.-M., dekanice F. f., iz kojeg proizlazi da je tužitelj nedvojbeno svoja predavanja obavljao kada je i bilo ispod 10 studenata. Sud prvog stupnja nije utvrdio da je tužitelj odradio iskazanu satnicu u izvješćima o održanoj nastavi, da je istovremeno predavao i studentima talijanskog jezika I studentima humanističkih znanosti, da tuženik nikada i ničim nije ukazao tužitelju da odredbe Kolektivnog ugovora nisu važeće te da ne bi bilo prihvatljivo da istovremeno drži predavanje studentima navedenih studija, da iz ugovora o radu tužitelja s tuženikom nema odredbe da će raditi i biti plaćen prema broju upisanih studenata te ukoliko tužitelj nije bio ovlašten raditi onako kako je radio zašto su ti studenti stekli prava na osnovu tih i takvih predavanja tužitelja. Ističe kako ono što je iz pobijane odluke suda prvog stupnja vidljivo je to da su odredba čl. 33. Kolektivnog ugovora i tuženikova Odluka od 15. prosinca 2011. jedini materijalnopravni okvir sudskog odlučivanja, dok je činjeničnopravni smatran irelevantnim. Sud prvog stupnja pogrešno zauzima stav da je Odluka tuženika valjana "jer ju nitko nije osporio". Navodi kako je ta Odluka suprotna Zakonu o radu, Ustavu Republike Hrvatske i Konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, jer svojim postojanjem ukida autonomiju sveučilišta te zadire u pravo i dužnost predstojnika odsjeka da sukladno odredbi čl. 54. Statuta tuženika organizira i vodi rad odsjeka te odgovara za svoj rad čelniku znanstveno-nastavne sastavnice. Nadalje, kod Kolektivnog ugovora nije jasno podržava li prvostupanjski sud njegovu primjenu u predmetnom pravnom odnosu ili ne, ili samo djelomično u pogledu odredbe čl. 33. istoga. Smatra da upravo odredbe Kolektivnog ugovora daju valjanu pravnu osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva. Odredbom čl. 32. st. 1. Kolektivnog ugovora jasno je određen broj studenata na predavanjima, seminarima i vježbama, te ne postoji

propisana "donja granica" broja studenata, što znači da se ima odraditi predavanje i za jednog jedinog studenta.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode tužitelja ističući kako tužitelj u žalbi ne iznosi neke nove razloge, već ponavlja tvrdnje iznesene tijekom postupka. Ističe kako je tužitelj izvanredni profesor kod tuženika, koji za svoj rad prima redovnu plaću, a predmet spora nije isplata redovne plaće ni naknada za prekovremeni rad već naknada za rad preko punog nastavnog opterećenja, a koji institut je uređen Kolektivnim uredom za znanost i visoko obrazovanje te općim aktima sveučilišta. Ističe kako je presudom u predmetu pravilno i vrlo detaljno obrazložen pravni osnov spora te primjena Kolektivnog ugovora te Odluke sveučilišta kojom se uređuje pitanje isplate preko norma sati, kao i razlozi prihvaćanja dopune i nalaza mišljenja sudskog vještaka. S obzirom da tužitelj nije osporavao činjenice i zaključke utvrđene dopunom nalaza niti je predložio usmeno saslušanje vještaka, to pobijanom presudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka time što vještak nije usmeno iznio nalaz i mišljenje. Iz svih navoda tužbe i podnesaka tužitelja je vidljivo da on u stvari ne osporava činjenice utvrđene u postupku, već pravilnost Odluka sveučilišta o naknadama preko norma sati, s kojima se ne slaže. Predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužitelj u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 260. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da je vještak financijske struke podnio pisani nalaz, obrazložio svoje mišljenje na koje tužitelj nije imao konkretnih primjedbi, osim što je isticao kako za predmetni izračun vještak nije niti trebao biti angažiran te je ukazivao na matematički neodrživ i neprimjenjiv način obračunavanja.

5.1. Kako tužitelj, pa ni tuženik, nisu imali konkretnih primjedbi ni pitanja u vezi s nalazom i mišljenjem koje je vještak financijske struke pismeno podnio, a niti je bilo tko od njih predlagao da vještak neposredno pred sudom iznese svoj nalaz, to okolnost da vještak nije pozvan na raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja nije bitna povreda odredaba parničnog postupka.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužitelj, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnova prekovremenog rada, odnosno s osnove rada preko punog nastavnog opterećenja isplati na ime glavnice iznos od 27.269,76 kn, a na ime dospjele a neplaćene zakonske zatezne kamate dospjele 1. veljače 2019. iznos od 1.999,56 kn.

9. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio kako je tužitelj djelatnik tuženika u zvanju izvanrednog profesora doktora znanosti, da je u akademskim godinama 2012/2013, 2013/2014, 2014/2015 i 2016/2017, za koje smatra da ga pripadaju novčani iznosi, radio kod tuženika, da u navedenim akademskim godinama nije prebacio nastavno opterećenje, a ne radi se o prekovremenom radu, jer se u konkretnom slučaju nije radilo ni o radu u slučaju više sile izvanrednog povećanja niti drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, a u kojim slučajevima bi radnik bio dužan na pisani zahtjev poslodavca raditi duže od punog radnog vremena, te je imajući u vidu nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke N. N. i Odluku tuženika Klasa: 003/08-11-02/80-01, Ur. broj: 380/11-01/1 od 15. prosinca 2011. u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Iz stanja spisa proizlazi da je puno nastavno opterećenje tužitelja, kao nastavnika izabranog u znanstveno-nastavno zvanje, iznosilo 300 norme sati godišnje, u skladu s čl. 33. st. 1. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje ("Narodne novine", broj 142/10 – dalje KU), koji se primjenjivao do 27. travnja 2014. i prema kojem KU je određeno odstupanje od vrijednosti koje iznosi do 20% i smatra se punim nastavnim opterećenjem, s tim da nastavnici iznimno mogu izvoditi nastavu više od punog nastavnog opterećenja, a za rad preko punog nastavnog opterećenja plaća se može uvećati najviše do 37,85% osnovne plaće (čl. 33. st. 1., 11. i 12., čl. 34. st. 1. i 3.).

10.1. Člankom 34. st. 6. KU dana je mogućnost ustanovama da mogu iz sredstava vlastitih prihoda isplaćivati i veća uvećanja plaće za rad preko punog nastavnog opterećenja od onih određenih navedenim člankom, s tim da je u čl. 32. st. 6. KU navedeno da Ministarstvo neće snositi troškove izvođenja nastave na programima, odnosno predmetima na koje se upisalo manje od 10 studenata, nakon čega je tuženik dana 15. prosinca 2011. donio Odluku kojom je uredio da će se nastava izvoditi u nastavnim grupama od 10 studenata ili više u punoj satnici, a od 5 do 9 studenata u konzultativnom obliku (sa 30% pune satnice), s tim da se ista ne primjenjuje na studente koji su upisali studijske programe na odjelu za studij na talijanskom jeziku.

11. Iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi kako se navedena Odluka tuženika primjenjivala na sve djelatnike tuženika, kao i na cijelo utuženo razdoblje, te da ista nije ničim osporena niti je ikada stavljena izvan snage ili bila utvrđena nevaljanom u sudskom postupku.

12. Dakle, institut naknade za rad preko punog nastavnog opterećenja kod tuženika u utuženom periodu, osim KU koji se primjenjivao do 27. travnja 2014. bio je uređen Općim aktima sveučilišta, posebno Odlukom Senata sveučilišta od 15. prosinca 2011. kojom je uređeno pitanje isplate preko norma sati.

13. Tužitelj osporava pravilnost Odluke tuženika, koja je donesena na temelju čl. 38. Statuta tuženika i čl. 32. KU i koja je kao takva kroz utuženo razdoblje bila na snazi, budući da valjanost iste nije osporena niti ispitivana, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, slijedom čega ju je sud prvog stupnja osnovano cijenio u konkretnom slučaju.

14. Nadalje, tužitelj tijekom postupka ne osporava broj sati koje je odradio, kao i da mu je kroz navedeno razdoblje tuženik izvršio djelomične isplate na ime odrađenih sati predavanja, seminara i vježbi, kao što ne osporava niti vrijednost odrađenog sata, te činjenicu u kojim grupama i u kojem odjelu te na koji način je radio u utuženom razdoblju te tako ostvarenu normu sati.

15. Vještakinja financijske struke N. N. u svojoj pisanoj dopuni nalaz i mišljenje dala je na temelju postojeće dokumentacije, a obračun je izvršila primjenom odredaba KU i Odluke tuženika, imajući pri tome u vidu jasnu raspodjelu rada grupa studenata u Odjelu za humanističke znanosti i Odjelu za talijanski jezik i primjenu pune satnice za rad za 10 i preko 10 studenata i rad u grupama od 5 do 9 studenata.

15.1. Iz dopune nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke, a koja ničim nije dovedena u pitanje i koju je sud prvog stupnja pravilno prihvatio kao objektivnu i danu u skladu s pravilima struke, proizlazi kako tužitelj u spornom razdoblju nije prebacio nastavno opterećenje od 300 norma sati te je pri tome uzela u obzir i isplate koje je tuženik u tom razdoblju vršio tužitelju.

16. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. ZID ZPP, prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

17. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 6. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća

Marin Grbić